Još od 1999. godine i sjajnog debitantskog romana »Otok pod morem« Marinko Koščec hrvatsku književnost daruje odličnim knjigama, a baš takva je i njegov novi roman »Sami«, djelo koje je u svojoj srži izvrstan kritički prikaz negativnosti suvremene hrvatske stvarnosti, realiziran kroz priču koja ima odlike obiteljskog romana.

Središnji su likovi romana bračni par Zvonko i Marta, a priča koju je osmislio Koščec zahvaća i život njihovih roditelja, odnosno njihove djece Dore i Vedrana, čime su obrađene tri generacije, odnosno razdoblje od četrdesetak godina, točnije od kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća pa do 2020. godine kad se, i to na 22. ožujka 2020. godine, dan potresa i korone, otvara priča koja će biti zaključena u bliskoj budućnosti, sredinom studenog ove druge korona-godine, kad svjedočimo novom Vedranovom životu, negdje u šumama i planinama Gorskog kotara kamo je pobjegao nastojeći se skloniti od ljudi, obitelji, korone…

Zvonko, Marta, Dora i Vedran su »obitelj u kojoj ne postoji mi«, obitelj u kojoj su »svi potiho odustali, od drugih i od sebe«, kaže u jednom trenutku Marta, a potvrdi te njene procjene svjedočimo u brojnim primjerima, pri čemu je otuđenost i nerazumijevanje najočitije u vrlo ozbiljnom nedostatku komunikacije, pa je tako Dora po završetku srednje škole prekinula gotovo sve veze s obitelji i na kraju će jedini oblik njenog »razgovora« biti posljednji suicidalni mail bratu; Vedranu su svi, pogotovo njegovi »starci« glupi i nedostojni obraćanja; Marta je umorna od svega, a kad oboli od raka gubi i svu preostalu želju i volju za popravkom stanja; Zvonko čak počinje i mrziti sina i njegovu indolentnost…

Ukratko, iako su na papiru obitelj, oni su, kako nas upućuje i naziv romana – sami! Upravo stoga autor toj obitelji i ne daje prezime, jer ono i nije bitno, budući da je važnije od te obiteljske odrednice činjenica da oni više nisu nikakva obitelj.

Slomljen duh

A za taj put u nezdravu osamu i obezličenje ponajviše je ipak krivo društvo koje je svojim negativnostima i manama slomilo i ponizilo psihu i duh svakog od spomenute četvorke – bilo da je riječ o jadnom Zvonkovom prosvjetarskom pozivu (učenici ga gađaju mokrom spužvom), Martinom lažnom novinarstvu (piše tekstove sa stavovima potpuno suprotnim njenim) ili pak mukama sa školom i vršnjacima, čemu su izloženi bili Dora i Vedran.

Svatko od njih na te pritiske reagira ne suprotstavljanjem, već svojevrsnim bijegom, pa tako Zvonko »prepušta stihiji da odradi što mora« (to je tipično za njegov život), Marta se tješi da je najbitnije imati plaću, Vedran bježi u svijet društvenih mreža, gdje osobnost i nije potrebna, Dora u promiskuitet i preranu, neželjenu trudnoću… Uz to, u društvo protiv čijih se loših strana nisu u stanju boriti, svi su oni i žrtve prethodnih generacija, pri čemu posebno stječemo uvid u dramatično Martino odrastanje obilježeno životom u disfunkcionalnoj obitelji.

Na sve te muke i probleme nadodaje se u konačnici i siromaštvo (Marta i Zvonko ostaju bez posla), potom i bolest, a kad još stignu potres i korona, onda je tu i smrt pa i nije čudno da na završnim stranicama najmlađi član obitelji bježi u napušteno planinsko selo u Gorskom kotaru, a najstariji kupuje pušku uvjeren kako će se u bliskoj budućnosti i u Zagrebu trebati doslovce boriti za život.

Vrstan stilist

Najveći dio priče ovog ravnih 400 stranica velikog i dojmljivog romana pričaju nam Zvonko i Marta, povremeno se priključuje Vedran, a Dora »gostuje« u već spomenutom suicidalnom e-mailu upućenom samo bratu. Svaki od njihovih izričaja poseban je i stilski prilagođen intelektualnim karakteristikama, obrazovanju i emocionalnom te psihološkom svijetu lika koji nam pripovijeda odlomak, a najčešće su to pomalo introspektivni unutrašnji monolozi, odnosno prepričavanja zbivanja sa svog stajališta.

Pritom Košćec, znan kao vrstan stilist i majstor riječi, briše granice između prošlosti i sadašnjosti pa kompletnu sliku dobijamo spajajući zbivanja iz različitih perioda života prikazanih likova. Samu priču prate, pogotovo kad je riječ o Marti, i brojna promišljanja koja često dosežu razinu vrlo kvalitetnog eseja ili jasnog društveno kritičkog komentara, a kao suprotnost tome nameće se suvremeni površni način komuniciranja preko društvenih mreža, odnosno trenuci košmara i halucinacija kojima svjedočimo pri prikazu stanja duha Vedrana i Zvonka.

Naravno, prikaz propasti jedne obitelji uvjetovan negativnostima suvremenog hrvatskog društva nudi i mogućnost izražavanja kritičkih stavova, od čega Košćec ne bježi, pa su tako kroz priču direktno ili indirektno kritici izvrgnute brojne mane naše današnjice – loše novinarstvo, kriminalni prosvjetni sustav, dvoličnost crkve, ovisnost o cyber prostoru, stupidnost zlatne hrvatske mladeži i mladih općenito, ekološka neosviještenost, gramzivost balkanskog kapitalizma… »Problem ove zemlje su ljudi a oni su i dalje jednako nesposobni i ponosni na to, uopće ne pokušavaju evoluirati osim onih koji shvate koliko je tu sati, da su se kazaljke okamenile, pa dignu sidro«, konstarira Marta u jednom trenutku.

Sve u svemu »Sami« je ponokrvan društveni roman. Kvalitetom daleko iznad sredine i društva u kojem je nastao i o kojem govori. Marinko Košćec iznova je uspio stvoriti djelo koje kroz prizmu zrelog intelektualca pljuje društvu istinu u oči. I opet to čini na umjetnički svake pažnje vrijedan način pa je čitanje ove knjige – za razliku od razmišljanja o temama koje nudi – pravo zadovoljstvo.