Kako je jednom prilikom ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić izjavio, riječka je kroatistika vodeća katedra u Hrvatskoj, a za to su, jasno je, zaslužni njezini djelatnici, istaknuti profesori i znanstvenici čiji su znanstveni radovi u popisu gotovo svakoga kroatističkog studija.

Jedno od istaknutijih imena riječkoga Filozofskog fakulteta svakako je Marina Biti, redovita profesorica u trajnome zvanju koja je sudjelovala u osnivanju više studijskih programa, a potpisuje i supotpisuje brojne znanstvene radove i knjige, među kojima i one elementarne kroatističke i vrlo značajne poput »Poetika uma« i »Raslojavanje jezične stvarnosti«.

Ova vrlo agilna redovita profesorica samo ove godine potpisuje dvije nove knjige, jednu kao samostalna autorica, medijskostilističku studiju »U svijetu medijskog teksta«, a drugu, »Egzil i trauma: Primjeri iz postjugoslavenske proze« kao suautorica s Danijelom Marot Kiš s kojom smo nedavno imali razgovor vezano upravo za tu knjigu.

U povodu nedavnog predstavljanja novoosnovanog istraživačkog centra Riječka stilistička škola pri Odsjeku za kroatistiku te u povodu predstavljanja knjige »U svijetu medijskoga teksta« razgovarali smo s profesoricom Biti o novim nadolazećim studijskim programima na riječkome Odsjeku za kroatistiku i njihovoj važnosti, o njezinoj novoj knjizi »U svijetu medijskoga teksta« te o dosezima i/ili granicama medijskoga (teksta).

Stilistička istraživanja

Nedavno ste, u sklopu Dana Filozofskog fakulteta u Rijeci, javnosti predstavili novi istaživački centar osnovan pri Odsjeku za kroatistiku – Riječku stilističku školu. Najavili ste da će se taj centar, osim samim stilističkim istraživanjima, baviti i pokretanjem novih edukativnih programa, u sinergiji s Odsjekom i samostalno. Budući da je širenje programske ponude na fakultetima ono što vjerojatno najviše zanima širu javnost, možete li nam u kratkim crtama opisati kakve programske novosti možemo očekivati?

– Svi će se naši programi bazirati na stilističkim istraživanjima koja će činiti temeljnu djelatnost Riječke stilističke škole. Njihovo zajedničko obilježje činit će naš poseban fokus na primjenjivost tih znanja i na njihovu društvenu korisnost. Edukativni programi koje ćemo nuditi oblikovat će se, dakle, kao funkcionalna nadogradnja naših istraživanja, a konkretne će funkcije ovisiti o studijskoj razini, ciljanoj populaciji i konkretnim društvenim potrebama koje prepoznajemo i na koje namjeravamo ponuditi i konkretne odgovore.

Primjerice, pod skupnim nazivom »Stilovi javnog komunciranja« namjeravamo razvijati programe cjeloživotnog obrazovanja namijenjene unapređivanju komunikacijskih vještina, a s njima i radnih učinaka, u različitim radnim okruženjima. Ti će programi biti diferencirani s obzirom na potrebe pojedinih profesija, odnosno prefesionalnih domena poput javnog upravljanja, kulture, medija, ali i predstavljanja proizvoda i usluga.

Nudit će se mikrokvalifikacije koje će naše polaznike učiniti kompetentnijima u njihovu poslu i konkurentnijima na tržištu rada. Nadalje, u suradnji s Odsjekom planiramo ponuditi i specijalistički studij »Književnost, film i mediji« koji će se orijentirati na stvaranje kadrova za medije, nakladničke kuće, ali i za kazališnu i filmsku djelatnost te osiguravati kompetencije korisne u uredništvu, kritičkom pisanju, javnom predstavljanju, scenarističkim poslovima i drugome.

Konačno, također u suradnji s Odsjekom, a možda i s drugim odsjecima našeg fakulteta, razvijamo i novi doktorski studij »Mediji književnosti« – moderniziranu i s novim tendencijama u znanosti usklađenu inačicu nekadašnjeg uspješnog doktorskog studija »Književnost i društveno-humanistički kontekst«. Dakako, nazivi pojedinih programa još su uvijek u radnoj fazi i moguće je da će se u hodu preoblikovati.

Specijalistički studij »Književnost, film i mediji«

Specijalistički studij je svakako novina na Odsjeku za kroatistiku. Možete li nam reći koju riječ više o koncepciji planiranog studija »Književnost, film i mediji« – o fokusu toga programa, planiranim kompetencijama, specifičnosti u odnosu na druge studijske programe na Filozofskom fakultetu, pa i u odnosu na Kulturalne studije koje ste svojevremeno osnovali?

– Riječ je o programu čijim se osmišljavanjem bavi kolega Dejan Durić, a u užem timu je, s obzirom na izvrsno poznavanje suodnosa književnosti i filma, i mladi kolega Saša Stanić. Obojica su filmofili i filmoznalci te izvrsni poznavatelji medijskih trendova i, kao takvi, više nego pozvani ponuditi razradu suodnosa između književnosti, filma i medija. Tema je moderna i izazovna, pa vjerujem da će za nju interesa biti.

Kulturološka se dimenzija podrazumijeva, baš kao i u kulturalnim studijima, s time da će se program razvijati s filološke platforme i širiti interdisciplinarno, s osobitim fokusom na praktična znanja i kompetencije potrebne kritičarima književnosti, filma i kazališta, ali i urednicima te kazališnim i filmskim stručnjacima koji se suočavaju s tekstualnim predlošcima, poput scenarija, ili ih, štoviše, stvaraju.

Ima li naslov doktorskog programa »Mediji književnosti« poveznicu s nekadašnjim doktorskim studijem »Književnost i društveno-humanistički kontekst«? U kojoj se mjeri planirate nadovezati na taj raniji program, a što bi tu bilo novo i drukčije? I na koncu, možete li nam reći zašto se nekadašnji popularni i cijenjeni studij »Književnost i društveno-humanistički kontekst« uopće ugasio?

– Nakon nekoliko uzastopnih generacija doktoranada koji su obranili svoje doktorske disertacije na studiju »Književnost i društveno-humanistički kontekst« došlo je do relativnog zasićenja tržišta, pa je taj studij – kako to nerijetko biva s poslijediplomskim programima – bio inicijalno stavljen u mirovanje.

Poklopilo se to međutim s donošenjem novog Zakona o znanosti i visokom obrazovanju, pa program nije više bilo moguće samo reaktivirati, nego ga je bilo potrebno i uskladiti s novom zakonskom regulativom. Upali smo dakle u međuprostor između dvaju zakona i, moglo bi se reći, u tom međuprostoru na dulje vrijeme i zapeli. Inače, mogu reći da sam na taj nekadašnji studij, a još i više na doktorande toga studija, izuzetno ponosna.

Mnogi nekadašnji doktorandi danas su moji kolege i istaknuti stručnjaci – kao npr. kolega Mijatović, aktualni dekan Filozofskog fakulteta, kolegica Marot Kiš s kojom kontinuirano surađujem i koju ćete upoznati i kao voditeljicu novog doktorskog studija, ili pak kolegica Brigita Miloš koja predaje na Kulturalnim studijima – da spomenem samo neke…

Da, ideja nam je da novi studij nastavi tu tradiciju i da bude koncipiran interdisciplinarno, a novinu bi svakako predstavljao mediološki okvir, kao i naglašena intermedijska dimenzija, što je u skladu i sa suvremenim trendovima u izučavanju književnosti.

Stilovi javnog komuniciranja

Zacijelo će i program cjeloživotnog obrazovanja skupno nazvan »Stilovi javnog komuniciranja« imati dodirnih točaka s medijskim praksama?

– Svakako! Medijska je komponenta danas nezaobilazna – tekst i novi mediji danas su se slili i promijenili načine na koje čitamo, pišemo i razumijevamo tekstove, pa i samu stvarnost koja je postala nedjeljiva od medija, odnosno od medijskih tekstova.

Riječ je o novoj vrsti izazova koji iziskuje ovladavanje brojnim novim alatima i tiče se slijevanja jezičnih kompetencija s onima digitalnim koje zadiru u sve aspekte retorskog umijeća, od invencije do memorije. Nekada su se, primjerice, obradom fotografije bavili isključivo fotografi, montažom videomaterijala montažeri, grafičkim rješenjima grafičari, dok danas moramo imati solidne kompetencije u svim tim (i drugim!) poljima, uz one jezične, da bismo odgovorili na sve složenije zahtjeve komuniciranja u digitalnome dobu.

Uza sve to, postaje sve važnije – recimo, za novinara, PR ili marketniškog stručnjaka, urednika, ali i za nastavnika, voditelja radnog tima, glasnogovornika neke organizacije i slično – ovladavati različitim »storytelling« tehnikama koje nam omogućuju da isporučimo dojmljiv sadržaj, a baziraju se na odličnom poznavanju pripovjednih struktura primjerenih specifičnim vrstama sadržaja…

Sve to izvrsno poznaje kolegica Cecilija Jurčić Katunar koja će voditi ovaj izuzetno važan programski segment kojim će se Riječka stilistička škola zaokupljati i na planu istraživanja, i na planu educiranja javnosti.

Stil je sam čovjek

Riječka stilistička škola pokrenula je i kolaborativni projekt pod nazivom »Preispitivanje stilistike«. Između ostalog, u uputama suradnicima spominje se i preispitivanje tradicionalnog stilističkog pojmovlja. Dopustite da vas u kontekstu toga upitam – koja vam je definicija stila najbliža?

– Buffonova. Ona glasi: »Stil je sam čovjek«. Definiciji je vjerojatno štetilo što je pomalo prerasla u krilaticu. Za monografiju koju pripremamo pozabavit ću se upravo tom definicijom i pokušati je dubinski raščlaniti. Jezik je sam čovjek. Stil je sam čovjek.

Sve što postoji u našem svijetu, i način na koji postoji, određeno je načinom na koji egzistiramo kao tjelesne jedinke, što dakako uključuje i naš živčani sustav koji je također jedna od dimenzija naše tjelesnosti. Ta ljudska, tjelesna označenost svega što čini ljudsku kulturu, ugrađena je i u ono što zamišljamo kao apsolutno.

I to smo stvorili prema ideji samih sebe. Više ću o tome reći, odnosno napisati, u svojem prilogu budućoj monografiji »Preispitivanje stilistike«.

Čini se da ste dobar dio tema o kojima razgovaramo obradili ili barem dotaknuli u svojoj najnovijoj knjizi »U svijetu medijskoga teksta«. Ta je knjiga inače bila promovirana i u sklopu samog predstavljanja Riječke stilistističke škole, a prof. dr. sc. Lada Badurina je tom prilikom istaknula da je riječ o zasad jedinoj studiji u nas koja razlaže pitanja medijske tekstualnosti. Možete li nam ukratko objasniti pojam medijske tekstualnosti, odnosno samog medijskog teksta?

– Tekst bez medija uopće ne može postojati; mnogo toga ovisi o tome koji medij koristimo pri stvaranju teksta. Povijest pismenosti ujedno je i povijest medija: tekst se može urezivati u kamen, ili recimo u drvo, može se lijevati u metalne podloge, može se ispisivati rukom po različitim fizičkim podlogama, a može se i ispisivati po ekranu i svoju gibljivu materijalnost lučiti iz kućišta, procesora, i različitih žica na čije postojanje potpuno zaboravljamo dok s njime interagiramo.

Čovjek je oduvijek bio u potrazi za novim medijima i za novim mogućnostima oblikovanja značenja, kao i samih modusa komunikacije. Primjerice, danas kada imamo sustav e-Građani, ne možemo više zamisliti da čekamo dostavu važnog dokumenta običnom poštom, a kamoli onom koja je nekoć putovala još mnogo sporije, kočijama. Današnji digitalni mediji nisu međutim poništili ranije medije, nego su im doznačili specifične funkcije u ljudskoj kulturi.

Primjerice, i danas koristimo kamene ploče za pojedine vrste ispisa, poput spomenika ili naziva ulica, no sasvim je jasno da su to poruke koje su vezane za mjesta na koja su postavljene, kojima se važnost samih tih mjesta podcrtava. Imamo i druge medije, tiskane primjerice, manje vezane za fizičku lokaciju, ali i nadalje za nju vezane.

Digitalni su se mediji, međutim, posve emancipirali od samog koncepta fizičkog mjesta, pa imamo visoku dinamičnost i protočnost razmjene koju prati i i sjedinjenje jezičnog koda s vizualnim kodovima, dok sam tekst postaje pokretnim, tranformabilnim, živim. Medijski se tekst s lakoćom seli s ekrana na ekran, ili pak s ekrana na neku fiksnu podlogu; pomiče se po ekranu, prekraja, razobličuje i preobličuje, i nadasve: oslikovljuje.

On na nove načine adresira ljudska čula i potiče korisnike na novu, donedavna nezamislivu vrstu kreacije i imaginacije. O tome primjerice svjedoči medijska umjetnost, no zanimljivih primjera ima i u sferi svakodnevne komunikacije. Podloga su tome medijskome jeziku jedinice i ništice koje ne vidimo, a bez kojih ne bi mogao postojati; on podliježe dijeljenjima i multiplikaciji, kao i besknačnom stvaranju inačica.

S njime se javljaju i efekti treperanja i jeke kojima smo stalno okruženi i koje smo se već navikli smatrati dijelom svakodnevnog življenja. Zvučni signal na našem mobitelu priziva nas medijskome tekstu bezbroj puta na dan, pa iz fizičke realnosti prekoračujemo u onu tekstualnu, a da toga praktički nismo ni svjesni.

Medijski tekst promijenio je način na koji pišemo, čitamo, doživljavamo svijet, mislimo, pa i kako vidimo i predstavljamo sami sebe. Znanstvena disciplina koja se tim fenomenom bavi zove se digitalna retorika i ona doista predstavlja ogroman novi izazov stilističkim istraživanjima.

Tekst je živa tvar

Jedno od poglavlja vaše knjige govori upravo o prodoru medijskoga teksta na teren neposredne stvarnosti. Možemo li govoriti o umreženoj stvarnosti ili o tome da je (danas) (medijski) tekst koji definirate kao živu tvar zapravo svuda oko nas, što ste i kazali na promociji knjige?

– U tome sam poglavlju krenula od osamdesetih godina koje bilježe početak svih tih promjena – od čuvene Jobsove prezentacije Macintosha 128K i pravog prezentacijskog spektakla kojim je oduševio okupljenu publiku i zauvijek promijenio način javnog obraćanja.

Sve je, doista, počelo s osamdesetima, kada su se u naše živote počele uvlačiti novine poput digitalnog ručnog sata iz filma »Back To the Future«, Nintendo igrice, Sony Walkman uređaji i tome slično, i sve se to na koncu pretočilo u jednu preogromnu košnicu koju zovemo društvene mreže u kojima se socijalno i privatno izmiješalo s javnim, a komunikacija se eksponencijalno ubrzala.

Sociolog Meyrowitz to zove promjenom informacijske situacije, i to promjenom arhitektonskih razmjera koja je, ne samo izmijenila odnos medija prema vijestima i stvarnome svijetu, nego je i sam stvarni svijet učinila podložnim onom virtualnom. Da, svi smo dio mreže i u toj mreži postojimo onoliko koliko se u njoj oglašavamo; naše egzistencije postale su tekstualne egzistencije.

Ima to i dobrih i loših strana, velikih prednosti i velikih opasnosti, a dio se opasnosti svakako krije u miješanju stvarnosnih i tekstualnih kriterija, odnosno u tendenciji da tekst verificiramo drugim tekstom, a ne stvarnosnom provjerom. Prečesto, doista prečesto, donosimo zaključke na temelju medijski posredovanih slika stvarnosti koje shvaćamo kao stvarne, što one češće nisu nego što jesu.

To obilno koriste provoditelji medijskih kampanja. Analizirala sam u tome poglavlju i jednu od tih kampanja – slučaj Brexit. Ljudi glasaju i donose odluke o svojim stvarnim životima, često zamjenjujući medijski balon u kojemu se uslijed kampanja zatječu za samu stvarnost. A prije ili kasnije, stvarnost nas sve sustigne. Da, tekst je živa tvar, pogonjena životima sviju nas.

Vaša nova knjiga uključuje i pojmove kao što su značenje, um i tijelo te jezik/tekst koje ste ranije obrađivali u knjizi »Poetika uma« sa suautoricom Marot Kiš, no kako se oni uklapaju u priču o medijskome tekstu?

– Medijski je tekst postao neka vrste produžetka nas samih. Zahvaljujući ponajprije svojoj vizualnosti – svojoj sposobnosti da se uobliči u različite kompozicije, da tekstualne naglaske pretvori u vizualne, da se preobliči u Google mapu ili u infografiku, ali i zahvaljujući mogućnostima igre zvukom, on čini zornim mnoge apstraktne svjetove i sve nas čini, u većoj mjeri nego što smo to ranije bili – ideastetima.

Ideastezija je termin jednog našeg istaknutog znanstvenika Danka Nikolića koji je fenomen objasnio kao sposobnost uspostave apstaktnih pojmova s osnova sinestetskog procesuiranja značenja. Odjednom, svi imamo panviziju i kadri smo vidjeti više od onog što je dostupno oku u stvarnome svijetu; možemo zalaziti u mikro i u makrosvjetove svojim produženim očima, možemo osluškivati nečije otkucaje srca ili vlastite moždane valove. Sve su to čuda medijskoga teksta i različitih posredničkih instancija koje omogućuju njegovo nastajanje i oprisućivanje u našoj svijesti – raznih hardvera i softvera.

Primjerice, pomoću Brain-Computer sučelja (BCI) ljudi oštećenog vida mogu steći kompjutorski vid, a ljudi oštećenog sluha – kompjutorski sluh. Kompjutor, dakle, postaje dijelom tijela, a taj naš produžetak mijenja i našu osjetilnu stvarnost, kao i način na koji mislimo, govorimo, živimo. Da, to nas vodi korak dalje od tema u »Poetici uma« ali – barem ja na to tako gledam – to ujedno i potvrđuje da smo kolegica Marot Kiš i ja bile na pravome putu kada smo pisale tu knjigu u kojoj smo iz perspektive tijela analizirale svijet ljudskih i, posebno, literarnih značenja.

Dijaloška koautorstva

Ove ste godine izdali dvije knjige: »U svijetu medijskoga teksta« – medijskostilističku studiju, kao samostalna autorica, ali i knjigu »Egzil i trauma: Primjeri iz postjugoslavenske proze« u suautorstvu s Danijelom Marot Kiš. Kako sve to stižete, pisati, baviti se osnivanjem novoga istraživačkoga centra, održavati nastavu na dvama sveučilištima – Sveučilištu u Rijeci i Sveučilištu Sjever?

– Ha, ha… ne znam kako stižem, ali znam da se izmjenjuju periodi pretežite akumulacije i oni pretežite produkcije. Ima perioda kada ne pišem baš puno, ali tada čitam zbilja jako puno. Čitam, čitam, čitam, i treba mi neko vrijeme da se zaprimljeno slegne, da sve to isprocesuiram i pretvorim u nešto svoje. Onda, u nekom trenutku, poteče iz mene bujica riječi. Sama se nastava, s druge strane, odvija stalno.

U tome segmentu nema luksuza mirovanja, mada povremeno ne bi bilo loše i tu malo stati i napuniti baterije. Visoko me nadahnjuju produktivne suradnje, volim istinski dijaloška koautorstva. Takve me suradnje pune posebnim elanom, i za suradnju s kolegicom Marot Kiš mogu reći da je stvarno takva.

Bilo mi je stoga jako drago pročitati intervju u Mediteranu u kojemu ste je predstavili. Javnost premalo zna o nekim sjajnim ljudima koji žive i rade među nama, budući da previše pažnje odvlače oni manje sjajni, ali vještiji samopromoviranju.