ZAGREB – Vjerojatno nema žitelja Zagreba ni njegove šire okolice koji se ne bi točno mogao sjetiti gdje je bio kada je naš glavni grad 22. ožujka 2020. u ranim jutarnjim satima pogodio potres magnitude 5,5 po Richteru. »Kao u filmu strave, sve se prašilo, šuta s krovova prekrila je asfaltirane ulice, a cigle su dizale tenziju straha, razmještene snagom letova slobodnim padom kao da su samoubojice.« Tako je na prvim stranicama svoje kratke, ali sadržajne kritičarsko-esejističke studije »Krhotine govore – Keramika stradala u potresu« o vlastitu doživljaju tog razornog hira prirode napisala naša poznata likovna kritičarka Marina Baričević, koju ni visoke godine, ni koronapanika, ni Parkinsonova bolest, a evo čak niti učestali potresi nisu spriječili da nastavi pisati i da prvih dana ove 2021. na tu temu objavi svoj nadahnuti osvrt.

Keramička umjetnost u Hrvatskoj

Kako u svom osvrtu piše Ante Vranković, iako mala formata i nevelika opsega, knjižica »Krhotine govore – Keramika stradala u potresu« sigurno će biti korisna svima koji se žele meritorno upoznati s prošlošću naše keramičke umjetnosti, kao i s njezinom sadašnjošću.
– Ta jezgrovito i neuvijeno pisana analiza zapravo je nastavak autoričinih pionirskih monografskih studija »Povijest moderne keramike u Hrvatskoj« (1986. i 1996.), »Izbor kritičarke – Keramika i staklo 1950. – 1999.« (2016.) te »Lica bez sjene – umjetnički ateljei« (2018.), koje su, iako na to ne pretendiraju, u nas ujedno i enciklopedijskih konotacija.
Kao i spomenute prethodne tri knjige, i »Krhotine govore« prva je na tu temu u nas (pa i šire!) ukoričena studija! U njezinu prvom dijelu autorica daje kratak presjek razvoja keramičke umjetnosti u Hrvatskoj, teme kojom se u nas jedino ona iskreno i sustavno bavila. Povijest naše moderne keramičke umjetnosti započinje 1884. osnivanjem Keramijske škole, to jest Odjela za keramiku zagrebačke Obrtne škole. Godine 1921. na Višoj školi za umjetnost i obrt osniva se Keramički odjel. Istodobno na zagrebačkoj Likovnoj akademiji predaje kipar i keramičar Hinko Juhn. »Štafetnu palicu« važnih domaćih keramičkih učitelja-pedagoga od njega će preuzeti Stella Skopal, Blanka Dužanec, Vlasta Baranjai, Ivana Jelačić, Milan Kičin i Ivan Švertasek.
Ti su vrsni keramički umjetnici i pedagozi vjerojatno najzaslužniji za nevjerojatan procvat keramičke umjetnosti u Hrvatskoj, osobito pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada u keramici, ali i staklu, o kojem je Baričevićeva također pisala, imamo toliko izvanrednih autora s važnim »saveznim« i međunarodnim postignućima da je gotovo nemoguće navesti sva njihova imena, a da se nikog bitnog ne izostavi.

Kriza

Kriza koja je počela već sredinom 80-ih udarila je svom svojom puninom početkom devedesetih, kada je u vrijeme Domovinskog rata »emocija bila snažnija od inspiracije« i kada »na likovnoj sceni dolazi do svojevrsne redukcije stila u korist filozofskog promišljanja teme u obličjima instalacija«. Kriza se, kako svjedoči autorica, u 21. stoljeću samo nastavila produbljivati, što je dovelo do toga da se priređuju tematske izložbe sa svega jednim ili dvama izloženim radovima(!).
Nekoliko aktivnih vrsnih autora Hrvatska još uvijek ipak ima, ali oni danas nažalost više figuriraju kao relikt časne prošlosti negoli kao zalog neke vedrije budućnosti: Ljerka Njerš, Hanibal Salvaro, Vlasta Jarnjak, Marina T. Badurina, Sanja Stani, Andrea Bassi i – malko izvan fokusa, u Varaždinu, Heda Rušec, umjetnica u staklu, ako smijem dodati. Na takvu ionako neveselu situaciju nadovezao se potres, koji svojim razaranjem najvrjednijih keramičkih ostvarenja iz stalnog postava i depoa Muzeja za umjetnost i obrt te iz ateliera još djelatnih umjetnika (ta razaranja detaljno su fotodokumentirana u drugom dijelu knjižice), ali i iz brojnih stanova kolekcionara i ljubitelja lijepog, u očima autorice predstavlja simbolični epilog opisanog opadanja i izdisanja naše keramičke umjetnosti.

Budućnost

Uskoro bi, dakle, predmeti keramičke umjetnosti, koja je u drugoj polovici 20. stoljeća radikalno demokratizirala dostupnost umjetničke produkcije najširim slojevima pučanstva, iz sfere primijenjene umjetnosti mogli prijeći u sferu antikviteta, baš kao što se to nekoć dogodilo s »glažama« (narodnim slikama na staklu), oleografijama, zidnjacima i predmetima od kovanog željeza. No dok tržišna potražnja za umjetničkom keramikom još tinja, to se ipak, nadajmo se, neće dogoditi – ističe Ante Vranković.