Marc Johnson je jedan od najsuptilnijih kontrabasista na današnjoj jazz sceni, poznat po melodičnom pristupu improvizacijama. Tijekom karijere svirao je s Leeom Konitzom, Paulom Motianom, Garyjem Burtonom, Jackom DeJohnetteom, Bobom Brookmeyerom, Lyleom Maysom, Patom Methenyjem i drugim poznatim džezistima. No najpoznatiji je po suradnji s klaviristom Billom Evansom s kojim je snimio niz albuma, među kojima i Grammyjem nagrađeni »We Will Meet Again«. Poslije Evansove smrti ostvario je samostalnu karijeru. Vodi vlastite skupine s kojima je snimio desetak albuma.

Poruka nade

Kao vođa sastava, zapravo pod svojim imenom, Johnson je u dva razdoblja ostvario suradnju s diskografskom kućom ECM. Prvo je bilo u drugoj polovici 1980-ih kad je vodio sastav Bass Desires s kojim je snimio dva albuma: »Bass Desires« i »Second Sight«. Uz njega u kvartetu su svirali gitaristi John Scofield i Bill Frisell te bubnjar Peter Erskine. »Još od 1980-ih obožavao sam ECM zvuk«, rekao je. »Odrastao sam slušajući glazbenike koji su snimali za tu diskografsku kuću, od Eberharda Webera do Davea Hollanda, Chicka Coreae, Garyja Burtona, Ralpha Townera i sastava Oregon. Koliko je tu bilo izvrsnih sastava i koliko je sjajne glazbe snimljeno za ECM! Kad sam utemeljio svoju skupinu, uspio sam dogovoriti svirku u New Yorku. Dvije smo večeri svirali u klubu. Te sam nastupe snimio. Odnio sam snimke Robertu Hurwitzu, pijanistu i još poznatijem producentu koji je tada zastupao ECM u New Yorku, a poslije je bio predsjednik Nonesuch Recordsa. Poslao je snimke Manfredu Eicheru, koji mi je potom odgovorio da je jako zainteresiran za snimanje albuma. Objavio je naš prvi album koji je polučio golem uspjeh. Otišli smo na nekoliko turneja. Nakon posljednje velike turneje 1988., John Scofield i Bill Frisell doživjeli su vrtoglav uspon u karijeri i postali toliko zauzeti da više nismo mogli često zajedno svirati. Bass Desires se tada polako ugasio.«
Johnson je nakon toga objavljivao za diskografske kuće JMT, Verve, EmArcy i Intuition, no svo to vrijeme surađivao je s drugim glazbenicima koji su objavljivali za ECM, a riječ je odreda o uglednim džezistima kao što su John Abercrombie u prvom redu, ali i Ralph Towner, Charles Lloyd, John Taylor, Dino Saluzzi, Michael Brecker i Jon Surman. Kao vođa sastava ECM-u se vratio 2005. albumom »Shades of Jade« na snimanju kojeg su mu suradnici bili saksofonist Joe Lovano, gitarist John Scofield, orguljaš Alain Mallet, bubnjar Joey Baron i pijanistica Eliane Elis, brazilska glazbenica i njegova supruga. Johnson je dobio dvije nagrade Grammy upravo kao producent njezinih albuma, a s njom i redovito svira. Kao član njezinog sastava 5. srpnja 2008. nastupio i na Liburnia Jazz Festivalu u Opatiji. Kao suvoditelji sastava 2012. su snimili još jedan album za ECM, »Swept Away«. Članovi njihovog sastava tada su bili Lovano i Baron.
Zato se, kad je početkom 2018. u Sao Paulu u Brazilu snimio osam solo izvedbi, logično činilo da ih za izdavanje ponudi svojem starom/novom izdavaču, a ECM je to objeručke prihvatio objavivši još jedan album simboličnog naslova »Overpass«. Naime, Johnson svojom glazbom šalje poruku nade, ukazuje na potrebu da se udružimo kako bismo pregrmili sve nedaće koje su nas zadesile u zadnjih nekoliko godina.

Marc Johnson – sjajan ritmičar, melodičar i improvizator / Foto DAVOR HRVOJ

Johnson se nije često oglašavao solo izvedbama i zato je ovo izdanje svojevrsno iznenađenje. To je njegov prvi solo album, što donosi dodatnu simboliku. Osim što asocira na zatvaranje i propituje jedno od važnih načela jazza, ono o spontanim komunikacijama među suradnicima, glazbenim razgovorima, međuigrama. On se u ovom slučaju usredotočio na dijalog sa skladbama, glazbenim temama o kojima ovisi kako će se improvizacije odvijati. Kao i na ostalim albumima koje je snimio kao voditelj ili suvoditelj sastava, i na ovo je uvrstio vlastite skladbe, čak i više nego ikad. Riječ je o novim djelima ili novim obradama već snimljenih skladbi različitih karaktera, od onih koje se oslanjaju na džezističku tradiciju, preko klasičarskih ili pop utjecaja, do fascinacije glazbom iz Burundija.

Bio sam zelen

No na programu su i tri jazz standarda, među kojima dva znakovita na svoj način. Jedan je »Nardis«, skladba koju je potpisao veliki Miles Davis iako je dvojbeno tko je stvarni ili većinski autor. Naime, nastala je krajem 1950-ih kad je Milesov suradnik bio kultni pijanist Bill Evans, koji ju je s njim svirao. Osim toga, Evans je svirao s Cannonballom Adderleyjem s kojim je za njegov album »Cannonball« snimio prvu ikad objavljenu verziju te skladbe. Johnson je tu skladbu puno puta svirao s Billom Evansom, kad je u zadnjem razdoblju, od 1978. do 1980. bio stalni član njegovog trija. Tada je imao samo dvadeset i pet godina što se doima zastrašujuće, budući da je taj trio, kao i sve što je Evans radio tijekom karijere, prema mišljenju mnogih bio jedan od najvažnijih sastava jazza.
S njim je snimio neke od legendarnih albuma, poput »The Paris Concert« iz 1979., objavljen na dvije ploče. Ta suradnja obilježila je njegovu karijeru, a Evansu se vraća kad god za to pronađe valjan razlog. I ovom izvedbom podsjetio je na ovog velikana jazza i bliskog prijatelja koji je preminuo 1980., što je za njega bio velik šok i brutalan udarac na njegovu karijeru i život.

Suradnja s klaviristom Billom Evansom / Wikipedia

O toj vrijednoj suradnji, zbog koje je i za svoj novi album snimio skladbu »Nardis«, govorio je u razgovoru koji smo vodili upravo prigodom spomenutog koncerta u Opatiji. Saznati više o velikanu jazza čiji je život bio svojevrsna enigma, i to iz prve ruke, neprocjenjivo je iskustvo. »Bill Evans je uvijek bio i ostat će središtem moga glazbenog života«, rekao je. »Nazočan je u svemu što sam dosad snimio. Njegov utjecaj i duh su u svemu što radim. Kad sam počeo slušati jazz, duboko sam proniknuo u njegovu glazbu. Evans je bio taj kojeg sam najviše slušao – njegovu glazbu i njegov trio s raznim članovima, a poslije sam svirao s njim. Krajem 1977., dok sam bio na turneji s Big Bandom Woodyja Hermana, prijatelj iz orkestra rekao mi je da Evans okuplja novi trio i da glazbenici odlaze u klub Village Vanguard na audiciju. Savjetovao mi je da i sam odem na audiciju. Svi su znali da obožavam Evansa. Tijekom turneja svakodnevno smo u autobusu slušali glazbu, a iz mojih se slušalica uvijek čula svirka njegovog trija. Znali su da sam posvećen proučavanju njegove glazbe. Moj je prijatelj dogovorio audiciju i zauzeo se za mene. Jedne večeri, kad nismo nastupali s Hermanom, otišao sam u Vanguard. Putovali smo majušnim zrakoplovom, moj kontrabas i ja. Te su večeri uz Evansa svirali kontrabasist Chuck Israels i bubnjar Philly Joe Jones (legendarni jazz bubnjar, član sastava Milesa Davisa iz 1950-ih, op.a.). Evans mi je rekao da slušam prva dva seta, a u trećem me pozvao da im se pridružim. Pitao me što želim svirati. Predložio sam skladbe »Israel«, »How My Heart Sings« i neke druge iz njegova bogatog repertoara. Nakon koncerta Philly Joe Jones je bio presretan. Zagrlio me i rekao Evansu: »Bille, mislim da smo našli našeg čovjeka!«. Bio je to za mene sjajan trenutak. Bio sam na nebu. Evans je rekao da me želi angažirati, ali da prije toga moramo više zajedno svirati. Osim toga, još uvijek sam imao ugovor s Hermanom. Jednom me je pozvao na nastup u Amsterdam, onaj američki, iznad New Yorka. Našao sam basista koji me zamijenio u Hermanovom orkestru i pošao s njim. Nakon tog nastupa rekao mi je da mi nudi stalni angažman. Želio je moju potvrdu da ću barem godinu dana biti s njim jer je toliko potrebno da bi se sve posložilo kako treba, na što sam mu odgovorio: »Šališ li se?! Naravno da pristajem!«. Dok sam svirao s Evansom, još sam uvijek bio zelen. U nekim aspektima svirke u triju još nisam bio profesionalac niti sam bio potpuno spreman svirati s njim, ali osjetio je neki potencijal u meni. Philly Joe Jones je sljedećih šest mjeseci nastavio svirati s nama. Evans ga je obožavao. Bili su poput braće. Poslije je došao Joe La Barbera.«

Luđački aranžman

Johnson se našao u izvanrednoj situaciji. Naime, Evans je uvijek kroz dulja razdoblja u sastavu imao izvanserijske kontrabasiste, od Sama Jonesa, Paula Chambersa i Scotta LaFarra preko Chucka Israelsa i Garyja Peacocka do Eddieja Gomeza. Nakon njih dolazak u trio jednog dvadesetpetogodišnjaka za njega je bila velika čast. Nastavio je djelovati u estetskim okvirima koje su utemeljili ti kontrabasisti. »Evans je poticao kontrabasiste na sola«, rekao je Johnson. »Od trenutka kad je s basistom Scottom LaFarrom i bubnjarem Paulom Motianom utemeljio novi trio, kontrabas je po svemu bio ravnopravno glazbalo glasoviru i bubnjevima. To je utjecalo na identitet tog trija, koji je obilježio ostatak njegove karijere. Eddie Gomez, koji je poslije svirao s njim, kontrabas je uzdignuo na višu razinu u pogledu melodike i inventivnosti. Svirao je nevjerojatna sola! Virtuozan je kontrabasist. Briljantan! Obožavam ga.«
Naravno, velika škola za njega je bila suradnja sa samim Evansom. Ono što je naučio svirajući s njim i danas obogaćuje njegovo stvaralaštvo. »Glazba koju smo stvarali s Evansom je nevjerojatna«, tvrdi. »Turneja na kojoj su snimljene dvije ploče »The Paris Concert« vjerojatno je najbolja što ju je trio poduzeo u toj postavi. Bubnjar je bio Joe LaBarbera. Ta je snimka zacijelo najbolji primjer umijeća zajedničkog sviranja tog trija. Predivno iskustvo. Evans je bio sveobuhvatan glazbenik. Ljudi ne razumiju u potpunosti dubinu svemira koji je kreirao. Bio je jedinstven umjetnik. Kao jazz pijanist izumio je vlastiti ritmički, melodijski i harmonijski jezik. Njegov je zvuk bio poput onog klasičnih glazbenika, predivan zvuk kakav se kod jazz pijanista rijetko čuje. Imao je osjećaj za ravnotežu u glazbi. Uvijek je bio pripremljen. Svaka je skladba imala svoju arhitekturu – od uvoda preko teme do promjena u tempu ili metru. Na taj je način stvarao skladbe koje su uvijek imale isti osnovni aranžman, ali unutar identičnih struktura improvizacije su se i te kako razlikovale.«
Skladbe koje su zajedno svirali na taj način, a Johnson ih je obradio i snimio za ovaj album su ljubavna tema za film »Spartak« Alexa Northa te »Nardis« Milesa Davisa. »Nardis« su svirali i na spomenutom pariškom koncertu. »Aranžman koji je Evans osmislio za tu skladbu Milesa Davisa bio je luđački«, tvrdi. »Tu je skladbu tretirao otvoreno i rastezao je, a bilo je trenutaka kada je svaki od nas razvlačio svoj solo. Bilo nam je dopušteno donijeti vlastiti iskaz.«

Korak unatrag

Povezanost s Milesom Davisom, osim kroz skladbu »Nardis«, nalazimo i u izvedbi skladbe »Freedom Jazz Dance« Eddieja Harrisa koju je Miles svirao i snimao. Naravno da je i on ostavio snažan trag u Johnsonovoj karijeri, ne samo iz treće ruke, kao glazbenik s kojim je svirao Bill Evans, s kojim je svirao Marc Johnson. »Ne bih rekao da Davis puno duguje Evansu«, tvrdi. »Davis je bio genij s golemom sposobnosti udruživanja sjajnih glazbenika s kojima je redovito kreirao nešto čarobno i novo. Njegova ploča »Kind Of Blue«, jedna od najuspješnijih jazz ploča svih vremena, svakako sadrži snažan Evansov pečat. Da je živ, Davis bi mu odao priznanje na konceptu i pristupu kojim su na tom snimanju svirali. Davis je tada već slušao Ahmada Jamala i drugu novu glazbu koja se tada svirala. Želio je ostvariti cool zvuk kojim će se udaljiti od bebopa. Modalno sviranje bila je prava ravnoteža u tom trenutku. Osim Evansa, vjerojatno nije postojao drugi klavirist koji bi mogao proizvesti takav zvuk u ritam-sekciji. U pravo se vrijeme našao na pravom mjestu!«
Marc Johnson se razvio u vođu sastava i samostalca stjecajem okolnosti. Naime, u vrijeme kad je svirao s Billom Evansom to je bilo jedino što je radio i izvan tog svijeta nije stvarao kontakte s drugim glazbenicima. Zato je, kad je velikan umro, ostao zatečen i zbunjen. »Njegova se bolest sve više pogoršavala«, rekao je sjećajući se zadnjih dana njegova života. »Nagovarali smo ga da ode u bolnicu, ali na to nije pristajao sve dok nije kolabirao. Na putu za bolnicu počeo je krvariti. Čim je stigao u bolnicu, počeli su s oživljavanjem, ali nisu ga uspjeli spasiti. Nije bolovao od neke određene bolesti. Njegova je jetra bila u jako lošem stanju, ali ne znam je li imao rak ili nešto drugo. Uništila ga je ovisnost o drogama. U vrijeme kad sam svirao s njim više nije bio ovisnik o heroinu, ali je bio ovisnik o kokainu. Bio je prva meni bliska osoba koja je umrla. Razgovarao sam s njim kao s prijateljem, premda je čuvao privatnost. Osim na nastupima, gotovo da se nismo viđali niti družili. Nikad nismo imali probe. Jednom smo se našli na probi, odsvirali nekoliko skladbi, pogledali se i upitali što to radimo. Glazbu smo razvijali na pozornici. Nakon što je Evans umro, pomislio sam da moram pokušati ostvariti vlastitu karijeru. Mislio sam da će me glazbenici odmah pozivati da sviram s njima, budući da svi – kako sam tada naivno mislio – znaju da je Evans bio najbolji pijanist na svijetu, a ja sam bio njegov kontrabasist, ali uopće nije bilo tako. Iznenadila me spoznaja da drugi jazz glazbenici ne gledaju na Evansa mojim očima. Nisu o njemu razmišljali kao o najvećem u bilo čemu. Zato moja suradnja s njim nije nailazila na odjek na koji sam mislio da će nailaziti. U jednom sam trenutku pomislio da bih se trebao vratiti u Teksas jer sam prolazio kroz teško razdoblje. Nisam imao angažmane. Zarađivao sam tek toliko da platim stanarinu i skromno se prehranim. Razina muzikalnosti koju je Evans posjedovao bila je nevjerojatna, tako da su suradnje s drugim glazbenicima za mene bile korak unatrag. Doimale su se siromašnima. Boljelo me jer sam shvatio koliko sam ovisio o Evansu glede glazbene izvrsnosti. To me usporavalo. Djelomice je to bilo i zbog moje mladosti. Nisam ćutio izvrsnost u sebi da bih se osjećao potpunim.«

Nevjerojatan zvuk

Slušajući njegov novi album možemo osjetiti tu izvrsnost. U svojim solo izvedbama Johnson se predstavja kao sjajan ritmičar, melodičar i improvizator. Također ima divan dar za pričanje priča. Donosi ih bez žurbe, strpljivo, elokventno, jasno u zamislima, imaginacijom zahvaljujući kojoj uspijeva tijekom svih osam izvedbi. Odlikuje se čistim tonom, bez obzira svira li arco ili pizzicato. Primjerice, izvanserijska je izvedba skladbe »Samurai Fly« u kojoj svira isključivo gudalom, ostavljajući dojam kao da sviraju dvojica. Johnson je kontrabasist par excellence! »Kontrabas je zanimljivo glazbalo, posebice u jazzu i nadasve kad surađujete s odličnim improvizatorima, jer ste suočeni s harmonijom i možete na zanimljiv način utjecati na bilo svirke«, rekao je.
»Zvuk sam razvio zahvaljujući slušanju instrumentalista koje sam obožavao. Nisam volio samo LaFarov način sviranja. Obožavao sam i Rona Cartera, Raya Browna, Davea Hollanda, Miroslava Vitousa… Slušao sam njihove ploče. O tome sam učio i surađujući sa Stanom Getzom koji je svirao tako čisto. Izvrstan melodičar! Svaki je njegov istup imao nevjerojatnu melodijsku čistoću. Kakav predivan zvuk! Nikad od njega nisam čuo drhtavu notu. Imao je sjajnu tehniku, uvijek predivan zvuk, sjajnu intonaciju, odličan timeing. Doista čudesno. Bez obzira na sve što mu se događalo u privatnom životu i makar je u velikoj mjeri već bio skršen alkoholom, kad bi zakoračio na pozornicu svirao bi kao bog, i to svake večeri. Ponekad je na turnejama bilo teških trenutaka. Kad je mnogo pio, ponašao se poput druge osobe. Bio je sušta suprotnost samom sebi. Većinu vremena bio je šarmantan, doista divan čovjek, ali kad bi se napio, pretvarao bi se u zlu osobu. No devedeset i osam od stotinu dana bio je briljantan.«
Zahvaljujući svojem ugledu i virtuoznom sviranju kontrabasa i kristalnom zvuku, Marc Johnson je na snimanju jednog albuma svirao kontrabas koji je nekoć pripadao spomenutom Scottu LaFaru. »Nedaleko od New Yorka nalazi se prodavaonica glazbala čiji je vlasnik bio ljubitelj LaFarove glazbe i njegov bliski prijatelj«, prisjetio se. »Podržavao ga je, pomagao mu je odabrati i pripremiti kontrabas. Prema njemu se odnosio kao stariji brat ili otac. Kad je LaFaro umro, sačuvao je njegov kontrabas i popravio ga, a poslije je o njemu skrbio njegov sin, koji ga je uspješno renovirao i osposobio za sviranje. Povremeno ga je donosio na skupove basista gdje bi razni glazbenici na njemu zasvirali. Bio je poput trofeja. Predivno glazbalo! Nevjerojatno! Jednom, kad sam bio u njihovoj prodavaonici, spomenuo sam da snimam posvetu Evansu, a on je predložio da sviram na tom kontrabasu. Bila je to savršena prigoda jer nitko s njim nije snimao otkad je LaFaro 1961. umro. Oduševio sam se tom zamisli. Bilo je to predivno iskustvo. Taj kontrabas ima nevjerojatan zvuk. Kako dugo drži zvuk! Njegov karakter! Opališ ton, a on traje vječno… Doista nešto posebno! Trebalo mi je vremena da spoznam kako ću ga kontrolirati jer zvuk nikad ne prestaje. Zvuk tog kontrabasa i način na koji ga je LaFaro svirao slušao sam s ploča, stotinama i stotinama sati. Tako sam proniknuo u glazbu Evansova trija i postao dio njega. Bilo je to silno, dirljivo iskustvo. Držati to glazbalo u rukama, osjetiti note, vibracije, čuti zvuk kojemu sam se nastojao približiti. Samo je LaFaro tako zvučao. Kad bismo imali pauzu ostajao bih u svom prostoru za snimanje – sam s kontrabasom – vježbao, osjećao ga. Teško je riječima izreći što sam osjećao jer sam se divio LaFaru kao geniju kontrabasa. Ploču »Shades Of Jade« posvetio sam LaFaru. Naslovna je pjesma zamišljena kao uspomena na njegovu skladbu »Jade Visions«. Na taj sam način ostvario povezanost s njim.«
Za ovo snimanje Johnson je koristio drugi kontrabas, ali također izniman, koji je napravio graditelj iz Sao Paula, a koji koristi uvijek kad svira u tom okružju.