Norveška književnica Maja Lunde prije šest je godina krenula u osvajanje svjetske čitateljske publike pažnje vrijednim romanom »Povijest pčela« (2015.) i već tada je imala ideju o, kako ju je nazvala, Klimatskoj tetralogiji, odnosno zbirci od četiri romana kroz koja će iznijeti svoje stavove o pogubnom utjecaju čovjeka na prirodni okoliš te na taj način poslati svima krajnje upozorenje o nužnosti promjene načina ponašanja i odnosa čovjeka prema prirodi. »Povijest pčela« doživjela je velik uspjeh, kao i drugi dio tog četveroknjižja nazvan »Plavetnilo« (2017.), a isto se već sada može reći i za treću knjigu tog serijala, roman »Posljednji svoje vrste« (Przewalskis hest) koja je, nepune dvije godine nakon pojave na norveškom originalu, prevedena na hrvatski (Vesna Salamonsen) i objavljena pri zagrebačkom nakladniku Ljevak.

Slično kao što je radila i u svoja prethodna dva djela, Lunde se za iznošenje svojih ideja odlučila tako što slaže priču koja zahvaća ne tako daleku prošlost, suvremenu stvarnost te blisku nam budućnost. Uspoređujući u ta tri različita vremenska razdoblja ponašanje svojih likova – a oni su na jedan način simbolični predstavnici čovječanstva – autorica čitatelju šalje jasne, ponajprije ekološke, poruke. Upravo u tome, kao i u zanimljivosti izmišljenih štorija, leži uzrok velike popularnosti ovih njenih knjiga koje zauzimaju sve značajnije mjesto u promišljanjima ekološkom načinu razmišljanja sklonih čitatelja pa, na jedan način, Maja Lunde u beletristici radi ono što u javnosti ostvaruje švedska tinejdžerica Greta Thunberg.

Distopijska priča

Za treću od četiri knjige o opasnostima koje čovječanstvu i Zemlji prijete Lunde je, kao i u ranijim radovima, odabrala priču baziranu na istinitim povijesnim i znanstvenim činjenicama, dodala joj izmišljene likove i događaje utemeljene na stvarnim likovima te uz to izmaštala i distopijsku priču koja je, ustvari, srž romana jer upozorava na to u što će se svijet pretvoriti nastavimo li i dalje biti pohlepni i nezajažljivi. Okosnicu novog romana čini priča o spašavanju, uzgoju te vjerojatnom nestanku divljih mongolskih konja poznatih pod nazivima Takhi, odnosno Przewalski’s Horse (konj Przewalskog). U 19. stoljeću za te se mongolske divlje konje znalo samo po pričama i mnogi su smatrali da i ne postoje, da su moderna legenda. Tako je bilo sve do trenutka dok kostur i neke od ostataka jednog tog konja u Petrograd krajem 19. stoljeća s jednog vojnog pohoda nije donio pukovnik Przewalski.

Upravo po njemu ta je vrsta – koju Mongoli nazivaju Takhi – dobila i znanstveno ime, a njegovo je otkriće motiviralo mnoge da krenu u potragu za tim misterioznim i pomalo bajkovitim konjem. Žive primjerke uspio je uhvatiti u 19. stoljeću poznati trgovac životinjama Carl Hagenback, a nakon što ih je doveo u Europu u nekoliko zooloških vrtova, počela im se posvećivati velika pažnja i uskoro su se te lijepe životinje razmnožile. Među onim njihovim uzgajivačima koji su smatrali kako je nužno te divlje životinje vratiti u njihovo okruženje bili su i Piet Wit i Inge Bouman, koji su tu ideju ostvarili te o tome 2006. godine objavili i knjigu »The Tale of the Przewalski’s horse: Coming Home to Mongolia«.

Činjenice i literarna fikcija

Maja Lunde u gradnju svog romana krenula je od spomenutih činjenica obogativši ih literarnom fikcijom. Tako je Carl Hagenbeck poslužio za stvaranje lika Wilhelma Wolfa, pridodala mu je izmišljeni lik Mihaila Aleksandroviča Kovrova i »uputila« ih 1880. godine u lov na divlje Takhi konje u njihovu postojbinu Mongoliju. Aktivnosti para Wit/Bouman poslužile su joj za stvaranje lika veterinarke Karin koja 112 godina kasnije – 1992. godine – nakon što su Wilhelm i Kovrov lovili konje po Mongoliji, vraća njihove nasljednike u stepska prostranstva njihovih predaka. Naravno, da bi priča čitateljima bila što zanimljivija, autorica osmišljava niz pojedinosti iz njihova života koje ih čitatelju približavaju kao ljude, a uz to nose i onu životnu priču bez koje bi sve skupa bilo samo puko isticanje ideja i stavova.

Tako su Kovrov i Wilhelm pretvoreni u ljubavni par pri čemu tek iz druženja s Wilhelmom Kovrov otkriva svoju homoseksualnost, a tragika njihove priče je da slobodni i zaljubljeni mogu biti samo u divljini Mongolije, dok povratak u Petrograd znači i poštovanje društvenih pravila koja takvu vezu smatraju protuprirodnom. Jednako nesretna, čak i više, je Karin koja bježeći od traumatičnog djetinjstva provedenog u nacističkoj Njemačkoj, nema snage zadržati vlastitu obitelj, čak ni sina Mathiasa koji je voli, ali baš zbog nedostatka njene ljubavi skreće u vode narkomanije. Ti nepotpuni i nesretni životi glavnih likova, smatra autorica, posljedica su nedostatka prirodnosti, a baš to vodi te i ostale ljude u isto takvo ponašanje, što pak predstavlja cestu koja vodi ravno u propast jer se u tom bijegu od prirodnog bezobzirno uništava baš priroda.

Stilska raznolikost

A kakve su posljedice toga saznajemo iz sudbine 43-godišnje Eve čiji život pratimo u ne tako dalekoj 2046. godini, dobu kad je svijet zbog klimatskih promjena i ratova došao u stanje nazvano Kolaps i preostali pripadnici ljudskog roda jedva preživljavaju tražeći ili uzgajajući hranu. Eva i njena četrnaestogodišnja kći Isa žive negdje u Norveškoj na farmi na kojoj je svojedobno Evina obitelj uzgajala rijetke životinje i živjela od posjetitelja koji su plaćali ulaznicu. No, sad je sve to propalo, a među rijetkim životinjama koje su ostale su kobila Nike te ždrijebe Puma, dva Takhi konja koja lozu vuku od uzgajivača s kraja 20. stoljeća… Tako je, ustvari, zatvoren literarni krug zbivanja za koje je upitno hoće li i kako biti nastavljen jer Eva i Isa, uz došljakinju Louise koja je kod njih rodila dječačića, na završnim stranicama romana odlučuju krenuti na sjever pa otvaraju koral dvama možda na svijetu jedinim preostalim Takhi konjima, svijesne da konji vjerojatno neće preživjeti, a teško da će i one.

Još jednu epopeju o mračnoj budućnosti čovječanstva – za koju smo sami krivi – Lunde je ispričala na vrlo jednostavan način podijelivši knjige na zasebna poglavlja koja nam pripovijedaju tri središnja lika – Eva, Karin i Kovrov. Uz njih povremeno se kroz pisma dječaku Larsu u kojeg je bila zaljubljena javlja i Isa, potom nam Louise u završnom dijelu knjige svjedoči o tragičnoj sudbini svoje obitelji, a završne stranice pripadaju Mathiasu koji u društvu kćeri Sare dolazi u Mongoliju da bi nad stepama koje je tako voljela razasuo pepeo svoje nesretne majke Karin. Naravno, svaki pripovjedač ima svoj stil pa tako kod Eve prevladavaju dijalozi i jednostavni opisi, Karin je već donekle složenija jer često promišlja o sebi i tome zbog čega joj nedostaje sposobnost emocionalnog otvaranja prema drugom ljudskom biću, a dio koji nam pripovijeda Kovrov ustvari su njegovi, pomalo starinski, zapisi koje piše 1882. godine pod naslovom »Pripovijest o mom putovanju u Monogoliju i onome što sam tamo našao«. Svakako i ta je stilska raznolikost u funkciji isticanja onog najbitnijeg, odnosno upozorenje nama sadašnjima da nas i prošlost i sadašnjost uče kako moramo mijenjati svoj odnos prema prirodi jer nas u suprotnom čeka mračni distopijski svijet.