Sa(n)jam knjige u Istri kulturna je institucija. U simboličkom smislu, naravno, jer da je »prava« institucija, imao bi osiguran budžet. On jest za hrvatske (kulturne) prilike (bio) ogroman, no stabilan? Samo uvjetno. Naime njegovu je kakvu-takvu stabilnost osiguravao trogodišnji tripartitni ugovor između Sajma, privatnog sponzora – Zagrebačke banke – i javnih vlasti u Istri – u principu IDS-a. Teško je i nabrojiti sve nove okolnosti s kojima se Sa(n)jam ove, odnosno prošle godine suočio. Prvo su ga (ne)prilike iselile iz prostora koji ga je dugo godina definirao – Doma hrvatskih branitelja – pa ga je pandemija odgodila, pa je onda opet iseljen i u novim (budžetskim) okolnostima prvi put organiziran u kasno proljeće na posve novom mjestu pod znakovitim imenom-temom: »Di smo?«.

I da, trogodišnji tripartitni ugovor ove godine istječe, a u Istri je IDS u slobodnom padu. I iako direktorica Sajma Magdalena Vodopija, s kojom razgovoramo u Puli, ističe da se oni u politiku nikada nisu petljali, činjenica jest da je taj ugovor bio potpisan sa sponzorom koji je bio vezan za vlast dok ju je obnašao IDS, a s obzirom na to da je IDS izgubio Pulu, pitanje je što će sa Sajmom biti, odnosno koliko će novi gradonačelnik Filip Zoričić potegnuti da se trogodišnji ugovor obnovi. A bez njegove snažne inicijative, ugovora neće biti.

Di smo?

– U Trikotaži.

»Kao da je bilo nekad«

Dvadeset šesto izdanje pulskog Sajma knjiga je završilo. Jeste li zadovoljni kako je sve okončalo, gostima, publikom, novim prostorom? Sumirajte nam malo ovih proteklih deset sajamskih dana.

– Kada organizirate javnu manifestaciju, a ne odlučujete o terminu održavanja, nemate sigurnu lokaciju i prijeti vam opasnost da broj publike bude minimalan zbog epidemioloških razloga, velike su šanse da samo održavanje postane bitnije od sadržaja. Tu zamku u kojoj nije važno je li nešto dobro, već je važno da, eto, postoji, izbjegavali smo otkako živimo u izvanrednim okolnostima i, sigurna sam, uspjeli smo napraviti nešto što je na svaki način izgledalo – kako je pjevao EKV – »kao da je bilo nekad«.
Vjerojatno najveći kompliment nam je dao sjajni srpski pisac Svetislav Basara, koji je kratko rekao: »Sve lepo teče i svi su dobro raspoloženi«.

Svi gosti i gošće Sajma su iz Pule otišli istinski zadovoljni, publika je pokazala da je Sajam ne interesira zbog toga gdje je ili kada je, već da je interesira ono što je sajamski sadržaj: vrhunska književnost predstavljena na zanimljiv način i u formama koje produbljuju odnose onih što pišu i onih za koje pišu. Ako nitko nije primijetio da se i mi učimo na novi prostor, da nam je program padao tri puta zbog odgođenih početaka Sajma i da smo svi, i mi i pisci i publika, više od godinu dana živjeli bez socijalnih kontakata, što mora ostaviti traumu i utjecati na ponašanje, onda nema razloga nezadovoljstvu. Naravno da uvijek može bolje, ali je ovoga puta, da tako kažem, moglo i nikako.

Foto MLADEN JERGOVIĆ

Istina, »kao da je bilo nekad«; ovo izdanje Sajma baš mi se čini kao povratak korijenima, ili možda još bolje, odlazak u bazu.

– To smo i mi govorili u pripremama. Imala sam upravo taj osjećaj ne samo kada smo došli do ovog prostora, već od početka pandemije. Zbilja, posljednjih gotovo godinu i pol dana jest izgledalo kao povratak na te neke davne početke, u same temelje Sajma. Tako je bilo meni, ali i Mauriciju Ferlinu, a mi smo najdulje na Sajmu i pamtimo štošta. Uostalom Sajam jest počeo kao skvoterski festival knjige. Kad bismo završili jedan, nismo znali gdje ćemo biti sljedeće godine i uporno smo tražili prostore po gradu i to su najčešće bila neka mitska, napuštena mjesta, a ne mainstream prostori. I to je tako trajalo punih sedam godina.

Sajam mnogi vezuju za Dom hrvatskih branitelja, a mi smo u njemu bili kao beskućnici u palači i morali se navikavati. Kada ste negdje dugo, a prostor uvijek određuje čovjeka, malo se uljuljkate, sve ide dobro, publika i autori su zadovoljni i stekli su naviku… Sada će ovo izgledati kao da je konstrukcija za javnost, ali moji suradnici znaju da sam već zadnje tri-četiri godine govorila o potrebi reza. Nisam mislila da će to biti baš ovako, »back to the roots«, ali priželjkivala sam novi početak da bismo izbjegli rad po inerciji. A ona, inercija, smrt je svakog kreativnog projekta. Veliki festivali, projekti kojima se divim, uvijek imaju te padove – i mi smo ih imali, i padova i dizanja – no mislim da je ovo jedan sasvim novi uspon Sajma.

(Ne)suđena Sveta srca

Podsjetimo malo kako je to zapravo išlo, od prosinca kada se Sa(n)jam trebao standardno održati.

– Izašli smo iz Doma branitelja, preselili u Sveta srca, pa skoro otvorili Sajam u prosincu: program je bio gotov, knjige dostavljene i složene, autori spremni za putovanje… Tada smo, iz poznatih razloga, morali odustati. OK, to smo nekako prihvatili, nismo baš plakali, hrabrili smo se i čekali. Onda se dogodio novi problem: prostor koji smo bili zauzeli ima svoj život, zauzete zakazane termine i programske planove, pa smo negdje u ožujku shvatili da nećemo uspjeti, da nam nitko ne može osigurati termin i prilagođavati se činjenici da ne znamo kada počinjemo.

Dakle tek što smo bili ušli u Sveta srca, morali smo iz njih i izaći. Bilo je puno ideja, ali je svaka padala pred činjenicom da ne vidiš prostor i da se čini da ga u centru grada jednostavno nema. Kada smo došli ovdje, koliko god nam se svidjelo, toliko nismo znali kako prići: riječ je, naime, o prostorima u privatnom vlasništvu, što znači da vam nitko, ni jedna javna institucija, ne može pomoći. No jedan od vlasnika, ne smijem mu spomenuti ime, jer ne želi, naš sugrađanin, prišao nam je i rekao da ima prostor koji je devastiran te ponudio da najam ne plaćamo uz obvezu uređenja.

Tako smo »renovirali« jednu od hala Arena trikotaže, što je bio možda najuzbudljiviji dio: vratio nam se onaj entuzijazam od prije 15 – 20 godina. Istina, nikada nas nije skroz napustio, ali se mijenjao kako je Sajam rastao. Opet smo, dakle, krenuli ni iz čega: uveli smo struju, očistili smo i uglancali prostor koliko je to bilo moguće i dobili knjižaru koja impresionira.

I fino to izgleda, moram priznati. Mi u Rijeci s iskustvom EPK-a imamo i iskustvo oživljavanja tog nekadašnjeg industrijskog prostora, koji je sada postindustrijska stvarnost i zapravo smo oduševljeni time kako među zidovima stare tvornice niče jedan art-kvart. Ovo je jedna mala priča o tome, o tom postindustrijskom nasljeđu, jer kultura je očito ta »sila« koja može oživjeti, barem na neki način, barem simbolično, ili na neko vrijeme, tu industriju koja je nekoć proizvodila odjeću, matice i vijke, motore…

– Pula više nije, ali je bila snažan radnički i industrijski grad. Preko puta Arena trikotaže je Uljanik i to su dvije neprežaljene stvari. Kad smo ušli u halu, naježila sam se. Privilegij je raditi ovdje, emotivno je i svi smo osjetili odgovornost u »prenamjeni« Trikotaže. Maurizio Ferlin taj je naš osjećaj uspio dočarati intervencijama u prostoru, tim crvenim nitima koje lebde prostorom, »zlatnim« zavjesama, grafitima po zidovima… Nama prija to radničko okruženje, prirodnije je za ovakav sajam biti u »underground« prostoru. Nas iz kulture u zadnje vrijeme uporno zovu uhljebima, što je potpuno krivo. Pokazuje to radničko i udarničko pripremanje, ali i više nego simbolički odlazak na posao u tvornicu. Ranom zorom smo išli na posao i kasno se vraćali kućama, potpuno prepušteni duhu radništva.
Kad radim Sajam, a posebno programski dio, uvijek sve vizualiziram. No ni mašta ni papir ne mogu potpuno dočarati ono što će u stvarnosti biti. Ovdje se sve na čudan način sleglo: autori se lakše kreću, prirodnije je, opuštenije… Mi smo zapravo zauzeli cijeli kvart.

Da, jer nije se dogodila samo hala, dogodio se i Shipyard.

– Ili nekadašnje dvorište Trikotaže. U njemu je sada poznati pub Shipyard. Želja Pule da se dogodi naš Sa(n)jam bila je velika i nije bila samo naša. Osjećali smo tu želju, a i doživjeli je: nisu nas u Trikotažu dovele institucije koje su nam pokrovitelji, već Puljani. Jedna velika emocija se stvorila i opet nas okrenula razmišljanju gdje ćemo dalje. Bili smo tu, ali uskoro ćemo opet morati istraživati gdje ćemo.

Pao budžet

Vratit ćemo se još na to, ali zanima me što je točno presudilo odlasku iz Doma branitelja, što je bila »inicijalna kapisla« toga odlaska?

– Svima u kulturi budžeti su pali za vrijeme pandemije. Prvo sam shvatila da će u Domu branitelja biti teško provoditi epidemiološke mjere, da će u onim meandrima biti više zaštitara nego ljudi. Nikako nisam htjela da se ta blistava slika Sajma, kada u Dom branitelja dolazi rijeka ljudi, naruši. S druge strane, ne bismo uspjeli ni financijski. Mi o tome ne govorimo, ali nama je već jako dugo bio velik uteg najamnina koju smo tamo plaćali. Ljudi su se znali pitati zašto Sajam dobiva tolike novce, pa govoriti da nam je svugdje besplatno, da smo privilegirani, ali ne, mi smo plaćali jedan komercijalni najam, s navodnim popustom, ali za nas je to bio ogroman novac. Opet, taj prostor je sa sobom povlačio i veliku cijenu za scenografiju, unutarnji dizajn, opremu za izlaganje knjiga. Na koncu smo shvatili da nemamo šanse sve to platiti masakriranim proračunom. Pokušali smo, kako sam rekla, sa Svetim srcima… Iskreno, ne možemo prežaliti što publika nije vidjela tu knjižaru. Ja sam počela kao knjižar i sanjala upravo takvu knjižaru.

Pa ni u svijetu nema baš puno takvih prostora, sakralni objekt koji je postao objektom šire javne namjene.

– Sakralni objekt fascinantne arhitekture, da budem precizna. Vlasnik prostora je Arheološki muzej Istre i oni se neće složiti s mojim razmišljanjem, ali ja ne znam zašto ondje rade izložbe, jer je to meni prostor za knjigu. U tim nišama knjige su stajale točno kao da su oduvijek tamo.

Kako sada funkcionirate po pitanju budžeta? Ono po čemu znamo pulski sajam i po čemu je bio uspješan i prepoznatljiv bila je ta, za Hrvatsku ne baš tako česta pojava tripartitnog ugovora oko financiranja, tog javno-privatnog partnerstva između vas, javnih vlasti i privatnog sponzora. I to je bilo stabilno, potpisivali su se ugovori na tri godine i moglo se raditi. Kako to sada izgleda?

– Taj tripartitni trogodišnji ugovor treba upravo potpisati na tri nove godine i mi vjerujemo da će to tako i biti, jer bi daljnjim urušavanjem budžeta Sajam bio uništen. Uobičajeno imamo više od 100 programa u deset dana, masu autora, po 300 gostiju, to košta, kao što koštaju i suradnici, sudionici u programu… Etiketirani smo kao književna manifestacija s najvećim budžetom i posebnim privilegijama. No na usporedbe u kojima je bilo i niskih udaraca nikad nisam odgovarala, jer se s Pulom ne mogu mjeriti festivali koji traju tri-četiri dana i imaju 20 autora, postoje tek nekoliko godina i rade se usput. Valjda će i to etiketiranje bar na tren nestati sad kad se budžet urušio…

O kolikom urušavanju govorimo?

– U dvije godine za 400.000 kuna. Nama je i Ministarstvo kulture smanjilo sredstva za ovu godinu, ne znamo zašto, a pomalo je i apsurdno, jer smo u takozvanoj »Godini čitanja«. Opet, glupo je jaukati, jer je svima teško, puno je ljudi ostalo bez posla, u kulturi je već toliko toga nestalo, a mi, zasad, ipak imamo sreću raditi. Moja deviza je: imamo se ove godine snaći kako god znamo i umijemo i učinit ćemo to. No mislim da za sljedeću godinu to neće biti moguće, jer od svojih suradnika ne bih mogla tražiti ovakvu suludu požrtvovnost. Ove godine radilo se poluvolonterski, sa smanjenim honorarima, svi su bili željni »obraniti sajam«, ali jednostavno nije pravedno da vrhunski kreativci, od kojih su većina njih slobodnjaci, sufinanciraju manifestaciju na kojoj rade. Ja se nadam da će se ovaj potres, koji nije bio mali, i nikako nije bio samo na pulskom sajmu, nego i u kulturi općenito, brzo sanirati, da ćemo krenuti dalje, razvijati se.

Stabilnost Sajma

Vidio sam novog pulskog gradonačelnika, došao je na Sajam, poslikao se, nasmijao. Jeste li možda već stupili u neke kontakte pa znate kako će on »disati« po pitanju ovog novog potpisivanja ugovora?

– Filip Zoričić, naš novi gradonačelnik, stalni je posjetitelj Sajma. Dolazio je redovito na promocije Sajma i nije njemu Sajam nešto novo. Sada će ga, naravno, sagledati iz drugog kuta. Kratko smo razgovarali, on je tek inauguriran i sigurna sam da ima svu silu posla. Pozvao nas je da čim završimo Sajam dođemo do njega i izložimo mu u kojoj smo situaciji. Vjerujem da će i on i nova vlast u gradu podržati ugovor koji je u svoje vrijeme bio živa senzacija. Mi smo zapravo bili prvi u Hrvatskoj koji smo sklopili javno-privatni ugovor u kulturi i to na inicijativu Istarske županije i Grada Pule. Bez takvog ugovora nema stabilnosti sajma i vjerujem da će se i nadalje ta činjenica poštovati.

Vi ste to uspješno spojili, ali zanima me kako će privatni sponzor, dakle Zagrebačka banka, reagirati na promjenu političke klime u Puli, ali i u Istri općenito, gdje je ona bila vezana za IDS, koji je u padu.

– Ja ne vidim nikakvu spornu situaciju. Mi u političkim igrama nikad nismo bili i nećemo biti, ali smo jako dobro surađivali s Gradom, Županijom i Zagrebačkom bankom. Vjerujem da smo u ovih 12 godina koliko traje ovaj ugovor opravdali povjerenje.

Vratimo se sad na ovo izdanje Sajma. To je, zapravo, odgođeno zimsko izdanje, i organizacijska noćna mora, no sajam je i dalje zanimljiv, jaki su to regionalni gosti. Ipak bit će da su vam i te godine u kojima trajete donijele da vam autori rado dolaze.

– Autori uvijek rado dolaze u Pulu, ali kolika je bila njihova sreća kad smo ih zvali na prosinački Sajam, to nisam dugo vidjela. Što se tiče programa, najveći je izazov bio kako iz jednog zimskog sajma stvoriti, prvi put, ljetni i raditi, također prvi put, na otvorenom na ovaj način. Za mene su susreti s knjigom i autorima više za zimu i ne odustajem od te teze. Sad svi govore, ajmo ljeti, ovo je divno, »muving«; ma jest, sve je to OK, ali ona prava koncentracija za knjiške događaje ipak je u neko drugo vrijeme. Nisu zalud svi veliki svjetski knjižni sajmovi i festivali knjige u rano proljeće i u jesen, a glazbeni ljeti. Mi smo napravili prosinački sajam i obećali smo i publici i autorima, ponovit ćemo ga. Pozvali smo sve autore koje smo tada zvali i još poneke nove, ali bili smo svjesni da ih trebamo postaviti drugačije. Oko toga je bilo najviše truda. I imala sam dosta bojazni kako će to ispasti.

Skoro da mi je nevjerojatna koncentracija publike na promocijama; nisu to party-promocije, ima i onih koje zahtijevaju veliku pažnju. Evo, mene je dirnula publika na programu »Što je nama Čakavski sabor?«, to je bila jedna seriozna promocija, emotivna, o jednoj od temeljnih institucija na koje se i Sajam referira, možda najavangardniji kulturni pokret u Istri u 20. stoljeću, nešto nama sveto. Ta koncentracija publike, taj pljesak i pažnja, reklo mi je: »Dakle i na otvorenom se može«. A autori su oduševljeni. Mislim da su svi oduševljeni tom »arijom« Pule. Jesmo svi pod mjerama, nije to još skroz opušteno, ali u ovom gradu naši gosti imaju osjećaj slobode. To nam je potvrdio i Petar Gudelj rekavši da se ovdje osjeća opušteno i slobodno i drugačije. Dajemo se mi Puli, ali daje i ona nama. Vraća nam. Izvor je svih naših programskih postavki, jer mi radimo za našu publiku, a to se sviđa i ljudima koji dođu sa strane.

Izbornica Monika

Kod ovog izdanja kristaliziraju se dva imena koja se čine važna, jedno je uvijek negdje tu, no sad još malo nekako više, ono Miljenka Jergovića, a drugo je novo, ali je na prepad osvojilo Hrvatsku, ono Monike Herceg.

– Miljenko Jergović ovoga puta na Sajmu bio je u ulozi predstavljača dviju istinskih legendi: Petra Gudelja i Svetislava Basare. I to po njihovoj želji i želji izdavača. Jergović je miljenik pulske publike, njegovi nastupi uvijek stvaraju posebnu atmosferu na Sajmu, on jednostavno zarotira već zadanu situaciju u nekom svom pravcu i publika to osjeća. Tako je bilo i ovoga puta, kad se pojavio kao predstavljač. Prvo smo doživjeli neobičan spoj njega i Gudelja, a potom, za sve koji ih prate, očekivani, ali opet poseban razgovor s Basarom. Mislim da je bio privilegij za publiku slušati njih dvojicu, a ne samo čitati njihovu korespondenciju.

Monika Herceg, ne treba više ni ponavljati, jedan je od najsnažnijih poetskih glasova na našim prostorima. Pulu je kao pjesnikinja oduševila na slavljeničkom 25. Sajmu i pamte se još njeni nastupi. No nismo je odabrali za selektoricu programa poezije zbog toga, već zbog njenog velikog angažmana oko suvremene pjesničke scene. Ne brine Monika Herceg za promociju svoje poezije – ona u tom angažmanu najmanje govori o svojoj poeziji – već na poseban, rekla bih strastven i stručan način promovira cijelu jednu generaciju pjesnikinja i pjesnika koje bismo, bez nje, moguće, propustili upoznati. Iako je bila samo jednom u Puli i to kao autorica, odmah je uhvatila duh sajma, što je rijetkost. Shvatila je u letu što ovaj sajam čini drugačijim od drugih manifestacija i mislim da smo zato tako dobro surađivale. Poezija je zahvaljujući upravo njenom odabiru autora i autorica i novom formatu, u kojem su pjesnikinje imale dijalog s pulskim glazbenicima, zaživjela u Puli.

Sa(n)jam ljubavi

Skočimo malo u blisku budućnost. Što možete otkriti našim čitateljima o ovogodišnjem, očekivano zimskom izdanju? Koje su njegove kote?

– Znamo da će tema biti ljubav. Široka je. Mi smo, u naporu da se ovaj sajam dogodi, odlučili ne razmišljati previše kakav će biti sljedeći. I sad svim suradnicima govorim: kad završi ovaj sajam, popit ću kavu, baciti se u more i idemo raditi sljedeće izdanje. Već se okuplja programski odbor i razgovaramo o smjerovima kojima ćemo se kretati. Vjerujem da ćemo imati i strane autore. Za ovaj se znalo da to nije moguće, ali već za sljedeći vrte mi se neka imena po glavi za tu temu. Pitali su me sad ovih dana koje su mi želje kad su autori u pitanju. Nemam tih posebnih želja, osim uobičajene – da nam autori osvijetle temu. A tema – moje su misli sad o ljubavi, koja će biti i metafizička i erotska, ma svašta će biti.

Hoće li Sajam biti u vrijeme koje poznajemo?

– Možda malo ranije. Tako je zasad preporuka. Ovdje je sada veselo, sve izgleda »normalno«, ali smo pod mjerama, koje nisu stroge, no čvrsto ih se držimo. Nadam se da će tako biti i najesen, najmanje ovako, ako ne i bolje. Ako smo s kim bili u kontaktu zadnjih mjeseci, to je bio Istarski stožer Civilne zaštite, koji nam je doista puno pomogao, i za sada kažu da baš prosinac nije najbolji, ali možda bi studeni bio dobar. Vidjet ćemo, ja priželjkujem kasnojesenski sajam, to je naše vrijeme, i vjerujem da će se sve posložiti da budemo blizu svog tradicionalnog termina.

Hoćete li opet probati sa Svetim srcima?

– Ne. Možda ćemo se još raširiti po kvartu (smijeh). Ovaj radnički štih nam godi i čini mi se da smo tek zagrebali po tome što se sve u ovom krugu oko Trikotaže može raditi.