U drugoj dekadi 21. stoljeća jasno je da se i nagonima (seksualnim) i emocijama (svekolikim) može manipulirati na mnogo surovih i nerijetko nepovratnih načina. Između »Dječjeg sata« Lillian Hellman iz 1934. godine u kojemu laž dviju učenica internata o lezbijskoj aferi profesorica i voditeljica internata postaje uzrok propasti triju osoba, preko Buñuelove »Ljepotice dana« (1967.) u kojoj ugledna kućanica odluči provoditi svoja popodneva kao prostitutka, a onda svakako i Mametovih »Seksualnih perverzija u Chicagu« (1974.) i »Oleanne« (1992.), gdje seksualne lagarije s velikim apetitom gutaju svoje lažljivce ili Von Trierove »Nimfomanke« (2013.), seksualnost je razotkrivena kao igralište mnogo dubljih fantazija, manjkova i politika negoli je to elementarna erotska gimnastika. I najnovija Matišićeva trijada jednočinki naslovljena »Ja sam ona koja nisam« u režiji Paola Magellija ukazuje na ogromni raskol između propisanih i življenih seksualnih običaja.

Objektifikacija uzvraća udarac

Prva dramska priča otkriva svijet noćnih klubova i njihove uigrane prostitucije, protiv čega maloljetna Nikolina protestira gnjevnim izrazom lica i neobičnim frizurama svoje vagine, za što je kažnjena. Druga nam predstavlja ženu koja uživa u vlastitoj objektifikaciji i sadomazohističkim »slatkim mučenjima«, no onda završi neželjeno silovana (baš kao stvarna glumica Maria Schneider tijekom snimanja filma »Posljednji tango u Parizu«). Tu je i potencijalno homoerotični par dvojice najboljih prijatelja koji jedan drugome pokazuju naročito uspješna »gutanja« penisa, vidljivo uživajući u erotici svoje zajedničke pornografije. Treća jednočinka izvodi na scenu »veliku majku« (i baku) manipulacija, koja cijeli život glumi suicidalnu depresiju i alkoholizam da bi time tobože »spasila život« svog (pre)osjetljivog muža. Njezina je logika da je bolje da se muž brine za nju, nego da zapušta i upropaštava samog sebe.

Ako ste pomislili da sve ove jednočinke zvuče kao vicevi i skečevi, u pravu ste. U njima nema dublje dramske razrade, baš kao ni u tekstovima Markiza de Sadea. Klizi se po površini društvenog licemjerja. Tu su pravi brehtijanski »poučni komadi«, u kojima (netipično za Matišića) susrećemo i dugačke didaktične solilokvije. Autorov je temeljni stav da se žene vrlo uspješno bore protiv vlastite objektifikacije i da za to imaju mnogo taktika, od ironizacije »lolitaštva« (glumljenja Lolite) do raznih aspekata kompleksnog emocionalnog ucjenjivanja i manipuliranja, zbog čega im ne treba nikakva zaštita. Ne samo da su moćnije od muškaraca, nego uvijek ima načina da ih oblikuju po vlastitoj želji.

Čak i glamurozni videomaterijali Ivana Marušića Klifa prikazuju sadomazohisticu Ružu kao pravu indijsku božicu (s mnogo ruku i rasplesanih udova), dok sama činjenica da glumica Katarina Bistrović Darvaš više nego korektno i k tome napamet na ZKM-ovoj pozornici svira Scarlattija na akustičnoj gitari mnogo govori o tome što sve može vrhunska izvođačica kad se poželi poigrati pitanjem kako izgleda njezino skriveno performativno Ja. Pohvalno je što Magelli redateljski potiče i glumice i glumce da izađu iz psihološkog realizma i usmjere karakterizaciju svojih likova prema groteski: izobličenju ionako lažne socijalne konvencije. I ansambl zaista posvećeno pristupa Matišićevu predlošku.

ZKM

Fantastičari kolo vode

Užitak u stiliziranom pretjerivanju i fantastičnim mogućnostima kazališne igre tako pokazuje Anđela Ramljak kao ljuta i pobunjena striptizeta Nikolina (doduše dikcija ove glumice sve je meketavije jednolična kako vrijeme odmiče), zatim i Barbara Prpić kao neurotično »čegrtava« supruga Ana uglednog profesora s pravnog fakulteta. Tu je afektivno impresivno bogata i kompleksna Lucija Šerbedžija kao sadomazohistična Ruža. Ugo Korani veoma nadahnuto igra entuzijastičnog jazzera Filipa, koji živi za promiskuitetni seks i svirku. No predstavu ovaj put »krade« ili lucidnošću predvodi glumac Filip Nola kao Susjed koji se dolazi požaliti, jer njegovu obitelj uznemiravaju orgazmički krikovi ljubavnog para koji živi s druge strane zida.

Nola »gogoljizira« svoj lik, uplašen i od vlastite sjene, ali ipak prisiljen od uglednog ginekologa zahtijevati nešto tako bizarno kao tiše žensko stenjanje tijekom dana. Kako smo u satima nakon recentnih potresa imali prilike vidjeti naše susjede i same sebe u svim mogućim kombinacijama trenirki, kućnih ogrtača i dugih gaća sparenih s otmjenim večernjim cipelama, pohvalila bih i kostimografiju Marite Ćopo, posebno kad je u pitanju kostim Susjeda. To je zbilja burleskna odjevna svaštara, veoma uvjerljivo i duhovito složena. Scenograf Miljenko Sekulić smislio je da glumci vozikaju kućni namještaj scenom na kotačićima, čime je dodatno satirizirana ideja stabilnog doma. Treba pohvaliti i scenski pokret Anje Đurinović, kontinuirano svjestan da su karakteri ujedno i studije simboličkih gesti. Vrlo je domišljata i glazba Ivane Mazurkijević i Damira Martinovića Mrlea: raznolika kombinacija glazbenih stilova i njihovih namjernih i začudnih »sudara«, uvijek uposlenih komentatorski i refleksivno po priču i likove, a ne ilustratorski.

Muke po doslovnosti

Dio glumaca odlučio se i za realistični pristup likovima. Tako Maro Martinović igra preodveć »naivnog« i pasivnog profesora Ivana. Milivoj Beader je mafijaški glasan i sirov Jerkica. Doris Šarić Kukuljica nastupa u roli ogorčene Susjede s psima. Frano Mašković je tu kao ljubomorni i kasnije nasilni ginekolog Mihovil. Zoran Čubrilo je krotak i poslušan suprug Vlado. Urša Raukar je obiteljska velemanipulatorica Stanka, dok Dado Ćosić nastupa u ulozi njezina iznerviranog sina Janka. Urša Raukar pred sam završetak predstave ima uistinu potresnu filmsku dionicu nijemog plača nad bebinskom odjećom, projiciranu na velikom videozidu u stražnjem planu pozornice, ali na samoj sceni je vrlo emocionalno zatvorena i konvencionalna – i to u roli koja priziva divlju maštu. Ne znam točno koji stil glume i zašto zastupa glumica Hrvojka Begović, koja šetka scenom s maramom trbušne plesačice svezanom oko bokova i neprestano njima vrti na pornografski visokim štiklama, ali koja god da je motivacija u pitanju, izvjesno je da njena vesela egzibicionistička priredba nema veze s ulogom nesretne plesačice i majke koja je zadana Matišićevim likom Enise.

Dramaturginja Željka Udovičić Pleština nije nikakvim novim uvidima i postupcima intervenirala u Matišićev niz od tri jednočinke, niti vodila brigu o tome da bi se ovi komadi mogli spojiti s drugim dramoletima iz Matišićevih trilogija i kvadrilogija (koje ne oskudijevaju silovanim ženama i seksualnim egzibicijama). Ključne dramaturške doprinose predstavi stoga neočekivano donose videomaterijali, pokret i glazba, dok glumački ansambl još uvijek kalibrira svoju izvedbu i traži pravi ključ za Matišićevu grotesku seksualnog morala. Reakcije publike pokazuju se naklonima predstavi, barem sudimo li na temelju snažnog završnog aplauza i činjenice smijuljenja na račun dramatičareve sposobnosti da carevima društvenog ugleda doslovce ogoli stražnjice i demaskira seks izvan brakova i crkvenih zavjeta. Ali nešto u tom didaktičkom pakiranju drame »Ja sam ona koja nisam« istovremeno i odbija. Sva tijela koja vidimo na sceni nadasve su normativna.

Politika mafijaške čizme

Od obilja seksualnih devijacija i njihovih sloboda, tu je samo ženski sadomazohizam, koji ponovno kapitalizira služenje muškoj fantaziji o moći. Fluidna (muška i ženska) žudnja prema istospolnim partnerima također je samo blago glumački naznačena, ali tematski neobrađena. Čak je i sama heteroseksualna žudnja prikazana kao »mehanizam« stabilne pornografske tvornice obrazaca, a ne kao eksperimentalna zona dodira u kojoj se obično brišu sve socijalne etikete i klišeji lažnog morala. Nerijetko i sami rodovi. Matišić je kao seksolog bio mnogo radikalniji kad je u »Anđelima Babilona« uveo lik Gradonačelnika do ušiju zaljubljenog u svoju ovcu. Ovdje je seks na razne načine u službi ismijavanja aktualnih »moralnih panika«, a ne slobodnog skakutanja po divljim proplancima erotske imaginacije. Utoliko nema sumnje da nas je Matišić podučio. Da, ženska pasivnost je sve samo ne pasivna.

A kako onda u ovim komadima stojimo s direktnom akcijom, recimo političkom? Zašto u njima opetovano trijumfira Jerkičina »mafija s ljudskim licem«? Kako to da jedino Jerkica sređuje zaposlenja, bolesti, dugove, čak se brine i za trudnice? Jesmo li baš tako sigurni da nema angažmana izvan korupcije sustava? Gledano iz te perspektive, možda je Matišićeva drama i kritika muške pasivnosti. Likovi doktora i profesora, takozvanog cvijeta inteligencije, pokazani su kao zbunjene male djevojčice koje samo trepću pred nasilnicima. Oni se čak nisu u stanju ni »demitizirati«, kako američki dramatičar Mamet govori o svojim likovima, čiji je posao tijekom dramskog procesa izgubiti bar neke iluzije o agresivnim i beskrupuloznim muškarčinama koji tobože vuku sve ekonomske i političke konce, baš kao i izgubiti strah od erotike koja nesumnjivo jest mnogo više od pornografije.

Mametov komentar kako su mu trebale »doslovce dekade« da shvati da je toliko manipuliran lažima pornografije i mačizma američkog sustava da mu je to gotovo uništilo seksualni i profesionalni život, svakako se čine relevantnima. Na kraju Gogoljevog »Revizora«, svi su goli. I dolazi prava inspekcija. Ovdje su na kraju komada svi i dalje u Jerkičinoj šaci i izgledna je jedino depresija glumice zaposlene preko veze. Znači da se farsa zatvara u samu sebe i ne vidi izlaza iz glave koja grize vlastiti rep. No i to je mitska slika, a ne seciranje konkretnih društvenih situacija. Kako god bilo, »Ja sam ona koja nisam« postavlja i jedno uistinu radikalno pitanje: kojim konvencijama robujemo. Svima? Ili samo seksualnima? Ili samo onima o kojima nam ovisi posao? Ili mitovima o vlastitoj nemoći? Važnost ovog komada i njegov glavni interes utoliko uopće ne govori o seksualnosti, nego o samooduzetim slobodama. Cenzurama. Šutnjama.

Monokromatika

Zato se nemali dio publike nijednom ne nasmije tijekom izvedbe. Ta »skamenjenost« i zastrašenost mnogih muških likova ovog komada drugačija je od ženskog prkosa, »damske« emocionalne manipulativnosti i burlesknog vitalizma Matišićevih junakinja. Utoliko je pred nama doista i feministički komad, usredotočen na razobličenje ma čije pozicije žrtve. Nije ga lako prihvatiti kao zrcalnu sliku suvremenog socijalnog trenutka, ali to ne znači da dramatičar u svojoj analizi nije točan. No možda se može biti i previše točan; toliko forenzički zaokupljen sitnim i krupnim zločinima da čovjek više ne vidi alternativne, anarhične prostore ljudske žudnje. Nadajmo se da će ih glumačka ekipa nastaviti nadopisivati ovom (ponešto tvrdoglavo) jednobojnom predlošku.