Mlada, ali svestrana zadarska glumica Lucija Matković, zajedno s kolegicom Maruškom Aras, prošli je tjedan na zadarske kazališne daske donijela “Kroniku nestajanja” – predstavu koja istražuje tabuizirane aspekte života, progovarajući o temama starenja, socijalne odbačenosti i usamljenosti.

Ova diplomirana glumica svoj talent i vještinu brusila je na osječkoj Akademiji gdje se njezina strast prema kazalištu proširila i na neverbalne forme, poput klaunerije i plesa, da bi konačno nadišla okvire pozornice te obuhvatila i režiju.

No, ne ograničava se Matković isključivo na daske koje život znače, već s njih silazi da bi svojom stručnošću unijela radost u mjesta gdje se život uistinu odvija, u svojim najtežim verzijama. Koje su je uloge formirale, koje teme inspirirale… zašto ima prepoznatljiv crven nos, a zašto “zelenu ruku” – donosi razgovor u nastavku.

Osobni pečat

Pohađali ste Umjetničku akademiju u Osijeku, što je najvažnija lekcija koju ste naučili studirajući glumu?

– Jedna od najvećih lekcija koje sam naučila na Akademiji jest kako propitivati vlastiti rad, dopuštati mu da se mijenja i raste, da diše i razvija se u skladu s procesom stvaranja.

Naučila sam da je važno imati hrabrosti u istraživanju, ne bojati se pogrešaka i uvijek tražiti vlastiti potpis u onome što radim. Ne nužno samo u glumi, nego u svemu čime se baviš – bilo da je riječ o pisanju, režiji, kuhanju ručka, sadnji vrta ili svakodnevnim odlukama.

Svaka disciplina traži autentičnost, osobni pečat koji čini rad prepoznatljivim i iskrenim. Ali ono što je možda još važnije – umjetnost nikada nije samo o izvođaču. Predstava ne postoji zbog mene, već zbog publike.

Nije cilj zadovoljiti vlastiti ego niti se potvrđivati kroz scenski nastup, već pružiti iskustvo koje će dotaknuti gledatelje, potaknuti ih na razmišljanje ili im jednostavno omogućiti da osjete ljepotu izvedbe.

Umjetnost nije monolog izvođača sa samim sobom, već dijalog s publikom. Tek kada sebi dopustimo da budemo ranjivi i otvoreni za promjene, možemo uistinu rasti – kako umjetnički, tako i kao ljudi.

Foto Mislav Klanac

Sudjelovali ste i na radionicama fizičkog teatra, klaunerije i plesa. Odakle interes za ove forme? Koje mogućnosti otvara, a koje izazove pred glumca postavlja, neverbalni teatar?

– Nakon što sam završila studij glume i lutkarstva, osjetila sam potrebu da još dublje zaronim u izraz koji dolazi iz tijela, stoga sam upisala studij neverbalnog teatra.

U glumi često prvo razmišljamo o tekstu, o rečenicama i njihovom značenju, ali neverbalni teatar otvara potpuno drugačiji prostor – onaj gdje tijelo priča priču, gdje emocija dolazi iz pokreta, a ne samo iz riječi.

Ove forme daju izvođaču priliku da još više bude prisutan u trenutku, da sluša svoje tijelo i koristi ga kao alat za izražavanje. One traže hrabrost da se prepustiš, da se igraš, da ne skrivaš ništa.

Zahtijevaju izuzetnu kontrolu nad tijelom, svjesnost o svakom pokretu i njegovom značenju te sposobnost da se kroz fizičku ekspresiju prenesu emocije i ideje koje bi inače bile izražene riječima.

No, upravo u tim izazovima leži i ljepota – kada se riječi sklone u drugi plan, otvara se prostor za univerzalnu komunikaciju, onu koja dopire do publike bez obzira na jezik, kulturu ili kontekst. To je ono što me privuklo – mogućnost da se povežem s publikom na najiskreniji način, bez barijera.

Crveni nosovi

Član ste ekipe Crvenih nosova pa igrom unosite radost u teške životne situacije, uveseljavajući bolesnu djecu i njihove roditelje. Što za vas znači ova uloga, što uključuje i po čemu se ona razlikuje od rada u kazalištu ili ispred kamere?

– Uloga klauna u Crvenim nosovima za mene je izuzetno odgovorna jer mi je cilj da kao suptilan promatrač i suosjećajan sugovornik kroz humor, igru i prisutnost pokušavam donijeti malo radosti i olakšanja u prostor gdje su bol i strah često prisutni.

Posjećujemo djecu i odrasle u bolnicama, starije u domovima, područja pogođena kriznim situacijama, djecu s teškoćama i druge ranjive skupine. U bolničkim posjetama nema unaprijed pripremljenog scenarija, nema naučenih replika ni ponavljanja istih situacija.

Sve se događa u trenutku – improvizacija je srž našeg djelovanja. Svaka klaunovska posjeta traje u prosjeku tri sata, a u tom vremenu prilagođavamo se svakoj osobi, njenim emocijama i potrebama.

Nema ponavljanja, nema uloga koje se odigraju i ostave iza sebe. Svaki susret je neponovljiv, jedinstven i potpuno posvećen osobi ispred nas.

Upravo zato klaun u Crvenim nosovima mora biti izuzetno dobro pripremljen. Osim glumačkih i improvizacijskih vještina, potrebna je posebna edukacija iz područja komunikacije, psihologije i sociologije, kako bismo bolje razumjeli emocionalne i socijalne aspekte rada s djecom i odraslima, njihovim obiteljima i bolničkim osobljem.

Također, razvijamo svoja znanja u Međunarodnoj školi humora u Beču, gdje kroz intenzivne programe istražujemo različite pristupe klauneriji i učimo kako humor može djelovati terapeutski.

Tamo radimo s vrhunskim mentorima iz cijelog svijeta, usavršavajući improvizaciju, tjelesnu ekspresiju i suptilnost komične igre, ali i razvijajući dublje razumijevanje emocija i dinamike odnosa između klauna i publike.

Glumili ste u predstavama Hrvatskog narodnog kazališta Zadar i Kazališta lutaka Zadar. Možete li napraviti kratak osvrt na glumačko iskustvo u rodnom gradu? Koje uloge su vam bile posebno zanimljive ili važne?

– Sve je krenulo s kazališnom udrugom “Igrajmo se” koju vodi Matija Šango Šimurina. Tamo sam se kao trinaestogodišnjakinja zaljubila u kazalište. Tijekom godina uslijedio je rad s Ana-Marijom Fabijanić, Miom Zarom, Majom Šimić…

“Dom Bernarde Albe” bila je predstava Dražena Ferenčine u kojoj sam glumila mladu djevojku Ameliju. Posebno pamtim taj proces jer sam nakon toga odlučila otići u Osijek na prijemni iz glume i usmjeriti svoj život u smjeru kazališta.

Predstave “Viktor ili djeca na vlasti” i “Petar Pan” predstave su koje sam s užitkom igrala u Kazalištu lutaka Zadar.

Tabuizirane teme

“Kroniku nestajanja” gledali smo nedavno u Zadru, a režirali ste je zajedno s kolegicom Maruškom Aras. Ova predstava na scenu postavlja tabuizirane teme socijalne odbačenosti, starenja i smrti. Kako ste došle do ideje da bi trebalo raditi upravo ovakvu predstavu? Kako ste pristupile izabranoj tematici?

– Tijekom zajedničkog rada, Maruška i ja suočile smo se s gubicima voljenih osoba. U početku smo planirale raditi dječju predstavu, no smrt, tuga, starost i gubitak postale su teme koje su nas svakodnevno pratile.

Počele smo čitati književna djela koja se bave tim pitanjima i shvatile da imamo mnogo toga za reći te smo odlučile upravo te teme iznijeti na scenu. U našem društvu malo se govori o starosti, o fizičkim, psihičkim i duhovnim promjenama koje starost donosi, o procesima kada demencija preuzme živote ljudi, o sramu i o izazovima s kojima se suočavaju djeca starijih osoba kojima je potrebna pomoć.

U našem društvu stariji ljudi su vrlo često nevidljivi. Na marginama. Odbačeni. Zašto je to tako? To pitanje bilo je naš motor. Željele smo stvoriti predstavu koja ne samo da analizira društvo, već i izaziva publiku da razmisli o tome kako se suočavamo s prolaznošću života, kako gledamo na starije osobe i što im sve dugujemo.

Što možemo bolje uraditi. Kroz čitanje raznih djela, odlučile smo oblikovati našu predstavu temeljeći se na motivima romana Slavenke Drakulić (“Nevidljiva žena i druge priče”), Dubravke Ugrešić (“Lisica”), Daše Drndić (“EEG”) i Georgija Gospodinova (“Fizika tuge”).

Koliko vam je kao glumici izazovno režirati predstavu? Imate li u planu nastaviti režirati vlastite predstave? O kojim biste temama voljeli progovarati ako se ponovo upustite u ovu ulogu?

– Na Akademiji sam naučila biti u stalnom procesu stvaranja, zauzimajući različite pozicije – od glumca i lutkara do “vanjskog oka”, redatelja. Taj trening pomogao mi je u režiji naše “Kronike nestajanja”.

Sigurno želim nastaviti razvijati svoj izričaj i raditi na vlastitim projektima, ali rad na nezavisnoj sceni nosi svoje izazove. Priprema predstave zahtijeva puno resursa – vremena, novca, prostora i promocije, a svi ti faktori mogu biti izuzetno izazovni kad se radi izvan institucionalnih okvira.

Ipak, ta sloboda i mogućnost stvaranja onoga što me istinski pokreće i dalje me motiviraju. Želim nastaviti istraživati teme koje smatram važnima i koje želim podijeliti s publikom, istraživati duboka društvena i moralna pitanja koja povezuju sve ljude.

Uz “Kroniku nestajanja”, radite li na još kojem projektu? Koji su vam planovi i želje za profesionalnu budućnost?

– Trenutačno najviše radim s djecom, kroz dječje predstave i lutkarske radionice. Kroz taj proces, iznova otkrivam ljepotu bivanja u sadašnjem trenutku i radost istraživanja svijeta oko sebe.

Djeca me uče gledati stvari s nevinošću i otvorenošću, podsjećaju me koliko je važno zadržati radoznalost i dopustiti si igru. Njihova mašta nema granica, a upravo ta sloboda izražavanja pokreće moju kreativnost i daje mi novu perspektivu.

Oni su ti koji mi pomažu da se stalno pitam – što ja kao glumica i kao čovjek ostavljam svijetu? Kao glumac, uvijek si onaj koji progovara o društvu, koji se suočava s pitanjima vremena u kojem živi.

To me potiče da radim smislene stvari za djecu, ali i za odrasle, projekte koji me ispunjavaju i iz kojih učim, kako profesionalno, tako i osobno. Želja mi je nastaviti stvarati u tom smjeru, s onim što ima stvarnu vrijednost i duboko rezonira s onim što nas okružuje.

Rad na zemlji

Načula sam da vas zanima i agronomija. Možete li mi reći nešto više o svom poljoprivrednom radu?

– Moj partner se bavi poljoprivredom, nastavljajući razvijati znanje koje su mu prenijeli njegovi roditelji. Priroda i rad na zemlji oduvijek su me privlačili, pa mi je bilo sasvim prirodno da se i ja uključim i proširim svoje znanje uz njega.

Ono što uzgajamo, jedemo – zdravo, čisto, s ljubavlju uzgojeno, i to nam donosi posebno zadovoljstvo. Rad na zemlji nosi nevjerojatan osjećaj slobode – tijelo je živo, duša lakša, a svaki pokret ima svoj smisao.

Gledati biljku kako raste, od sićušnog sjemena do ploda, uči te strpljenju, poštovanju prirodnih ciklusa i zahvalnosti prema zemlji. Poljoprivreda nije samo fizički rad, već i prilika za dublje razumijevanje ciklusa prirode i važnosti kvalitetne hrane.

Svaki dan proveden u polju podsjeća nas koliko je rad rukama oslobađajući, koliko nas približava osnovama života i pruža osjećaj zadovoljstva dok gledamo plodove svog truda.