Na emocionalnoj razini knjiga »Otoče moj lipi« Rahele Jurković nježno je i lijepo ljubavno pismo Pašmanu, a na znanstvenom polju to je pažnje vrijedna kulturnoantropološka studija kroz koju saznajemo iznimno puno o tom lijepom otoku, njegovoj prošlosti i sadašnjosti te ljudima koji su živjeli i žive na njemu.

Rahela Jurković ugledna je hrvatska etnologinja, kulturna antropologinja i povjesničarka umjetnosti, ali je za ovu knjigu bitnije da se pred koju godinu, ljetujući prvi put na Pašmanu, zaljubila u taj otok te odlučila tu svoju ljubav iskazati kroz ono što joj je životna profesija – istraživanje kulturnoantropološke vrste. S jedne strane uočljive emocije, a s duge strane nedvojbena i već u niz navrata iskazana stručnost, urodili su, stoga, u slučaju ove knjige, djelom utemeljenom na znanstvenim i empirijski potvrđenim činjenicama, ali istodobno i knjigom kroz koju su jasno iskazane simpatije i ljubav prema tom otoku smještenom u plavetnilu Jadrana nedaleko od Zadra.

Pravila službe

Uspješno iskazane emocije svakako su i posljedica pristupa temi, pristupa koji suvremena kulturna antropologija i etnologija cijeni, a autorica je ovom knjigom potvrdila vrijednost i prednost takvog pristupa. Naime, iako se drži svih »pravila službe« i u svom oslikavanju Pašmana koristi sve nužne historiografske i ostale slične im znanstvene podatke, Jurković u najvećoj mjeri o Pašmanu progovora kroz živu riječ ljudi, točnije njegovih stanovnika, predstavljajući nam najprije njih i njihove životne priče da bi potom sve to, uz znanstvene fakte, ugradila u nježni i ugodni mozaik, fresku Pašmana koja odiše mirisima, okusima i bojama tog djelića mediteranskog raja.

– Istraživanje je provedeno kvalitativnim metodama podstrukturiranih i otvorenih intervjua i sudioničkog promatranja, a upotpunjeno istraživanjem arhivskih i drugih izvora o otoku. Sva pronađena i relevantna literatura inkorporirana je u poglavlja knjige. Kvalitativna istraživanja metodom polustrukturiranih intervjua provela sam s četrdeset i osam otočana, od kojih sam neke intervjuirala u više navrata. Svi su intervjui snimani i transkribrirani – piše u uvodu autorica.

Tako se kroz niz zanimljivih životnih priča nudi bliža povijest otoka, točnije razdoblje od prvih decenija 20. stoljeća pa do današnjih dana. Kombinirajući podatke dostupne iz povijesnih i sličnih istraživanja i objavljenih radova, sa živom rječju sugovornika koji pričaju o sebi i svojim precima, Jurković je izgradila vjernu sliku života svih naselja Pašmana, spominjući pritom i šire poznata imena, ali ipak naglasak stavljajući na obične i tzv. male ljude čime svom tekstu daje snažnu notu dokumentarnosti i emocionalnosti. Iz tih priča pred očima čitatelja »izranjaju« zemljoradnici, pastiri, težaci i težakinje, mornari, brodograditelji, ljudi koji se bave turizmom… čitamo i o narodnim običajima, slavljenju vjerskih blagdana poput neviskih koleda, srednjevjekovnim spomenicima, glagoljaškom pjevanju u Tkonu (ili Konu kako ga domaći zovu), benediktincima na Pašmanu… općenito, ponuđena je vjerna i zanimljiva slika kulturnog, društvenog i religijskog života otoka. Posebna je pažnja posvećena i jeziku pri čemu autorica u niz navrata direktno prenosi riječi svojih sugovornika nudeći time najživotniji kontakt s narječjem otoka, kao i njegovim različitim oblicima u pojedinim mjestima.

Za širi krug čitatelja

Naravno, u svoju je analizu uključila i neke od do sada ostvarenih proučavanja pojedinih dijelova povijesti Pašmana pa »Otoče moj lipi« predstavlja sublimaciju dosadašnjih saznanja drugih autora te njenog istraživanja, a sve je u konačnici kreirano u jednu novu cjelinu koja, što je također vrlo zanimljivo, pa i neobično, nema naziva po poglavljima.

– Istraženu i analiziranu građu htjela sam predstaviti na način da knjiga bude pristupačna širokom krugu čitatelja, stoga je i njezina koncepcija rezultat promišljanja i odluke da poglavlja nemaju naslove koji bi sugerirali čitatelju što bi u svakom trebao naći. Umjesto toga, svako je poglavlje označeno rimskim brojem koji želi sugerirati samo slijed dijelova koji čine cjelinu, a ta je cjelina rezultat provedenih istraživanja o Pašmanu, u određenim vremenskom razdoblju. Na taj način želim pozvati čitatelja da sam donosi zaključke o tome što mu pojedino poglavlje govori, iz vizure vlastitih iskustava, znanja ili znanstvenih spoznaja, pojašnjavajući odluku Rahela Jurković u zaključku kaže:

– No, u ovoj knjizi nije mi bila namjera uspoređivati rezultate istraživanja s radovima drugih autora i različitim teorijama, već mi je isključivo bila namjera predstaviti etnografski materijal o Pašmanu dobiven kao rezutat znanstvenih terenskih istraživanja provedenih na otoku najvećim dijelom 2020. i 2021. te dodatno 2022. godine, a izvan otoka od 2020. do početka 2023. – piše Rahela Jurković koja je, bez imalo dvojbe, u svojoj namjeri uspjela te darovala Pašmanu dio zahvalnosti koje je njoj svojim ljepotama darivao taj otok.

Biografija

Rahela Jurković završila je 1996. povijest umjetnosti i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Završila je i tri magisterija, od kojih je jedan iz marketinga na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a dva iz područja europskih integracija: Europske studije na Zagrebačkom sveučilištu i Sveučilištu Panthéon-Assas (Paris II) i College of Europe (dvojezični, englesko-francuski studij), sa specijalizacijom iz ekonomije Europske unije. Radila je u privatnom sektoru u Hrvatskoj, stažirala u Europskoj komisiji u Bruxellesu te je sudjelovala na brojnim međunarodnim projektima i radila u međunarodnim institucijama u Hrvatskoj. Od 2008. godine područje njenog rada je projektni menadžment i poslovno savjetovanje. Krajem 2014. Jurković je upisala doktorski studij etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Doktorirala je u siječnju 2018. na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na temi »Integracija osoba pod međunarodnom zaštitom u hrvasko društvo«. Kao prva znanstvenica iz Hrvatske i šireg područja jugoistočne Europe dobila je 2019. godine istraživačku stipendiju UEFA-e pomoću koje je uspješno provela istraživanje u Bosni i Hercegovini, Grčkoj, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji, o nogometu i izbjeglicama na tzv. balkanskom koridoru. Do sada je objavila dvije knjige – »Integracija azilanata u hrvatsko društvo: kulturnoantropološka studija« (2021.) te »Sport i migranti u Hrvatskoj: kulturnoantropološka studija« (2021.), »Otoče moj lipi« (2023.) treća je njena knjiga. Članica je Hrvatskog etnološkog društva i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.