Sjećate li se predivnih ilustracija s motivima Regoča i Kosjenke, Stribora i Domaćih? Nekad su te slikovnice bile sastavni dio naših odrastanja, a poznate priče Ivane Brlić-Mažuranić ilustrirala je Cvijeta Job, hrvatska slikarica koja nas je napustila prije deset godina. Ovih dana zatekli smo se u Splitu u kojem je nedavno predstavljena monografija »Cvijeta Job majstorica minijature« autorica Branke Hlevnjak i Rhee Ivanuš, dok se u splitskoj Galeriji umjetnina može razgledati prigodna izložba posvećena Cvijeti Job. U monografiji, objavljenoj u izdanju Udruge za promicanje oblikovanja i umjetnosti Design Art, autorice su na jednom mjestu sabrale bogat opus ove umjetnice, ali i široj javnosti otkrile manje poznate detalje iz njezina života.

Kako je istaknuto tim povodom, Cvijeti Job pripada vodeće mjesto u hrvatskoj sitnoslici druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Njezine minijature originalan su spoj slike i grafike u kojem kompoziciju skladnih boja opliće filigranska šara, asocirajući na tradicionalno bogatstvo imaginarnog veza. U ilustraciji kojom se bavi od 1947. godine dosegla je najveća nacionalna, državna i međunarodna priznanja, među kojima je Certificate of Honor International Board on Books for Young People (BBYP) of Hans Christian Andersen Award Jury za ilustracije »Najljepših priča« Ivane Brlić-Mažuranić (1970.). Minijature prema vlastitom izboru antiratne su tematike inspirirane stihovima Živka Jeličića »Na ledini sna« i romanom Petra Šegedina »Djeca Božja« koji su joj bliski jer je u mladosti i sama prošla strahote Drugog svjetskog rata.

Sklonost humoru, ironiji i groteski započeta još 1944. karikaturama objavljivanim u antifašističkom tisku, ponovo ispoljava u »Bračkim motivima« koje slika od 1980-ih do 2002. godine. »Ljepota minijatura Cvijete Job izvire iz dubina izmiješanih svjetova, iz mašte, sanja, nada i stvarnosti, u kojoj postoje i mali vragovi da bi mi bili, postali ili ostali svjesni vlastite nesavršenosti, ismijali hinjenu ozbiljnost i prihvatili svoju prirodno vragolastu i prevrtljivu narav, te ostali otvoreni kritici, duhovitosti i dobroti. To su razlozi koji opus Cvijete Job čine trajno aktualnim«, piše u najavi Galerije umjetnina.

Cvijeta Job rođena je u Beogradu 1924. godine, a preminula je 2013. u Zagrebu. Rođena je u braku dubrovačkog slikara Ignjata Joba i Živke Cvetković, makedonskog podrijetla, tada studentice filozofije. Djetinjstvo je provela u Supetru na otoku Braču gdje je njezin otac imao atelje i u Splitu. Upijajući očev rad, proslikala je očevim stilom. Kad joj je direktor riječke Moderne galerije u Rijeci, Boris Vižintin, rekao da slika kao otac, odlučila je promijeniti rad te je napustila crtanje velikih slika u tehnici ulja na platnu te se posvetila minijaturama da bi se razlikovala od oca, a koje su je nadahnjivale, posebice srednjovjekovne rane renesanse, ponajviše Paolo Uccello.

Kad je navršila četiri godine s obitelji seli u Supetar na Braču gdje završava pučku školu. Od 1936. kada joj umire otac Cvijeta živi s majkom u Splitu gdje polazi gimnaziju. Godine 1937. izlaže u Salonu Galić na »Izložbi najmlađih«. Godine 1941. Italija okupira Split i Cvijeta se s grupom mladih odupire talijanizaciji imena ulica i njihovih osobnih imena, čime se izlaže opasnosti hapšenja, te se spašava bijegom u partizane. Od 1942. do kraja rata crta karikature za ilegalne partizanske listove te prve brojeve Slobodne Dalmacije. Godine 1945. udaje se za pjesnika Živka Jeličića. Slika impresionističke slike jadranskih krajolika i ilustrira Jeličićeve pjesme, koje joj ostaju trajno nadahnuće. Već 1947. započinje ilustrirati priče i bajke za Novo pokoljenje, Mladost, Našu djecu i druge izdavače te 1952. zbog originalne i vrhunske slikovitosti prima najvišu nagradu »Vladimir Nazor« za ilustracije.

Slikarstvo je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. u klasi prof. Vjekoslava Paraća, a specijalku je polazila kod prof. Marijana Detonija. U Zagrebu je upoznala Zdenka Balabanića za kojeg se udala 1952. godine i preselila u Rijeku, a 1953. u Opatiju, gdje ostaju do 1976. kada su se vratili u Zagreb. Podsjetimo, u organizaciji Hrvatskog muzeja turizma 2011. u Umjetničkom paviljonu »Juraj Šporer« u Opatiji postavljena je izložba ilustracija Cvijete Job i Zdenka Balabanića. U Opatiji je nastao najznačajniji dio njezina ilustratorskog opusa vezan prvenstveno za bajke. Za suradnju ju je pozvao slikar i kipar Raul Goldoni koji je onda radio kao likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost. Job je prihvatila njegov poziv za oslikavanje bajki Ivane Brlić-Mažuranić.

Zdenko Balabanić rođen je 1927. godine u Novalji na otoku Pagu. Godine 1946. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a diplomirao je u Beogradu 1951. godine. Radio je kao nastavnik likovnog odgoja u Rijeci i Opatiji. Od 1964. do 1974. kada je umirovljen, bio je zaposlen na Pedagoškoj akademiji u Rijeci. Život u Opatiji za supružnike nije bio lagan. Dvanaest godina živjeli su u podrumskom stanu vile Serena. Invalidnost i neimaština ostavljali su trag na osjetljivom karakteru slikara. Od melankoličnog ugođaja i zagasite palete do teške ekspresivnosti njegovih motiva, sve predstavlja odraz stanja Balabanićeva duha. Stoga njegov relativno ograničen ilustratorski opus nije slučajno vezan za poeziju, prije svega uz Sergeja Jesenjina i Miroslava Krležu. Balabanić je ilustrirao i Lorcu, Matoša, Blocka i Rilkea.

Cvijeta Job je samostalnu izložbu sa Zdenkom Balabanićem imala u Zagrebu 1957., a potom su uslijedile i druge izložbe te najviše domaće i međunarodne nagrade za ilustracije. O njoj je snimljen televizijski film prema scenariju Sunčane Škrinjarić. Job je slikala i u grafičkim tehnikama stvarala osebujne poetične krajolike, mrtve prirode i figure, često prikazane u interijeru, suptilne kromatske osjetljivosti. Isticala se kao ilustratorica književnih djela za djecu i mlade (I. Brlić-Mažuranić, »Šuma Striborova«, 1966. i »Sunce djever i Neva Nevičica«, 2001.). Djelovala je kao slobodna umjetnica posvećena sitnoslikarstvu. Od početka je sklona malomu formatu (»Soba moje mame«, 1937.). Slikala je dalmatinske motive u temperi (»Viški seljaci«, 1944.) i gvašu (»Bajami«, 1945.). Od 1948. ilustrira, posebice narodne priče i bajke, stvarajući opus minijaturne fantastike u temperi na papiru, izrazita kolorita i grafizma, blizak srednjovjekovnom i perzijskom minijaturnom slikarstvu. Minucioznim rukopisom izvodi pojedinosti u zgusnutim maštovitim figuralnim kompozicijama realističkoga izraza povezujući pučku stvarnost i priču. Ilustrirala je bajke A. S. Puškina (»Bajka o ribaru i ribici«, 1949.) i H. C. Andersena (»Carevo novo ruho«, 1949.; »Slavuj«, 1994.), »Konjića grbonjića« P. P. Jeršova (1951.), »Ašik-Kariba« M. J. Ljermontova (1952.), narodne pripovijetke »Sunčana gora« (1959.), »Ero s onoga svijeta« (1962.) te slikovnice prema pričama Ivane Brlić-Mažuranić (»Šuma Striborova«, 1966.; »Regoč«, 1967.; »Ribar Palunko i njegova žena«, 1968.; »Jagor«, 1969.; »Kako je Potjeh tražio istinu«, 1971.; »Toporko i devet župančića«, 1977.; »Sunce djever i Neva Nevičica«, 2001.), sve zagrebačka izdanja.

Kako navodi Hrvatski biografski leksikon, ilustrirajući nadrealistički slikoviti izraz »Priča iz davnine« I. Brlić-Mažuranić ostvarila je vrhunska djela. U novoj fazi slika temperom na platnu i uljenom lazurom događaje iz »malog mista« (»Procesija«, 2002.). Samostalno je izlagala u Beogradu, Opatiji, Rijeci, Zagrebu, Ljubljani…, a skupno na izložbi riječkih likovnih umjetnika u Firenci (1964.), bijenalu ilustracija u Bratislavi i na međunarodnoj izložbi dječje knjige u Bologni. Dobitnica je Nagrade »Grigor Vitez« 1967. za ilustracije »Šume Striborove«. Dobila je diplomu na međunarodnoj izložbi ilustracija u Bratislavi 1967. te diplomu Grada Rijeke za izložbu minijatura.

Kako je isticano, Cvijeta Job pripada rijetkoj skupini likovnih umjetnika koji njeguju tako osebujan i prepoznatljiv izraz, koji privlači od najranije dobi, a koji sve potpunije doživljavamo na putu odrastanja i sazrijevanja. Strpljiva je majstorica detalja. Pažljivi će promatrač uočiti kako dubinskom koncentracijom i pažnjom pristupa svakoj pojedinosti, bila ona uvojak vilinske kose, ručica djeteta, ljuska zmijske kože, slavujevo pero… Ta koncentracija nikada ne popušta, a minijatura se ne iscrpljuje u detaljističkom prikazu, nego iz njega crpi svu raskoš i ispunjenje. Minijature joj krasi mašta, iskrenost, ustrajnost, spontanost. Dodajmo i da je ilustrirala i poštansku marku Republike Hrvatske iz 1997. na temu »Šume Striborove«.