Za priču je »kriva« Vida koja sa svojih četrdeset i sitno ljeta iza sebe ima kći maturanticu i sjećanja na život s troje muškaraca od kojih trenutačno s njom nije nitko, ali je svaki od njih »tu negdje« i povremeno još igraju poneku sporednu ulogu u njenom životu
povezane vijesti
Nisu »Lake šutnje« nimalo lagane, kako u kontekstu iznesene nam radnje ovog romana, tako i u odabiru literarnog načina izražavanja kojim nam je Gordana Crnković ponudila svoje viđenje života četiriju generacija žena jedne dalmatinske obitelji. Njen romaneskni prvijenac dojmljiva je knjiga o svemiru međuljudskih odnosa, od ljubavnih preko rodbinskih pa do prijateljskih pri čemu je u prvom planu suptilne i detaljne analize ponajprije položaj žena u različitim vremenskim okvirima i društvenim uređenjima.
Njene junakinje pratimo od, primjerice, okvira ruralne otočke sredine početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća, preko života u komunističkom društvenom sustavu bivše Jugoslavije pa do današnje Hrvatske određene ponajprije negativnostima tzv. liberalnog kapitalizma.
Prožimanje »dviju stvarnosti«
Za priču je »kriva« Vida koja sa svojih četrdeset i sitno ljeta iza sebe ima kći maturanticu i sjećanja na život s troje muškaraca od kojih trenutačno s njom nije nitko, ali je svaki od njih »tu negdje« i povremeno još igraju poneku sporednu ulogu u njenom životu.
Pomalo i zadovoljna činjenicom da u nedavno otkrivenoj samoći može itekako uživati i opustiti se, Vida se okreće razmišljanjima i promišljanjima o ženskoj strani svoje obitelji, od bake Marice i majke Franke pa do kćeri Lene. Ta analiza, saznajemo u drugom dijelu romana, vodi i do odluke o tome da napiše roman (i to baš taj koji čitate!) pa u završnici svjedočimo prožimanju »dviju stvarnosti« koje se stapaju u jednu pri čemu nije bitno koja je fiktivna, a koja stvarna jer je i jednoj i drugoj liniji priče cilj progovoriti o sudbini žena u nesklonim im vremenima i društvenim uređenjima.
Naravno, ovako zamišljeni okviri pripovijedanja traže složen pristup u kojem je puno monologa, unutarnjih monologa, razmišljanja i analiziranja, a budući da o svakom od dva središnja lika (Marica i Franka) stavove iznose različiti likovi koji na ista zbivanja gledaju drugačije, pred čitateljem se otkriva kaleidoskop ideja i stavova koji otežava, ali istodobno i uljepšava priču o tome je li Marica bila lijepa i dobra majka, ili bahata i uskogrudna žena, je li Franka imala pravi pristup životu i obitelji i je li dovoljno voljela svoju djecu, da li Vida iskreno voli kći Lenu ili joj dopušta odviše slobode…
Psihološki i društveni roman
Sva ta razmišljanja i promišljanja nisu, naravno, isključivo subjektivna, već kroz prizore, epizode i iznesene stavove govore o najrazličitijim vrstama ljubavi, samoći, roditeljskoj i obiteljskoj sreći, dužnosti i obvezama, a te će teme, zasigurno je, puno više privući pažnju ženskog čitateljstva koje će u »Lakoj šutnji« zasigurno uživati.
Nedvojbeno, središnji lik ro mana je Vida, zrela žena s čijim će se životom – kako ljubavnim posrtajima i promašajima, tako i sretnim majčinstvom i gorko-slatkim djetinjstvom, poistovjetiti moći brojne čitateljice koje će njena razmišljanja, analize i ideje svakako natjerati na proučavanje vlastitih životnih priča i stavova čime »Lake šutnje« prerastaju iz obiteljske kronike u psihološki, pa u velikoj mjeri i društveni roman.
O autoriciGordana Crnković godinama na čuvenom Trećem programu Hrvatskog radija uređuje kvalitetne književne emisije među kojima je možda najpoznatija »Bibliovizor«. Prvi njen književni pokušaj izvan okvira književne kritike bila je zbirka pripovijedaka »Kretanje sjena« objavljena 2016. godine, a nakon tog kratkog proznog oblika, ove se godine odlučila i za svoj roman prvijenac koji je objavila poznata zagrebačka izdavačka kuća Disput. |
Također je nedvojbeno da su žene, bez obzira na društveni sustav i doba u kojem žive, najčešće žrtve svoje okoline, bilo obitelji, bilo okruženja u kojemu žive. Iz tog stanja, u kojem uvijek gube, spasiti se mogu samo one koje su jake kao ličnosti, uporne i hrabre, često i toliko samodostatne da zbog toga pati ponekad i njihova obitelj. Upravo takve su heroine Gordane Crnković – Marica, Franka, Vida i Lena.
Svaka od njih možda i ima neku manu zbog koje je njena uža ili šira okolina donekle osuđuje i smatra nesavršenom, ali niti jedna od njih ne želi se tek tako prepustiti tradicijom nametnutom statusu žene žrtve.
Svaka od njih na svoj je način spremna na borbu i suprotstavljanje općim pravilima i to dokazuju kroz razne epizode njihovih života, čak i kroz one u kojima se, bar naizgled, čini da su žrtve. Gledano s tog stajališta, »Lake šutnje« su i feministički roman, kao što se mogu svrstati i u tzv. »žensko pismo«, ma što to značilo.
Bogatstvo emocija
Uz raznovrsnost tema i bogatstvo emocija, ovaj roman pažnju plijeni i stilskom te kompozicijskom razigranošću za koju je krivac svakako i činjenica da autorica već poduži niz godina vrlo stručno s kritičko-teorijske razine prati hrvatsku književnost o kojoj je progovorila kroz niz novinskih i radijskih prikaza.
Dio tog znanja pokazala je i pri stvaranju ovog romana o čemu Damir Radić, pišući pogovor kaže: »Gordana Crnković svoj je roman prvijenac doista ambiciozno postavila. Razlomljena i otvorena struktura, (auto)biografičnost, metatekstualnost, različiti (stilski) registri, mjestimično vrlo dotjerana jezično-stilska razina, egzistencijalne spoznaje – sve to svjedoči da se ta vrsna poznavateljica književne povijesti i sadašnjosti na tlu beletrističke prakse vodila onim primarnim, čime se ozbiljni autori trebaju voditi: suštinski umjetničkim, a ne efemernim izvanjskim razlozima »Lake šutnje« roman su o kojem se, treba se nadati, neće šutjeti.«, zaključuje Radić.