Rječnik Merriam Webster definira kulturu otkazivanja kao prestanak potpore javnim osobama u odgovor na njihovo nepoželjno ponašanje ili mišljenje. To može uključivati bojkot ili odbijanje promoviranja njihovog rada. Rječnička je to definicija jednog pojma koji je proteklih godina preuzeo kulturni moment ponajprije Sjedinjenih Američkih Država, a onda posljedično i kulturološkog miljea koji se često imenuje Zapadom. Jednostavan je to i složen fenomen u isto vrijeme, koji svoje ostvaraje ima i u daljoj prošlosti, pa smo o njemu priupitali dr. sc. Iris Vidmar Jovanović, docenticu na Odsjeku za filozofiju riječkog Filozofskog fakulteta, a koja se dobrim dijelom temama o kojima govorimo bavi i na projektu Hrvatske zaklade za znanost, »Estetsko obrazovanje putem narativne umjetnosti i njegova važnost za humanistiku«. Dotaknuli smo se toga kada se »kultura otkazivanja« u zadnje vrijeme pojavila.

Brisanje »lika i djela«

Koji su bili neki od oblika isključivanja (javnih) osoba iz društva kroz povijest i na koji način sačuvati neupitnu slobodu govora u vremenu kada je ona pod udarom? No, krenuli smo od samog pojma kulture otkazivanja, koji djeluje pomalo eluzivno. Radi li se o dobrom prijevodu engleskog »cancel culture«?

– Prijevod je dobar, no ne zahvaća činjenicu da se vrlo često ne radi samo o ukidanju potpore djelovanju određenim osobama, primjerice, tako da im se uskraćuje financijska potpora, medijski prostor ili, u slučaju otkazanih znanstvenika, radna mjesta, već se poziva na njihovo potpuno uklanjanje iz javnog prostora i kolektivne svijesti. Dakle, radi se o jednome sveobuhvatnom brisanju »lika i djela« koje se provodi institucionalno i kolektivno. Tako otkazani pojedinci ne mogu javno izlagati svoje radove, držati nastupe ili predavanja, a često postaju i mete javnog linča pa čak i prijetnji. Posljedično, a posebno u domeni umjetnosti, to često dovodi do toga da publika odbacuje radove takvih umjetnika i unutar privatne domene, ili se na neki način ograđuje od njih. Malo tko će danas bez negodovanja spomenuti da je s užitkom gledao film Kevina Spaceyja jer time kao da implicitno podupire ili barem ne osuđuje njegove seksualne prijestupe.

Kad biste rekli da se u posljednje vrijeme pojačano pojavljuje »kultura otkazivanja« u SAD-u i koji su neki od katalizatora?

– Termin »cancel culture« često se vezuje za film »New Jack City« iz 1991. godine, i od tada se polagano ali sustavno širi u sve sfere medijskog života. Danas je to gotovo pa dominantan mehanizam određivanja statusa »in and out«. Društvene mreže uvelike su doprinijele raširenosti i intenzitetu »kulture otkazivanja«, što je jednim dijelom posljedica nezadovoljstva načinom na koji su se institucije odnosile prema moralno problematičnim pojedincima koji su uživali određeni društveni status i imali određenu moć, poput Billa Cosbyja. Svjedočimo i otkazivanjima koja se temelje na, rekla bih, nastojanjima da ispravimo određene povijesne nepravde pa se tako uništavaju umjetnička djela koja su na bilo koji način povezana s nemoralnim društvenim porecima, poput robovlasničkog sustava. Istovremeno, pratimo jedno rastuće nezadovoljstvo mlađih generacija s prihvaćenim kanonima znanstvenika i umjetnika: sve se češće na konferencijama govori o tome kako su dominantne tradicije sustavno marginalizirale određene skupine, najčešće sve one koji nisu bijeli heteroseksualni muškarci. To jednim dijelom jest točno i za to postoji cijeli niz povijesnih, društvenih, religijskih, ekonomskih, kulturoloških i civilizacijskih razloga koje »kultura otkazivanja« zanemaruje i poziva na otkazivanje kanona. Takvi slučajevi pokazuju one problematične aspekte »kulture otkazivanja«, poput njezine nekritičnosti i sklonosti neutemeljenim generalizacijama.

Otkazivanje pojedinaca

Svojevrsna »kultura otkazivanja« pojavljuje se već u staroj Grčkoj, u vidu ostracizma?

– Da, zajednice su oduvijek imale potrebu ograditi se od onih koji su na neki način povrijedili svojevrsni javni moral ili prihvaćenu znanstvenu istinu, posebno u slučaju osoba koje su uživale javni status i koje se stoga smatralo posebno utjecajnima. To su često bili umjetnici i znanstvenici čiji su se radovi smatrali zabrinjavajućima, u smislu da su govorili protiv dominantnih moralnih, vjerskih ili znanstvenih doktrina. Danas je međutim češće slučaj da se pojedinci otkazuju zbog onoga što rade ili govore, a što nije uvijek povezano s njihovom sferom djelovanja. Primjer otkazivanja spisateljice J. K. Rowling zbog njezinih stavova o transrodnosti ili Aristotela zbog njegovih stavova o ženama posebno dobro ukazuje na kompleksnost »kulture otkazivanja« danas.

Broj umjetnika, odnosno znanstvenika, koje se na ovaj način otkazuje drastično raste. Zabrinjavajuće je što u tim slučajevima oni koji pozivaju na otkazivanje često niti ne pokušavaju razmotriti određene stavove ili shvatiti zašto su oni izneseni. Time se ne samo propušta prilika za bolje razumijevanje moralnog nesuglasja, (ne)moralnih stavova odnosno moralnih normi općenito, već se i negira ukupna vrijednost znanstvenih teorija ili umjetničkih postignuća koje nesumnjivo postoje, unatoč problematičnom karakteru osobe ili njezinim (ne)moralnim stavovima.

Kako smo rekli, i ranije su »nepoželjne« osobe i stavovi bili stavljani izvan javnog prostora, no danas volimo misliti da smo postali »pametniji«. Kakvi, i postoje li, danas mehanizmi kojima bismo mogli stremiti ka doista pluralnom društvu? Da oni koji »nepoželjno« misle, ne budu isključeni u javnom prostoru?

– Danas je ovaj vid isključivanja postao izuzetno popularan, ali je, kako sam rekla, istovremeno i nediskriminatoran i nekritičan. Zapravo ne postoje kriteriji koji oblici ponašanja su takvi da zahtijevaju neki vid sankcija, a nije uvijek jasno ni što se takvim sankcijama nastoji postići. Neki su primjeri naravno i više nego jasni: seksualni prijestupi sigurno zaslužuju moralnu osudu i otkazivanje onih kojima njihov status omogućuje takvo predatorsko ponašanje dobar je način da društvo pokaže da neće tolerirati takva ponašanja, da se ona zaustave i onemoguće, i da dotični akteri snose posljedice za svoja djela. No, postoje i slučajevi u kojima se poziva na otkazivanje osoba iako nije nedvojbeno pokazano da su učinile to za što ih se tereti, ili da njihovo otkazivanje doprinosi realizaciji moralnijeg društva, ili da ih otkazuju oni koji zaista jesu moralniji ili pametniji. Istovremeno, mnoge otkazane osobe otkazane su zbog onoga što govore, a ne zbog onoga što čine, a u tom je slučaju pitanje tko su zapravo žrtve kojima je nanesena šteta, i koja je točno šteta učinjena. Važno je stoga osvijestiti da »kultura otkazivanja« ima svoje nedostatke i da ona ne može i ne smije zamijeniti institucije. Možda i važnije, potrebno je kvalitetno obrazovanje koje će omogućiti ljudima, posebno mladima, da svoje stavove donose na temelju znanstvenih činjenica i da znaju kako kritički procijeniti stavove drugih, da se razviju u autonomne i stabilne pojedince koji se znaju nositi sa suprotnim stavovima i čiji se osjećaj vrijednosti neće temeljiti na broju lajkova.

Slučajevi Stock i Rowling

Koliko je kultura otkazivanja povezana sa slobodom govora? Jer, jedno je uskratiti pravo na javni govor nekome tko otvoreno poziva na nasilje, a drugo nekome tko ima drukčija stajališta u pluralnom društvu kakvim se Zapad smatra?

– Velik broj otkazanih umjetnika otkazan je zbog onoga što su govorili te »kultura otkazivanja« danas pokazuje da svatko ima pravo reći što misli, ali da za to mora biti spreman preuzeti odgovornost, čak i kada to znači otkazivanje. Problem nastaje kada pojedinci koji uživaju određeni status iznose mišljenja za koja nisu stručni – vidjeli smo ovo posebno u doba pandemije, kada su raznorazne zvijezde pozivale na bojkot cijepljenja ili na nenošenje maski. Razni oblici influencera su ovdje posebno opasni zato što oni u načelu nisu stručnjaci i nemaju relevantno znanje, a predstavljaju se i doživljava ih se kao da imaju. S druge strane, zabrinjavaju slučajevi u kojima pojedinci iznose svoje mišljenje i zbog toga su otkazani i javno linčovani, pri čemu poziv za tim otkazivanjem ide od onih koji tvrde da zastupaju slobodu govora i jednakost sviju. Možda je u ovom kontekstu najrječitiji slučaj filozofkinje Kathleen Stock, čiji su stavovi o transrodnim osobama bliski stavovima spisateljice J. K. Rowling. I Stock i Rowling suočile su se s nezamislivom agresijom ne samo na društvenim mrežama nego i u javnom, odnosno privatnom prostoru i domeni njihova profesionalnoga djelovanja – potaknuta studentskim protestima, Stock je u konačnici dala otkaz na Sveučilištu Sussex i preselila u Ameriku.

Kako vi gledate na slobodu govora? Biste li se složili s konstatacijom da bi u javnom prostoru trebao biti dopušten svaki govor osim otvorenog pozivanja na nasilje i slučajeva poput vikanja »požar« u zatvorenim prostorima? A ako govorimo o kleveti, takvi bi se slučajevi rješavali na sudu?

– Sloboda govora svakako je jedna od najvažnijih vrijednosti i moramo je zaštititi, ali istovremeno naučiti ljude da je ne zloupotrebljavaju. Zabrinjavajuće je međutim što nam aktualni slučajevi »kulture otkazivanja« – posebno slučajevi Stock i Rowling – pokazuju da zapravo nemamo dobre kriterije toga kada sloboda govora graniči s otvorenim pozivima na nasilje, odnosno da postoji ogromna siva zona oko toga što je ili može biti poziv na nasilje, a što argument. Slučajevi klevete trebali bi se rješavati na sudu.

Komentari na društvenim mrežama

Možete li nam dati primjer sive zone? Jasno je da nitko ne voli kada ga se vrijeđa, ali čini se da je poprilično jasna razlika između izjava koje možemo recimo svrstati u dvije kategorije. Primjerice, neprihvatljiva »X ljudi su nam nepoželjni i učinit ćemo sve da ih se riješimo« ili npr. »U potpunosti se ne slažem s tvojim načinom življenja«, koja bi u pluralnom društvu bila prihvatljiva?

– Primjeri koje navodite su jasni, no stavovi i komentari izneseni na društvenim mrežama nisu uvijek tako precizno definirani, a često su i maliciozno interpretirani od strane neistomišljenika. Engleska akademska zajednica već dvije godine ne uspijeva postići konsenzus oko toga jesu li stavovi Stockove izraz mržnje ili slobode govora i akademskog kritičkog mišljenja, a iste polemike traju otprilike jednako dugo na globalnoj sceni oko Rowling. Zato spominjem sivu zonu, odnosno slučajeve u kojima se određeni stavovi interpretiraju kao poziv na nasilje prema određenoj grupi, ili se smatra da se tim stavovima ta grupa marginalizira ili da joj se uskraćuju prava, čak i kada izrečeni stavovi naprosto sadrže više ili manje argumentirano mišljenje osobe o tome što neki pojam jest ili predstavlja.

Spominjali smo ranije društvene mreže koje kao privatne kompanije mogu birati kakav će tko sadržaj objavljivati na njihovoj platformi. No, one su također postale i javni trgovi i u svojevrsnom su oligopolnom položaju. Kako razriješiti problem odnosa privatnog i javnog u tom slučaju?

– Da, ovo je izvrsno pitanje. Administratori na društvenim mrežama cenzuriraju onaj sadržaj kojem se protive iz nekih svojih razloga i tako privlače, i posljedično pojačavaju, stavove istomišljenika, čime se ne stvara niti kritički stav prema suprotnim idejama niti uvjeti za argumentiranu raspravu. Rekla bih kako nam je potrebna suradnja jednoga vrlo širokog kruga ljudi – pravnih stručnjaka, psihologa, pedagoga, filozofa i ostalih humanista – da bi se reguliralo pitanje javnog i privatnog. Možda bi još i važnije bilo raditi na tome da obrazovanje bude dobro i kvalitetno i da mladima pobudi znatiželju prema važnim pitanjima i problemima. Smatram da netko tko ima takav interes prema svijetu i mogućnost raditi nešto što smatra kvalitetnim, neće trošiti vrijeme prepucavajući se po društvenim mrežama.

Stand-up komičari

Koliko biste rekli da je raširena »kultura otkazivanja« u Hrvatskoj?

– Ovisi o kojem se kontekstu radi. Primjerice, u kontekstu obrazovanja, posebno je problematičan iskorak prije nekoliko godina učinila udruga »U ime obitelji«, kada su pozivali na izbacivanje određenih književnih djela s popisa literature – njihovi su argumenti tada pokazivali zabrinjavajuću neupoznatost s književnom kulturom i književno-umjetničkim vrijednostima i bilo bi izuzetno opasno kada bi takvi stavovi postali dominantni. Osobno mi je izuzetno drago da se u svojoj nastavi još nikada nisam susrela sa studentima koji pozivaju na otkazivanje umjetnika ili znanstvenika, dok se kolege s američkih sveučilišta mahom suočavaju sa studentima koji demonstrativno napuštaju učionice ako se govori o Woodyju Allenu ili Aristotelu.

Koliko je »kultura otkazivanja« povezana s kritičkim mišljenjem? Može li se kritičko mišljenje razviti u društvu u kojem će svaki disonantni stav od dominatnog narativa biti ugušen?

– Čini mi se da oni koji pozivaju na otkazivanje vole misliti da time iskazuju kritičko mišljenje, iako mnogi slučajevi pokazuju da to nije tako.

Komedija i komičari na udaru »kulture otkazivanja«? Na primjer, Dave Chappele je prozivan zbog svojih viceva, a između ostalih, i John Cleese govori o »kulturi otkazivanja« i cenzuriranju.

– Da, »kultura otkazivanja« procvjetala je sa stand-up komičarima zato što oni vrlo često u svojim nastupima koriste određene stereotipove, generalizacije i predrasude i na taj način kao da ismijavaju ranjivije skupine, primjerice pretile osobe ili osobe s invaliditetom, ili naprosto zbijaju šale na račun vjerskih, seksualnih i drugih vrijednosti koje su pojedincima izuzetno važne. Koliko god pojedini slučajevi otkazivanja ovdje bili opravdani, često se oni i preuveličavaju zato što publika ne uzima u obzir žanrovske dimenzije komedije i internaliziraju šale.

Primjeri iz prošlosti

Koje biste još primjere »kulture otkazivanja« iz prošlosti naveli?

– Zanimljivi su slučajevi znanstvenika, poput Giordana Bruna ili Spinoze koji su bili zatvarani, protjerivani pa čak i ubijani zbog svojih znanstvenih teorija, od kojih su se mnoge pokazale točnima ili barem točnijima od onih koje su bile dominantne u doba kada su ovi autori djelovali. Oscar Wilde je zanimljiv slučaj umjetnika koji je zbog onoga što se interpretiralo kao nemoralno ponašanje – homoseksualnost – izgubio status omiljenog umjetnika britanske javnosti, a u konačnici je zbog toga bio i u zatvoru. Nešto recentniji slučaj, a svakako jedan od prvih koji su u novije doba imali velik odjek u javnosti, jest slučaj dizajnera Johna Galliana koji je zbog svojeg antisemitskog ispada u javnosti gotovo preko noći bio izbrisan s modne scene.