Kubanski pijanist, skladatelj, aranžer i udaraljkaš Omar Sosa će u srijedu 28. srpnja s početkom u 21.30 sati nastupiti u Muzeju antičkog stakla na festivalu Zadar Jazz & Blues. Na tom koncertu, kojim će otvoriti festival, muzicirat će s Aguas Triom u kojem mu se pridružuju violinistica i pjevačica Yillan Canizares i udaraljkaš Gustavo Ovalles. U nastavku festivala u istom će prostoru 29. srpnja nastupiti »Mr. Defunkt« Joseph Bowie & The Bastardz, a 30. srpnja Dena DeRose Trio.

Dobitnik nagrade za životno postignuće programa Smithsonian Associates, pet puta nominiran za Grammy, a dvaput za nagrade BBC-ja u kategoriji world musica, Omar Sosa je odrastao u Camagüeyu, najvećem kubanskom gradu u unutrašnjosti zemlje. Odrastao je slušajući klasičnu glazbu i mnoge popularne umjetnike kao što su Nat King Cole, Orquesta Aragón, Cachao, Frank Emilio Flynn i Conjunto Folklórico Nacional. U dobi od osam godina Omar je na konzervatoriju Camagüey počeo učiti svirati udaraljke i marimbu, u Havani se na prestižnoj instituciji Escuela Nacional de Música kao tinejdžer posvetio učenju klavira, a formalno obrazovanje zaokružio je u školi Instituto Superior de Arte. No učio je i svirajući s glazbenim velikanima.

Jedan od njegovih mentora bio je pijanist Ruben Gonzalez, legendarni kubanski glazbenik koji je veću pažnju javnosti privukao kao član skupine kubanskih glazbenika koji su svirali u čuvenim sastavima Afro-Cuban All Stars i Buena Vista Social Club. »Bio je sjajan učitelj«, prisjeća se Sosa. »Najbolju lekciju koju sam dobio u životu dobio sam od njega, a sastojala se u tome što sam ga slušao i pomalo svirao s njim. Svojevremeno je bio umjetnički ravnatelj slavnog kubanskog orkestra Enriquea Jorrina, koji je izmislio stil zvan cha-cha-cha. Kad sam svirao s njim, govorio mi je: »Molim te sviraj upravo onako kako osjećaš! Sviraj ono što je unutar tebe! Budi iskren sam sa sobom! Sviraj što god osjećaš!« Uvijek sam tvrdio da je to najbolja škola koju sam imao, jer jedan od najvažnijh problema je to što ponekad ne radimo onako kako bismo željeli. Naime, zbog tržišta, medija, izdavačkih kuća, agenata i trendova radimo kompromise.«

Slobodni duh jazza

Osim tradicionalne afrokubanske glazbe na njega su utjecali i europski skladatelji klasične glazbe, uključujući Chopina, Bartoka i Satiea, ali i velikani jazza: Thelonious Monk, John Coltrane, Charlie Parker, Oscar Peterson, Herbie Hancock, Chick Corea, Keith Jarrett, kao i kubanski latin-jazz sastav Irakere i njegov vođa, pijanist Chucho Valdés. Upravo je legendarni Valdes bio jedan od njegovih mentora. »Dobri smo prijatelji«, tvrdi Sosa. »Skromna je, ponizna osoba. Napisao je popratni tekst za moju ploču »Ceremony«. Kad god objavim ploču jedan primjerak poklonim njemu i pitam ga za mišljenje, jer on je istinski autoritet. Svi mi baštinimo nešto od Chucha – kubanski glazbenici mojeg naraštaja i oni koji su stasali poslije. On i Irakere, a ostali članovi tog sastava na početku su bili Paquito D’Rivera, Arturo Sandoval, Jorge Varona, Oscar Valdes, »El Nino«, Enrique Pla, Carlos Averhoff, Carlos Emilio. Bila je to prva postava sastava Irakere. Oni su stvorili zvuk kubanskog jazza.

Do tada smo imali zvuk koji je ustanovljen u 1950-ima i 1960-ima, a koji su stvorili Machito, Mario Bauza i Bebo Valdes, ali Irakere je pomaknuo granice kubanskog zvuka u drugu dimenziju. Svi smo mi stasali kroz tu glazbu. Gonzalo Rubalcaba je na neki način stasao na toj glazbi, ja također. Chucho je jedan od pionira glazbe koju sviram. Želio sam istraživati i druge tradicije, ali u to doba na Kubi to nam nije bilo pristupačno, primjerice, tradicija Bliskog istoka, marokanska tradicija. Temelj za to bila je glazba Irakerea s Chuchom kao mozgom, pokretačem, skladateljem, naravno i kao pijanistom. Svi iz mojeg naraštaja, na ovaj ili onaj način, pokupili su nešto od njega. Mlađi su pokupili puno toga od Gonzala Rubalcabe koji je pomaknuo klavir na visoku, profinjenu, virtuoznu razinu i to na predivan način. Chucho je također virtuozan pijanist.«

Iako je rođen na Kubi, Sosa ne svira isključivo popularnu kubansku glazbu. Njegova je glazba mješavina afro-latin jazza i ritmova iz cijelog svijeta. Kombinira elemente mnogih kultura: hip-hop energiju, slobodni duh jazza, eksperimentiranje, latino emocionalnost i senzualnost kubanske glazbe. »Ne sviram son montuno, tradicionalni son montuno, iako mogu koristiti elemente son montuna, rumbe, cha-cha-cha, bolera«, kaže. »Koristim elemente tih stilova jer ta je glazba dio mog života, dio mojeg DNA-a, ona je sastavni dio mojeg bića, ne mogu ju odvajati. Zapravo činim onako kako mi je Ruben savjetovao: »Molim te, sviraj onako kako god se osjećaš!« Stvaram na osnovi spoja s afričkom tradicijskom glazbom. No, Afrika je prevelika. Koristim elemente senegalske, južnoafričke, nigerijske, mozambičke, malijske, kamerunske, kao i glazbe iz Burkine Faso i kroz to stvaram svoj zvuk, ne želim reći jedinstven zvuk jer prema mojem mišljenju ništa nije jedinstveno. Naime, uvijek koristimo elemente neke druge scene, nečega što se dogodilo prije nas. Zapravo ponovo stvaramo na način kako osjećamo, ali važno je da imamo dovoljno slobode da ne zapnemo u jednoj tradiciji, da možemo koristiti i spajati sve te tradicije. Nastojim koristiti ono što dolazi kroz mene. Oduvijek osjećam, oduvijek razmišljam o tome da svi mi živimo na ovom planetu, ljudska smo bića, imamo različite tradicije, ali sve su one ispremiješane, jer u konačnici sve je isto. Energija, komunikacija s elementima: zemljom, vodom, drvećem… Sve kulture razvijaju se u istom smjeru.«

Druga religija

Sosin džezistički pristup je suvremen, ali slavi raznolikost afričkih glasova, kako na matičnom kontinentu, tako i puno šire od njega. Surađivao je s nizom cijenjenih europskih, afričkih, arapskih, indijskih, latinoameričkih i sjevernoameričkih glazbenika kao što su Mino Cinelu, Miguel »Angá« Diaz, Adam Rudolph, Paquito D’Rivera, Jacques Morelenbaum, Lionel Loueke, Paolo Fresu i drugi. Da bi mogao djelovati na taj način istraživao je povijest tradicijske glazbe raznih naroda. Najvažnija istraživanja provodio je odlazeći na razna mjesta i povezujući se s predšasnicima. »Posjetio sam devet afričkih zemalja u kojima sam, u raznim regijama, snimao izvođače tradicijske glazbe«, kaže. »Moraš osjetiti zemlju. Ako odlaziš na neko mjesto koje od prije ne poznaješ moraš biti otvoren kako bi upijao sve što se događa, na ulici i bilo gdje drugdje. Nije stvar samo u slušanju glazbe, iako ona je posvuda. Glazba je u zraku. Čak i kad sjedim ovdje s tobom osluškujem zvukove, buku. To je glazba. To radim kad odlazim u Afriku. Pokušavam biti otvoren i upijati sve elemente koji me okružuju i poslije ih nastojim pretvoriti u vlastiti, ne želim reći u moj vlastiti jezik, ali u moju dimenziju, jer jezik već postoji. Odete li u Nigeriju – jezik je tamo, zvukovi su tamo, melodijski aspekt je tamo, ritam je tamo, ali važno je kako ih pretvaramo, kako ih uključujemo u vlastiti pristup.«

Njegov način razmišljanja o Africi i afričkoj glazbi podsjeća na razmišljanje i djelovanje čuvenog jazz pijanista Randyja Westona, koji je tijekom cijelog života istraživao afričku kulturu i svoj jazz pristup obogaćivao elementima afričke glazbe. Kako bi čim bolje usvojio tu glazbenu tradiciju, Weston je živio u Tangeru u Maroku gdje je vodio jazz klub i radio na bliskom povezivanju jazz i afričkih glazbenika. No nije se bavio samo afričkom glazbom. Primjerice, snimio je album s Kineskinjom koja svira pipu. I Sosa razmišlja i voli raditi na taj način. »Na neki način, njegov sam sin, jer glazba koju sviram zasnovana je na konceptu koji je bio njemu svojstven – spoju zapadnjačke glazbe i jezika jazza u filozofskom konceptu s afričkom tradicijom«, kaže Sosa. »Što je jazz? To je filozofski stil glazbe. Sloboda! Jazz znači sloboda! Pitaš li me sviram li jazz, moram ti reći – ne, ne sviram jazz kao glazbeni stil, ali ako me pitaš kako se odnosim prema jazzu, moram reći – to je moja filozofija, to je dio moje religije – religije koju prakticiram, santerije s Kube. Jazz je moja druga religija jer to je filozofija. Daje mi priliku da zavijorim zastavu slobode. Spajam sve te pojmove, objedinjujem ih. Želim uključiti klasičnu glazbu, želim uključiti glazbu Erika Satiea, Chopina, Beethovena, Debussyja, Ravela i njihovu glazbu spojiti s glazbom naroda Gnawa, santerijom i svim drugim glazbenim stilovima, u filozofskom kontekstu. Unutar groovea afričke glazbe, u glazbi koju sviramo čut ćeš karakteristike pjevanja tibetanskih izvođača, mongolskih (oponaša pjevanje mongolskog benda u spoju s ritmičkim figurama). Sve su to moji prijatelji. Povezivanje s njima otvara mi nove mogućnosti. Raditi na taj način za mene je bavljenje jazzom.«

Jazzom se bavi i na izravniji način. Naime, njegov album »Eggun: The Afri-Lectric Experience« zasniva se na glazbi s kultnog jazz albuma »Kind of Blue« Milesa Davisa. »Svaka nota koju ćeš čuti na toj ploči ista je kao note koje su Miles Davis, Cannonball Adderley, Bill Evans i John Coltrane svirali u svojim solima na tom snimanju«, govori Sosa. »Osmislio sam djela zasnovana na fragmentima njihovih sola, uz neprestano poštivanje načina na koji je svirao Bill Evans, jer »Kind of Blue« je Milesov, ali i Evansov projekt. On je za tu glazbu zaslužan više nego Miles. Miles je došao s idejom, ali pozvao je Evansa jer je u svojoj glazbi želio zapadnjački zvuk. Naime, želio je da ju slušaju i bijelci. Želio je da ju slušaju i ljudi iz klasičarskog miljea. Puno sam naučio slušajući taj album.«

Stanje transa

Svojom glazbom Omar Sosa ostavlja snažan dojam na slušatelje, jer ona uvijek djeluje opuštajuće, terapeutski. »Ako si čist, ako daješ sve od sebe, nema razloga da ljudi to ne osjete«, objašnjava. »Mogu to voljeti ili ne, no to je drugo pitanje, ali osjetit će nešto. Neće se uvijek osjećati dobro jer u ljudskom konceptu da bi bilo prihvaćeno sve mora biti u suglasju. Kad je nešto neskladno većina će reći da im se ne sviđa, ali stvarnost je drukčija. Ponekad čak ne znaš sviđa li ti se ili ne. Kad sviramo najprije nastojimo iscijeliti sebe šireći određenu poruku. Ponekad nemamao dovoljno vremena da obratimo pažnju na tu situaciju, ne razmišljamo o tome hoćemo li svojom glazbom utjecati na slušatelje. Mi samo nastojimo prevesti ono što upijamo kroz naše oči i dušu. Osjećam da moram biti otvoren i primati nešto što nastojim prevesti na jezik glazbe, ubaciti u glazbu. To je nešto kao stvaranje nove dimenzije. To je komunikacija s uzvišenom silom i prevođenje poruke… Sunce je božji dar, dar stvoritelja. Možete zazivati Boga, možete zazivati Budu, možete zazivati Olofija, možete zazivati Alaha, ali sve je to isti frajer. To je ista energija. Neki zazivaju Johna Coltranea. U San Franciscu postoji crkva Johna Coltranea. Znam mnoge koji se mole uz glazbu Johna Coltranea. Prema mojem mišljenju to nije neobično. Nije čudno povezivati jazz, u filozofskom kontekstu, s uzvišenom silom, jer ono što čujemo, što slušamo, tu glazbu koja nas dira – to je isto. Naša je filozofija potraga za grooveom, za ritmom, što nas dovodi do transa, do trans moda, jer većina glazbe koju slušamo diljem svijeta, tradicijska glazba iz raznih dijelova svijeta, zasniva se na komunikaciji ljudskih bića s uzvišenom silom. Zato glazba može izazvati stanje transa. To je naš koncept. To tražimo, za to se borimo. Ne želimo svirati intelektualnu glazbu, čak i ako nešto što čujete zvuči intelektualno. Mi ne pokušavamo svirati tako. Ne forsiramo takav način sviranja, jer osnova svega je groove i mi se kroz jazz krećemo u tom smjeru.«

Intuitivnost, koju uvijek vežemo za jazz glazbu, također je važna u stvaralaštvu Omara Sose. »To je isto kao to što osjećamo kad vidimo prekrasne krajolike, odsjaj sunca…«, kaže. »Zašto neki ljudi vole dobro vino, dobru glazbu, divan pogled, i sve to spajaju u jedno? Reakcija ljudskog tijela je ista. Sa stanovišta jazza, ljudi govore da je bilo predivno, a neki drugi da je stvarno loše. Ali to je dobro jer u svijetu u kojem živimo dobro je samo ono što je pozitivno, ali da bismo se kretali naprijed moramo pretrpjeti kritiku, moramo imati ljude koji će nam reći da nešto ne vole zbog toga, toga i toga. Neki odaberu nešto, ne zato što žele to odabrati nego zato što je to uvjetovano mišljenjem većine. Društvo te stjera u kut. Moraš odabrati određenu glazbu. Način na koji se ljudi danas odijevaju… Nestala je tradicijska odjeća iz mnogih mjesta: Afrike, Bliskog istoka… Svi odijevaju traperice i majice. Nije lijepo čuti, ali način odijevanja zasniva se na snovima nekolicine osoba. Ponekad neke osobe zbog toga imaju poteškoće… Recimo to ovako – danas su svi na Facebooku, ali kako je Facebook nastao i kako je predstavljen svijetu? Nastao je tako što je jedan mladić nastojao napraviti nešto kako bi komunicirao s prijateljima i tako je uputio sve da krenu u tom smjeru. Nije stvorio nešto s namjerom da ostvari nešto pozitivno za čovječanstvo. Napravio je nešto što mu je pomoglo u komunikaciji s nekime. Danas je svaka osoba na svijetu uključena u to. Zapravo dogodilo se da smo izgubili slobodu, jer što god napisali tamo ljudi s druge strane planeta će to odmah vidjeti, iako ne vide onoga tko piše. Ne mogu doživjeti taj trenutak energije. Mislimo da smo svi povezani, ali ne osjećamo jedni druge. Jazz nam pruža mogućnost da intuitivno osjetimo.«

Poveznica s Afrikom

Jedna od karakteristika njegove glazbe je spontanost. Upravo zbog toga voli svirati jazz. »Nikad se neće ponoviti dan koji danas proživljavamo«, tvrdi. »Mi to više ne želimo vidjeti, kao što nitko drugi u povijesti čovječanstva ne želi gledati isto. Svaki dan, svaka sekunda je drukčija. Ako ćemo sutra u isto vrijeme biti ovdje, pogled će nam biti drukčiji, potpuno. Mnogo toga će se promijeniti, čak i ako sve postavimo u istu poziciju kao što je bilo postavljeno dan prije. Zašto? Zato što je svaka situacija jedinstvena. Potaknuo si me da se zamislim o stvarnosti, da u zajedništvu provodimo trenutke koji nas očekuju. Jedino što je sigurno je da ćemo otići. Govorim o materijalnom odlasku, ali dolaze drugi ljudi i sve vrijeme, buduće vrijeme, sadašnje vrijeme, jedinstveni je paket. Sve se kreće. Mi smo ovdje za trenutak. Svaka pojedinačna sekunda je drukčija, ali vjerujem u ono što se dogodilo, što će se tek dogoditi i što se događa sad. Dio sam tog trenutka. To se događa i s glazbom koju sviramo. Note su iste, ali interpretacija nije ista. To je potpuno drukčija glazba od pop glazbe. Pop glazba će svaki put biti ista. I klasična ponekad. Cilj pop glazbe je uživo ostvariti izvedbu blisku prvotnoj zamisli. Kod jazza je to posve drukčije. Svaki put je drukčije i posebno. Prva i zadnja izvedba neke skladbe uvijek se razlikuju. Zato volim svirati ovu vrstu glazbe. Zato volim ovaj život. Svake sekunde proživljavamo novi život.«
Preselivši se 1993. godine u Quito u Ekvadoru, dublje je uronio u folklorne tradicije Esmeraldasa, sjeveroistočne obalne regije čija afrička baština uključuje osebujnu regionalnu tradiciju marimbe. Iako najčešće svira klavir i klavijature, Sosa je prvenstveno udaraljkaš. Zapravo njegovo glavno glazbalo je marimba. Svirao ga je na snimanjima većine svojih ploča. Osim toga, jedan od pristupa kojima je posvećen zasniva se na uključivanju novih tehnologija. Naime, često svira razne vrste klavijatura i koristi elektroničke naprave, kao i društvene mreže.

»Zahvaljujući tome lako je »otputovati« u Nigeriju bez zrakoplova«, kaže. »Odete na Facebook ili Twitter ili Youtube – bum, nigerijska glazba… Stekneš puno prijatelja koji dolaze s tog kontinenta. To zaista volim. Puno sam svirao u Parizu i Amsterdamu gdje sam upoznao mnoge od tih glazbenika. Madrid, Barcelona… U Barceloni nema puno crnaca, u Madridu ih je više, ali u Parizu, Amsterdamu i Londonu… U Londonu je jedna od najsnažnijih nigerijskih zajednica, ganskih zajednica, togoanskih zajednica. To je zato što su to bile njihove kolonije. Osim toga nastojim biti otvoren, neprestano osluškujem, neprestano promatram jer bilo gdje na svijetu mogu pronaći zanimljive elemente koji često čak imaju poveznicu s Afrikom. Na ovaj ili onaj način svi smo dio ovog planeta. Važno je kako pristupaš zvuku i glazbi koja nastaje kroz tebe. Primjerice album »Eggun: The Afri-Lectric Experience« snimio sam na načelu spajanja novih elektronskih dostignuća i nove svjetske glazbe, glazbe svijeta u kojem živimo. Ljudi ponekad, kad govore o jazzu, misle da je jazz samo ona glazba koja se svira pomoću kontrabasa, bubnjeva, klavira, trube, saksofona. Ne, jazz je filozofija. Mi smo u 2012. kad svi imaju iPadove, ti imaš snimač na koji snimaš prije nego ćeš pisati, imaš laptop… Sve se mijenja, ali mislim da ako spojimo našu tradiciju s novim tehnologijama to bi moglo biti zanimljivo, najprije za nas, a potom i za ljude koje to zanima. Uvijek će biti radikalnih ljudi koji će reći da je jazz samo to i to, ali moram reći da mi je žao tih ljudi, jer propustili su mnoge prilike.«