U filmskom hitu Christophera Nolana »Tenet« (2020), lozinka prepoznavanja među likovima glasi: »Živimo u svijetu koji se gasi«, na što osoba upućena u tajno društvo spašavanja civilizacije mora odgovoriti: »U sutonu nema prijatelja«. Film je posvećen metafizičkoj krađi vremena ili vremenu kao najnovijem i najopasnijem biološkom oružju »svijanja stvarnosti« kojim se koriste ruski i američki mafijaši. Film također koristi pojam »inverzije« ili manipulativnog vraćanja vremena unatrag, što je prikazano kao opasna i kontroverzna procedura. I najnovija zagrebačka premijera predstave »Rad panike« skupine BADco. zaokupljena je ekologijom »preostalog vremena«.

Predstava otpočinje u sumrak, s gledateljima pozvanima na šetnju pustim poljem pokraj nedovršene i napuštene zagrebačke Sveučilišne bolnice (naselje Blato preko puta mnogo popularnijeg komercijalnog Arena centra), dakle svjesnim naglašavanjem vremenske retrogradnosti bolničkog projekta koji se nikad nije dokopao ni svoje realizirane sadašnjosti ni svoje očekivane budućnosti. Tekstovi Gorana Ferčeca koji su publici poslani mobitelima, da ih na slušalice pratimo uz predstavu, sugeriraju da se krećemo pustom zemljom, potrošenom budućnošću, ništavilom, političkom pustoši. Vrlo slično kao i u Nolanovoj verziji: »Živimo u svijetu koji se gasi«. Jedino što s izvođačima skupine BADco i fizički ulazimo u točno vrijeme tog zamiranja svijeta i svjetla.

Mnogovremenost

Tiho hodanje mnogobrojne kazališne publike zabačenim prigradskim poljem nije, međutim, nimalo apokaliptično. Pokazuje se da vrijeme nije samo ljudski konstrukt, kontroliran kalendarima i satovima, baš kao ni mahnitim ljudskim »trošenjem prirode« čija su dobra ograničena, nego više senzorno iskustvo obilja istovremenosti, stalno novih početaka i ljudske nemogućnosti da
zbilja »ovladamo« bilo komadićem tla, bilo vrstama trajanja različitih Zemljinih pulseva. Iz perspektive »epohe antropocena« ili stava da ljudsko zagađenje već prožima i truje sve aspekte Zemljina organizma, predstava je angažirani »rad panike« (kako i samo ime kaže). Ali s druge strane, ulazak u konkretno vrijeme izvedbe svjedoči o osobitoj materijalnoj i biosocijalnoj samosvojnosti nenaseljenog područja, njegovoj žilavoj i kvrgavoj travnatoj ilovači, vremenu sporog rasta trave, mnogo nervoznijem i nasrtljivijem vremenu komaraca i krpelja, baš kao i o jakoj suprisutnosti ljudskog vremena: ogromnih dalekovoda, aviona, mobitela i dronova.

Plesačice (Nataša Antulov, Ana Marija Brđanović, Ema Crnić, Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Nikolina Pristaš, Kalliopi Siganou, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Evita Tsakalaki) također paralelno pripadaju i svijetu estetike i svijetu materijalnog krajolika ljudskih tijela. Upute izvođačima glase: »Korištenje širokog kuta gledanja« i »Odabir kretanja izvan kružnih tokova i pravocrtnih gibanja.« Na terenu, rezultat ovih koordinata je zajednička uronjenost performera i publike istodobno u prirodu i umjetničku inscenaciju, upravo u smislu stava da je kultura već odavno integrirana u prirodu i nerazdvojiva od nje. Osim toga, na mjestu izvedbe uspostavlja se osobito »socijalno vrijeme« ili trajanje kretanja ljudskih tijela u međusobnoj interakciji prostorom jednog kvadratnog kilometra, zatim vrijeme glazbe Gorana Tudora u izvedbi Zagrebačkog orkestra ZET-a, pa vrijeme u kojem čujemo nad glavama prijeteće zujanje dronova, pa onda opet nastavljamo slušati zajedničku tišinu – i tako dalje, sve do različitih ritmova i temporalnosti pokreta performera ili ritmova disanja, kretanja, okretanja glava publike. U tom je smislu izvedba veoma zahtjevna i za izvođače i za publiku. Mnogo se toga odvija istovremeno u prostoru koji nije fizički omeđen i čiji se rubovi/okviri neprestano pomiču i mijenjaju. Za razliku od zatvorene kazališne kutije, otvoreni izvedbeni prostor komunicira i kroz mirise, vjetar, šumove, upadanje nogu u mekše dijelove mokre zemlje… Postajemo izrazito svjesni nedovršenosti i nedovršivosti »otvorenog polja«, u faktičkom i metafizičkom smislu.

Vizije mjerenja

Predstava je pritom antologijski pažljivo vizualno promišljena. Upravo je spektakularno kadrirana, primjerice u načinu na koji se na samom početku izvedbe pale lampe u rukama izvođačica kružno raspoređenih u prostoru čiji je radijus barem 500 metara, tako da titravo svjetlo svake od njih nalikuje na krug krijesnica u polju. Potresna likovna kvaliteta karakterizira i završni prizor izvođačica koje u potpunom mraku spuštaju u grobni prostor svježe iskopane zemlje, igrajući – jedino još sa svojim zapaljenim lampama – posljednje trzaje (izvedbu svjetla potpisuje likovni umjetnik Goran Petercol).

Najveći dio predstave publika se polagano kreće prostorom livade zbog inicijalne upute da slijedimo izvođače. Kad im se približimo, svjedočimo brzom signaliziranju nekom neodređenom primatelju poruke i zatim odlučnom kretanju poljem sa štapom u ruci i drvenom pločom na leđima. »Preleti« plesačica zemljinom površinom ostavljaju dojam grozničavog mapiranja i priziva, dok dronovi koji lete iznad prostora izvedbe upozoravaju da se mapiranje i kontrola paralelno odvija i odozgo (koreografija: Nikolina Pristaš u suradnji s Anom Kreitmeyer, Martom Krešić, Evitom Tsakalaki, Kalliopi Siganou i Emom Crnić). Već sama činjenica da je dramaturški uprizorena i zemljina i nebeska ploha neobično je umjetničko postignuće (dramatrugija: Goran Ferčec, Tomislav Medak i Nataša Antulov), upućujući nas više prema antičkom teatru kao razdoblju vjerskih misterija i izvedbi »silaska u utrobu Zemlje« u Eleuzini, na Demetrinim svečanostima, nego na antički teatar kao kameno zdanje sa sjedalima koja zaustavljaju ljudsko kretanje i usmjeravaju pozornost publike prema jednom (po jednom) glumcu.

Subjekt izvedbe pod nazivom Zemlja

Mnogo dokaza upućuje da je vrijeme javnih politika naše najsporije globalno vrijeme, posebno kad govorimo o nevoljkosti svjetskih državnika da uspostave zajedničku ekološku biopolitiku koja bi smanjila emisije ugljičnog dioksida i samim time klimatske promjene izazvane ljudskim zagađenjem. No, pojava virusa COVID-19 pokazala je da se Zemlja može nositi s ljudskom arogancijom i biološki momentalno zaustaviti kako ljudsko kretanje, tako i niz industrija koje pridonose zagađenju. »Rad panike« svjestan je obiju dimenzija upravljanja Zemljom kao performativnim su-tijelom. Premda Ferčecov tekst slijedi klasičnu liniju apokaliptičkog žalovanja nad poharanim i zlim svijetom, toliko nam dobro poznatu iz teološke literature, stabla i vrane na izvedbenoj lokaciji čine se prilično otpornima na ljudsko prigovaranje o vlastitoj propasti.

Predstava nam otvara pogled na prirodu kroz nekoliko prizmi gledanja, bez romantiziranja bilo vlastite ekološke spasilačke misije, bilo Zemljina labuđeg pjeva. Kako kaže Timothy Morton u svojoj čuvenoj knjizi »Ekologija bez prirode« (2007): »Stavljajući ono što su zvali Prirodom na pijedestal i diveći joj se izdaleka, romantičari su Prirodi napravili isto što je patrijarhat napravio za
pojam Žene. Neku vrstu paradoksalnog čina sadističkog divljenja.« Misli se na lažiranje prirode kao isključivo »lijepe«, na njezinu derealizaciju i to svođenjem na »divni ambijent«. A čim prirodi koja je oduvijek »prljava« i sklona autonomnim katastrofama pristupimo mimo pastoralnog kiča, pokazuje se da je situacija na njenim terenima vrlo kompleksna. Neke vrste su uništene. Neke nove su se pojavile. Mutacije genoma i bioma su neprestane. Panici ima mjesta jer je i priroda destruktivna, dapače mogli bismo reći da smo uistinu prirodni upravo po tome što smo i mi jedna od prirodnih vrsta sklonih samorazaranju i
razaranju. Treba li se toga bojati? Ili je vrijednost prirode u njenom realitetu stalno nove generativnosti i evolucijskog eksperimentiranja?

Estetika i etika »otežanog pristupa«

Na otvorenoj livadnoj pozornici predstave »Rad panike« publika zapinje na mnogo načina i to je sustavno zapinjanje njena najveća poetska i ekološka kvaliteta. Do predstave se ne može doći javnim prijevozom. Kroz prostor izvedbe nije jednostavno hodati, zemlja je neutabana i kvrgava, mjestimično i gnjecava. Polako se gubi vidljivost; pada mrak bez mogućnosti umjetne rasvjete (izuzmemo li osobne mobitele). Predstava ne nudi koherenciju priče, likova, zaključaka. Ni ples ni glazba nisu nametljivi, ne nastoje »zagospodariti« okolišem. Naprotiv, uložen je velik trud da stabla i ljudska tijela i žice dalekovoda i polagano kretanje orkestra u konačnici budu ravnopravni. Moje iskustvo predstave utoliko je duboka fascinacija kritikom virtualnosti koju provodi autorski tim. U virtualnom okolišu, naime, nema ometanja. Sve je u službi lakog konzumiranja, brze utjehe klijenata. U stvarnom okolišu, ometanje ljudske pozornosti je dominanata. Prevruće je, nema načina da »isključimo«
suvišne stimulanse, žedni smo, dio toga izmiče našem pogledu, ne čujemo dobro snimku u slušalicama… Za razliku od Nolanova filma »Tenet«, u predstavi »Rad panike« nećemo pronaći magične alatke kojima ćemo se kretati vremenskim crvotočinama, mijenjati smjer ispaljenih metaka i »popravljati« prethodne civilizacijske pogreške. Pred nama je situacija kuljanja vremenskih dimenzija koje ne možemo »potrošiti« ni »razriješiti«. Moramo se suočiti s gomilom pitanja. Jedno od njih tiče se toga zašto nijedna teorija okoliša nikad ne uspijeva »obuhvatiti« njegovo kompleksno događanje. Na tom istom pitanju počinje i kazalište. Anksiozna pustopoljina iz Shakespeareova »Macbetha« blizanačka je predstavi »Rad panike«. Njome nitko ne vlada, pa čak ni vještice.

Kontinuitet tamne ekologije

Tu vrstu kritičkog propitivanja moći pustoši i bačenosti ljudskog tijela u trajno otvoreni prostor, svakako ubrajam u najveće dosege dosadašnjeg umjetničkog rada skupine BADco. i njezina matičnog redatelja Gorana Sergeja Pristaša. Napomenimo i da je predstavom »Rad panike« diskretno obilježena dvadesetogodišnjica rada ove izvedbene skupine, od svog osnutka do danas uzorno dosljedne u istraživanju tematike izmještenog pogleda i nekonvencionalnih eksperimenata s trajanjem, idejama vremena i tamnom ekologijom poharanog svijeta. Napomenimo da čak i završno spuštanje izvođačica u pojedinačno iskopane grobove, duboko u utrobu zemlje kao razgrnute materije, inzistira na tome da netko ipak preostaje, netko stoji sa strane i gleda ples u praznom prostoru lijesa, netko preživljava nad otvorenom rakom i postaje »čuvar slike kraja«.
U tom smislu predstava je posveta radu umjetnosti, sve više gurane prema ekstremnim uvjetima preživljavanja, kao i ravnopravnom radu publike, čije pamćenje produljuje događaj predstave na neograničeno vrijeme. Ili, da citiramo najslavniji tekst o polumraku civilizacije, Nietzscheov »Sumrak idola«: »Naučiti gledati, prilagoditi oči smirenosti i strpljenju, dozvoliti da se stvari polako objavljuju našem pogledu. Odbaciti sudove i steći naviku prilaženju i prihvaćanju pojedinačnih slučajeva sa sviju strana. To je prva pretpostavka škole intelekta.« Ujedno i legitimacija dvadesetogodišnjeg rada skupine BADco.