Karl Mannheim je analizirajući znanje naše (novodobne) civilizacije zapisao: »Postoje sadržaji znanja čija mogućnost otkrivanja nije vezana za određene pojedince, već za određene povijesne i društvene uvjete«, što bi naravno prof. dr. Sesardić, autor knjige o kojoj je u ovom osvrtu riječ, u startu podvrgao kritičkom propitivanju, kao uostalom što to čini i o svemu o čemu u svojim tekstovima raspravlja, ali što je vjerojatno i jedan od razloga zašto se u nas, u Hrvatskoj, tek sada pojavilo djelo poput »Konsenzusa bez pokrića« (Školska knjiga, Zagreb, 2022.) u kojem se na provokativan i nadasve zanimljiv, pa i zavodljiv način pokušava, odmah da naglasim, više nego uspješno, p(r)okazati kako su za naše mišljenje o mnogim stvarima za koje smo uvjereni da su upravo i jedino takve, kakvim nam se čine, relevantni »ne samo faktori koji to naše mišljenje opravdavaju, nego i oni koji ga potkopavaju«.

Predmet i (s)misao ove knjige su prvenstveno, kako ističe Sesardić, »sporovi o empirijskim pitanjima kojima je cilj ustanoviti istinu o svijetu«, ali pritom autor napominje/naglašava tezu (na kojoj inzistira na gotovo svakoj stranici teksta), kako se u tome traganju za spoznajom ne bismo smjeli povoditi, ili barem ne bismo trebali oslanjati na osjećaje, političke stavove, (ne)moralna stajališta i slične kategorije, jer nam to najčešće samo otežava put do znanja, a uostalom niti jedan od tih stavova »nije nikakav putokaz za otkrivanje istine za kojom tragamo«. Dakle, predmet je: kako prepoznati znakove vjerodostojnog konsenzusa, »onog koji nastaje zato što relevantni razlozi u jednom trenutku snažno konvergiraju u smjeru potpore jednoj hipotezi, za razliku od konsenzusa bez pokrića koji je ideološke ili neke druge kombinacije«.

Bez mistificiranja

Sesardićev cilj kojem smjera je jasan i razgovjetan: argumentima otkloniti simptome disfunkcionalnog konsenzusa, dakle sve politički i(li) ideološki nametnute konstrukcije, kao i sve kulturološke, moralističke, tradicijske i (pseudo)znanstvene stereotipe i zamke kako bi se preispit(iv)alo naše (ne)znanje i pokušalo uspostaviti kritički utemeljeno suglasje oko stvari koje su nam bitne, (pred)određuju naš život, ponašanje, mišljenje, stavove, istupe, dio su našeg (sa)znanja, obrazovanja, kulture, na koncu put do istine koja se, nakon tegobnog logičnog analiziranja, u velikom broju slučajeva pokazuje kao nedostatna, pogrešna, a sve nam to Sesardić na maestralan način, na nizu »školskih« primjera zorno potvrđuje.

Posebnu vrijednost zavređuje činjenica što i o kompliciranim stvarima raspravlja na jednostavan, svima razumljiv način; nije sklon ikakvom mistificiranju, pa ni »najškakljivijih« sadržaja, dapače oni su mu izazov da i sam provjeri koliko je spretan i sposoban zahtjevnu akademsku razinu prispodobiti svakom svom čitatelju, pa i onom koji nije na relevantan način upoznat s filozofijskom tradicijom, povjesnim činjenicama, i(li) znanstveno-logičkim analizama i sadržajima. U svakom slučaju, i ovom svojom knjigom, prof. dr. Sesardić zavređuje puno poštovanje što je pošteno i otvoreno, bez dlake na jeziku problematizirao niz pojmova i fenomena o kojima je pisao; što nam je proširio horizonte našeg znanja, a još i više što nas je podsjetio, uprizorio koliko toga malo znamo o stvarima koje nam se čine samorazumljivim i neupitnim, zapravo koliko uopće toga pogrešno/krivo mislimo.

Analiza »nedodirljivih istina«

Neven Sesardić (rođen u Beogradu 1949.) diplomirao je (filozofiju i starogrčki jezik), a potom i doktorirao (1982. obranio je disertaciju naslovljenu »Fizikalizam«, koju je dvije godine potom izdao i kao knjigu) na Filozofskom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, na kojem se i zaposlio kao asistent na katedri za epistemologiju; u razdoblju između 1989. i 1992. studijski je bravio u Njemačkoj, a po povratku u domovinu ubrzo ju je (1994.) napustio i počeo predavati u inozemstvu (SAD, Velika Britanija, Japan, Hong Kong) na uglednim sveučilištima, sve do umirovljenja (2015.) kada se vratio u Zagreb. A, za to vrijeme objavio je niz tekstova u svjetski najuglednijim filozofskim časopisima, prvenstveno s područja filozofije znanosti, koje mu je (bilo) primarno u teorijskim istraživanjima.

U SAD-u i Velikoj Britaniji objavio je većinu svojih knjiga (»Marxian Utopia?«, 1985; »When Reason Goes on Holiday«; »Philosophers in Politics«, 2016; a u Hrvatskoj se nakon 1991. (tada mu u Zagrebu izlazi studija »Iz analitičke perspektive«) ponovo pojavio novom knjigom 2012. »Iz desne perspektive« koja je svojim sadržajem uzbudila dobar dio uspavane hrvatske intelektualne scene, izazvala je žustra osporavanja, a to će, barem se tome nadam, učiniti i sada svojim najnovijim djelom. Uostalom, gotovo sam uvjeren kako mu je to i bila, možda ne primarna, ali svakao jedna od nakana; naravno osnovni je cilj problematizirati, analizirati i komentirati »nedodirljive istine«, ali jedno je sigurno: knjiga (ni)je (na)pisana s ambicijom kako bi nas impresionirala raskošnim intelektualnim sposobnostima i kapacitetima znanja s kojima autor nedvojbeno raspolaže u ogromnim količinama, već da bi podstakla širu društvenu raspravu o tzv. kontroverznim stavovima koji i inače polariziraju naše društvo, o pitanjima koja su u nas malo, ili čak i nikako artikulirana, o kojima se »stidljivo« i s puno (bezrazložnog) opreza, ponekad tek kroz stisnute zube progovora, a bitni su nam kako bi se konačno oslobodili »tegobne energije« koja nas već desetljećima pritišće i kojom se niz očevidno nerješenih stvari i pojava »gura pod tepih«, a da za to (više) nema nikakavih opravdanja, a još i manje »dovoljno« razumnih razloga postojanja. Na sve te do jučer zabranjene, tabu teme, društvene i političke stereotipe (podjednako bivšeg »socijalističkog«, kao i prezentnog »kapitalističkog« društva), ne samo na našim prostorima, već i šire, u globalnom smislu; na sve te nedodirljive dogme, Sesardić s pravom upozorava i analitički ih i iscrpno razlaže i sve to čini, na prvi pogled »nepodnošljivom lakoćom« interpretacije, ali iza tog duhovito-ironijskog diskursa krije se ozbiljna i krajnje korektno izvedena argumentacija u kojoj nikada nema nečeg suvišnog ili nedostatnog. Jednostavno, Sesardić se kao vrstan logičar i analitičar drži klasičnog, dobro provjerenog pravila: »Qui nimium probat, nihil probat«.

Atak na »usvojene vrijednosti«

Na (bez)brojnim pregledno elaboriranim primjerima, Sesardić o poznatim stvarima govori i piše krajnje nekonvencionalno i originalno svjestan kako time »iskače« iz zadanih kanona, kako se izlaže neprihvaćanju, pa i osudi akademske zajednice, pa i šire javnosti, ali on nimalo ne mari za tzv. političku korektnost, jer na koncu i to je jedna od tabu tema, mitova koje treba destruirati i demistificirati, posložiti stvari na svoje mjesto kako bi prestale biti opravda(va)njem za nečinjenje, kukavičluk i trule kompromise. Sesardićevi tekstovi su svojevrstan atentat, na ustajalu i okoštalu političku, kulturnu, znanstvenu i uopće društvenu javnost; atak na »usvojene vrijednosti«, a bez da ih je itko ikada na smislen i razuman način definirao.

Dobar je primjer Sesardić apostrofirao na vlastitom »slučaju« (iz 2016.) kada ja bio pozvan u Sinj, kako bi široj publici na pristupačan način održao predavanje o problemima iz suvremene znanosti. U svojoj knjizi o tome Sesardić piše: »Govoreći o proučavanju rasnih razlika u inteligenciji na početku sam objasnio da je među znanstvenicima koji se bave tim pitanjem prihvaćeno kao neosporna činjenica da doista postoje razlike u prosječnoj inteligenciji između pojedinih rasa (npr. između američkih bijelaca i crnaca)…Glavna tema mojeg izlaganja bio je utjecaj ideologije na raspravu o uzrocima te razlike (geni ili okolina), ali sam jasno rekao da se neću opredjeljivati za bilo koje stajalište u debati. Unatoč tom razgovijetnom upozorenju da u vezi s rasnim razlikama neću zastupati ikakvo stajalište…ubrzo mi je u medijima…bilo pripisano da sam zastupao genetsko objašnjenje rasne razlike te sam na temelju toga više puta bio proglašen rasistom. Štoviše, i organizator tog skupa u Sinju je osjetio potrebu da se javno distancira od »predavača-rasista« kojeg je sam pozvao te je pohvalio denuncijantski članak jednog od novinara kao »primjer kako kritički, a ne ideološki pisati«. Dakle, zaključuje Sesardić, »možete zaraditi etiketu rasista čak i pukim spominjanjem neke dobro poznate, ali »uznemirujuće« empirijske činjenice«, odnosno pokazalo se kako se može prekršiti tabu ne samo tako da »politički nekorektnu« empirijsku hipotezu javno (ili privatno) branite, već i ako kažete da nemate dovoljno razloga da je odbacite. Čini se, ukoliko čovjek želi izbjeći nesporazume i(li) neugodnost u javnom prostoru, pa i (naj)bližem, osobnom okruženju ima samo dvije mogućnosti: ili glasno i rezolutno odbaciti tabu hipotezu ili šutjeti, odnosno kako kaže Sesardić: »Agnosticizam nije opcija«.

»Škakljive« teme

Zapravo, kada god se govori o »škakljivim« temama: rasizmu, holokaustu, antisemitizmu, (anti)fašizmu i slično; tko god se upušta otvoreno, »dubinski« u analizu ovih fenomena, izlaže se opasnosti da zbog svog kritičkog promišljanja bude prozvan i unaprijed javno (o)suđen i samim činom iniciranja rasprave o primjerice osudi svih zločina istom mjerom, bez obzira na ideološki predznak. Sesardić upozorava kako zločini koje su počinili antifašisti, samom činjenicom da su ih počinili u borbi protv nacističkog zla, nisu manji zločin, od recimo onih počinjenih u ime rasne supremacije ili netrpeljivosti, etničkog čišćenja, ideološke »higijene« itd. Dakako, ovdje se ne misli na razne opsjenare, bukače, lažne proroke, negatore holokausta, afirmatore nacifašizma, restauratore staljinizma i ostalih zloćudnih ideja i pokreta s kojima je dokazano zaludno razgovarati, pokušati ih privesti razumnom tolerantnom dijalogu ili im ukazati na neophodnost uspostave vjerodostojnog konsenzusa, jer takav soj ljudi jednostavno ne uvažava nikakvu objektivnu argumentaciju, izuzev vlastite.

Sesardić konsenzus kratko definira kao »situaciju u kojoj se znatna većina, ne nužno svi, slažu o »nečemu«, ali odmah upozorava, »spoznaja o specifičnom načinu na koji je došlo do nekog konkretnog konsenzusa može drastično smanjiti vjerojatnost njezine istinitosti, jer nas navodi na način kako je došlo do tog konsenzusa o nekom ili nečijem dobru; odnosno ako je uspostavljen opresijom, manipulacijom…to imamo manje razloga vjerovati kako je govor o dobru ujedno i istinit. Ako se u društvu neka misao, ideja, stav, na koncu sam konsenzus o nečemu kao takvom ne dopusti, kada se razgovijetne i jasne pojave i stvari dovode pod upit, a osobe koje na tomu inzistiraju izvrgavaju ruglu, ako ih se zbog toga politički, pravno, moralno, ideološki sankcionira, onda se društvo, bez obzira na kakve se vrijednosti pozivalo, nalazi u velikom problemu, a ujedno se urušavaju i sami temelji koliko »zdravorazumskog«, još i više logičnog mišljenja.

Enciklopedijsko znanje

Sesardić, elokventno, s puno erudicije, uz pomoć ogromnog enciklopedijskog znanja i široke informiranosti kojima raspolaže, problematizira teme od prvorazrednog značaja za suvremeno, globalno društvo, dakako uveliko se osvrćući i na naše domaće, hrvatske (ne)prilike, u čemu su, barem meni osobno, najinteresantniji i u svakom pogledu inspirativni, drugo (»Sloboda govora i njezini neprijatelji«) i osmo poglavlje (»Gajo Petrović i Praxis: od staljinizma do srpskog nacionalizma«). Pitanja slobode govora, mišljenja, govor mržnje, poricanje holokausta, antisemitizm, problemi (višestrukosti) identiteta, reforma obrazovanja samo su fragmenti ove iznimno zanimljive i provokativne cjeline, koja se poput nekog krimića čita bez daha, a sve što je »pisac želio reći« i u čemu je bez ikakve dvojbe i uspio, svodi se na (o)poruku: u javnom se prostoru posredovanjem velikog dijela akademske zajednice, političkih elita, svekolike javnosti u užem, ali i širem smislu, želi stvoriti pogrešan dojam da je (barem) oko ključnih tema i događaja koji su obilježili našu epohu stvoren (u najmanju ruku približan) konsenzus.

To je danas općeprihvaćeno mišljenje čiji su argumenti naizgled neoborivi, ali Sesardić ovom knjigom uporno i dosljedno upozorava kako taj i takav konsenzus nije najčešće (p)ostvaren snagom argumenata, već argumentima (pri)sile. Sesardić s dozom pristojnog humora, ali često i »ubitačne« ironije razobličava »dokaze bez pokrića«, svakom se »autoritetu« smije u brk i time izaziva, provocira, iritira »umišljene, nedodirljive veličine« i vidi se kako zapravo uživa (s)rušiti sve vladajuće stereotipe, tabue, mitove, predrasude, opća mjesta lažnih vrijednosti, ali i nacionalističko, ideološko i svako drugo licemjerje; za njega jednostavno nema »svetih krava«, sve, pa i vlastite stavove dovodi u upit. Ali, uvijek, pa čak i onda kada je pretjerano, pa i bespotrebno oštar (pomalo i zajedljiv), nastoji ostati korektan, upozoravajući kako se u njegovom slučaju ne radi ni o kakom revizionizmu, ali da je i to posvema legitiman pristup meritumu stvari o kojima se raspravlja; naime revizija/revizionizam sastavni je, čak neophodni dio znanstvenog pristupa i zahvaljujući njemu znanost i može funkcionirati kao znanost.

Naravno, mnogi jednostavno nisu sposobni prihvatiti takav način razmišljanja; razlozi su brojni, od predrasuda i navika do ideoloških isključivosti, a ujedno teško prihvaćaju novo i drukčije, na koncu žele čuti samo ono što i sami misle, ono što im konverira i(li) koristi. Sve drugo ih plaši, (od)vodi na čistinu, na »brisani prostor« na kojem se ne snalaze, imaju otpor prema nepoznatom, plaše ga se i svijesno zatvaraju oči pred istinama koje jednostavno ne žele, ne mogu prihvatiti, jer im ruše sve idole i ideale u koje su vjerovali i s kojima su i za koje su živjeli.

Revizionizam

Revizionizam je, kaže Sesardić »sama duša svake znanosti, pa tako i povijesti (možda upravo najviše povijesti) i to nije, ili barem ne bi trebala biti diskreditirajuća etiketa«, ali to dakako ne znači kako nema tragikomičnih, pa i groteskno (ne)istinitih revizionizama. Problem je u tome što se osporavateljima dominantnog mišljenja ne uzvraća kontraargumentima, već im se nepodnošljivom lakoćom imputiraju nepopularna i u javnosti masovno omražena politička stajališta. Orwell je s pravom upozoravao: »Ako sloboda išta znači, ona je pravo da se ljudima kaže ono što oni ne žele čuti«. U sličnom je tonu, ali na teme »bliskosti« nacifašističkog i staljinističkog totalitarizma pisao Victor Serge (u pismu Andreu Gideu 1936. prije njegova puta u SSSR, zamolivši ga da smogne hrabrosti vidjeti realnu situaciju u prvoj zemlji komunizma): »Mi gradimo zajedničku frontu protiv fašizma, ali kako ga možemo zaustaviti s toliko mnogo koncentracijskih logora iza nas?« Na koncu, kada se i prave razlike između fašizma i staljinizma, piše Sesardić, kada se razgrnu sve moralne skrupule, sve se svodi samo na razlikovanje boljeg ili lošijeg totalitarizma. Sesardić ipak isuviše sarkastično, čak nekritički u taj kontekst »gura« i antifašizam svodeći ga na pitanje, a zapravo prikrivenu konstataciju Samuela Johnsona: »Je li antifašizam uistinu posljednje utočište bivših komunista?«

U poglavlju o slobodi govora i njezinim neprijateljima, posebice u tekstu podnaslovljenom »Srp, čekić i ZDS« (Za dom spremni), Sesardić se između ostalog osvrće i na zaključke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, Vlade RH i konstatira kako između fašizma i i komunizma nema tako velikih razlika koje bi opravdavale različit pravno-kazneni stav države prema isticanju znakovlja ili imena vođa tih dvaju totalitarnih ideologija. I nastavlja: »U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, u ovom pitanju još uvijek je vrlo jako uvjerenje o moralnoj asimetriji, tj. smatra se da fašizam zaslužuje rezolutnu osudu i zabrane, dok se komunizam kritizira jedino zbog svojih zastranjenja, a i to često samo ceremonijalno«.

I upravo u tom je duhu asimetrije spomenuto Vijeće donijelo svoje odluke, ali iako nominalno osuđuje oba totalitarna režima, ipak drži da »blanketne zabrane znakovlja dolaze u obzir samo u vezi s jednim od njih, tj. nacizmom. »Zašto?«, pita se Sesardić i odmah i odgovara: »Ključni je argument da treba zabraniti samo ona obilježja koja se jednoznačno prepoznaju kao obilježja mržnje, ali ne i ona koja su »višeznačna«, tj. koja uz negativne nose i neke pozitivne konotacije. Na kraju Vijeće zaključuje da su glavna fašistička obilježja jednoznačno mrziteljska i da podliježu zabranama, a da su sva komunistička obilježja višeznačna te da ih ne treba blanketno zabraniti. Rezoniranje kojim se dolazi do takve konkluzije vrlo je neuvjerljivo«.

Kritički o Gaji Petroviću

Naravno, Sesardić ne dovodi u pitanje zločinačku narav nacifašizma, već samo traži da se u osudi svih zala i zločina, bez obzira na ideološki (pa onda valjda i nacionalni?) predznak bude dosljedan i konzekventan. Osim toga, Sesardić drži kako Vijeće nije iznijelo niti jednu adekvatnu potporu za svoje tvrdnje kako jedan od ključnih komunističkih simbola (srp i čekić) ima i pozitivne aspekte koji bi mogli opravdati njegovo korištenje. A, opet je s druge strane, notorni ustaški pozdrav »Za dom spremni« u jednoj mjeri aboliran; istina, osuđen je kao simbol ustaškog pokreta, ali ne i kao dio HOS-ovskih insignija pod kojima su se ove postrojbe, koje nisu krile simpatije za ustaški pokret, borile u Domovinskom ratu 1991. – 1995. I sada nastaju nesprazumi koje nitko odgovoran u RH ne želi razriješiti: kada je taj pozdrav zabranjen kao nepriličan, a kada je dozvoljen kao jedan od simbola domoljubnih iskaza. Naravno, da su to sve umjetne dileme, u ozbiljnoj državi o tome se uopće ne bi ni raspravljalo, jer svi znamo o čemu se tu radi, ali upravo tamo gdje postoje svi racionalni razlozi za uspostavu vjerodostojnog, nacionalnog konsenzusa, tu ga i najteže postižemo. Zapravo, ne postižemo.

U posljednjem poglavlju knjige Sesardić se upušta u analizu rada i djela najvažnijeg predstavnika hrvatske/jugoslavenske marksističke misli prof. dr. Gaje Petrovića i kritički obračunava s njegovim teorijskim i duhovnim nasljeđem, pritom se dotiče i drugih brojnih više ili manje uglednih intelektualaca iz toga vremena, kako naših, tako i inozemnih, uglavnom članova redakcije časopisa Praxis i(li) sudionika glasovite Korčulanske filozofske škole. Sam Sesardić, koji je filozofiju studirao u Zagrebu kod »praksisovaca«, što može, ali i ne mora ništa značiti, u završnom poglavlju svoje knjige posvećenom filozofiji prakse, prvenstveno zagrebačke, manje beogradske provenijencije, priznaje kako je slika o toj filozofiji koju nam izlaže »prilično negativna i filozofski i politički«.

Ali, svjestan ugleda koji je filozoska škola praxisa imala u svijetu, zna da mora objasniti, usprkos oštroj kritici njihovih stavova, zašto je tome tako. Navodi nekoliko razloga: razočaranost europske/svjetske ljevice Sovjetskim Savezom, jugoslavenski eksperiment s idejom samoupravljanja kao nove mogućnosti »humanog socijalizma« itd., ali pritom se ne fokusira toliko na sadržajne, već više »izvanjske« prigovore. Za Gaju Petrovića, nedvojbeno prvog čovjeka praxis filozofije, Sesardić kaže kako je u filozofiju ušao kao komunist i nikada nije prestao biti odan marksizmu, odnosno kako je to političko opredjeljenje snažno odredilo i njegove poglede na filozofiju. Nedvojbeno, Sesardić je u pravu, ali zar se i Petrovićvo »mišljenje revolucije« nije »dijalektički« razvijalo i mijenjalo; na koncu u čemu je »odanost« marksizmu veći grijeh od recimo odanosti liberalizmu? Sesardić pokušava biti kritički dosljedan, ali čini se da i sam ponekad podliježe »grijehu jednodimenzionalnosti« koji drugima pripisuje; istina, jasno opaža tuđe nedosljednosti i nedostatke, ali u nedovoljnoj mjeri valorizira ono što se u određenom djelu/tekstu nekog autora u širem kontekstu prihvaća kao vrijednost. Tako kaže kako je Leszek Kolakowski, bez ikakve sumnje napisao jednu od najboljih povijesit marksizma (što nije sporno), ali kada Poljak, naturalizirani Englez piše o jugoslavenskoj praxis filozofiji bez one kritičke oštrice kojom je »šibao« ostale marksističke mislioce, dakle kada suzdržano uvažava njihov doprinos povijesti mišljenja, to Sesardić nekako zaobilazi, bez šire eksplikacije. Prema Gaji Petroviću dr. Sesardić je pretjerano oštar; istina navodi njegove tekstove iz »rane faze« koji ga baš i ne legitimiraju u pozitivnom svjetlu, ali njegovo »mišljenje revolucije« se ne može samo tako (o)lako odbaciti; usprkos svemu ono se može »nositi« s onim najboljim što je, ne samo marksistička filozofija dala novodobnom filozofskom mišljenju. Osim toga, autor je bespotrebno maliciozan prema Ernstu Blochu, Jürgenu Habermasu, Milanu Kangrgi, Ivanu Kuvačiću, prema Žarku Puhovskom je nepravedan, ali jedno je sigurno: bez obzira na sve Sesardić je iznio nesumnjivo interesantne teze koje nam valja respektirati, pa i kada se s njima ne slažemo.

Originalno viđenje

U predgovoru svoje knjige dr. Sesardić naglašava kako nas povijest uči: ako su mogle biti napuštene ideje koje su i najveći umovi naše civilizacjie smatrali očevidnim istinama i koje bi bilo apsurdno propitivati, zar ne bi i mi danas trebali biti otvoreniji prema mogućnostima da i temelji naših današnjih konvencija nisu tako čvrsti i uvjerljivi kako nam se čine. Slaganje velike većine ljudi o nečemu nije nužno dokaz da su u pravu. Knjigom »Konsenzus bez pokrića«, sastavljenom od osam poglavlja, Sesardić razvija tezu kako se širenje konsenzusa može reflektirati i na njegovu slabost, a ne samo snagu. Upozorava kako je suvremeno ograničenje slobode govora uveliko »inspirirano« političkom demagogijom, kritizira ogromno povjerenje u (sve)moć obrazovanja i upravo stoga smatra kako bi ga trebalo temeljito preispitati. Također se u svojim istraživanjima bavi posljedicama masovnih (i)migracija, demografskim promjenama; raspravlja o pravima osumnjičenih za terorizam, pravima zatočenika i (ne)opravdanosti nehumana postupanja prema njima. Razrađuje teze za i protiv ukidanja smrtne kazne (na predlošku teza Alberta Camusa); a uz već spomenuto poglavlje o recepciji filozofije praxsis i njezinom značaju i značenju, lucidno problematizira mit studentske pobune iz 1968. i suprotno gotovo unisonom glorificiranju tih događanja i nostalgiji za tim godinama (kojima priznajem i sam robujem), Sesardić želi (raz)otkriti i tamne strane tog vremena kojih je nesumnjivo bilo.

U svakom slučaju Sesardićeva knjiga zaslužuje svaku pohvalu, naravno uz određene zadrške, prije svega na njegovom ponekad pretjeranom prenaglašavnju samo jedne dimenzije problema o kojem raspravlja i izostavljanju šire eksplikacije »naličja« cijele priče. Međutim, recenzent knjige dr. Boris Havel nimalo ne griješi kada kaže: »Na hrvatskom jeziku ne postoji djelo u kojem su teme obrađene na sličan način kao u »Konsenzusu bez pokrića«… Autor je iznio i obrazložio vlastito viđenje, koje je originalno i potkrijepljeno argumentima. Ova je knjiga idealno štivo za intelektualno znatiželjnu čitateljsku publiku«.