LJUBLJANA – Prvi put sudjelovala sam na 46. Ljubljana festivalu 12. kolovoza 1999. kad je u velikoj dvorani SNG Drame izvedena drama »Mađarska Medeja« (Magyar Médeia) Árpáda Göncza u gostovanju Hrvatskog kazališta iz Pečuha, a u mom prijevodu. Naslovnu ulogu tumačila je Vlasta Ramljak, u režiji Lászlóa Bagossyja. Predstavi je prisustvovao i autor, koji je tada obnašao dužnost predsjednika Republike Mađarske, pa je sve – uz izvrsnu izvedbu – poprimilo posebnu svečanost.

Inače, Ljubljana festival prvi put je upriličen u ljeto 1953. i sada slavi 70. jubilej, u trajanju od 21. lipnja do 8. rujna 2022. Ujedno slavi i 30. obljetnicu otkako je ravnatelj i umjetnički voditelj Festivala Darko Brlek, koji je – uz svoje suradnike – zaslužan da je Ljubljana festival postao najvažniji kulturni događaj u prijestolnici Slovenije za vrijeme ljetnih mjeseci, kao i jedan od najboljih ljetnih festivala u Europi. Spominjući obljetnice, ova je godina i u znaku 150. godišnjice rođenja slavnog arhitekta Jože Plečnika koji je ostavio neizbrisiv pečat u izgledu Ljubljane.

Prestižan festival

Festival okuplja najznačanije umjetnike iz svijeta, a predstave se održavaju na otvorenim pozornicama, tj. ambijentalnim mjestima koja su po sebi djelo Plečnika, kao i u zatvorenim – posebno u velebnom Cankarjevom domu čiji je projektant Plečnikov učenik Edvard Ravnikar.

Mnogi svjetski poznati umjetnici vraćaju se u Ljubljanu da nastupaju na ovom prestižnom festivalu, ali Darko Brlek i suradnici uspijevaju dovesti i vrhunske umjetnike prvi put. Tako je ove godine gostovala proslavljena pijanistica Hélène Grimaud uz jedan od najboljih američkih orkestara – Simfonijski orkestar iz Pittsburga, pod ravnanjem Manfreda Honecka. U najvećoj – Gallusovoj – dvorani Cankarjeva doma pitsburški simfoničari program su započeli izvedbom »Pet skladbi za gudački kvartet« češkog skladatelja židovskog podrijetla Erwina Schulhoffa (1894. – 1942.) nastalih 1924. Schulhoff je u svoje vrijeme smatran avangardnim, njegova su djela nadahnuta jazzom i suvremenim plesovima izvođena i rado slušana, da bi u doba nacizma bila proglašena degeneriranim i njegovo ime svrstano je na crnu listu. Početkom Drugog svjetskog rata skladatelj je deportiran u zatvor u Würzburgu, gdje je ubrzo preminuo.

Svaka od ovih skladbi stilizirana je plesna minijatura: I. Alla Valse Viennese, II. Alla Serenata, III: Alla Czeca, IV. Alla Tanga Milonga i V. Alla Tarantella i zapravo čine suitu; a kao što naslovi nalažu, prva je u stilu vedrog valcera, druga serenada s nagovještajem sumraka, treća sadrži elemente češkog folklora, dok u četvrtoj skladatelj dočarava erotičnost i egzotičnost tanga, da bi u zadnjoj vješto prešao u razigranost južnotalijanskog tradicionalnog plesa. Premda se doimaju kao da im je svrha šarmirati i zabaviti, te sadrže izvjestan spontani humor, izvedene su osjećajno i tečnom zadivljujućom tehnikom, prigodno kao što su i skladane.

Najveća umjetnica našeg doba

Francuskinja Hélène Grimaud (1969.) već više desetljeća nalazi se na svjetskom vrhu pijanista/ica klasične glazbe s epitetom »kraljica klavira«. Prema kritičaru Davidu Vernieru, ona je »najveći talenat 20. stoljeća«, a prema Figarou »najveća umjetnica našeg doba«. Kad sjedne za klavir, svojom vulkanskom energijom i elektrizirajućom tehnikom te originalnom interpretacijom Grimaud transformira sebe i publiku. Ona se ne oslanja na note, nego interpretira ideje i zato je drukčija. Kao što je Jorge Bolet zamijetio: »Grimaud nije populistkinja, nego filozofkinja za klavirom.« Od 2002. »eskluzivna je zvijezda« Deutsche Grammophona s nizom snimljenih uspješnica, gošća najprestižnijih koncertnih dvorana diljem svijeta, koja – osim solističkih recitala – koncertira i s najistaknutijim orkestrima i dirigentima.

Za svoj nastup u Ljubljani odabrala je »Koncert za klavir i orkestar u G-duru« Mauricea Ravela (1875. – 1937.), čijim je djelima i Schulhoff bio nadahnut te ga držao uzorom u vlastitom stvaralaštvu, tako da se ovaj njezin odabir uklopio u program. U Ravelovom opusu postoje samo dva klavirska koncerta: »Klavirski koncert za lijevu ruku u D-duru«, koji je počeo pisati za prijatelja pijanista Paula Wittgensteina (nakon što je on u Prvom svjetskom ratu izgubio desnu ruku), a potom stao i počeo raditi na »Koncertu za klavir i orkestar u G-duru«, između 1929. i 1930., da bi se opet vratio prvo započetom klavirskom koncertu završivši ga 1931. godine.

Poput šamana

Premda ljevoruka, i u svemu osebujna, Hélène Grimaud nikad nije posegnula za Ravelovim prvim klavirskim koncertom, dok već dugo i neprestano briljira izvedbama ovog koji je izvela i na svom prvom nastupu u Ljubljani. Koncert se sastoji od triju stavaka: Allagramente, Adagio assai i Presto. Prvi stavak nakon ekspozicije obuhvaća pet različitih tema od kojih prva podsjeća na baskijske folklorne melodije, u drugoj prevladava španjolski utjecaj, dok su ostale tri u stilu jazza. Drugi je stavak u kontrastu s prvim spokojan, donekle mocartovski hipnotičan, a treći najkraći i najenergičniji u duhu jazza. S pitsburškim simfonijskim orkestrom i dirigentom Honeckom, Grimaud se istaknula svojom virtuoznošću, elegancijom i originalnošću izvedbe izazvavši transformaciju slušatelja u publici, njoj tako svojstvenu. Nagrađena je dugotrajnim aplauzom i stajaćim ovacijama.

Prvi put nastupala je u Ljubljani, ali doputovali su je poslušati obožavatelji iz drugih gradova i zemalja, jer Grimaud je »poput šamana« – kako je svojedobno primijetila književnica Laureline Amanieux – i svojom svirkom te osobnošću čudotvorno djeluje na ljude. Primjerice, pored mene je sjedio bračni par iz Würzburga naglasivši da su specijalno došli zbog Grimaud i da im je to najljepša večer provedena u Ljubljani, dok je skadatelj Schulhoff preminuo u njemačkom gradu iz kojeg su ovi posjetitelji došli. U drugom dijelu koncerta Simfonijski orkestar iz Pittsburga izveo je »Simfoniju br. 1 u D-duru«, »Titan« Gustava Mahlera (1860. – 1911.), koju je skladao od kraja 1887. do proljeća 1888. dok je boravio u Leipzigu kao dirigent u tamošnjoj operi, a premijerno je izvedena 1889. u dvorani Vigado u Budimpešti. U početku ju je nazvao »Simfonijska pjesma«, često ju je dorađivao i mijenjao, te u konačnici nazvao imenom koje je ostalo od izvedbe u Berlinu 1896. U ovom Mahlerovom djelu očituje se smjer kojim se kasnije profilirao i teme koje su ga zaokupljale u kasnije nastalim simfonijama, ukupno devet. Kroz četiri stavka ove simfonije (I. Langsam schleppend, II. Kräffig bewegt, doch nich zu schnell, II. Felerlich und gemessen, ohne zu schleppen i IV. Stürmich bewegt) orkestar nas vodi od mladenačkog zanosa do ranjenoga srca, personifikacije drame do euforije.

Zanimljivo je da je Gustav Mahler kao dirigent djelovao i u Ljubljani u sezoni 1881./82.

Manferd Honeck (1958.) započeo je glazbenu karijeru kao violist Bečke filharmonije i u orkestru Državne opere te postao asistent Claudiju Abbadou i zatim se sam posvetio dirigiranju. Zadnjih četrnaest godina šef je dirigent Simfonijskog orkestra iz Pittsburgha, a koji ima 125 godina dugu tradiciju.

Ovaj veličanstveni koncert bio je poslastica i događaj koji će zasigurno potrajati u sjećanju do eventualnog ponovnog gostovanja ovih jedinstvenih svjetskih glazbenika.