Knjiga »Visoke trave«, sjajni novi roman riječkog književnika Zorana Žmirića, jedan je od pravih hitova ovogodišnje hrvatske književne scene. Moćna priča o prijateljstvu koje je rat ugrozio, ali ne i uništio, nalazi brojne čitatelje ne samo zbog kvalitete Žmirićeva pisanja, već i stoga što će rat i njegove posljedice, nažalost, još dugo godina biti tema književnika s ovih prostora. Upravo se Žmirić iskazao nizom izvrsnih antiratnih romana vezanih uz krvoproliće devedesetih, a razgovor o novom romanu – koji je više okrenut posljedicama i odrazima tih ratnih sukoba na živote pojedinaca – počinjemo pitanjem kako je tekao proces nastanka i od čega je krenuo stvarajući »Visoke trave«.

– Krenuo sam od ideje o prijateljstvu koje je stavljeno na kušnju, a s kojom sam se načelno bavio i u romanu »Blockbuster«, samo što sam ovoga puta zaplet smjestio u sadašnje vrijeme i geografski ga rastegnuo od Balkana do Irske. Najtočnije bi bilo kazati da sam se oslonio na izreku koja kaže da ti je prijatelj onaj tko zna sve o tebi, a i dalje ti je prijatelj.

Motiv mosta

Koliko je dugo trajao proces stvaranja? Je li u svemu najbitniju ulogu igrala mašta, ili je bilo i istraživanja. Jer, radnja romana veže se uz različita područja, od Hrvatske preko BiH i Srbije pa do Irske, Mađarske…

– Sama priča se pojavila odmah, ja i inače prije pisanja imam vrlo jasnu sliku o fabuli, tako da sam u kratko vrijeme složio vrlo detaljan sinopsis, ali sam proces slaganja detalja potrajao je puno duže, dok je na samo pisanje teksta otpalo nešto više od dvije godine, pa kad sve stavim u jednadžbu, ispada da je od prve ideje do izlaska romana prošlo dugih sedam godina. Kao i u većini mojih romana, radnja se u cijelosti oslanja na fikciju, no kako je priča smještena na stvarnim lokacijama i u realnom povijesnom okviru, tijekom pisanja puno sam istraživao. Dijelom i zato što se kao sporedni likovi pojavljuju i neki stvarni ljudi čije biografije se isprepliću s biografijama fiktivnih likova. Primjerice, tu je cijela postava Cibone iz ‘86, boksački prvak, moj pokojni prijatelj Errol Sadikovski, načelnik Vrginmosta Dmitar Obradović koji je ‘92 ubijen zato što se zalagao za mirno rješenje svih problema u Krajini, tu su i neki generali HV-a i HVO-a, obitelj Zec s Trešnjevke… Također, neki su izmišljeni likovi inspirirani stvarnim osobama, pa iako to nisu oni, slijedio sam njihove karaktere i utjecaj njihovih sudbina na društvo koliko god je to bilo moguće, a da mi ne remeti narativnu nit. Također, sve lokacije na kojima se radnja odvija su stvarna mjesta; od škola i igrališta u zagrebačkim kvartovima, preko mostarskih i beogradskih zgrada i naselja, kao i onih u Dublinu i Newbridgeu, a posebno sam pazio na lokacije mostova oko kojih se odvija dio radnje.

Ja sam romanom na neki način izgradio most između dva prijatelja koje je sudbina rastavila – Zoran Žmirić / Snimio Sergej DRECHSLER

Govoreći o mostovima, mjesta radnje često u nazivu imaju pojam mosta i vezani su uz mostove (Vrginmost, Mostar, Newbridge, Ćuprija, Primošten…). Goran i Robert nekako su, uz puno muke, bar je moj dojam, sačuvali te mostove koji vode od jednog prema drugome. Može li vaš roman u određenom smislu nuditi i tu poruku o čuvanju, a ne rušenju mostova?

– Svakako. Ja sam romanom na neki način izgradio most između dva prijatelja koje je sudbina rastavila, i nekako, i sam čekao da vidim hoće li ga njih dvojica srušiti ili će ga prijeći i krenuti si ususret. Jer njima se događa ono što se događa mnogima od nas kao i društvu u cjelini; iako s ljudima imamo brojne teme koje nas povezuju, uvijek se nekako spotaknemo na onu jednu oko koje se nikako ne možemo složiti.

Govor mržnje

Kako se uopće boriti protiv šovinizma i mržnje motivirane pripadnošću određenoj naciji ili vjeri? Koliko god nam povijest – ne samo ovih prostora – pokazuje o kako opasnoj i bezumnoj mržnji je riječ, opet iznova svjedočimo mučnim primjerima iskazivanja mržnje kod mladih. Kako mlade naučiti tome da ponos i ljubav prema vlastitom narodu i vjeri ne mora značiti i mržnju prema drugom?

– Iz vašeg pitanja izbija očaj čovjeka koji želi bolje društvo. Želim ga i ja, ali ne znam kako odgovoriti, a da i sam ne zagrebem po tom očaju. Svaka borba je borba sa samim sobom i naravno da nije laka kad većina ljudi nije stekla osnove kritičnog mišljenja, već citiraju tuđe izjave i usvajaju ih kao svoje umotvorine za koje su se spremni i potući. Osim toga, ljudi u nedostatku samokritike nisu svjesni svoje pozicije i uloge u društvu. Većina sebe vidi boljima od drugih i glavna definicija im je dijeljenje svijeta na »ja genijalni« i »ostali bezvrijedni«. A to je tako jer je javni prostor ispunjen govorom mržnje od vrha; od predsjednika i premijera države, političara na odgovornim funkcijama, preko crkve, sve do medijskih naslova i natpisa pa piramidalno dolje prema nama. Svi ti dominantni faktori u našem društvu odmaknuti su od ispravnosti. Gdje god da čujete kako neki od autoriteta maše šovinizmom, budite sigurni da ćemo u sljedećih mjesec dana umjesto osude, u javnom prostoru čuti kako ljudi to usvajaju i ponavljaju kao svoj stav.

Narativ mržnje se lako usvaja, a mogućnost drukčijega se teško prihvaća. Pada mi na pamet papa Franjo kad kaže da ne moraš vjerovati u Boga da bi išao u raj. To je revolucionarna izjava koja govori o univerzalnoj dobroti, no katolici se tome smiju, doživljavaju čovjeka klaunom, njega kojeg je po istoj katoličkoj definiciji svijeta, postavio sam Bog, onaj isti kojemu se Papa i oni zajedno mole. S kojim bi onda ljudima mi mogli graditi bolji svijet? Od kad su se ‘90 intenzivirale podjele u našem društvu, trudim se svojim pisanjem ponuditi jedan opći jezik ljudskih vrijednosti; mira i nenasilja… i to ću vjerujem raditi i dalje, ali imam sve manje snage za to. A ovako, naoko se sve čini tako jednostavno. Poluga spomenutih moćnika drži nas u iluziji da moramo mrziti jedni druge, jer su međuljudski sukobi baza njihovog kapitala. Kad shvatimo otkuda mržnja dolazi i da ono što želimo drugima u biti želimo sebi samima, otrest ćemo se te iluzije i baš kao Truman Burbank u filmu »Trumanov show«, pronaći vrata koja iz studija vode u stvarni svijet. Dok se to ne dogodi, nećemo biti svjesni da svijet koji priželjkujemo zapravo već postoji i da je nadohvat ruke.

Snimio SERGEJ DRECHSLER

Ponude za prijevode

Višeznačan je i naslov romana? Što vama znači pojam visokih trava?

– Visoke trave su za jednog od mojih likova prostor slobode, mjesto na kojem je u djetinjstvu stvorena oaza koja u njegovom sjećanju to ostaje zauvijek i kojoj će se vraćati svaki put kad mu se u životu dogodi nešto neplanirano što ga izbacuje iz ravnoteže. Također, njih dvojica su poput visokih trava što rastu kroz pukotine asfalta, svatko sa svojom težnjom k slobodi kojoj streme neopterećeni izvanjskim, no znamo kako se u urbanim sredinama tretira trava – ona je korov, nešto što smeta, ne dopušta joj se izrasti, mora biti pokošena kako bi se uklopila u nametnuti kalup umivene slike društva.

Kakve su do sada reakcije, kako je knjiga primljena?

– Knjiga je izašla pred ljeto tako da će prave reakcije postati vidljive nakon jeseni, no već sad ima odlične recenzije i ponude za dva prijevoda.

Irski Travelleri

Pola romana odvija se u Irskoj gdje znatnu ulogu imaju pripadnici zajednice irskih Travellera, posebno u onom dijelu radnje u kojem dominiraju elementi drame i trilera. Kroz tekst se provlači i njihov specifičan jezik koji je nemoguće doslovno prevesti, no zanimljivi su lingvistički zahvati kojim ste približili njihov način govora.

– Govor ima jednu od važnijih uloga za uvjerljivost teksta, tako da su svi dijalozi pisani dijalektom i slengom onog područja na kojem se radnja i scene odvijaju i tu su mi jako puno pomogli prijatelji iz Zagreba i Mostara. Što se irskih Travellera tiče, stvar nije išla glatko, jer oni kao zajednica imaju svoj jezik koji se zove shelta ili gammon, pa iako se temelji na irskom, doslovno je složenac nekoliko različitih narječja uz obilno korištenje »šatrovačkog«, šifriranog govora, tako da ih nitko izvan njihove zajednice ne razumije. Čak i kad odluče govoriti engleski, to zvuči tako da Irci i Englezi otprilike nagađaju kontekst, ali da ih mogu razumjeti, nema šanse. Odličan primjer toga je uloga Brada Pitta u filmu »Snatch«. Kažem, to je bilo jako komplicirano jer je takav govor trebalo ispisati na hrvatskom kako bi se čitateljima približio način njihovog govora. Imao sam nekoliko varijanti shelta jezika s engleskim izgovorom u kojem dominira gutanje slova ili čitavih slogova i onda sam uzeo neko srednje rješenje u kojem sam zadržao smisao rečenice i dočarao zvučnost i melodičnost tog izgovora. Jednostavno sam uzeo nekoliko hrvatskih dijalekata i sklopio ih u zajedničku mješavinu kojoj bi netko jako teško mogao odrediti izvor. Riječi same za sebe su zapravo nerazumljive, ali sklopljene u rečenice postaju smislene. Takvih dijaloga nema puno, ali želio sam biti što dosljedniji tako da sam na to utrošio dosta vremena.

Ovo je vaš najopsežniji roman. Sigurno ga nije bilo lako stvoriti. Što sada radite? Odmarate li, ili se sprema nešto novo?

– Odmaram od pisanja, ali ne ljenčarim. Idem na promocije i književne festivale, i dalje kod Udruge Faro iz Rijeke vodim radionice pisanja i kolegama uređujem i pripremam tekstove za tisak.