Poznati glazbeni kritičar i publicist Zlatko Gall, pet godina nakon smrti Arsena Dedića (umro je 17. kolovoza 2015.), autora niza antologijskih skladbi i stihova, legende hrvatske poezije i šansone (na ovaj je pojam slavni kantautor bio pomalo alergičan), objavio je dobru i interesantno napisanu biografiju ovog velikana naše kulturne scene, ali i osobe europskih stvaralačkih dometa i umijeća, naslovljenu »Arsen, čovjek kao on« i na neki način učinio ono što se već trebalo napraviti; to jest posložio je i sistematizirao pjesnikov svekoliki obimni i impresivni umjetnički opus, koji sagledan iz ove današnje perspektive uistinu izgleda monumentalno. Gall je nesumnjivo vrstan znalac Arsenova glazbena i pjesnička djela, dakle, jedan je od najpozvanijih koji mogu objektivno i kritički, a opet ne krijući naklonjenost prema čovjeku kojeg iznimno poštuje, valorizirati sve ono što je Arsen (u)radio na planu diskografije i filmografije. Čudno je, međutim, i to valja odmah primijetiti: Gall se iz neobjašnjivih razloga nije dotakao i Dedićeve teatrografije, iako je napravio gotovo 150 raznih projekata za kazalište; recimo od početka je surađivao s Histrionima itd. U svakom pogledu, to je bio čovjek ogromnih stvaralačkih kapaciteta i potencijala; Gall je u pravu kada se poziva na Arsenove riječi koje je često znao ponavljati: »Nisam od onih koji vjeruju u zagrobni život, ali kod umjetnika njegovo je djelo zagrobni život.«

Gospodin i boem

Ovu je knjigu autor započeo prije petnaestak godina, a objavljena je tek nedavno, ali Gallu se mora priznati, iako se pisanje otegnulo, Arsenu Dediću se odužio na najbolji mogući način i ova monografija je mali, ali vrijedan spomenik životu i djelu jednoj od najznačajnijih i najosobenijih ličnosti hrvatske kulture u posljednjih sto godina. Po čemu je on zaslužio takve pohvale? Prije svega jer je unio jedan novi urbani štih i senzibilitet u našu glazbu i poeziju; u širokom dijapazonu kroz vlastiti životni put (djetinjstvo u Šibeniku, školovanje i počeci karijere u Zagrebu, brojni koncerti, skladbe, knjige, ploče, filmovi itd., uz ogromno i široko poznavanje književnosti i slikarstva, pa do uspona i padova u karijeri i na koncu dugo i teško bolovanje) obilježio je živote gotovo svakog od nas, njegovih suvremenika; stvorio je djelo koje će »istim sjajem sjati« i za čitav niz generacija koje Arsena ne pamte ili koje će tek doći.

U njegovim stihovima i glazbi svatko se može pronaći; bliski su nam i prepoznajemo se u njima, ili kako je to lucidno zapazio Velimir Visković: »Arsen je veliki umjetnik, jedan od onih rijetkih koji uspijevaju biti razumljivi i bliski mnogima, a nikada trivijalni ili banalni.« I nitko, uistinu nitko u našoj novodobnoj poeziji (izuzev možda Cesarića) nije uspio tako dojmljivo izraziti osjećaje, misli, ali i iskustvo našega vremena. Gall je uspio u svojoj knjizi sagledati i naglasiti čudan spoj Arsenova bića; naime, on je bio i gospodin, ali i svojevrstan boem, uvijek s jednim ironijskim odmakom prema svima i svemu, pa i samome sebi, međutim taj blagi humorni sarkazam (koji se često znao i cinički iskazati) nije bio znak nekakve »nedodirljive umišljenosti velikana«, već vapaj čovjeka koji dobro zna i razumije svijet, a poezija i glazba bile su mu neka vrsta samoobrane pred svim iskušenjima pred koje ga je život stavljao.
Njegova poezija nosi žig autentičnosti, odraz je, ali i izraz duha vremena; Arsen je bio čovjek više okrenut prošlosti, blizak sadašnjosti, ali krajnje skeptičan prema budućnosti, svjestan da pripada jednoj epohi koja sve više živi u sjećanjima svojih aktera. Utoliko je i taj neprestano prisutan osjećaj tuge, melankolije, nostalgije, pa i izražene rezignacije stalno prisutan, ali je i protkan subverzivnom provokativnošću koja je bila njegov odgovor na bahatost, agresivnost i primitivnost svijeta koji ga okružuje. U tom pogledu, Arsen je klasičan primjer manirizma, ali formu kojom se (po)služio razradio je toliko studiozno, inventivno, čak barokno bogato da je s vremenom stvorio cijeli jedan kozmos s bezbroj zvijezda, a svaka od njih i danas bliješti svojim specifičnim sjajem.

Seizmograf naše osjećajnosti

Ta naglašena gospoština i boemstvo prepoznavala se ne samo u izričaju, stilu, već i u sitnicama kao što su način odijevanja (crna košulja, hlače i prsluk), nastupima, gotovo uvijek kabaretskog tipa, uvijek opušteni i nonšalantni, šarmantni i lucidni; naravno, sve je to bila poza u kojoj je Dedić uživao, ali mu je i pristajala. Ta pristojna mjera dekadencije upravo je išla s njegovim bićem i duhom; to je bio sentimentalizam na način »bečkih Židova«, kako ih je Arthur Schnitzler okarakterizirao »oni su uvijek ili premalo, ili previše«, a takav je bio i Arsen; uostalom, takvi smo zapravo i svi mi. Dedić je bio svojevrstan »seizmograf« naše osjećajnosti; stalno prisutan, a prikriven, tih, a eksplicitno provokativan, ili kako je to zapisao Gall: u sebi je nosio fluidnu semantiku koju mnogi do kraja nisu razumjeli. Prigovaralo mu se da je i suviše intelektualan, ali to je bio samo dokaz njegove autorske superiornosti; njegove su pjesme bile velike, a opet svima dostupne. Kao skladatelj, iznimno je cijenio Milu Cipru, Krešimira Baranovića i Frana Lhotku, a od stranih autora bliski su mu bili Prokofjev, Šostakovič, a posebice Michel Legrand, Ennio Morricone i Nino Rota; upravo zbog širokog obrazovanja koje nije isticao, ali je naprosto zračilo iz njegova bića, imao je jasan i sveobuhvatan odnos prema svemu što želi i kako kaže Gall: imao je snage za avangardni odnos prema atonalnoj glazbi, jazzu, eksperimentiranju s novim formama i zvukovima; oslobođen svih uzora (iako duboko na tragu Jacquesa Brela i njegove nevjerojatne »Ne me quitte pas«, Sergia Endriga, Gina Paolija, Bulata Okudžave i Luigija Tenca), kantautorski originalan i glasovno samosvojan ostvarivao je ambiciozne projekte slojevitih aranžmana. Gall je u svojoj knjizi sve precizno (p)opisao, ali ipak moramo kazati kako u svom tekstu i suviše naglašava Arsenovu vezanost za američku tradiciju (folk, rock, country) koju je Dedić uistinu percipirao, ali i prezirao i ni izbliza joj nije davao značaj kako se iz Gallova teksta može iščitati. Autor knjige je pravio usporedbe Arsena i Boba Dylana, iako vjerojatno zna da mu je daleko bio bliži Donovan; međutim, Dedić je prije i iznad svega »vjernik i sljedbenik« šansone i kancone; u svom je trubadurskom iskazu često blizak kabaretskoj burlesci, a to su ujedno i temelji njegove estradne produkcije, popularnih glazbenih formi koje je time uzdigao u do tada nedostupne visine. Postavio je standarde kojima su se tek rijetki uspjeli pridružiti.

Manjak »pikanterija«

Igor Mandić, vrstan poznavatelj Dedićeva djela, upozorava na »pretjerani intelektualizam« u njegovu stvaralaštvu; bilo bi ignorantski to negirati, ali ovaj oblik izričaja daleko je od bilo kakvog egzibicionizma i frazeologije; to je samo svojevrsna kontekstualizacija zasebnog kozmosa osjećaja i misli, duha oblikovanog prema različitim misaonim horizontima. Ono što nedostaje ovoj Gallovoj inače blistavoj biografiji manjak je »pikanterija privatne naravi«, dakako ne onih koje bi bezobzirno ulazile i razotkrivale intimu Arsenova obiteljskog doma i odnosa, već onih od interesa i značaja za njegovo umjetničko razvijanje i stvaranje. Istina, Gall navodi kako se Dedić časno ponio 1968. kada je beogradska čaršija optužila Vicu Vukova za nacionalizam, a on je jasno (po)svjedočio u prilog svog sugrađanina i prijatelja izjavivši kako je zapravo sve montirano i kako se radi o čistim objedama, jer nitko ga od prisutnih nije čuo da je izvrijeđao (po nacionalnoj osnovi) Đorđa Marjanovića, tada iznimno popularnog beogradskog pjevača. Ali, ova knjiga zasigurno bi dobila na zanimljivosti i toplini da je Gall ukazao i na Arsenove slikarske interese (njegov stariji brat Milutin koji je nedavno preminuo u Beogradu, bio je akademski obrazovan umjetnik) ili da je recimo ispričao kako je Arsenova majka, neuka, ali mudra i uporna žena išla kupiti prvu flautu svom sinu i izabrala je najbolju iako o tom instrumentu ništa nije znala. Za kraj bi možda dobro »legla« epizoda u kojoj Tereza Kesovija,
iskupljujući neke stare grijehe (za koje zapravo i nije bila osobno kriva), znajući da se Arsenu bliži fizički kraj, zamolila Charlesa Aznavoura da mu uputi pismo potpore, znajući koliko će to Arsenu značiti i koliko je bio zadivljen bardom francuske šansone. Arsen je bio svjestan da mu se bliži kraj, međutim nije se ustezao govoriti o bolesti i bez imalo patetike, nalazio je uvijek »amortizere« u duhovitosti, autoironiji, pa i sarkazmu.
Iako je Dedić bio živi spomenik naše, ne samo popularne glazbe i estrade, neprestano je tražio dokaze i (samo)potvrdu vlastite vrijednosti, svoga rada. Arsen je u svakodnevnom životu bio iznimno senzibilan, ranjiv i nesiguran i to je vjerojatno razlog zašto je uvijek djelovao pomalo distancirano, pa i nepristupačno. Dedić je svjesno prihvatio ulogu vječitog epizodista, ali u naslovnoj ulozi; nalik Fellinijevim junacima (prije svega iz »Amarcorda«), u svom stvaralaštvu i životu neprestano se kretao u krugu smijeha i plača, a razlog tome je »tragično osjećanje života« koje je duboko nosio u sebi, svijest kako život i nije ništa drugo do put patnje i boli i stoga bi ga bilo neozbiljno shvatiti ozbiljno.

Impresivan opus

Njegova je poezija, koliko god bila intimistička, ujedno i duboko angažirana, na trenutke čak i politična, ali uvijek na strani onih koji pate, tzv. vječitih gubitnika. Gall je kronološki popratio njegov životni put i stvaralaštvo, naravno uz određene ekskurse neophodne za pojašnjenje određenih situacija i pojedinih fenomena, bitnih za razumijevanje Dedićeva bogatog opusa. Na početku svoje karijere, a Gall se pozvao na pjesnikov intervju s Petrom Lukovićem, Arsen se služio pseudonimom Igor Krimov i pokušao je objasniti razloge tog čina. Time je želio staviti do znanja kako odvaja svoj autorski rad od posla (estrada) kojim se bavi i koji mu je izvor sredstava za svakodnevni život; odnosno, to je bila neka vrsta samoobrane kojom je štitio svoje ime i izvorno stvaralaštvo od mogućih nesporazuma i devalvacija.
Ali, već 1964. Dedić se prestao skrivati iza pseudonima i tako je započelo »slaganje najznačajnijeg glazbenog opusa u Hrvata« (Gall). Važna etapa na Arsenovom glazbenom putu bio je »Studio 64« (Nikica Kalogjera, Ivica Krajač, Zvonko Špišić…) čiji vijek nije bio dug, svi spomenuti imali su velik značaj u povijesti naše zabavne glazbe, a samom Dediću rad s njima omogućio je autorske i izvođačke iskorake koji su ga ohrabrili na samostalne nastupe. Upravo sljedeća, 1965. godina bila je prijelomna za njegovo stvaralaštvo, ohrabrio se za samostalne nastupe i Arsen je u zabavnu glazbu ušao istodobno kroz nekoliko vrata: kao pjevač, kompozitor, instrumentalist i autor tekstova, ali sam je ubrzo postao svjestan kako ga pjevanje šlagera ne zadovoljava, da time klizi prema kiču, a on je osjećao potrebu za složenijim žanrovima, sličnim francuskoj šansoni ili talijanskoj kanconi.
U spoju s književnošću i slikarstvom (u čemu se cjeloživotno i marljivo usavršavao) razvio je impresivan i univerzalan poetski i glazbeni opus. U početku, na festivalima njegovi su, danas antologijski radovi (»Moderato cantabile«, skladba za koju Gall tvrdi kako zavrjeđuje atribut glazbenog nacionalnog spomenika) bili odbijani, ali kada su ipak dospjeli u javnost (»Balada o prolaznosti«, »Pjevam da mi prođe vrijeme«, »Kuća pored mora« itd.) postalo je razvidno da se na hrvatskoj i široj jugoslavenskoj umjetničkoj sceni pojavila glazbena osobnost od formata čiji su dosezi nemjerljivo visoki i daleki. Također, neke od kompozicija (»Sanjam te«, »Čovjek i pas«, a posebice fascinantna »Vera Pavladoljska«, na stihove Matije Bećkovića) izveo je na Zagrebačkom festivalu 1964. izvan konkurencije, promakle su kritici, ali ne i javnosti i ljubiteljima istinske poezije; praktički preko noći, Dedić je zablistao punim sjajem.

Pjesnik sjete

Međutim, ogorčen stalnim festivalskim »kuhinjama«, Arsen je nakon jedne afere i namještaljke odbio nastupati na Splitskom festivalu, a potom i ostalim, svjesno preuzimajući rizike nenastupanja, ali svojim je pjesmama publici već toliko »ušao pod kožu« da to njegovoj karijeri nije moglo naštetiti. Gall je u svojoj knjizi pomno ispisao i osvrtima popratio albume Arsena Dedića, a prva tri svakako spadaju u ono najbolje što je u svojoj karijeri napravio. Prvijenac »Čovjek kao ja« bio je senzacionalan manifest Arsena kantautora; album »Arsen II« krunski je dokaz suverenosti Dedića kao pop-trubadura, a »Homo volans« genijalni projekt zrelog autora i glazbenika koji je besprijekorno spojio suprotstavljene svjetove popularnog i elitnog.
Na albumu »Čovjek kao ja« nalazile su se, uz već potvrđene klasične skladbe (»Kuća pored mora« i »Moderato cantabile«), kompozicije kao što su »Bit ćeš uvijek moja«, »Čovjek kao ja«, »Kod dvije lipe«, »Odabrat ćeš gore«, »Sve što znaš o meni« i »Sandra«, a na albumu »Arsen II« (pojavio se u prosincu 1971.) zablistale su skladbe »Djevojka za jedan dan«, »Ne plači«, »Takvim sjajem može sjati«, »O mladosti«, »Po glavi stanovnika« i »Sve bilo je muzika«. Iste se godine pojavila i danas slavna Arsenova pjesnička zbirka »Brod u boci« (dosegla je nakladu više od 80.000 primjeraka), koju je kritika nahvalila i ubrzo postala jedna od najpopularnijih i najprepoznatljivijih knjiga u povijesti novodobne hrvatske poezije. Mandić je zapisao: »Dedić je pjesnik sjete. Za to raspoloženje on je pronašao toliko prikladnih riječi i stvorio je toliko uvjerljivih događaja da se ne može sumnjati u njegovu iskrenost.«
Među Arsenovim pjesmama ističe se glasovita »Ne daj se Ines«, koja je (p)ostala zaštitnim znakom cijele jedne generacije, a posebice ju je svojom izvedbom proslavio Rade Šerbedžija, jedan od najvećih glumaca koje je hrvatsko glumište ikada imalo. Tijekom 1973., kada je Dedić objavio album »Homo volans«, vjenčao se s Gabi Novak i dobio sina Matiju, a po sudu Zlatka Galla, spomenuti album je najznačajniji i najbolji Dedićev projekt, jer to nije bio samo glazbeni eksperiment, već je u njemu »nijansirao stvaralaštvo primjetljivije nego ikada do tada«. U »Homo volansu« nije samo glazbeno eksperimentirao, već je maestralno objedinio svoje kantautorsko umijeće, »vješto je preskočio žanrovske plotove i pokazao ambicioznost koja se ne miri s postojećim kanonima« (Gall).

Glazba za film i televiziju

Nakon tri godine (1976.) pojavio se novi studijski projekt »Porodično stablo«, koji je Veselko Tenžera okarakterizirao kao svjedočanstvo o mogućoj sintezi Estrade i Poezije. Iako je neke pjesme napisao na tragu Leonarda Cohena (»Što je pjesma meni«), a drugima (»Moj zanat«, »Vrijeme ironije« i »Balada o parkingu«) ostvario »priključak s vremenom«, na razini cjeline albuma, najveću pozornost bude pjesme koje je posvetio svojim najbližima (ocu »Moj stari i ja«, majci »Majka hrabrost«, bratu »Moj brat«, djedu »Dida moj«, a tu su i pjesme o supruzi Gabi, djeci i unucima…). Kasnije je objavio i druge zapažene albume (»Arsen pjeva Golobove šansone«), a 1980. izašao mu je prvi zajednički album s Gabi Novak jednostavno naslovljen »Gabi i Arsen«. Time se Gabi Novak iznova potvrdila u svekolikoj raskoši svoga »prigušenog« glasa, a skladbe poput »Nada« i »Hrabri ljudi« do danas su ostale nedostižnim standardima.
Dugogodišnje prijateljstvo s velikanom ruske (sovjetske) književnosti i autorske pjesme Bulatom Okudžavom rezultiralo je velikim koncertom ruskog pjesnika u Zagrebu (1978.), a potom i albumom »Okudžava u Zagrebu« (»Jugoton«, 1981.) koji je imao ogroman odjek u javnosti. Inače, Dedić je bio impresioniran likom i djelom Bulata Okudžave, jednim od neponovljivih likova sovjetske disidentske kulture, a kada su Arsen i Siniša Škarica 2010. objavili reprint albuma, na Dedićevu zamolbu, kao uvodni tekst u popratnoj knjižici našao se moj prilog o Okudžavi naslovljen »Nostalgija za (ne)doživljenim«; moram priznati, do danas mi je to jedno od najvećih priznanja što sam dobio (a nije ih bilo puno), posebice stoga što je došlo od legende šansone, slobodno mogu reći, svjetskog formata.
Arsen je bio poznat i po projektima za djecu, uglazbio je tekstove Zvonimira Baloga, Milorada Vitezovića, Ljubomira Ršumovića, Miroslava Antića, a glazba za film Mate Relje »Vlak u snijegu« (1976.) postala je općim mjestom naše kulture. Arsen je puno pisao za film i TV-serije, ali četiri uratka (p)ostala su posebno zapažena: »Prosjaci i sinovi« (Antun Vrdoljak, 1972.), »U registraturi« (Joakim Marušić, 1974.), »Donator« (Veljko Bulajić, 1989.), »Glembajevi« (Antun Vrdoljak, 1988.), pretvorila su se u najljepše stranice hrvatske filmografije. Svakako bih istaknuo još i film Marija Fanellija »Put u raj« (1970.) u kojem je Dedić napisao stihove za istoimenu skladbu Nikice Kalogjere, koju je ujedno i maestralno otpjevao. Tijekom 1984. Arsen je objavio jedan od svojih najboljih albuma »Provincija« (ističu se skladbe »Sve te je vodilo k meni« i »Djevojka iz mog kraja«), a posebno je bio uspješan dvostruki album »Kantautori« na kojem je prepjevao njemu drage, strane i domaće kantautore.
Poznato je koliko je Dedić bio vezan uz rodni Šibenik, a to je pokazao i dokazao albumom »Kino Sloboda« (1987.), a koncem 80-ih godina prošlog stoljeća konačno je odlučio sakupiti glazbu koju je pisao za film, teatar i TV-serije i predstavio se u svekolikoj raskoši svoga talenta i umijeća albumom »Glazba za film i TV«. Među najpoznatije songove s tog albuma spadaju »Himna zadrugara« (»Kad se male ruke slože«) iz filma »Vlak u snijegu« i »Odabrat ćeš gore« iz filma »Višnja na Tašmajdanu«.

Glasnik samoće

Ratne godine su za Arsena bile posebno teške; u općem metežu i ludilu, pojedini »domoljubni« kretenoidi počeli su propitivati njegovo podrijetlo (po ocu Jovanu, on je pravoslavac, a po majci Veronici, katolik), ali uopće je žalosno što je najveće ime hrvatske glazbene scene postalo predmetom takvih neprimjerenih i uvredljivih postupaka. To beskrupulozno kopanje po Arsenovoj intimi vjerojatno je i jedan od razloga zašto nije postao članom HAZU-a, ali sumnjam da bi Dedić želio i prihvatio ući u sastav takvog članstva. On je postao besmrtnik usprkos svima, pa i akademicima; svojim je djelom dao neizbrisiv i neprolazan pečat hrvatskoj kulturi. Gall s pravom ističe kako su glavna obilježja Arsenova pjesništva 90-ih godina prošlog stoljeća intertekstualnost i ironija, u tom je pogledu paradigmatski album »Ministarstvo straha« (1997.), a upravo odgovara staroj Tenžerinoj rečenici da je Arsen tvorac formule nove osjećajnosti »u kojoj sentimentalnost nije smetala intelektualnosti.«
U izdanju zagrebačkog »Znanja« (1993.) Dedić je objavio zbirku pjesama »Pjesnik opće prakse« u kojoj je u pogovoru Zdravko Zima zapisao: »Arsen je glasnik samoće… Svaki Arsenov stih, koliko god krvav i brutalan, krije zapravo dubinsku emociju«. Nakon toga su uslijedile još dvije zbirke »Zabranjene knjige« (2005.) i »Jutro poezije« (2006.) koje su ga samo potvrdile kao velikog i autentičnog pjesnika. Za životno djelo dobio je 1999. Porina, a 2003. Goranov vijenac za doprinos hrvatskom pjesništvu. Već iduće godine (2004.) morao je otići u Padovu na operaciju koja je srećom bila uspješna i on se ubrzo vratio stvaralačkom radu, izdao je studijski album »Na zlu putu«, gdje se našla i jedna od njegovih najpopularnijih melodija »Amigo«. Za Galla, Arsenov ključni album je kompilacijski »Dobrotvorni dom« (2009.), koji je neka vrsta retrospektive svih njegovih izuzetnih diskografskih projekata, a »Rebus«, posljednji Arsenov studijski album, Gall naziva »remek-djelom«, jer u njemu tekstovi mogu živjeti i bez glazbene podrške, odnosno Arsenovog vrhunskog glazbenog rukopisa.
Svoju nesumnjivo značajnu knjigu o Arsenu Dediću autor je zaključio riječima: »Arsen je od ranih šezdesetih godina pa naovamo bio estradno neprilagođen kantautor koji je tvrdoglavo išao svojim putom… Arsenove skladbe u vremenima kada je kantautorstvo bilo eksces, a ne moda, stršale su visoko iznad konkurencije… Glazbenik s diplomom flautista, skladatelj lakih i ozbiljnih glazbenih komada, nagrađivani pjesnik s impresivnim opusom ipak je, prije i poslije svega kantautor. Arsen glazbenik je ispisao i otpjevao cijeli jedan soundtrack naših nježnih (»Tvoje nježne godine«), ali i onih zrelih godina«.

Jaroslav PECNIK