Nova knjiga kultnog hrvatskog alpinista Stipe Božića puno je više od zapisa, kao što je i autor više od penjača. No, dobro odabran i pogođen naziv ove autobiografije ukazuje na ono što je vrlo bitno – skromnost, predanost i ozbiljnost koja je od Božića i učinila to što je danas, jedan od najcjenjenijih svjetskih alpinista. Naravno, dani najvećih uspjeha ostvarenih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća daleko su iza njega, ali ostvareno je neizbrisivo te donekle usporedivo s onim što je učinila obitelj Kostelić – iz mediteranske i »neskijaške« države podarila svijetu skijaške velikane, brata i sestru Ivicu i Janicu Kostelić.

Možda se ta usporedba nekima i neće dopasti, ali činjenica je da su Kostelići i Stipe Božić u neizmjernim količinama imali ono što je potrebno za vrhunske rezultate na svjetskoj razini – ogromnu glad za uspjehom, nepresušnu ljubav prema poslu kojim se bave, maksimalnu predanost i požrtvovnost u radu, posvećenost cilju… Baš zato pojava ove knjige iznimno je važna jer svima koji žele slično pokazuje što sve treba da bi se san i ostvario. Uz to, naravno, itekako je dobro napokon imati biografiju jednog od u svijetu najpoznatijih Hrvata, čovjeka koji je trag ostavio ne samo kao alpinist i osvajač najviših svjetskih vrhova, već i kao snimatelj i režiser sjajnih dokumentaraca, novinar i književnik.

Potraga za odgovorima

Opisujući trenutak kad se popeo na vrh Manaslua u Himalajama, jedan od najtežih alpinističkih uspona, Božić kaže kako na njemu nije našao ništa, ali..

– Ništa osim sebe samog. Ponirem u dubinu svoje duše i nastojim odgonetnuti porijeklo i smisao svega što me okružuje. Zatekne me načas misao: zar sam morao doći ovamo za odgovorima koji su u meni? Pogled na gorostasne vrhove što me okružuju i izazivaju kao da mi pruža odgovor. Ali ja ga ne znam izreći, završava Božić to poglavlje.

No, u osnovi ga je izrekao baš ovom knjigom koju i počinje tim pitanjem, točnije uvodnim pitanjem koje ima naziv »Zašto« i nastoji dati odgovor na vječno pitanje koje si postavljaju svi alpinisti, ali i ostali koji prate njihov rad. Zašto se penjete na te strme gudure i po život opasne visove? Čemu rizik kad te nitko na to ne tjera? Čemu upornost kad se zna da su svi ti visovi uzeli na stotine života? Dio odgovora je u prvim rečenicama ove knjige:

»Dok stojim na nekom od visokih himalajskih vrhova i gledam oko sebe, čini mi se da ništa drugo na svijetu ne postoji osim planina. Beskrajni nizovi zaleđenih gorskih vrhunaca steru se posvud oko mene koliko god pogled seže. Nigdje ni najmanjeg traga ljudske civilizacije ne mogu zamjetiti u toj kaotičnoj pustoši. Samo zavojiti ledenjaci što se provlače iznad orijaških vrhova vode moj pogled negdje prema dolinama gdje bi trebalo biti života. Kakav uzvišen prizor usamljenosti. Isprepliću mi se osjećaj moje malenkosti, uz koji mi se malo stežu grudi, s osjećajima ponosa i moći koja te iste grudi šire. Evo mene, malog Stipe, koji je rođen za kominom u kamenoj kućici u Zavojanima, dijelim svoju sreću s cijelim svijetom koji mi se čini, dok ga gledam ovako odozgo, kao na početku stvaranja svega«, tekst je kojim Božić otvara svoju knjigu koju, istina, nije nazvao autobiografijom, ali ona to u najvećoj mjeri jest.

Ključ – iskrenost

Potom će kronološki nizati najbitnije pojedinosti svoje životne priče, od rođenja i sretnog djetinjstva u rodnim Zavojanima nedaleko od Vrgorca, školovanja u Splitu, iskustvima iz JNA, pripremama i realizacijama velikih ekspedicija – Mount Everest, Afganistan, Himalaje… – prvom i drugom braku, ljubavi prema djeci, besparici koja ga je često pratila sedamdesetih i osamdesetih, novinarskim iskustvim s HTV-a, radu u HGSS-u, tragičnoj smrti sina Joška… Knjiga završava nježnom scenom, opisom zajedničkog obiteljskog uspona na Biokovo u kojem su 2006. godine sudjelovali njegov sin Joško te kćeri Iva i Maja.

Božić, već iskusan kao pisac, piše tečno, pitko i zanimljivo držeći pažnju čitatelja od prve do posljednje stranice. Zaslužan je za to i pristup temi u okviru kojeg nisu u prvom planu hvalospjevi zbog velikih alpinističkih podviga, već pojedinosti vezane uz njih, pri čemu su česte i uspješne anegdote koje tekstu daju tečnost i podižu zanimljivost.

Još je bitniji »dodatak« iskrenost zahvaljujući kojoj tekst na trenutke itekako diše lirski, što dodatno pripomaže u shvaćanju ne samo Božića kao zanesenjaka u svijet planina, već i kao čovjeka. Uspješnosti ovih »zapisa« itekako bitan doprinos daju pomno odabrane fotografije koje u sebi nose svu potrebnu dokumentarističku vrijednost, a još su bitnije ilustracije kojih je autorica Iva Božić, Stipina kći koja je, kao i njena sestra Maja, penjačica. Na sreću i ponos oca koji je ogromnu ljubav prema planinama prenio i na njih. Ovom knjigom, uz to što je ispričao svoju životnu priču, mogao bi tu ljubav dodatno proširiti na neke nove zanesenjake koji itekako razumiju srž stihova besmrtnog Tina Ujevića, Božićevog zemljaka čiju pjesmu »Odlazak« Božić citira: »U slutnji, u čežnji, daljine, daljine; u srcu, u dahu, planine, planine.«

Kratak razgovor s legendom alpinizma

Pionirski duh uspona na najviše vrhove svijeta je, nažalost, za nama

Pojava »Penjačevih zapisa«, po mnogočemu kapitalnog djela Stipe Božića, čuvenog alpinista i osvajača svjetskih vrhova, ali i režisera sjajnih dokumentaraca, novinara i književnika, motiv je za razgovor s legendom svjetskog alpinizma kojeg pitamo što ga je motiviralo da krene u izradu ove knjige:

– Do sada sam uglavnom pisao o doživljajima prilikom uspona na najviše vrhove svijeta, ali ono što je tim usponima prethodilo, malo se zna. Želio sam progovoriti o tome kako smo se snalazili u društvu koje nas, kad sam se ja počeo baviti alpinizmom, nije razumjelo. Htio sam opisati i način na koji smo dolazili do novca za tadašnje ekspedicije, jer to nije bilo ni lako, ni jednostavno. Knjigu sam pisao oko šest mjeseci pokušavajući se prisjetiti najzanimljivijih događaja i anegdotalno ih opisati.

Knjiga zaista jest autobiografskog karaktera i napisana je nakon života provedenog »pod nebesima«. Opisujući trenutak kad ste se popeli na vrh Manaslua u Himalajama, kažete kako na njemu niste našli ništa – »Ništa osim sebe samog«. Meni se to čini sjajnom rečenicom koja, ustvari, govori da ste pronašli – sve! Jesu li vama planine zaista i bile put do samog sebe i kako danas sa 72 godine gledate na taj prijeđeni put, na ta traženja?

– Planine zaista nadahnjuju, ali to se ne događa automatski. Za primiti neku poruku od prirode morate biti otvoreni za to. Morate se često odricati stjecanja materijalnog i svoj novac uložiti u planiranje i izvođenje nekog pohoda.

Znam da je teško raditi neku »top listu« najdražih uspona, ali biste li mogli izdvojiti nekoliko vama osobno najdražih i najbitnijih?

– Zapadni greben Mount Everesta sigurno spada u najvrednije i meni najdraže unatoč tragediji koja se dogodila pri silasku s vrha, kada smo izgubili šerpu Ang Phua. Zatim sam vrlo ponosan na uspon kroz južnu stijenu Lhotsea gdje nismo izašli na sam vrh četvrte planine na svijetu, ali smo napravili epski uspon kroz najtežu i najopasniju stijenu na svijetu.

Vremena kad ste se vi i ostali alpinisti davnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća uspinjali na najviše vrhove, davno su iza nas i to, čini mi se, ne samo vremenski. Nekako je dojam da su danas usponi, čak i na najopasnije vrhove, odviše komercijalizirani. Je li to točno i može li štetiti alpinizmu?

– To je istina. Uspone na najviše vrhove Himalaja vode iskusni vodiči i još iskusnije šerpe, za što onaj koji se želi penjati mora platiti i do 100.000 eura. Ipak, planine su ostale iste sa svojim visinama, vremenskim prilikama i opasnostima. Svakako pionirski duh uspona na najviše vrhove svijeta je, nažalost, za nama.

Ljubav prema planinama prenijeli ste i na svoju djecu. Štoviše, vaša je kći Iva i ilustratorica ove knjige. Koliko vam znači to da je ljubav prema planinama zaživjela i u vašoj obitelji?

– Iskreno, mislio sam da se moja djeca neće početi baviti penjanjem jer su sve troje bili u drugim sportovima. Pokojni sin Joško je bio juniorski prvak Hrvatske u boksu, Maja je bila izvrsna u tekvandou, a Iva u tenisu. Ipak, u nekom trenu su se i bez mog nagovora počeli penjati.

Kakve su reakcije na »Penjačeve zapise« do sada i što planirate dalje?

– Čini mi se da su reakcije odlične, što se vidi da se knjiga brzo prodaje, a traže me svugdje radi promocija.

Prva hrvatska penjačka biografija

U predgovoru »Penjačevim zapisima« urednik Drago Glamuzina naziva ih »prvom hrvatskom penjačkom biografijom« te, između ostalog, kaže:

– »Penjačevi zapisi«, njegova nova, šesta knjiga, zasigurno je najveći spisateljski izazov dosad, jer je uz opise penjačkih avantura i bilježenje putositnica, ona i korak u nešto novo – a to je ispisivanje jedne vrste autobiografije. To je knjiga kakvu kod nas još nitko nije napisao jer je Božić u njoj, ispisujući svoj odnos prema planinama od djetinjstva do danas i prateći sve stepenice na tom putu, ispisao zapravo autobiografiju koja jest ponešto fragmentarna, ali ipak daje uvid u cjelinu njegova života, napisao je Glamuzina.

O autoru

Stipe Božić rođen je u selu Zavojane kod Vrgorca 26. prosinca 1950. Najuspješniji je hrvatski alpinist. Popeo se na tri najviša vrha svijeta: Mount Everest (8.848 m); K2 (8.611 m); Kangchenjunga (8.586 m). Ispenjao je u alpskom stilu južnu stijenu Manaslua (8.163 m), sjeverne stijene Eigera, Grandes Jorassesa i Matterhorna u Alpama i granitni monolit El Capitan u Kaliforniji. Stipe Božić također se popeo na najviše vrhove svih sedam kontinenata: Mount Everest (Azija) 1979. i 1989.; Akonkagva (J. Amerika) 1996.; Denali (Sj. Amerika) 1996.; Kilimandžaro (Afrika) 1996.; Mount Vinson (Antarktika) 1997.; Mont Blanc (Europa) 1974.; Mount Kosciuszko (Australija) 1996.; Elbrus (Europa) 2000.

S jednom međunarodnom ekspedicijom na skijama je iz Sibira stigao i na Sjeverni pol. Na svojim putovanjima snimio je mnoštvo fotografija koje je izlagao na zajedničkim i samostalnim izložbama. Njegove fotografije bile su dio izložbe »Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas« u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Snimio je 120 dokumentarnih filmova i nagrađivan je na filmskim festivalima u Trentu, Popradu, Grazu, Kathmanduu i Moskvi.

Napisao je i šest knjiga: »Put na vrh svijeta« (1990.); »Sedam vrhova« (2003.); »Svete planine svijeta« (2005.); »K2 – Trijumf i tragedija« (2014.); »San o Everestu« (2019.) i »Penjačevi zapisi – put do najviših vrhova svijeta« (2023.).