ZAGREB – Novi roman vrsnog hrvatskog pisca Tomislava Zagode sav je – izokrenut! Jer »Život u banani« nije samo opis ne baš sjajnog života prikazanih likova, već ponajprije život u zgradi zvanoj banana. Nadalje, a sve to saznajmo već iz naslovnice, riječ je o »urnebesnoj tragediji« (kakvo ludo određenje!), a da sve skupa bude još dojmljivije na naslovnici je istaknuto »Svakako čitati!« pri čemu u potpisu stoji nepostojeći Žumberački glasnik! No, taj savjet iz izmišljenog žurnala svakako treba poslušati. Zagoda je vrijedna čitanja. Ali samo ukoliko su vam dragi montipajtonovski okviri potpune otkačenosti te ismijavanja svega i svačega. Jer »Život u banani« je baš sve to.

Štorija počinje neuspješnim pokušajem samoubojstva pedesetogodišnjeg Jakova Halambeka kojemu je dosta svega jer u tih pola stoljeća ništa nije posebno napravio (niži je komunalni referent, ima kredit za Daciju…), a koji dan ranije je otkrio da ga žena vara s posebno ljigavim tipom. No, Jakov se nije u stanji ni ubiti, a dobro je što pri tom neuspjelom pokušaju upoznaje Mariju Anu, kći hrvatskog emigranta u Južnu Ameriku i Indijanke iz plemena Mapuches. Sve to zbiva se 21. lipnja 1996. godine i od tog dana Zagoda će svoje likove pratiti sljedećih dvadeset godina, sve do sudbonosnog i dramatičnog te, naravno, tragičnog koncerta koji će završiti smrću nekoliko ljudi.

Satirični roman

Uz Jakova i Anu Mariju drugi par koji pratimo je Momo Đurović i njegova supruga Vijetnamka Kim. Jakov i Momo ratni su drugovi koji su jedan drugoga spašavali u Domovinskom ratu, a prijateljstvo je nastavljeno i nakon toga te čini temelje radnje ovog satiričnog romana koji prati i živote njihove djece, prijatelja, rodbine, ljubavnica…

Kad bismo sad krenuli u pričanje radnje – izgubili bismo se. Jer, radnja i nije bitna. Zagoda je stvorio nekoliko zanimljivih likova, vrlo detaljno opisao je njihov život prije no što ih uključi u radnju svoje priče te kroz iznošenje zbivanja iz prošlosti i sadašnjosti predočio čitatelju kakav je to njihov život u banani (zgradi), a po svemu to zaista jest život u banani (surovoj stvarnosti). Pristup je, naravno, komičan, sarkastičan, ironičan, ciničan te iznad svega lucidan i duhovit.

Humorom Zagoda osvaja ne samo gledajući roman u cjelini, već gotovo u svakom trenutku teksta koji često nudi duhovitosti poput: »On je imao stalna primanja, a ona stalne prohtjeve«, ili konstatacija o tome kako je Zemlja planet »na kojem najinteligentnija bića potiču od majmuna«, ili pak komičnim kontrastima poput opisa Ane Marije kad kaže »Imala je predivne crne oči i tijelo slona«. Isto je tako Zagoda dojmljiv kad urnebesno interpretira čuvenu ljubavnu baladu Vesne Parun »Ti koja imaš ruke nevinije od mojih«, ili kad sjajno jednom rečenicom karakterizira svoje likove: »Da sam pravi muškarac, ubil bi je«, kaže Jakov i zgnječi čašicu s jogurtom koji je pio. Poseban dio tih duhovitosti smješten je u fusnote, opaske ispod teksta kojima je inače cilj razjašnjenje nečega ili određeni oblik upute. Kod Zagode one su sve – samo ne to. No, velika bi greška bila preskočiti ih (što najveći broj čitatelja redovno radi!). Jer, kako se ne nasmijati kad u fusnoti piše: »Ovo je vrlo neobično, no romani se često koriste neobičnim vezama kako bi objasnili nešto, u ovom se trenu ne mogu sjetiti što«, ili kad u fusnoti stoji: »Dahtanje, odnosno soptanje uzrokovano je strašću, ali i godinama pušenja.«

Raznovrsno korištenje jezika

Duhovitost autor ostvaruje i raznovrsnim korištenjem jezika pa u romanu uz književni hrvatski čitamo i purgerski kajkavski, tu je i srpska ekavica (čak i malo ćirilice), makedonski jezik te engleski pisan na hrvatski način što svemu daje dodatnu dozu ludila. Uz sve to autor nam stalno daje do znanja kako je on glavni i kako nam on priča priču, a ne tamo neki likovi. Štoviše, ako to treba, on će i izmisliti lik koji služi samo da bi mu jedan od drugih likova nešto prepričao! Jednom riječju, Zagoda se igra jezikom, stilom, pričom i likovima zabavljajući pritom zasigurno sebe, a svakako i nas dozvolimo li mu i uđemo li u njegov svijet otkačenih likova u kojem niži komunalni referent Jakov u pedesetoj ženi lijepu, ali tešku (132 kg i 700 grama) Mariju Anu, a njegov prijatelj Momo vijetnamsku ljepoticu Kim s kojom će imati dvoje djece uz čija će imena – naravno, u inat zatupljujućem hrvatskom nacionalizmu – kao nacionalnost upisati Norvežanin i Francuskinja!

Naravno, iz tog poteza, ali i brojnih drugih dijelova ovog romana, uočljiva je kritika suvremene hrvatske stvarnosti. Uostalom, roman i otvara popis novinskih naslova vezanih za brdo loših stvari koje se događaju u Hrvatskoj, a kroz samu radnju te izjave i komentare likova, odnosno intervencije samog autora, progovara se o nizu neuralgičnih točaka hrvatske (i svjetske) stvarnosti – teškom socijalnom stanju, pokvarenosti političara, anarhizmu, feminizmu, lažnom rodoljublju, lažnim eko- borcima, fašizmu, nasilju, nacionalnim i vjerskim mržnjama…. I sve to, naravno, kroz prizmu duhovitosti koju ne umanjuje ni završna tragedija koja, ustvari, nikako nije smjela biti tragedija jer je bomba kojom je prijetio Makedonac (za kojeg su svi do tog trenutka krivo mislili da je Sirijac) eksplodirala iako je bila – lažna. No, kod Zagode i to može. Odnosno, upravo baš to – može! Nedvojbeno, Tomislav Zagoda autor je koji nudi dobru zabavu i smijeh i to u svim segmentima ovog romana koji, da ne spominjemo samo kultnu Monty Python ekipu, itekako podsjeća na domaće genijalce iz televizijske satire zvane News Bar.

O autoru

Tomislav Zagoda (Zagreb, 1970.) počeo je kao pažnje vrijedan autor knjiga za mlade, pri čemu mu je najveći uspjeh bio tinejdžerski roman »Balada o Buginim gaćicama« (2004.), koji je ne samo dobio nagradu »Grigor Vitez« namijenjenu književnim ostvarenjima za mlade već je preveden na makedonski i slovenski jezik. Uslijedio je potom i 2016. godine solidan nastavak pod nazivom »Krizni put Gustava S.«. Objavio je i zbirku poezije »Dora Novak – liker poezija za mlade«, a pod pseudonimom Bartol Fuchs stvara literarni serijal »Lujzijana«, koji se sastoji od detektivskih priča koje se zbivaju u dijelu Gorskog kotara uz staru cestu Lujzijanu. Dosad su se pojavili romani »Žabarska noć« (2016.) i »Zelena tinta« (2018.). Svemu tome dodao je 2018. godine svoj roman za odrasle, knjigu »Ernestove djevice«.