Jedan od najvećih američkih književnika i dobitnik Nobelove nagrade Ernest Hemingway izvršio je 2. srpnja 1961. samoubojstvo u svojoj kući u Ketchumu (Idaho), gdje je teško bolestan i u dubokoj depresiji živio sa svojom (četvrtom) suprugom Mary Welsh koja je kasnije u svojoj autobiografiji »Kako je bilo« (prevedena i u nas 1981. u sarajevskoj »Svjetlosti«) detaljno opisala što je sve prethodilo tom tragičnom (bezumnom?) činu. Kako s njenim suprugom puno toga, u zdravstvenom i psihičkom pogledu nije bilo u redu, ona je već duže vrijeme znala kako ga mora privoliti na liječenje, tako da ga je uz pomoć prijatelja nastojala nagovoriti da ode u bolnicu i pokuša si pomoći.

Naime, početkom 1961. znakovi psihičke rastrojenosti bili su jako vidljivi i sve više su se pogoršavali, a u travnju iste godine pokušao se ubiti puškom, ali na sreću do toga nije došlo. Na koncu, popustio je pred nagovaranjima, pristao je na hospitalizaciju i nakon nekog vremena se činilo da mu se stanje popravilo, ali kada se vratio kući, depresija se ponovo manifestirala, ali sada praćena i manijom gonjenja; sumnjao je da ga prati i kontrolira FBI, a ono najgore zapravo bila je njegova potpuna svijest o pogoršavanju bolesti i spoznaja kako se više nije u stanju koncentrirati na pisanje koje mu je bilo smisao života. Nakon što je dobio poziv (kojim se ponosio) da prisustvuje inauguracijskoj svečanosti novoizabranog američkog predsjednika Johna Kennedyja, na koju Hemingway nije otišao ispričavši se bolešću, na zamolbu nekolicine uglednih američkih intelektualaca pridružio se akciji osmišljavanja jednog zbornika u koji bi bili uvršteni rukom pisani tekstovi posvećeni novom američkom predsjedniku i gdje bi bila naznačena očekivanja tih autora o mandatu novog predsjednika. Radilo se tek o nekoliko rečenica koje je trebalo napisati, međutim, velikanu i magu pisane riječi, prekaljenom novinaru i reporteru, trebalo je gotovo sedam dana da ih ispiše, što je njegovoj supruzi bio jasan znak velike krize kroz koju Ernest iznova prolazi. Istina, noć uoči samoubojstva bio je vedar i dobro raspoložen, čak je pjevušio, ali ujutro Mary ga je našla mrtvog uz lovačku pušku kojom se ubio.

Kasnije se govorilo i pisalo kako se to moglo i očekivati, jer je taj »samoubilački sindrom« bio iznimno prisutan u široj obitelji Hemingway u kojoj si je čak pet članova uže obitelji oduzelo život. Koncem prosinca 1928. ubio se Ernestov otac Clarence, 1982. je to učinio i Ernestov 16 godina mlađi brat Leicester, zatim i Ursula (jedna od četiri Ernestove sestre), da bi si 2001. život oduzeo Ernestov sin Gregory (rođen u braku s Pauline Pfeiffer, poznatom novinarkom Voguea i Vanity Faira), koji se pred kraj života podvrgao operaciji promjene spola i nastavio je, već kao teški alkoholičar, živjeti pod imenom Gloria (prije toga, u nekoliko brakova dobio je sedmero djece). Na koncu, samoubojstvo je izvršila i Margaux Hemingway (70-ih godina prošlog stoljeća), jedna od u svoje vrijeme najtraženijih supermodela i glumica, kći Ernestova sina Johna (rodio se u piščevom prvom braku s Hadley Richardson) koja se sklona alkoholu i opijatima predozirala velikom količinom antidepresiva i tako si oduzela život.

Ali, kada govorimo o Ernestu i njegovom samoubojstvu, čini se kako je to bila njegova potpuno svjesna odluka; bio je svjestan stanja u kojem se nalazi, dobro je znao da se sa svojim slabostima i bolestima više ne može boriti, kako je izgubio motiv za pisanje i u duhu svoje mačo filozofije odlučio je prekinuti tu kalvariju koju je prolazio. Na koncu, tijekom cijelog svog života Ernest je zagovarao filozofiju koja je podrazumijevala da se čovjek ne smije plašiti niti jednog izazova; s njima se treba hrabro suočiti, istini pogledati u oči, a sam život prihvatiti kao veliku avanturu, izložiti se opasnostima, jer samo tako svatko za sebe može spoznati vrijedi li živjeti i kako se odnositi prema životu.

Vrijednost života mjerio je hrabrošću (i samoubojstvo je smatrao vrhuncem hrabrosti); na koncu, u oba svjetska rata u kojima je osobno sudjelovao, istakao se nevjerojatnom hrabrošću i požrtvovnošću, a za svoje, kako je to volio reći »muško ponašanje« dobio je najviša talijanska i američka vojna odličja. Osim toga, preživio je i dvije avionske nesreće, rak kože, malariju, a prilikom čestih safarija u Africi svjesno se izlagao opasnostima želeći tako dokazati i iskusiti lovačke sposobnosti protiv najvećih i najkrvoločnijih životinja. Upravo stoga, obožavao je toreadore i španjolsku koridu kao manifestaciju nepatvorenog i svjesnog izlaganja vlastitog života smrti, a samu borbu toreadora s bikovima smatrao je, poput boksa, plemenitom vještinom u kojoj se u borbi na život i smrt suočavaju dva tako različita, a opet u suštini tako ista bića. Osobno je sudjelovao s oduševljenjem u uličnim utrkama s bikovima u Pamploni.

Vatreno krštenje

Ernest Hemingway rođen je 21. srpnja 1899. u Oak Parku (Illinois), praktički predgrađu Chicaga, kao drugo od ukupno šestero djece koliko ih je imala obitelj liječnika Clarencea i Grace, velike ljubiteljice glazbe (vrsne solo interpretatorice) koja se odrekla karijere kako bi se mogla posvetiti odgoju djece, a po riječima budućeg nobelovca, zapravo je svojim autoritativnim ponašanjem terorizirala cijelu obitelj. Iako je često ružno govorio o majci, nazivajući je najpogrdnijim imenima, kada je početkom 50-ih godina prošlog stoljeća umrla, bez obzira na to što dugo vremena nisu komunicirali, njena ga je smrt duboko potresla. Malog je Ernesta, koji nije imao talenta za glazbu, prisiljavala da uči svirati na različitim gudačkim instrumentima, a posebice ga je vrijeđalo što ga je dugo vremena odijevala u žensku odjeću; to je na njega po osobnom priznanju ostavilo dubok, negativan trag. Stoga, sve se više priklanjao ocu koji ga je vodio u lov, lutanje po prirodi (posebice šumama oko jezera Michigan), a budući da je obitelj uz jezero Wallon imala ljetnikovac zvan Windemere, tamo je često boravio i intenzivno se bavio ribolovom i sportom.

Obitelj je djecu odgajala u strogo konzervativnom duhu; općenito uzevši, sredina u kojoj se pisac duhovno formirao bila je pretežito protestantska (i to u rigoroznom smislu), malograđanska, ali čini se da upravo u tome treba tražiti Ernestov otpor puritanizmu i tradicionalizmu. On je bio mladić otvorena duha; sve više se priklanjao liberalnom svjetonazoru koji je viša američka srednja klasa kojoj je pripadao smatrala razuzdanim i »prostački« neprimjerenim. Tijekom školovanja (Oak Park and River Forest High School) Ernest se, atletski građen, isticao kao vrstan sportaš, posebice u individualnim sportovima (boks, veslanje, plivanje, streljaštvo), ali svirao je i violončelo u školskom orkestru što ga je sve činilo jednom od najpopularnijih osoba u svojoj generaciji. Nakon mature (1917.) odlučno je odbio odlazak na studij i odlučio se posvetiti literaturi i novinarstvu. Još kao učenik surađivao je u školskim novinama, a ubrzo je počeo pisati za dnevnik Kansas Star, da bi se nakon napunjenih 18 godina prijavio kao dragovoljac za odlazak na bojišnicu u Europu gdje je bjesnio Prvi svjetski rat.

Kako je imao problema s vidom, komisija ga je odbila, ali kada je čuo da Crveni križ traži volontere vozače ambulantnih vozila, prijavio se i tako je stigao u Italiju gdje je ubrzo doživio i svoje prvo »vatreno krštenje«. U lipnju 1918. prilikom borbi na rijeci Piavi bio je teško ranjen, ali usprkos tome uspio je na plećima iznijeti onesviještenog i kontuziranog talijanskog vojnika, što mu je donijelo ugled i priznanje u jedinici kojoj je pripadao.

Zbogom oružje

Ernest je zapravo bio prvi Amerikanac ranjen u Italiji tijekom rata; dugo se liječio u bolnici u Milanu gdje se i zaljubio u medicinsku sestru Agnes von Kurowsku s kojom se planirao i oženiti. U siječnju 1919. vratio se u SAD gdje je bio dočekan kao heroj, a Agnes je ostala u Europi i nakon nekoliko mjeseci veza se prekinula, jer se ona u međuvremenu udala za drugog. Međutim, ta ljubav bila je presudna za nastanak jednog od Ernestovih najboljih (kod čitatelja najpopularnijeg) romana »Zbogom oružje« (1929.; naslov knjige autor je preuzeo iz pjesme engleskog dramatičara Georgea Peelea iz 16. stoljeća). Glavni junak romana, američki poručnik Frederic Henry, »ispovijeda« svoju tragičnu ljubav »rođenu« na talijanskoj bojišnici s britanskom medicinskom sestrom Catherine Barkley, a istodobno to je i priča u kojoj se osobna tragedija junaka isprepliće s općesvjetskom ratnom dramom i ukazuje na svojevrstan cinizam sredine koja svoje heroje brzo zaboravlja, odbacuje ili ih gura na marginu. Roman je podijeljen u četiri cjeline i prati ljubav Henryja i Catherine, sve do njihove odluke da iz ratnog pakla pobjegnu u Švicarsku što im na koncu i uspijeva. Međutim, priča završava tragično; Catherine je rodila mrtvo dijete, da bi prilikom poroda i sama umrla; ova dramatična priča imala je snažnu antimilitarističku i humanističku poruku koja je jednostavno snagom piščevih riječi dotakla srca brojnih čitatelja. Knjiga je doživjela velik uspjeh, tako da je čak dva puta filmski adaptirana (1932. i 1957.).

Književnost i novinarstvo

Tijekom 1920. Hemingway je u Chicagu upoznao Hadley Richardson i ubrzo su se vjenčali. U početku su živjeli u Parizu gdje se Ernest uključio u život englesko-američke intelektualne kolonije okupljene oko Gertrude Stein gdje je upoznao Ezru Pounda, Francisa Scotta Fitzgeralda i njegovu suprugu Zeldu, Sylviu Beach, Jamesa Joycea. Max Eastmana; družio se s Picassom i Miroom, proputovao je Italiju, Njemačku, Švicarsku, Tursku, Španjolsku i o svemu tomu pisao je za Toronto Star, ali i za druge novine sa sjevernoameričkog kontinenta. Pisao je priče, pjesme, reportaže, ali velik dio tih materijala je nestao; naime, dok je iz Pariza putovala suprugu u posjet u Lausannu, Hadley je bila u vlaku pokradena, pa je tako nestao i kovčeg s Ernestovim rukopisima. Sav očajan, razmišljao je o tome da napusti književnost i posveti se isključivo novinarstvu i stoga je otišao izvještavati s lica mjesta o grčko-turskom ratu, a kada su mu iz redakcije javili da se mora vratiti u Genevu i izvještavati o mirovnim pregovorima, iznova se odlučio vratiti literaturi i tako je 1923. u Italiji dovršio svoju prvu priču »Izvan sezone« koja nije prošla nezapaženo.

Prije povratka u Ameriku ponovo je posjetio Španjolsku, koja ga je oduševila i gdje je prvi put gledao koridu; tu je od prijatelja dobio nadimak Papa kojim su ga kasnije mnogi zvali. Svoje impresije iz Španjolske opisao je u nekoliko priča i reportaža, a nekako u to vrijeme (1923.) objavio je i svoju prvu knjigu naslovljenu »Tri priče i deset pjesama«. Budući da mu je supruga trebala roditi, vratili su se u Ameriku i dobili su sina Johna Nicanora (ime je dobio po slavnom španjolskom toreadoru Nicanoru Villalteu). Međutim, već 1924. Ernest se vratio u Pariz gdje je počeo raditi na svom prvom romanu »Sunce se ponovo rađa« (o životu toradora, fiestama i sl.) koji je dovršio 1926., ali prije toga (1925.) objavio je kasnije često hvaljenu novelu »Proljetne bujice«. Spomenutim romanom polučio je velik uspjeh kod kritike i čitatelja i nakon toga puno se toga izmijenilo u njegovom životu; počeo je ljubavnu vezu s Paulinom Pfeiffer s kojom se nakon razvoda od prve supruge i vjenčao, a početkom 1930. nakon već spomenutog uspjeha romana »Zbogom oružje«, Ernest se potpuno posvetio literaturi i naizmjence živio u Parizu i svom novom američkom domu u Key Westu na Floridi. Objavio je dvije knjige: »Smrt popodne« (1932.) i »Pobjednik ne dobiva ništa« (1934.) koje je kritika suzdržano dočekala, ali su zato »Snjegovi Kilimandžara« (1932.) dobili sve pohvale kritičara. Ernest je sve te ocjene (pohvale i kritike) svog rada prilično ravnodušno primao, jer sav je bio posvećen putovanjima, ribarenju, safarijima u Africi, a intenzivno se bavio i boksom. Inspiriran Afrikom, napisao je »Zelene planine Afrike« (1935.), a istodobno je pisao rado čitane članke za ugledni Esquire, ali počeo je i raditi na novom romanu »Imati i nemati« (dovršen 1937.), koji se unatoč suzdržanim kritikama dobro prodavao.

Ratni izvjestitelj

Kao ratni izvjestitelj Hemingway je sudjelovao u španjolskom građanskom ratu; zajedno s drugim velikanom američke književnosti Dos Passosom i nizozemskim redateljem Yorisom Ivensom radio je na dokumentarnom filmu »Španjolska zemlja« (1937.). Zapravo, mnogi upravo Hemingwaya drže najvažnijim piscem koji je najprimjerenije opisao slavu i tragediju tamošnjeg rata, objektivno je izvještavao u brojnim člancima i reportažama s bojišta, ali je pritom jasno osuđivao fašizam i podržavao republikansku vojsku. Mnogi su hvalili njegovu jedinu dramu s tematikom građanskog rata »Peta kolona« (1937.); međutim, vrhunac bavljenja ovim temama svakako je Ernestovo najslavnije djelo »Za kim zvona zvone« (1940.). Radnja romana se odvija u tri dana koja proživljava američki dragovoljac Robert Jordan uključen u borbe na strani republikanaca, koji ima zadaću dići u zrak most i tako onemogućiti napredovanje falangista. Tijekom boravka među republikanskim diverzantima zaljubljuje se u kćer ubijenog gradonačelnika, ali nakon što uspijeva srušiti most, biva ranjen i svjesno se žrtvuje kako bi svojim suborcima i voljenoj ženi omogućio sigurnu odstupnicu. Naravno, priča svršava tragično, Jordanovom smrću, a on je zapravo tipični hemingvejski junak koji se hrabro nosi u svim graničnim situacijama,a i sa svim opasnostima, prezire kukavice i uz dozu opore ironije ismijava smrt. Smisao romana autor je iskazao motom (preuzet od pjesnika Johna Donnea) u kojem kaže: »Smrću svakog čovjeka umire i dio mene samog, jer sam dio čovječanstva i stoga nikada ne pitaj komu zvone zvona, zvone tebi«. Knjiga je dobila same pohvale i samo u šest mjeseci bila prodana u više od pola milijuna primjeraka. Prema tom romanu Sam Wood je snimio film (1943.) u kojem su briljirali Gary Cooper i Ingrid Bergman.

London i Pariz

Kao pripadnik američke inter-brigade »Abraham Lincoln«, Hemingway se družio s Andreom Malrauxom, ali i s novinarkom Voguea Marthom Gellhorn koju je upoznao prije puta u Španjolsku i koja ga je, kao velika obožavateljica njegove literature, nagovarala da sudjeluje na međunarodnom kongresu pisaca u Madridu, Valenciji i Barceloni, kao i da se prihvati izvještavanja s tamošnjih bojišta. Između njih rodila se ljubav, ali život ovo dvoje vrlo sličnih ljudi, hiperaktivnih i neustrašivih od početka bio je bremenit sukobima i nesporazumima. Ernest se 1939. rastao od Pauline, a nakon poraza republikanaca zajedno s Marthom (s kojom se u međuvremenu vjenčao) povukao se na Kubu gdje je nedaleko od Havane kupio vilu (Finca Vigia) i posvetio sređivanju svojih španjolskih bilješki. Tenzije bračnog para postajale su sve vidljivije, a posebice kada je SAD ušao u Drugi svjetski rat, nesporazumi su se pojačali.

Istina, početkom 1941. zajedno su izvještavali o kinesko-japanskom ratu, ali po povratku na Kubu Ernest je sve više vremena provodio u ribarenju i pijankama, dok ga je ona »tjerala« da se poput svog najstarijeg sina uključi u ratna zbivanja. Na koncu, 1943. sama je otišla u London, da bi joj su u svibnju 1944. priključio i suprug. Zajedno su izvještavali o iskrcavanju savezničkih snaga u Normandiji; oboje su svoje tekstove objavljivali u magazinu Collier’s, s tim što su Ernestovi članci »nosili« naslovnice, a Marthini su bili zapostavljeni, iako je izvrsno pisala i izvještavala s mjesta događanja, za razliku od svog supruga koji je o iskrcavanju izvještavao s američkog nosača aviona. Kasnije se Ernest priključio francuskim postrojbama i pješadijskoj diviziji generala Bartona, s kojima je prilikom napredovanja prema Parizu pokazao veliku hrabrost što mu je donijelo poštovanje i vojnika i časnika. Legenda kaže kako je Ernest preko Rambouilleta ušao među prvima u Pariz; tom je prigodom posjetio Sylviu Beach iz čije slavne knjižare »Shakespeare« svojedobno, prilikom života u francuskoj metropoli, nije izbivao.

Oslobođenje Pariza bučno je pozdravio u »svom« baru Ritz u kojem je ranije provodio besane noći, a tu je upoznao i mladog vojnika J. D. Salingera koji ga je zamolio da pročita njegove priče. Ernest ih je uistinu pročitao, pohvalio ih je i nije pogriješio, jer radilo se o piscu »Lovca u žitu« koji je u poratnim američkim generacijama stekao kultni status. Napustivši Pariz, Hemingway je sudjelovao u teškim borbama na tzv. Siegfridovoj liniji, ponovo je dokazivao hrabrost, a kada mu je sve to dojadilo, vratio se u London gdje je u društvu Irwina Shawa upoznao lijepu Mary Welsh s kojom se nakon rastave od Marthe (1945.) iduće godine vjenčao. Kasnije (2012.) o slavnom paru Ernest Hemingway i Martha Gellgorn bio je snimljen igrani film koji je polučio dobru gledanost.

Starac i more

U ožujku 1945. Hemingway se vratio na Kubu, za njim je kasnije došla i Mary, a pisac se »bacio« na novi roman »Rajski vrt« koji je izašao tek nakon njegove smrti (1987.). U međuvremenu, Ernest je otputovao u Veneciju; tu se iznova zaljubio u tada mladu Adrianu Ivančić koja mu je poslužila kao inspiracija za djelo »Preko rijeke pa u šumu« (prvo objavljeno u Cosmopolitanu), koje je imalo dobar odjek u javnosti.

Početkom 1950-ih godina Ernest je pao u ozbiljnu stvaralačku i emocionalnu krizu jer mu Adriana nije uzvratila ljubav, iako ga je s roditeljima posjetila na Kubi. Neraspoložen, nevoljko, Ernest je počeo pripreme za rad na trilogiji o ratu i moru i tako je zapravo nastala novela (kraći roman?) »Starac i more«, izašla 1952. u časopisu Life u nakladi od 5 milijuna primjeraka, koju su i kritika i publika unisono proglasili remek-djelom. To je dramatična priča o ljudskim vrlinama, odvažnosti i dostojanstvu za koju je pisac dobio Pulitzerovu nagradu, a po predlošku ovoga djela snimljen je i film sa Spencerom Tracyjem u glavnoj ulozi. Ubrzo potom (1954.) svijet je obišla vijest da je Hemingway proglašen laureatom Nobelove nagrade, ali nije ju mogao osobno primiti, navodno samo zbog avionske nesreće u Ugandi, jer se prilikom leta na safari zrakoplov srušio, a on doživio tešku frakturu lubanje. Međutim, istina je bila prozaičnija; sve je navedeno bilo točno, ali to je bilo i vrijeme kada se Ernest pokušavao izliječiti od teškog alkoholizma. Američki veleposlanik u Švedskoj John Cabot primio je nagradu u piščevo ime i pročitao govor koji mu je napisao. Kako bi proslavio dobitak Nobelove nagrade, sve se intenzivnije opijao, a često je odlazio u Španjolsku kako bi se družio sa slavnim toreadorima Antoniom Ordonezom i Luisom Dominguienorom; napisao je i članke o suparništvu dvaju toreadora (za Life), a ti su njegovi tekstovi kasnije prerasli u knjigu »Opasno ljeto«, koja je u punom opsegu tiskana tek 1985. Nakon dužeg i upornog nagovaranja, Mary ga je uspjela uvjeriti da ponovo ode na liječenje u čuvenu kliniku Mayo, ali kada su ga počeli »liječiti« elektrošokovima, on se vratio kući gdje je na koncu i počinio samoubojstvo.

Izgubljena generacija

Nedavno su o životu E. Hemingwaya, Ken Burns i Lynn Novick (autori čuvenog dokumentarca »Vijetnamski rat«) snimili veliki trodijelni serijal koji je nastao nakon njihova istraživanja u Presidential Library and Museum u Bostonu (radi se o knjižnici i arhivi Johna Kennedyja) gdje se nalaze pohranjeni rukopisi romana, osobna pisma te arhiva s fotografijama američkog nobelovca, a sve te dokumente spomenutoj instituciji donirala je Mary Welsh. I u ovom dokumentarcu naglašeni su sadržaji karakteristični za njegovo stvaralaštvo: humanistički podtekst, ali istodobno i smisao za humor i ironiju. Glavni junaci njegovih romana i novela Jake Barnes (»Sunce se ponovo rađa«), Nick Adams (»U naše vrijeme«, 1925.), Frederic Henry (»Zbogom oružje«), Robert Jordan (»Za kim zvona zvone«), načinom razmišljanja uvelike su slični autoru, sve do podudarnosti s pojedinim životnim situacijama s kojima se suočavao. To su »ranjeni junaci« (wounded heroes), pripadnici tzv. izgubljene generacije (riječi iz epitafa romana o J. Barnesu; označava ljude zatrovane ratom i nasiljem koji su izgubili stare životne vrijednosti, a nove nisu našli), žive otuđeno, ali na svoj specifičan humani način. Iako su izgubili vjeru u romantične ideale, ipak vjeruju u vrijednosti osobe i običnih stvari u životu.

Unatoč u javnosti opće prihvaćene slike o Hemingwayu, to jest da se radi o notornom alkoholičaru, avanturistu, ženskarošu, čovjeku koji se neodgovorno izlaže ekstremnim opasnostima i koji je opsjednut »unutarnjim demonima«, malo se zna s kolikom je ogromnom usredotočenošću pisao svoja djela; primjerice, samo je kraj romana »Zbogom oružje« prerađivao i dorađivao pedesetak puta. Njegovi su junaci bili poput njega samog, ljudi koji vode opasan život ili nalik starom kubanskom ribaru Santiagu koji je ulovio ogromnu ribu (marlina) s kojom se borio dva dana, ali vraćajući se u luku, iscrpljen, nije mogao obraniti svoj ulov od morskih pasa. Ipak, iako je Santiago bio razočaran, jer su se svi planovi o velikoj zaradi prodajom ribe izjalovili, on nije očajavao. Hemingway zaključuje: »Čovjeka je moguće uništiti, ali ne i poraziti.« Santiago je tako postao simbol vječne borbe, pa i onda kada naizgled više nema nikakvog smisla. Život je unatoč kompleksnosti u biti jednostavan: u borbi s nepravdama, strahom, moćnicima, fašistima i uopće nemoralnim svijetom treba hrabro ustrajati.

Ne saginjati glavu i bježati pred izazovom, boriti se, pa ako budeš i poražen, znaš da si poduzeo sve što je bilo moguće da u toj neravnopravnoj borbi pobijediš. A, kako je živio, Hemingway je tako i pisao; stil pisanja bio je odraz njegova života: lišen svega kitnjastog i nepotrebnog. Njegovi su dijalozi bez dodatnih komentara, slični reporterskom izvještavanju, ali uvijek s podtekstom u kojem nam autor ne pruža sve informacije, već ostaje na čitatelju da rasvijetli kontekst opisanih pojava, stavova i reakcija. Hrabrost se krije u jednostavnosti, a takav bi trebao biti i naš život: pravedan i dobar. To nas ispunjava i čini ljudskim bićima, a upravo nam je to svojom literaturom (o)poručio Ernest Hemingway.