Romanom »Premještanje snova« sjajna hrvatska književnica Mihaela Gašpar nastavlja davati velik doprinos domaćoj književnosti vezanoj uz analizu stoljećima teškog položaja žena u hrvatskom, ali i ostalim nama sličnim društvima. Na muke i teške životne sudbine žena Gašparova je upozoravala i kroz niz svojih iznimih prethodnih romana (»O čajnicima i ženama«, »Spori odron«, »Nemirnica«, »Velika stvar«), a tom tematskom krugu pripada i njezin novi roman koji iznova na moćan i dojmljiv način prenosi dio istine o ženama kao žrtvama tradicionalnog patrijarhalnog odnosa najgore vrste.

Tri ženska lika

Ovoga su puta u središtu pažnje tri ženska lika. Anastazija je 83-godišnja starica kojoj je nedavno umro muž nasilnik Vilim koji ju je često bezrazložno i surovo tukao uništivši joj život čijem se kraju u dubokoj starosti nada što prije. Katarina je tridesetogodišnja žena koja je u neimenovani grad, u kojem živi i Anastazija, pobjegla s desetogodišnjim sinom Davidom tražeći zaklon od muža alkoholičara i nasilnika Borisa koji je zbog napada na nju odslužio i zatvorsku kaznu. Gabrijela je također u tridesetima i živi u sretnom braku s Davorom. Nemaju djece, a Gabrijela odluči napustiti dobrog supruga jer se nikako ne može riješiti demona svoje prošlosti vezanih uz činjenicu da ju je spolno zlostavljao i iskorištavao njezin djed, i to od pete pa do desete godine njezina života.

Ove se tri žene međusobno ne poznaju, ali će se u drugom dijelu romana njihovi životni putovi susresti. Katarina i David u bijegu od Borisa unajmit će kućicu smještenu nedaleko od zgrade u kojoj svoje posljednje ovozemaljske dane provodi Anastazija, a baš u njezinu zgradu nakon odlaska od Davora doselit će se Gabrijela koja je već ranije srela Katarinu jer je ona majka Davida kojemu je Gabrijela nastavnica i razrednica. Susret triju žena žrtava bit će, nakon logične i očekivane smrti Anastazije, svojevrsni terapeutski čin za dvije preživjele koje će, uvijek svjesne opasnosti i spremne na reakciju, nastaviti živjeti nadajući se ipak nečemu boljem u životu.

Mozaik tame i bola

Naravno, ovako preneseni okviri radnje samo su temelj brojnih zbivanja i epizoda ovog 220 stranica opsežnog romana, a svakako mogu pripomoći onima koji još knjigu nisu pročitali. Naime, autorica – što je i inače njezin način pristupa književnom stvaralaštvu – priču gradi od brojnih epizoda (trideset i jedna je zasebna cjelina u ovom romanu) koje nisu uvijek uobičajenog vremenskog redoslijeda, a uz taj nelinerarni vremenski pristup Gašparova često ne donosi imena likova o kojima priča ili koji nam priču govore u prvom licu. Sve to može nekim čitateljima djelovati prezahtjevno, čak i odbojno, ali onima upornima trud uložen u slaganje ovog mozaika tame i bola na kraju se isplati jer čitatelj dobiva moćnu i punokrvnu životnu priču o trima ženama koje su različite generacijski, podrijetlom, obrazovanjem i obiteljskom situacijom, ali su iste po gorkoj i teškoj sudbini patnje koju su uzrokovali muškarci koji su u njihovom životu odigrali ulogu rušitelja njihovih života.

Te su njihove tragične životne priče ispričane na različite načine. Možda je najdojmljiviji, ujedno i najjednostavniji, Anastazijin dnevnik i njezino posmrtno pismo iz kojih saznajemo na kakve ju je sve brutalne i užasavajuće načine te često bez ikakvog (ili samo njemu razumljivog) ili izmišljenog povoda tukao suprug Vilim. Uz te bolne dnevničke zapise koji emocionalno ranjavaju baš tim svojim dokumentarnim tonom, iznimno su dojmljivi i neki zaključci nesretne Anastazije koja u jednom trenutku gorko konstatira: »Uzaludno sam bila na ovom svijetu«, da bi se potom u oproštajnom pismu odrekla i Boga riječima: »Ako Bog i bdije nad ljudima, na mene nije obraćao pažnju.«

Sjajno Anastaziju riječima kako je ona istodobno »i mrtva i živa« opisuje mali David, a to stanje izjednačenosti života sa smrću uočljivo je i kod ostalih nesretnih junakinja ovog romana. Tako Gabrijela, koja do završnih stranica knjige nikad nikome nije rekla što joj je radio djed, kaže za njega da je »usmrtio njezino djetinjstvo« te se potom desperatno i u osnovi strašno bolno pita: »Ne znam zašto sam uopće pokušala imati obitelj«, a u jednom trenutku još pesimističnije zaključuje: »Tijelo sam koje je mrtvo.« No, baš ona kao intelektualka inicira promjene i u svom i u životu Katarine koju je u djetinjstvu tukao otac, a kad se udala suprug, pa se ona, koja beskrajno voli svog sina Davida, u jednom trenutku užasa pita hoće li i on postati nasilnik nad ženama te krajnje gubitnički konstatira: »Odjednom poželim da se nikada nije rodio!«

Nasilje nad ženama

Naravno, grozomorno i besmisleno nasilje kojem se zbog fizičke nadmoći muškaraca ove žene ne uspijevaju suprotstaviti rađa i posebna psihološka stanja pa je svaka od njih okrenuta ponajprije sama sebi i svojoj nutrini, čak i Gabrijela koja ima tu sreću da je njezin suprug Davor iskreno voli. Svaka od njih nakon patnje i straha koji su proživjele želi se sakriti, nestati u sebi, biti što nevidljivija i neprimjetnija, a česte su i želje pretvaranja u životinje koje mogu pobjeći (mačka, daždevnjak), bijega u vlastiti svijet (»Postajem nevidljiva, uvlačim se u samu sebe«), odosno izbjegavanja bilo kakvog kontakta bilo s kim. Možda je vrhunac tog obezličenja i svojevrsni gubitak ne samo ženskih atributa, već ženstvenosti općenito. Tako mrtvo tijelo Anastazije policajac koji je prvi do nje došao proglašava mrtvim starcem, a Katarina je u potpunosti izgubila interes za vlastiti izgled pa Anastazija, promatrajući je s prozora, kaže kako će Katarina uskoro prestati biti žena.

Uz njihove živote logično je da su uništeni i životi ljudi oko njih, za što je idealan primer Davor koji ni kriv ni dužan trpi odlazak supruge, a još je bolniji i dramatičniji primjer lik dječaka Davida koji je zbog nasilja kojem je svjedočio i bio izložen postao mali čudak koji muca i gotovo se svakog dana u školi popiša u hlače. No, isto tako on već počinje iskazivati verbalnu i fizičku agresivnost koja bi, kako se ispravno boji njegova majka, kasnije mogla biti pretočena u život novog bezumnog nasilnika. Ipak, možda to bude izbjegnuto jer na završnim stranicama romana David okružen ljubavlju majke i učiteljice počinje iskazivati znakove oporavka pa to blago svjetlo u mraku ovog izvrsnog romana možda ipak predstavlja nadu u svijet puno bolji od opisanog u »Premještanju snova«, romanu koji je novi moćan doprinos Mihaele Gašpar tužnoj i ružnoj povijesti nasilja nad ženama.

O autorici

Mihaela Gašpar (Zagreb, 10. travnja 1973.) hrvatska je književnica i kiparica. Objavila je romane »Bez iznenadnih radosti molim« (Aora, Zagreb, 2010.), »Mitohondrijska Eva« (Matica hrvatska Osijek, Osijek, 2013.; drugo izdanje Disput, Zagreb, 2015.), »O čajnicima i ženama« (Disput, Zagreb, 2016.), »Spori odron« (Disput, Zagreb, 2017.), »Nemirnica« (Disput, Zagreb, 2019.), »Velika stvar« (Disput, Zagreb, 2020.) te zbirku kratkih priča »Slatkiš, duhan, britva« (Disput, Zagreb, 2013.). Živi i radi u Zagrebu. Bila je finalistica triju velikih književnih nagrada: s romanom »Nemirnica« za Nagradu t-portala, sa zbirkom kratkih priča »Slatkiš, duhan, britva« za Nagradu »Ksaver Šandor Gjalski« te s romanom »O čajnicima i ženama« za Nagradu »Fran Galović«. Po zanimanju je kiparica i živi u Zagrebu.

Glas onima koje ne govore

U pratećem tekstu o ovom romana o tri žene izdavač Fraktura navodi: »Sve tri žene imale su snove koje nisu ostvarile, svaku je izdao onaj kojeg su voljele, onaj koji im je trebao biti potpora. Svaka od njih upravo je u okrilju doma najviše patila, a njihove su muškarce štitili rodbina, prijatelji, društvo… Mihaela Gašpar daje glas onima koje ne govore, onima koje se stide svojih modrica i rana, onima koje strahuju za svoj život i onima koje se s bivšim muževima sastaju samo na javnim mjestima. Glas onih koje su i najbliži iznevjerili. Premještanje snova premješta nas u »nevidljivi« svijet do nas, svijet kojemu i sami (ne)svjesno pripadamo i koji moramo mijenjati«, piše u pojašnjenju o romanu »Premještanje snova«.