Često je citirana rečenica Pavla Pavličića, akademika, pisca i književnog povjesničara, koji je napisao: »Najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica«. Pritom Pavličić misli na Mariju Jurić Zagorku, hrvatsku novinarku i književnicu čija se 150. godišnjica rođenja obilježava ove godine.

Opsežan tekst o njoj našli smo na stranicama Ureda za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske koji potpisuje Slavica Jakobović Fribec, a u njemu se navodi podatak: »Marija Jurić, krsnim imenom Mariana, rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdödyja, Marijina krsnog kuma.«

Nakon njezina rođenja Jurićevi su se preselili na obiteljsko imanje Golubovec gdje joj je otac postao upravitelj imanja barona Geze Raucha. Prvu privatnu poduku dobila je na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu, a višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu.

Unatoč tome što je bila natprosječno darovito dijete – navodi Slavica Jakobović Fribec – te pisala odmalena i pokretala učeničke novine, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje, već su je maloljetnu udali i poslali u Mađarsku.

Brak, u kojem je pretrpjela živčani slom, razvrgnula je tri godine kasnije bijegom od muža u Zagreb, gdje mukotrpno započinje novinarsku karijeru, tada neuobičajenu za žene. Odbija roditeljsku skrb i postavši punoljetnom odlučuje se za samostalan i neovisan život u kojem će se izdržavati isključivo vlastitim pisanjem.

U knjizi »Proklete Hrvatice – od Cvijete Zuzorić do Ene Begović« iz 2012. godine o Mariji Jurić Zagorki u tekstu naslovljenom »Prva je pokazala ‘Što žena umije’…« ovako piše Milana Vuković Runjić: »Književnica i prva hrvatska profesionalna novinarka, dopisnica iz Pešte i Beča, spisateljica dramoleta i drama, potresne romansirane autobiografije, tisućstraničnih romana te tisuća tekstova bila je toliko plodna da je gledajući danas njezin opus, gotovo nepojmljivo da je izišao iz pera jedne jedine osobe.

More stranica koje je Zagorka napisala, gotovo da je nepregledno. Ipak, u ‘Pet stoljeća hrvatske književnosti’ zastupljena je tek s jednom lakrdijom u tri čina, ‘Jalnuševčanima’. Pečat trivijalnosti, kao i zamjerka što je pisala za mase, ni nakon smrti nije je napustio, a u životu je zbog toga što je žena i zato što je čitana ispaštala gotovo podjednako poput svojih heroina… Cijeli je život proganjana, šikanirana, podcjenjivana, kritizirana, napadana…«

Zbog nesređenih obiteljskih odnosa, o kojima je progovorila u autobiografskoj knjizi »Kamen na cesti«, napustila je Višu djevojačku školu pred sam završetak školovanja. Od 1895. do 1910. Marija Jurić Zagorka bila je stalno zaposlena u redakciji Obzora, uglednih zagrebačkih dnevnih novina.

Napreduje od anonimne reporterke do europski afirmirane političke novinarke koja izvještava o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Tekstove je objavljivala pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabire zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka, s čijim se životnim teškoćama solidarizirala od najranijeg djetinjstva, unatoč tome što je potjecala iz imućne obitelji, načinom života bliske mađarskom plemstvu.

Također, iz ljubavi prema materinskom hrvatskom jeziku (koji je početkom 20. stoljeća bio potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog), a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, počinje oko 1910. pisati povijesne romane privlačne širokoj čitalačkoj publici.

Premda se u književnosti javila još crticom u Bršljanu (1886.), a prvi roman »Roblje«, kao podlistak Obzora objavila 1899., pravu čitateljsku afirmaciju stekla je romanesknim ciklusom »Grička vještica«. U razdoblju od 1912. do 1953. objavila je dvadesetak romana.

Dok su čitatelji s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana, građene po zakonima romana-feljtona i objavljivane u Malim novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici, djela joj nisu pratile ozbiljnije književne prosudbe.

Među prvima se okušala i u pisanju kriminalističkog romana (»Kneginja iz Petrinjske ulice,« 1910.). Uređivala je i uglavnom sama ispunjavala Ženski list, prvu hrvatsku reviju namijenjenu ženama, i Hrvaticu u čije je pokretanje uložila svu imovinu.

Uspostavom NDH, ustaše zabranjuju Hrvaticu, a Zagorki plijene imovinu. Ostavši bez sredstava za život pokušala je samoubojstvo. Kraj rata dočekala je u Zagrebu (na adresi Dolac 8) uz financijsku pomoć i skrb vjernih čitatelja.

Zagorkini romani, prevođeni na mnoge jezike, imali su veliku ulogu u održavanju kontinuiteta hrvatskoga povijesnog romana. Premda je njezino stvaralaštvo razmjerno rano počeo pratiti epitet najčitanije hrvatske književnice, sve do oživljavanja teorijskoga zanimanja za proučavanje trivijalne književnosti ono nije bilo predmetom ozbiljnijega zanimanja književnih znanstvenika.

Prvi je na njezin opus ozbiljnije upozorio Ivo Hergešić pripremajući njezina djela u 17 svezaka, a književnu revalorizaciju doživjela je i u monografiji Stanka Lasića »Književni počeci Marije Jurić Zagorke« iz 1986. godine.

U monografiji o povijesti »hrvatskog novinstva« povjesničar Josip Horvat ističe Zagorkinu europsku reputaciju »prve političke novinarke u Jugoistočnoj Europi početkom 20. stoljeća«, kao i njezin suvremeni način izvještavanja. Horvatovom i Lasićevom knjigom osigurano je Zagorkino mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva i hrvatske književnosti.

Godine 2004. započet je projekt izdavanja njezinih sabranih djela, a 2007. Centar za ženske studije pokrenuo je Dane Marije Jurić Zagorke. Jedna od aktivnosti Centra je i briga za Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke i Zagorkinu baštinu.

Pedesetih godina, iako u poodmakloj životnoj dobi i narušena zdravlja, Zagorka intenzivno nastavlja angažman za ravnopravni status žene u društvu, držeći brojna predavanja u zemlji. To širenje feminizma i borba za emancipaciju žene pribavljaju joj podsmijeh i neprijateljstvo tadašnjih muških kolega.

Zbog toga se nitko za njezina života nije usudio ozbiljnije baviti njezinim djelom, bojeći se da ne ispadne smiješan. S jedne strane bili su službeni muk i podsmijeh, a s druge čitateljska glad za »Gričkom vješticom«.

Na službenim stranicama Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke našli smo zanimljiv tekst o susretu Zagorke i književnika Eugena Kumičića oko 1900. godine. U to vrijeme Zagorka je već radila čitav niz novinarskih i pomoćnih poslova u Obzoru.

Nakon bolesti jednog od kazališnih kritičara lista počela je po zadatku izvještavati i iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, te zbog potreba posla podozrivo i oprezno ulaziti u njegovu novinarsku ložu.

Naime poučena iskustvom izbacivanja iz novinarske lože Hrvatskog sabora, sa strahom je ulazila u prostorije određene za novinare u ostalim službenim i društveno-kulturnim institucijama.

»Pohodeći jednu dramsku predstavu, na početku njezinog prvog čina, u novinarsku ložu HNK-a u Zagrebu ušao je Eugen Kumičić. Po završetku toga čina Zagorka se pokušala neprimjetno udaljiti, međutim Kumičić ju je uočio i pozvao je da dođe k njemu sjesti.

Zagorka se opravdavala kako iz kuta u kojem stoji dobro vidi predstavu na to potaknuta okruženjem neprijateljski nastrojenih kolega. Jedan je čak njihovo ponašanje pokušao opravdati rečenicom kako gosti novinarske lože ne simpatiziraju ženu koja se k njima gura, a ne zna se »ni tko je ni čija je«.

Ta izjava mu je priuštila pedagoški razgovor s Kumičićem, nakon kojeg je isti i dalje inzistirao da ona sjedne k njemu u prvi red lože. Zagorka je popustila i pristala sva u šoku što se Kumičić za nju zauzima i još k tome je zainteresiran za njezin rad o kojem se pohvalno izražava«, zapisala je Ivana Kuhar.

Ovako je susret s Kumičićem doživjela Zagorka: »Još danas mi je ova večer živo u pameti, kao da se to desilo jučer, kad mi je Kumičić posvetio pažnju, nazvao me »kolegicom« i govorio o hrvatskim idealima koje su dužne širiti i žene, pripovijedao o nekim istaknutim svjetskim ženskim ličnostima, zanimao se čak i za moju prvu pripovijedku »Roblje«!

Od ove večeri novinarska mi je loža bila vazda otvorena, i uvijek su mi ponudili mjesto. Često i govorili sa mnom!«

U noći s 29. na 30. studenoga 1957. Marija Jurić Zagorka preminula je u svom stanu na Dolcu. Zagorka je pokopana na Mirogoju 4. prosinca, a Zagreb i njezini vjerni čitatelji priredili su joj dirljiv oproštaj – tisuće ljudi, cvijeće i suze otpratili su je na posljednje počivalište u mirogojskim arkadama.