Witold Gombrowicz se danas smatra jednim od najutjecajnijih, gotovo kanonskih pisaca novodobne europske, a po mnogima je i najvažniji spisatelj poljske književnosti 20. stoljeća i već godinama slovi za svojevrsnu kultnu figuru i nezaobilaznu »činjenicu« poljske kulture uopće. Iako je dugo vremena živio u emigraciji, (prvo u Argentini, a potom u Francuskoj), njegovo se provokativno, »eksperimentalno«, za neke čak skandalozno književno djelo i nasljeđe tako duboko »utkalo« u nacionalno biće poljske umjetnosti u najširem smislu riječi, da je (p)ostalo njezinim prepoznatljivim, odnosno neodvojivim dijelom koji po mnogo čemu oblikuje i sam »duh« (post)moderne poljske kulture i stoga nikoga ne treba (za)čuditi zašto se još uvijek, evo sve do danas, izazovnošću svoga rukopisa snažno referira na suvremenu, europsku kulturu, odnosno umjetničke, posebice književne tijekove. U odnosu na druge europske i(li) poljske literarne klasike, Gombrowicz nije nešto pretjerano puno (na)pisao; u svom glasovitom »Dnevniku« navodi kako njegov cjelokupni opus obuhvaća »tek« nešto više od tri tisuće stranica, ali svako njegovo djelo, iako su neka, posebice ona na početku spisateljske karijere, netom nakon objavljivanja bila dočekana »gromoglasnom šutnjom«, označilo je svojim sadržajem, stilom i značenjem prekretnicu u razvoju moderne književnosti (što se tek naknadnom pameću kritike i književnih teoretičara prepoznavalo i priznavalo), jer je razbijanjem starih, banalnih i stereotipnih formi otvarao do tada umjetnosti slabo ili posvema nepoznate prostore autentičnosti i samim time (u)činio je značajne »eksperimentalne« pomake/iskorake u oblikovanju onoga što će se kasnije nazvati egzistencijalističkom filozofijom i dramom apsurda.

U tom pogledu, s pravom ga možemo smatrati prethodnicom »novog književnog izričaja«.

Parodija i groteska

Sam po sebi, Gombrowicz i kao osoba i kao pisac bio je po mnogo čemu kontroverzan; parodija i groteska kao glavna oruđa njegova spisateljska »zanata«, a zapravo »nepatvorenog genija«, kako ga je »krstio« možda najbolji poznavatelj njegova stvaralaštva, Aleksandar-Konstanty Jelenski-Kot (1922. – 1987.), nisu bila samo umjetnički credo u osmišljavanju raznoraznih situacija čovjeka »bačena u apsurd otuđenog života«, već i piščev životni (po)stav kojim je (o)branio svoju slobodu, a sve u nakani sustavnog, radikalnog, (samo)ironijskog dekonstruiranja i razotkrivanja »automatiziranih formi« života koje nas svojim konvencijama sputavaju, čine moralnim invalidima, čime je ujedno unutar svijeta umjetnosti i književnosti (samo)kritički »osvajao« nova stajališta i otvarao nove mogućnosti kako bi čovjeka i njegov svijet vidjeli i vrednovali na drugi i drukčiji način od dosadašnjeg; ako ne bolji, a ono svakako istinitiji, lišen lažnih mitova, izvještačenosti, raznih destruktivnih, ideoloških premisa, besmislenih tabua i svega ostalog što se kroz povijest »naše civilizacije« nataložilo, a što predstavlja balast i teret kojeg se moramo, ne pitajući za cijenu osloboditi, ukoliko želimo »stvarno biti« onim što bi se, ironizira Gombrowicz »marksističkom« terminologijom (na)zvalo subjektom, a ne objektom povijesti.

Radnje i situacije unutar Gombrowiczevih djela, posebice unutar njegovih »historiozofski modeliranih drama« (pojam koji tumači njegova stvaralaštva često rabe), u pravilu se zbivaju u svojevrsnoj nedefiniranoj izolaciji od vanjskog svijeta, što su brojni kritičari i(li) poklonici njegova rukopisa dovodili u vezu s piščevom dugotrajnom, neželjenom emigracijom, posebice onom u Argentini, kada se osjećao posvema bespomoćan, odbačen i zaboravljen. Naime, igrom slučaja i sudbine, Gombrowicz je početkom kolovoza 1939. godine otplovio (kao počasni gost) novom prekooceanskom linijom u Južnu Ameriku, a mjesec dana potom Hitler je napao Poljsku (počeo je Drugi svjetski rat) i njegova se domovina raspala; dio su zauzeli nacisti, dio Sovjeti i pisac se više nije imao kamo vratiti i sljedećih je dvadeset godina živio izvan Europe, koju je, posebice Francusku, smatrao jednako kao i Poljsku svojom duhovnom domovinom, što mu je oduvijek bilo važnije od uskih nacionalnih odrednica. Uostalom, Poljska kroz cijelu svoju povijest nije imala radikalnijeg i suptilnijeg kritičara nacionalnih resentimenata od Gombrowicza, a istodobno niti pisca tako beznadežno zaljubljena u predmet svoje kritike. Samo jedan u nizu paradoksa koji su ga obilježili i kao autora i kao osobu, sve je to zapravo bilo u funkciji imperativa koji je sam sebi nametnuo: »Neka moje djelo postane ono što sam ja, neka postane obrana moje ličnosti«, ali odmah se i upitao: »Koju bih od tolikih svojih ličnosti trebao braniti?« Svakako ne onu koja se tiče »poljskosti«, odnosno »poljaštva«, o čemu je intenzivno i strasno pisao u svom »Dnevniku«, ali (ne)posredno i u svojim ostalim djelima, smatrajući kako je »okovanost« nacionalističkim lancima, koliko shvatljiva, toliko i otrovna, posebice u naroda koji su dugo bili izloženi borbi za vlastiti opstanak, pogubna za konstituiranje uistinu slobodnog društva i čovjeka.

Maestralni jezični kalamburi

Kritika poljskog mesijanstva, kao i razornog poljskog antisemitizma, nešto je najmoćnije ikada napisano na te teme od jednog poljskog pisca. U razgovoru s Dominique de Rouxom, odgovarajući na pitanja o Poljskoj i Poljacima, Gombrowicz je odgovorio: »Nalazio sam se u Poljskoj, bio sam Poljak, ali što je to Poljska? To je zemlja između Istoka i Zapada, gdje je već početak kraja Europe, tranzitna zemlja gdje se Istok i Zapad uzajamno slabe. Niti jedan od velikih kulturnih pokreta i procesa europske kulture nije istinski preorao Poljsku, ni renesansa, ni vjerski ratovi, ni Francuska revolucija, ni industrijska revolucija, sve je do nas stizalo kao oslabljeni eho. Jednako kao Oktobarska revolucija, a katoličanstvo? Zemlja je doduše bila i ostala u orbiti Rima, ali poljsko je katoličanstvo pasivno, počiva na slijepom pridržavanju katekizma… Kultura je bila i ostala ravničarska, ruralna, nije imala snažnog građanstva, bila je šljahtinsko-seljačka i sve je to (o)davalo osjećaj bezličnosti koji tišti Poljake i trebao nam je nacionalistički ogrtač koji bi sve to prekrio… A, zapravo, sve je to kompromitacija i degradacija forme i kako sam se mogao izgrađivati kao pisac u zemlji gdje je najveća intelektualna figura te oskudne književnosti Adam Mickiewicz (1798. – 1855.) istina veličanstven, ali čije su koncepcije i obzori pobožnog djeteta zabludjelog u nekakav isprazni misticizam? Dakle, nisam mogao tražiti oslonac niti u jednoj struji svoje epohe: teorije, ideje, fašizam ili komunizam, katoličanstvo, to se sve za mene vječitog skeptika i nevjernika nije moglo zalijepiti, jer sam oduvijek slutio da su to sita kroz koja curi život, a isto tako i uloga angažiranog intelektualca koji poučava ljudski rod kako bi trebalo živjeti, izgledala mi je suviše pretenciozna i frivolna. Ljudi doista duhovno slobodni i ljudi europskog duha postat će oni kojima domovina predstavlja više prepreku, negoli upotrebljiv adut… I od tog trenutka odlučio sam. Nisam više Poljak, bit ću potpuno sam.«

Sličnih citata je pregršt, uz napomenu kako mu na meti nisu bili samo »osjećaji nacionalističke bludi«, već svaka poza u formi prikrivenih zabluda i laži, politička i malograđanska metafizika koja se preoblači u ruho zbilje, tako da na jednoj strani imamo stalnu dramu napetosti priopćavanja i osvješćivanja idealiziranih formi društvenih odnosa, sukoba isprepletenih složenim, »čvornatim«, povijesnim momentima, koji se mijenjaju ovisno o stajalištu kako ih tumačimo (i stoga nikada tu nema toliko hvaljene »objektivnosti« na koju se historiografija voli pozivati), a s druge strane Gombrowicz namjerno sve preuveličava, pretjeruje u svojoj »kreativnosti«, sve samo kako bi maksimalno zaoštrio postojeće suprotnosti (pri čemu se služi i maestralnim jezičnim kalamburima koji prevoditeljima znaju zadavati gorke muke, jer su pojedine riječi, pa i cijeli pasusi naprosto neprevodivi), služeći se pritom metaforama, parodijom, groteskom, pomjerenom (o)pozicijom svojih junaka, kako bi što je moguće sugestivnije prikazao njihovu, a zapravo osobnu »udaljenost od realnosti života«, kako bi pokazao zašto su zajedništvo čovjeka i svijeta samo privid i da se radi o dva paralelna, odvojena kolosijeka koji se rijetko, gotovo nikada istinski ne dotiču, tek djelimice presijecaju.

Cinični ateist

Mudrost kostimiranu u glupost (a ništa nije tako bezgranično kao naša vlastita glupost), dobro prerušeno u zlo, istina preodjevena u laž, lijepo oskrnavljeno ružnim i obratno, Gombrowicz je u svojim djelima gotovo arhitektonski precizno iscrtao i kako je to napisao Jelenski-Kot, radi se o »mudrosti luđaka« koji je godinama izbivajući iz domovine svojim genijem, a da to nije niti znao, uspostavljao veze unutar nacionalne kulture (Gombrowiczevo »Vjenčanje« literarna je premosnica i spona između »Svadbe« Stanislawa Wyspianskog (1869. – 1907.), »Majke« Stanislawa Ignacy Witkiewicza (1885. – 1939.) i »Tanga« Slowomira Mrožeka (1930. – 2013.), a istodobno je na impresivan način »(de)formirao« i europsku literaturu, umrežavajući poljsku književnost u krvotok njezina bića i tako uzajamno obje strane (u)činio većim i značajnijim.To je u povijesti europske literature za rukom pošlo samo jedinstvenom i nesvakidašnjem Witoldu Gombrowitzu, možda upravo stoga što je gotovo panično bježao od svake pomisli kako bi ga mogli proglasiti ili promovirati u književnog proroka, a što je, to danas vidimo (p)ostao, sve po biblijskom nauku: tko se unizi postaje velik.

Ostaje tajna kako se to moglo dogoditi ciničnom ateistu kao što je to bio Gombrowitz, ili je i to jedna od njegovih brojnih mimikrija kojima nas je tako vješto zavarao; zapravo igrajući se s nama zavitlavao društvo u cjelini uživajući u predstavi koju je u čast samome sebi upriličio. Kada već to drugi nisu htjeli, ignorirajući njegovo djelo, ne toliko što ga nisu razumjeli, koliko iz straha što svojom »otrovnom žestinom« ruši sve svetinje pred sobom, rugajući im se, prvenstveno njihovoj hinjenoj čednosti; drsko i pomalo pakosno, izazivajući, on heretik, sve »pravovjerne« na dvoboj, tražio je prosto način kako sve opsjene proglasiti mrtvim i iz pepela poljske i europske kulture razgoriti žar »opscenosti« kako bi šokirao vlastitu sredinu i pokrenuo je da se zamisli nad lažima i nemoralom koje »umotane u isprazne fraze«, forme bez sadržaja, tako brižno, već stoljećima njeguje. Na jednom je mjestu sarkastično zapisao: »Te veličanstvene, poljske predratne godine, zapravo su bile sramnije i od samog rata.« A, u razgovoru s Dominique de Rouxom on je pokušao samoga sebe definirati riječima: »Ja sam šaljivdžija, glupi klaun, akrobat, provokator, moja djela dube na glavi, sve samo kako bi se dopala, ja sam cirkus, lirizam, poezija, strahota, borba, igra – što bi ste više htjeli? Pišem u smrtnom strahu da ne budem dosadan…obmanjujem, govorim istinu tamo gdje nema drugog izlaza. Laž nas neprestano izjeda, sve je oko nas laž i taština; makar malo razotkriti laž, danas je najveći postulat umjetnosti.«

Inovator moderne literature

Zahvaljujući uglednom zagrebačkom izdavaču Disput i njegovoj već profiliranoj i renomiranoj ediciji Svagdan, nedavno je kao deseta knjiga objavljen »Dnevnik: 1953. – 1969.« velikana poljske i europske književnosti Witolda Gombrowicza, u prijevodu s poljskog neumornog Adriana Cvitanovića, koji je ujedno i autor sažetog, ali i instruktivnog predgovora (»Gombrowiczev ‘Dnevnik’, ili kako podići spomenik samome sebi«), uz dvije bitne napomene: budući da su dva, kako prevoditelj kaže »ključna Gombrowiczeva poslijeratna teksta« (»Protiv pjesnika« iz 1951. i »Sienkiewicz« iz 1953. godine), sastavni dio »Dnevnika«, a već ih je preveo prof. dr. Zdravko Malić (1933. – 1997., bard i utemeljitelj naše polonistike, koji je kao prvi u svijetu napisao doktorsku tezu o slavnom Poljaku), Cvitanović je odlučio odati počast svom učitelju Maliću, tako što je uključio spomenute prijevode, kao sastavni dio dnevničkih zapisa i drugo, meni osobno važnu i dragu stvar, što je cijeli prijevod »Dnevnika«, koji (u hrvatskom izdanju) broji preko 600 stranica gusto ispisanog štiva, posvetio uspomeni ne tako davno preminulom Dariju Grgiću (1964. – 2023.), mome sugrađaninu (Osijek) i učeniku, istaknutom hrvatskom književnom kritičaru i nadasve osobi začudnih intelektualnih sposobnosti, s kojom bi se, a u to sam više nego uvjeren i sam Gombrowicz, da je kojim čudom imao prigodu susresti se i razgovarati s njim bio oduševljen, jer bi u Dariju prepoznao srodnu dušu. Upravo je i Grgić, kao i Gombrowicz bio posvećenik pisane riječi, sav predan literaturi i moćima njezine magične alkemije.

Prije nego nešto više kažem o Gombrowiczevim dnevničkim zapisima, valjalo bi u nekoliko rečenica podsjetiti na neke bio-bibliografske činjenice, pa i time zainteresirati eventualnog, budućeg čitatelja za ovog pisca i njegovo nesumnjivo »prevratničko« djelo koje je slično Kafki ili Joyceu bitno utjecalo na formiranje duha vremena naše epohe. Slično njima i Gombrowicz se nametnuo kao nezaobilazni inovator moderne literature, bez čijeg doprinosa ona ne bi imala ono što joj nužno pripada i po čemu je drukčija i posebna; otkrivajući zamršene labirinte naše duše, (pod)svijesti i bespuća društvene zbilje, na samo sebi svojstven način razotkrivao je sve naše silne stranputice kojima se »švercamo« kroz život i koje nas, najčešće i mimo naše volje vode krivudavim stazama života.

Witold Gombrowicz je rođen 4. kolovoza 1904. godine u aristokratskoj obitelji, litavskog podrijetla, na obiteljskom imanju Maloszyce, udaljeno od Varšave 200-tinjak kilometara, nakon što im je ruski car 1863. oduzeo većinu imanja (na potezu Kovno-Vilno) zbog toga što je njegov djed Onufrije sudjelovao u poljskom ustanku protiv ruske imperijalne okupacije njihove zemlje. Witoldov otac Jan nakon preseljenja u novu sredinu oženio se Marcelom, kćeri bogatog industrijalca Kotkowskog i tako se materijalno stanje osiromašene obitelji bitno popravilo, pa su se Witold i njegova braća i sestra mogli školovati u najelitnijim internatima. Po svršetku gimnazije, upisao je i diplomirao pravo na Varšavskom sveučilištu, a potom je i otišao (1927. – 1929.) na studij filozofije i ekonomije u Pariz, u koji se kao kulturnu prijestolnicu svijeta zaljubio i ta je ljubav trajala sve do konca piščeva života. Po povratku u Varšavu jedno je vrijeme radio kao sudski praktikant, ali se ubrzo odlučio posvetiti isključivo literaturi i tom je cilju ostao posvećen do kraja.

Boravak u Argentini

Witold je počeo pisati prve priče još kada je imao 16 godina, ali nezadovoljan napisanim spalio je sve svoje »rane radove«. U Varšavi se kretao u avangardnim umjetničkim sredinama, posjećivao je kavane u kojima se raspravljalo o književnosti, kazalištu, filozofiji, upoznao se i družio s kasnije također slavnim piscem Brunom Schulzom (kao Židov ubijen tijekom Drugog svjetskog rata od nacističke soldateske) o kojem je u svom »Dnevniku« ispisao iznimno zanimljive pasuse, ali se nekako najbolje osjećao u društvu okupljenom oko pjesničke grupe Skamander, koju je vodio pjesnik, dramatičar i satiričar Antoni Slonimski (1895. – 1976.) i njihovog tjednika Wiadomosci Literackie, u kojem je Witold objavljivao svoje priloge, da bi u njihovoj režiji 1933. tiskao svoju prvu knjigu (pripovijedaka) »Zapisi iz doba sazrijevanja«, kojom je u tamošnjim kulturnim krugovima stekao prilično respektabilan status. Nakon toga napisao je 1935. dramu »Ivana, kneginjica iz Burgundije«, a dvije godine potom svoj prvi roman »Ferdydurke«, koji danas ima kultni status u piščevom opusu, budući da se drži djelom koje je svojom antidogmatičnošću »revolucioniralo« povijest novodobne poljske književnosti, a u nas, u Hrvatskoj preveo ga je upravo Zdravko Malić.

Ovaj roman, kako j tvrdio Bruno Schulz (1892. – 1942.) zapravo je »poema o čovjekovim mukama, razapeta na Prokrustovoj postelji forme«; u trenutku objavljivanja nije bio na pravi način shvaćen, ali manji je dio kritičara naslutio kako se na »nebu poljske literature pojavila nova zvijezda, koja se neće poput repatice samo tako ugasiti i nestati«. Gombrowicz je na krilima »Ferdydurke« počeo u nastavcima objavljivati roman u nastavcima »Opsjednuti« (posljednji je nastavak objavljen 3. rujna 1939.; dakle kada su nacisti u svom osvajačkom pohodu već prešli granicu Poljske), a u kolovozu 1939. kako sam već spomenuo, otplovio je u Argentinu, gdje ga je zadesio početak Drugog svjetskog rata i gdje je, gotovo u bijedi živio sljedeće 24 godine, da bi se u Europu vratio tek nakon što je od Fordove zaklade (1963.) dobio poziv za jednogodišnji boravak u Zapadnom Berlinu, a nakon toga se preselio u Francusku, u kojoj je proveo ostatak života i gdje je (gradić Vence) 25. srpnja 1969. godine i preminuo.

Za boravka u Argentini preveo je roman »Ferdydurke« na španjolski, ali ga nitko nije želio objaviti; 1947. napisao je dramu »Vjenčanje« za koju kazališta u Buenos Airesu nisu pokazala nikakav interes; općenito uzevši, za Gombrowicza Argentina je ostala »neopisiva« nepoznanica; istina pokušao je proniknuti u bit njezina bića, da bi nakon svega, u svom stilu rezignirano zaključio: »Autentičan će se Argentinac roditi kada zaboravi da je Argentinac… Argentinska će se književnost roditi, kada pisci zaborave na Argentinu, na Ameriku, kada se otrgnu od Europe, kada za njih ona prestane biti smetnja, kada je izgube iz vida; smisao će im se ukazati kada ga prestanu tražiti. Šašava je pomisao da se nacionalni identitet može ostvariti programom; on ne smije biti unaprijed osmišljen.«

Zabranjeni autor

Ali, kada je na poziv kultne pojave poljske kulturne emigracije i egzilnog izdavaštva Jerzyja Giedroyca (1906. – 2000.) počeo surađivati s njegovim časopisom Kultura (Pariz), u kojem je 1951. objavio ulomke iz svog novog romana »Trans-Atlantik«, da bi potom i prvi fragmenti »Dnevnika«, iz 1953. bili posvećeni (n)ovom romanu (kao knjigu tiskao ga je 1953. Giedroycov Instytut Literacki u Parizu), za kojeg književna kritika gotovo unisono tvrdi da se radi o remek-djelu. Upravo je Giedroyc predložio Gombrowiczu pisanje dnevnika; u prvo vrijeme on se nećkao, ali ubrzo je shvatio da je to forma kojom najbolje može iskazati svoje »poglede i razmišljanja«, da bi vremenom ovaj uistinu monumentalni »Dnevnik« postao jedinstvenim spomenikom poljske i europske književnosti i da zapravo predstavlja summu njegovog stvaralaštva. Ukupno su bila objavljena tri sveska (prvi obuhvaća razdoblje 1953. – 1956; drugi 1957. – 1961.; a treći 1961. – 1966.), dok je četvrti svezak tiskan u Poljskoj 1992. i u njemu se nalaze tekstovi koje je Gombrowicz objavljivao u Kulturi između 1967. pa sve do svoje smrti.

»Dnevnik« koji je u nas sjajno preveo A. Cvitanović, obuhvaća sva četiri sveska i zapravo se mi u RH možemo pohvaliti kako su na naš jezik prevedena sva njegova kapitalna djela, a neka još u vrijeme dok je u svojoj domovini bio zabranjeni autor. Naime, od odlaska u emigraciju, pa sve do 1986. (uz kratak interval tijekom 1957. godine, odnosno u vrijeme ograničene destaljinizacije u Poljskoj) kada su se i u domovini počela tiskati njegova izabrana djela, Gombrowicz se nalazio na indeksu komunističkih vlasti kao zabranjeni autor. Po povratku u Europu, on je objavio romane »Pornografija« (1960.) i »Kozmos« (1965.), za koji je 1967. dobio veliko međunarodno priznanje (Prix International de Litterature Formentor); ušao je u krug ozbiljnih kandidata za Nobelovu nagradu, u međuvremenu se i oženio Kanađankom Ritom Labrosse, mlađom od sebe više od 30 godina, ali je istodobno s »osvajanjem europskog književnog Parnasa« počeo ozbiljno obolijevati, da bi ubrzo potom i preminuo, tako da je skrb za književnu ostavštinu pokojnog pisca preuzela njegova supruga. Za kraj ovog Gombrowiczevog kroki portreta, trebalo bi spomenuti da je 1966. objavio dramu »Opereta«, a roman »Opsjednuti« dugo se vremena smatrao izgubljenim, ali srećom je pronađen i zahvaljujući A. Cvitanoviću preveden je 2021. godine i na hrvatski jezik. Cvitanović nas je također podsjetio kako je prava senzacija bila objavljivanje (2013.) piščeva osobnog dnevnika, naslovljena »Kronos«, u kojem se, kako je to slikovito napisao autor predgovora, »razgolićuje Gombrowicz kao čovjek, za razliku od slike Gombrowicza pisca koju je neumorno promicao i nametao«.

Na pitanje zašto se prihvatio pisanja dnevnika, on je, pomalo lakonski, odgovorio: »Jednostavno zato kako bih se spasio, iz straha od srozavanja i konačnog utonuća u valove trivijalnog života koji mi doseže do usta«, a i priznao je kako je »Dnevnik« počeo pisati nevoljko, jer se stalno pitao: za koga on to zapravo piše? »Ako za sebe, zašto ga onda objavljujem, a ako to činim za čitatelja zašto glumim da razgovaram sa sobom… Laž koja čami u samoj osnovi moga dnevnika čini me plašljivim… Ali, moram uhvatiti bika za rogove… Uvodeći vas iza kulisa svojega bića, prisiljavam se na povlačenje u još veću dubinu.« I stoga je posvema bio u pravu prof. dr. Zdravko Malić kada je ispisujući svoju Gombrowiczianu zaključio: »Ovaj je ‘Dnevnik’ piščev životopis, ali to nije kao u njegovim romanima mitologizirana, već desakralizirana autobiografija. U ‘Dnevniku’ se skupa s danima u tjednu naizmjence nižu piščeva raspoloženja u spektru koji ide od osjećaja krajnje rezignacije i bespomoćnosti do isto tako krajnjeg gađenja. Za Gombrowicza, kod kojega nikada ništa nije konačno i kategorično, forma je dnevnika kao naručena i ne bi se suviše pretjeralo tvrdnjom da bi on tu formu izmislio da je nije zatekao, da mu se književnopovijesno nije gotovo nametnula. Takav kakav jest – Gombrowiczev je ‘Dnevnik’ djelo u kojem su se sretno našle na okupu valjda sve značajke njegove književnosti… U ‘Dnevniku’ se uz to zrcale i temeljne komponente njegove biografije, njegova samoća i njegove intimne idejne krize.«

Poljski pisac u egzilu

Gombrowiczev »Dnevnik« nam je otkrio »čitave areale kulture koje kritička misao nije ni dotakla«; to je zapravo jedan radikalan pokušaj ekstremne revizije kulture iz strogo specifične, ali i pomalo nonšalantno »iskošene« optike poljskog pisca u egzilu, što već samo po sebi predstavlja začudan kulturološki miks posebnih dimenzija kojeg nigdje drugdje nema, na takav način i u tom opsegu; možda jedino još kod Rusa, odnosno ruske »bijele« emigracije, ali on je u njih drukčijeg porijekla, pa donekle i sadržaja. Objašnjavajući što je želio postići pišući dnevnik, Gombrowicz je naglasio dvije stvari: povezati umjetnost s vlastitom stvarnošću i iznova afirmirati pojam »Ja«, odnosno, usprkos svemu, totalno, bogohulno, bezobzirno, tvrdoglavo, oholo, jednostavno prirodno utvrditi samoga sebe u tom »Ja« i to je bio razlog zašto je umjesto predviđenog predgovora, kako sam kaže »uzeo pero« i na početku »Dnevnika« zapisao:

»Ponedjeljak-ja, Utorak-ja, Srijeda-ja, Četvrtak-ja« i tako se postavio u opoziciju svim onim silnim tendencijama koje su kroz stoljeća anatemizirale to »Ja«. Na pitanje koliko je njegov »Dnevnik« iskren, pisac je odgovorio protupitanjem: »Jeste li ikada vidjeli iskren dnevnik; pa iskreni je dnevnik lažljiv dnevnik, jer iskrenost nije od ovoga svijeta. I plus toga, iskrenost je dosadna, posebice ako o njoj piše snob šljahtinskog roda; tada je to pravi užas, teror.« I stoga Gombrowicz nije pisao »Dnevnik« kako bi »produbljivao kulturu«, obogaćivao je, već kako bi »provjeravao je li skrojena prema našoj mjeri, da li dijeli zemlju s nama, ili se otrgla i u visinama lebdi tjerajući nas da dižemo nos, pravimo se važni kako smo pametniji i zreliji no što stvarno jesmo i stoga nije kultura ta koja me zanima nego naš odnos prema njoj«. U tom je kontekstu zadaća »Dnevnika« po Gombrowiczu bila: »Ne biti valom koji udara o stijenu, već voda koja teče, probija se i prodire.«

Forma najveći »neprijatelj«

Za Gombrowiczevu literaturu najveći je »neprijatelj« bila i ostala forma; čim izgovorite definiciju, tvrdio je, riječi se okamene i u tom smislu »forma je posljednji stupanj poslušne krotkosti riječi«. I zato književnost mora »osloboditi istinu« od naslaga povijesti i idolopokloničkog kulta i stoga je često ponavljao: »Prestanite se identificirati s onim što vas određuje…Postanimo svjesni kako nije najvažnije umirati za ideje, stilove, teze, maksime, vjere, u njima se ukopavati i zatvarati, nego je nešto drugo bitno: povući se korak i ostvariti distancu prema svemu što se neprekidno događa s nama.« A, kako bi sve to (p)ostvario, on je zagovarao bavljenje politikom koja odustaje od svoje političnosti i intenzivno podriva, radi na »oslabljivanju forme«, posvema svejedno radi li se o onoj »s desna ili s lijeva«. I upitao se: nisu li subjektivizam, ništavilo, subverzija, sloboda, bunt, stvaranje vrijednosti, nisu li to oblici distance prema formi? Čovjeka u punom smislu riječi, moguće je naći samo izvan forme. Ali, pitanje je koliko u svemu tome možemo biti uspješni, da bi na koncu gorko konstatirao: »Gotovo osjećam stid, jer moji atentati na formu, doveli su me iznova, upravo do forme. Tako sam je dugo razbijao da sam postao pisac čija je tema forma, postala moj oblik i moja definicija. I shvatio sam suštinu: treba se pobuniti, ali kako da se sluge pobune?«

Dominique de Roux, razgovarajući s Gombrowiczem, zaključio je kako »njegovo stvaralaštvo sadrži, između ostalog, manje-više ovakav smisao: nitko ne može biti uistinu to što jest, svi smo manje-više lažni, izvještačeni, pa ipak, nema nam druge – moramo biti to što jesmo, to je biti ili ne biti, pitanje života i smrti«. I kada Gombrowicz kaže kako se mora izviniti svojim čitateljima što ni izbliza nije svojim pismom uspio prenijeti snagu, veličanstvenost o užasu vlastitog života, onda se tu ne radi ni o kakvoj skromnosti, već samo nepodnošljivoj spoznaji da je njegov život, uostalom kao i život svakog drugog čovjeka, sto puta veći od života koji neće, niti bi mogao stati i u najdeblju knjigu. Ali, pretjerana skromnost uvijek daje skromne rezultate i forma nas opet upozorava kako suviše glupe primjedbe uvijek ostaju bez odgovora. Zapravo, težeći ciljevima koji se u konačnici ne daju iskazati riječima koje su tako »otrovno elegantno« ogoljele čovjeka i pritom uporno bilježeći vlastite muke i razmišljanja u svoj »Dnevnik«, Gombrowicz je postavio književne i uopće umjetničke standarde, »čija se sjena, kako vrijeme prolazi, sve više i više izdužava«, čime nas je sve zadužio, i one koji ga poštujemo, kao i one koji ga preziru, iako možda i ne znajući žive »pod njegovim kišobranom«.