PULA – Roman »Čefuri raus!« slovenskoga pisca Gorana Vojnovića vrlo brzo po izlasku bio je poharao sve ljestvice čitanosti i prodavanosti, a tada izrazito mladog pisca i filmaša lansirao u orbitu književnog panteona ovih prostora, kao zvijezdu od koje se puno očekuje. I nije Goran Vojnović razočarao, nakon furioznih »Čefura«, ispisao je dojmljive, unešto ozbiljnije, kako to sazrijevanju i priliči, stranice koje su i u Sloveniji, ali i u ostatku regije ustrajno privlačile pozornost publike, kao i nagrade. Svemu tome unatoč, roman »Đorđić se vraća«, njegovo posljednje objavljeno djelo u nas u Frakturi, »vani« od ljeta ove godine, kao da prolazi ispod radara. Čudno je to, jer sve je tu: Vojnović je, nakon što je dokazao da može pisati »ozbiljnu« literaturu, nakanio napisati nastavak »Čefura«, što je izdavač morao dočekati oduševljeno, jer pola (marketinškog) posla već je obavljeno.

Kako bilo na koncu, roman ipak relativno tiho postoji, no budući da je Vojnović miljenik Pule i njezinog Sajma, predstavljanje na ovogodišnjem izdanju moglo bi promijeniti stvari. Sudeći prema posjećenosti, ništa se nije promijenilo jer publike je bilo, a nakon događanja mogla je i zadovoljno otići kući čitati roman, s obzirom na to da su ga Vojnović i moderator Emir Imamović Pirke sjajno predstavili.

Povratak u slovenske Fužine

Publika je tako mogla saznati da se naš neodoljivi Marko Đorđić, na čije smo greške i pogrešne korake u »Čefurima« gledali blagonaklono, nadajući se da će se malac izvući iz svog jada, vraća u slovenske Fužine nakon desetak godina izbivanja. I to ne bilo kakvog, već bosanskog. No, po povratku u taj nekadašnji »čefurski«, došljački kvart, saznaje da ništa nije kao prije, odnosno da je još i gore. I odmah nam je Pirke razbio iluziju o tome da ćemo voljeti »novog« Marka jer, kako je rekao, likovi su izgubili i ono zrno romantike koju su imali, i simpatija koju smo kao čitatelji gajili prema tim klincima čefurima sad se istopila jer ovi, sada stariji, tu simpatiju ne zaslužuju. I Vojnović je potvrdio da za djecu imaš opravdanja jer su slični tebi kad si bio mlad i griješio, a i svijet je za njih još uvijek pun mogućnosti. Pa tako kako su likovi sada stariji i nesimpatičniji, ni roman nije lagan i zabavan.

– Motiv mi nije bio da napišem novi hit, nego da napišem roman o svijetu kako ga ja sad vidim – rekao je Vojnović, objasnivši da je svjesno odstranio ono dobro što vidi u svijetu te da je poželio pisati o onome što ga boli.

Pirkea je zanimalo je li mu bio problem nakon tolike pauze između pisanja dvaju romana ponovo ući u taj svijet. Vojnović je potvrdio da jest jer, kako je rekao, »Čefure« je pisao samo nižući rečenice, u jeziku kojem je bio izložen, kojim je govorio. Za ovaj nastavak morao je pronaći taj jezik i to nije bilo lako. Napisao je prvo nekoliko eksperimentalnih poglavlja, shvatio da to sliči na taj jezik, ali da će se morati ozbiljno potruditi ne bi li ga doista uhvatio. Prvi roman donio je tu mješavinu slovenskog, bhs-jezika i slenga, dok je u novom više bosanskog, pa je čak bio problem s razumijevanjem novije slovenske publike, one koja se slabije služi tim jezikom, te je na uredničku napomenu Vojnović čak slovenizirao roman. Tih problema, naravno, u prijevodu nema, no ukazuje na poteškoće u pisanju. Slikovito je to Vojnović prikazao kao da gledaš film u kojem ljudi govore različitim jezicima, ali nemaš titl.

Roman o klasi i o rasi

Pitanje tko je Marko koji je u Sloveniji čefur, a u Bosni Slovenac, nameće se samo od sebe, a Vojnović ističe da je Marko u procesu kad ga drugi definiraju, što mu se nikako ne sviđa. Pokušava pronaći svoju pripadnost i pronalazi je ponekad na najčudnijim mjestima… Recimo, skandirajući s Delijama Ratku Mladiću, iako ne voli sve to »četničenje«.

Je li to roman o klasi ili o rasi, pitao je potom sjajno Pirke, na što je Vojnović odovorio da je i jedno i drugo.

– Prvi roman nisam pisao o sebi i svojem iskustvu jer ja jesam bio čefur, ali sam bio i košarkaš i štreber, pa slavni režiser… Imao sam identiteta na bacanje, pa sam htio pisati o onim ljudima koji su u tom identitetu čefura, a to je uglavnom klasni identitet. Kad si doktor ili režiser, to može biti identitet, ali kad si šofer, onda ostaješ Bosanac – rekao je Vojnović, dodatno podcrtavši tu priču sadašnjim stanjem u Fužinama. Naime, nekad je poštar, recimo, dobio stan u Fužinama, a danas si poštar ne može priuštiti živjeti u tom kvartu jer ne može kupiti tamo stan po cijenama koje su sada aktualne.

Pirke je otkrio da i na kraju novoga romana Marko Đorđić ponovo odlazi. Znači li to da će biti i trećeg nastavka? Vojnović je rekao da piše samo ono što mora pisati, odnosno da je pisanje jedan od najtežih načina da se zaradi neki novac, da se preživi. Tako je i ovaj drugi roman napisao zato što je morao, jer je osjećao gnjev prema promjenama koje mu se ne sviđaju. I zato se nada da neće biti razloga za pisanje trećeg nastavka.