RIJEKA  Kakav je to osjećaj biti bez doma i biti nitko, biti beskućnik? Ovaj slobodni prijevod stihova čuvene Dylanove pjesme »Like A Rolling Stone« naveden je kao moto – naravno u originalu (»How does it feel, how does it feel? To be without a home, like a complete unknown, like a rolling stone«) – novog romana Vlade Simcicha Vave, knjige »Kapetan onkraja«. Naravno, takvi uvodni citati uvijek imaju itekakve veze sa sadržajem teksta koji slijedi, a u slučaju ovog romana ta je veza u tome da novi roman riječkog rockera i književnika govori o beskućništvu, jednoj od sve uočljivijih tužnih pojava i u Hrvatskoj.

Naslovnica novog romana V. Simcicha

Vavin je nesretni glavni lik Vlado, šezdesetogodišnji bivši profesor književnosti i vrlo uspješan rock glazbenik. U školi nikada nije radio, a kad je karijera rockera počela blijediti, krenule su financijske i psihičke krize koje njegovu ženu Marijanu, nakon što su na noge postavili kći Normu, tjeraju na razvod braka. Budući da su živjeli u njezinom stanu, nesretni rocker mora otići, a kako ga sve skupa toliko pogodi da nema volje ni za što, pretvara se u – beskućnika! Uskoro ostaje i bez novca, nema dovoljno ni za sendvič, skuplja otpatke iz kanti za smeće, krade po trgovinama, šverca se u autobusima, skuplja stare boce i prodaje ih, žica novac za hranu, spava najprije u nekom skladištu s daskama, pa u nekoj rupi nedaleko od Korza…

Junak našeg doba

Odrekao se svih i svi su se odrekli njega. Od supruge je otišao, sa sestrom više nema kontakata otkad je umro otac, kći živi i radi u Liverpoolu, bivše prijatelje i poznanike izbjegava, a jedino društvo su mu ostali beskućnici s kojima povremeno razgovara, odnosno mačak Beli s kojim dijeli »ledenu rupetinu« u kojoj spava. No, sve to previše mu ne smeta jer sve to on, na jedan način, shvaća i kao svoj protest protiv svijeta i društva u kojem živi – »Očistio sam se svih demona sustava, lišio se bilo kakvih suparništava i zavisti, oslobodio se većine emocija koje su me tjerale u tjeskobu, gotovo sam mogao reći da sam sazrio. I trebao mi je samo jedan dan da se spakiram i iselim od Marijane. Puf, život je otišao. Ostao bez zdravstvene skrbi, čistog rublja, knjiga, instrumenta, ugodnih subotnjih izležavanja. Mogu se kladiti da još mjesecima kasnije susjedi nisu ni primijetili kako ne živim u zgradi.« – pripovijeda čitatelju ovaj junak našeg doba.

Vlado Simcich Vava / Foto BLAGOJA PEŠIĆ

Uz prikaz svog mučnog života glavni nam lik kroz niz vrlo dobro oživljenih sporednih likova predstavlja ne samo svijet beskućništva, pri čemu svaki od tih nesretnih ljudi ima neku tešku životnu priču (kocka, izgubljeno nasljedstvo, alkohol…), već i niz drugih likova koje sjajno portretira – čuvar skladišta, dementni otac, studentske ljubavi Davina i Klara, iscjeliteljica Ankica, prodavačica Marta… Tu zanimljivu galeriju likova, kao i sva ostala zbivanja, pripovjedač nam prenosi govoreći u prvom licu jednine, najčešće sam sebi. Uz prikaz stvarnosti svjedočimo i njegovom prisjećanju na prošlost pri čemu su neke od epizoda, posebno ona s prijateljicom koja završi na psihijatriji, sjajne. Odlika svih tih epizoda, a ukupno je četrdeset i jedna, je kratkoća i sažetost zbog čega se roman čita lako.

Visoka emocionalnost

Jedna od odlika romana svakako je i visoka razina emocionalnosti koju Simcich stvara time što uspoređuje brutalnu sadašnjost svog glavnog lika sa sretnom prošlošću prepunom ljubavi prema kćeri, supruzi, ocu i majci. On i u najvećoj neimaštini čuva kćerin dječji crtež koji mu je davno darovala, mašta o njoj i zamišlja razgovore s njom, prisjeća se sretnih dana s Marijanom, a posljednji trenuci zajedničkog života s Marijanom vezani su uz prisjećanje na Normu kao djevojčicu – »Otišao sam u kćerinu sobu. Još je bila ispunjena plišancima, kao da još uvijek ima osam godina. Izvukao sam iz njezina ormara samo plahtu, svukao se i legao u njezin krevet prizivajući iz sjećanja način kako bi se priljubila uz mene s palčićem u ustima i za nekoliko minuta zaspala.« – piše prisjećajući se prošlosti Vlado.

Naravno, analize prošlosti i sadašnjosti donose i raznovrsne zaključke i stavove pa je tako za nesretnog beskućnika Vladu ljubav »melodija tkana zlatnim notama«, ali isto tako »Božić su umjetno proizvedeni sretni dani«, a »Siromaštvo je nedostojanstveno poput starosti, bolest kojoj nema lijeka«.

Knjiga je, logično, po svemu i osuda suvremenog hrvatskog i bilo kojeg drugog društva koje dozvoljava pojavu beskućništva, a uz sustav i njegove »odlike« kritici su izvrgnuti i ljudi koji to društvo čine i od kojih, čast iznimkama, većina nema ni elementarnih oblika suosjećajnosti i želje da pomogne onima kojima je pomoć itekako potrebna. Definitivno, kroz svoj novi količinom nevelik roman (162 stranice) Simcich je uspio na zanimljiv i pažnje vrijedan način obraditi jednu za hrvatsku stvarnost sve bitniju temu pa tako ovog proljeća nakon romana o dužničkom ropstvu (»Knjiga troškova« Vesne Ćuro Tomić) evo nam i romana o beskućnicima koji završava nesvakidašnjom rečenicom koja glasi: »Kakav glupi…kraj«. Ne vjerujte autoru. Kraj nije glup, a knjiga je jako dobra..