U brojnim enciklopedijskim odrednicama i leksikonima književnosti, u pravilu se navodi kako je velikan ruske/sovjetske poezije Vladimir Majakovski kao pripadnik »eksperimentalnog« (kubo)futurističkog pokreta, ujedno bio i jedan od vodećih pjesnika Oktobarske revolucije, velikog »planetarnog«, proleterskog, socijalnog preokreta »boljševičke« provenijencije; uostalom samog je sebe, u svom prepoznatljivom, karakterističnom, (polu)ironičnom stilu nazivao »dobošarem revolucije«. A, suvremenici su ga često, zajedno s Maksimom Gorkim, drugim književnim bardom novodobne ruske literature nazivali »Marxom i Engelsom sovjetske književnosti«, kako bi istakli njihov »nemjerljiv doprinos« pisanoj riječi u funkciji revolucije, dakle temeljite preobrazbe ruskog društva kojom će se čovjeka konačno osloboditi stoljetnog robovanja nepravednom svijetu kapitala, zasnovanom na vladavini nehumanih klasnih, odnosno »eksploatatorskih odnosa«. Danas, kada znamo u što se krvavim »staljinskim« intervencijama izrodila, odnosno monstruozno deformirala Oktobarska revolucija, ovakve i slične atribucije uglavnom izazivaju tek sažaljiv, možda i podrugljiv osmijeh, ali ipak ne bismo smjeli brzati i(li) biti (pre)strogi u donošenju definitivnih sudova, jer usprkos svemu, Majakovski, za razliku od Gorkog (kojem ne poričem književni značaj), nije ostao »okovan«, zatočen okvirima socijalističkog realizma (kojem je Gorki za razliku od brojnih drugih svojih sljedbenika i epigona, ostavio snažan i osebujni po-etički žig), već je, ne poričući »ideološki predznak kojem se stavio u službu kategorijalnih, epohalnih društvenih promjena«, upravo zahvaljujući »poetici revolucije« dinamizirao i modernizirao sovjetsku varijantu realizma, ali i učinio daleko više od toga: stvorio je posvema novi pjesnički iskaz, proširio ga i dao mu, do tada nepoznatu, nepostojeću dimenziju i tako oslobodio nova stvaralačka polja djelovanja i daleko iskoračio preko granica klasične, tradicionalne poezije, ušavši u svijet kojim se prije toga malo tko, zapravo gotovo nitko nije bavio.
Autopoetički esej
Svim »uzvišenim pjesničkim, ali i šire literarnim formama i normama« Majakovski se svojim genijem narugao, strovalio ih je u »bezdan praznine« i pokazao kako se i u tzv. ideološkom ključu može stvarati »izvanvremenska« književnost, a sve u plemenitoj nakani, ali i strastvenoj želji da snažno zahvati i riječima obuhvatiti vrijeme revolucije kao ishodišta novog, slobodnog svijeta i čovjeka. Po svemu sudeći, on je iskreno bio uvjeren kako se čovječanstvo, naravno zahvaljujući revoluciji, nalazi na pragu nove autentično humane epohe i da joj i on osobno mora dati svoj umjetnički doprinos i time se u punini svoje ličnosti potvrditi i kao pisac, ali i kao čovjek kojem je istinski stalo da se u »totalitetu svojih mogućnosti« dokaže pred svim silnim izazovima povijesti, kao i vremena u kojem živi, odnosno s kojim živi. A, poezija, po Majakovskom, tu ima ključnu ulogu i zahvaljujući upravo njemu, postali smo svjesni kako sve može biti i kako sve zapravo i jest poezija, ili kako je to lucidno definirao Viktor Šklovski (1893. – 1984.): »U svojoj je poeziji ispisivao novu ljubav novog društva, ona je postojala, ali ujedno i nije postojala – zato što još nije bila viđena.«
A, kako se rađala ta njegova poezija, kojim postupcima, kojim putovima i kojim »sredstvima«, Majakovski nam je pokušao pokazati i objasniti ispisujući neveliku knjižicu naslovljenu »Kako se prave stihovi?« (Sandorf, Zagreb, 2024.), u već afirmiranoj ediciji Tok ovog uglednog nakladnika, a u prijevodu s ruskog Ive Alebića, koji se, već dokazano hvata u koštac sa zahtjevnim tekstovima i pokazuje sav svoj raskošni prevoditeljski talent. Majakovski je u ovom »autopoetičkom eseju« dokazao zašto se smatra »jednim od najmoćnijih glasova ruske književnosti i poezije dvadesetog stoljeća«, a pritom nam je analizirajući »cijeli proces nastajanja vlastite pjesme Sergeju Jesenjinu, otkrio i tajne tehnike spisateljskog zanata, neisforsirano autoironičan, istovremeno i smrtno revolucionarno ozbiljan te urnebesno duhovit sintetizira svoja stajališta o estetici i individualnom umjetničkom integritetu i tako daje neprocjenjiv uvid u detalje svog osobnog kreativnog procesa. Uz pitanja jezika i prozodije, Majakovski istražuje i umjetnikov zamršeni odnos prema avangardi, romantizmu, povijesti, revoluciji i samoubojstvu«.
Ali, ne samo to: Majakovski nam je ovom knjigom pokazao i zašto je njegova poezija tako nova i drukčija i zašto je tako sjajno korespondirala s revolucionarnim zbivanjima, »novom« poviješću koja se rađala pred njegovim očima i u kojoj je aktivno i sam sudjelovao i to nedvojbeno kao jedan među »najglasnijim i najkreativnijim« akterima tadašnje umjetničke, zapravo kulturne scene. Istodobno je (iz)vršio revoluciju pjesničkog izričaja i u tom smislu, osluškujući žargon ulice, unosio je u svoje po-etičko stvaralaštvo nove riječi, ne skanjivajući se čak ni uporabe vulgarizama, sve s jasnim ciljem pojašnjavanja i pojačavanja slike stvarnosti o kojoj pjeva. Te kovanice novih riječi, neologizmi, asocijacije itd. služile su mu kako bi do tada nepoznatim metaforama i kroz neobuzdanu igru riječi, prošaranu hiperbolama »razbio« tradicionalnu ritmičku strukturu stiha i ponudio novu rimu koja bi imala i drukčiju »grafičku interpretaciju«, odnosno »stepenasti« raspored koji je najviše odgovarao njegovom eksperimentalnom stavu i(li) pozi retora koji se nabolje snalazi i najživlje osjeća onda kada se neposredno obraća najširem auditoriju čitatelja, ali još i više slušatelja i to na »masovnim« poetskim recitalima, odnosno pjesničkim mitinzima.
Angažirana poezija
Revolucionarna estrada, ako se to može tako nazvati, bila je Majakovskom prostor u kojem se osjećao »kao riba u vodi«, u svom punom elementu, jer nastupi uživo njegovoj su poeziji davali neviđenu energiju, »antiestetski naboj«, buntovničku dimenziju, ali i posebnu »revolucionarnu« melodioznost kojom je svoju poeziju lakše prepuštao »velikim povijesnim zadaćama« koje su osmišljavali i pokretali boljševici snivajući o jednom novom, drukčijem i boljem svijetu. Takva »agitacijska, angažirana poezija« u sebi je nosila i širila optimističnu snagu i viziju, a istodobno je njegov pjesnički narativ činila toliko posebnim, jedinstvenim, da je uredno, služeći se ironijskim i satiričkim digresijama (što se, kažu, jasno prepoznavalo u njegovim govorničkim intonacijama) to »plakatiranje« ideja uvijek bilo podređeno slobodi kao najvišoj vrijednosti čovjekova bića, čime je svojim stihovima da(va)o univerzalan ton, značenje i smisao. Svojim specifičnim, »oslobođenim« jezikom, kroz »igru asocijacija«, vlastitu poeziju nije usmjeravao samo »putovima revolucije«, već je oštro žigosao mnoštvo negativnih pojava u sovjetskom društvu koje nisu bile samo »refleks« tadašnje političke zbilje, već i sve izraženije Staljinove samovolje koja je otvoreno »uništavala čovjeka i revoluciju«, a zapravo sve one koji bi po mišljenu Lenjinova nasljednika predstavljali prijetnju učvršćivanju njegove apsolutne vlasti. Majakovski je istraživao sve »fenomene« koji su sputavali razvoj i širenje revolucije kao prostora slobode, a potom je i žestoko, kritički komentirao sve deformacije unutar revolucijom stvorenog sustava; upirao je prstom u birokraciju, korupciju, nove oblike »nomenklaturne malograđanštine«, nepotizam i sve ostale boleštine sovjetskog, tzv. real-socijalističkog društva u kojem je sve više (pre)vlast (pre)uzimala Staljinova diktatorska politika čiji se temeljni postulat svodio na radikalan obračun s neistomišljenicima.
Tako su i nastale brojne, maestralne satirične pjesme, poput »O itkovima«, »Podmitljivci« itd. Da je kojim slučajem Majakovski poživio; podsjetimo se: 14. travnja 1930. godine izvršio je samoubojstvo, veliko je pitanje bi li preživio staljinske čistke, jer je gotovo sigurno da bi se našao na udaru policijskih i(li) tajnih službi; ako mi je dozvoljeno spekulirati, mogao bih se (o)kladiti da bi bio uhićen i na jednom, od tada brojnih političkih monstr-procesa kao »neprijatelj socijalizma«, »špijun Zapada«, ili već pod bilo kojom drugom izmišljenom optužbom bio drastično kažnjen i osuđen na dugotrajno izdržavanje kazne u nekom od sibirskih gulaga. Ili bi skončao kao Maksim Gorki (pravim imenom Aleksej Maksimovič Peškov) za kojeg gotovo da više i nema sumnje da nije umro prirodnom smrću od upale pluća (1936.) kako je vlast službeno (po)tvrdila, već ga je Staljin dao likvidirati. Naime, Staljin je u već poodmakloj fazi paranoje zazirao, bio uvjeren kako mu i najbliži suradnici rade o glavi i svaku, pa i dobronamjernu kritiku na svoj račun doživljavao je kao atak na osobni ugled i autokratski model vladanja, pa je tako počeo i strahovati od piščeva velikog ugleda u javnosti i autoriteta kojeg je kao partijski veteran uživao (u predrevolucionarnim godinama boljševičke ilegale Gorki je dio svojih respektabilnih književnih tantijema ustupao Lenjinu i vodstvu stranke kako bi mogla financirati svoju razgranatu djelatnost u zemlji i inozemstvu), uvjeren kako bi se oko njega, u danom trenutku mogli okupiti nezadovoljni članovi partijske elite i vladajuće nomenklature.
Fatalni čin
Majakovski je opjevao revoluciju i naravno, ta njegova »revolucionarna poezija« nije bila lišena »propagandističkog naboja«, ali i u tom, nazovimo ga »agitacijskom« smislu on je bio daleko ispred svog vremena; jednostavno pretvarajući svaku izgovorenu riječ i svaki napisani stih u poeziju, pa i o naizgled najbeznačajnijim stvarima, svoje je pjesme naoružao idejama koje su imale takav emancipacijski karakter i naboj da su snažno »sanirale« svaki pokušaj njihove politikantske zlouporabe. Dakako, ta dvojnost autentičnog i agitacijskog, za Majakovskog je u početku bila igra puna izazova; iako se dvojnost spomenutih pojmova od samih početaka nije prestajala sukobljavati, on je zahvaljujući svom ogromnom spisateljskom talentu i nepresušnoj energiji, koja se često pretvarala i u verbalnu kanonadu bio uvjeren kako su sva sredstva u obrani revolucije od malograđanske kontrarevolucije dozvoljena, ali vremenom je počeo sve više uviđati i jasnije shvaćati kako mu takva pozicija postaje i konkretno politički, ali i moralno, pa i poetski neodrživa, jer se revolucija postupno sve više institucionalizira, odnosno instrumentalizira u funkciji partijske apologije i time gubi svoja autentična revolucionarna svojstva i da bi se on kao pisac lako mogao naći u stvaralačkom »limbu«, čime bi sve ono čemu je posvetio svoj život, u što je iskreno vjerovao (p)ostalo obesmišljeno i možda upravo tu i treba tražiti prave razloga njegova samoubojstva, a ne u ljubavnim problemima koji su u (ne)sretnoj vezi s lijepom, slobodoumnom i ekstravagantnom Ljiljom Brik (1891. – 1978.), u razdoblju između 1925. i 1930. godine, u jednom trenutku »eksplodirali«. Naime, radilo se o svojevrsnom bračnom trokutu, jer je Lilja bila udana za Osipa Brika (1888. – 1945.), jednog od osnivača, zajedno s Romanom Jakobsonom (1896. – 1982.) Moskovskog lingvističkog kružoka (1915.) i Društva za studij poetskog izraza (OPOJAZ), utemeljenog 1916. u Petrogradu, intelektualca bliskog futuristima, koji se divio Majakovskom i zajedno s njim i Nikolajem Asejevim (1889. – 1963.) i Aleksejem Kručonihom (1886. – 1968.) i ostalima osnovao 1923. godine čuveni časopis LEF (Lijevi front) i bio mu odani prijatelj, ali je istodobno i s pjesnikom u »slobodnoj zajednici« živjela i njegova supruga Ljilja i taj zajednički život »u troje« im usprkos zgražavanju javnosti nije smetao, iako se iz pjesnikovih izjava kako mu je Ljilja »ljubav života« dalo naslutiti kako neke stvari u međusobnim odnosima, bez ogleda na »deklariranu« slobodu i emancipaciju ipak ne »štimaju«.
Bilo kako bilo, Majakovski se odlučio na fatalni čin, što jasno upućuje da se sa spomenutim problemima, ili nečim trećim što nikada nećemo pouzdano (sa)znati, nije više znao/želio nositi i da je kao iznimno senzibilna i temperamentna osobnost odlučio okončati neizvjesnost koja je u svakom pogledu, uvažavajući i sve složeniji politički i društveni kontekst za njega postajala do konačnog sloma sve neizdržljivija. Majakovski se u pjesmi »Sergeju Jesenjinu« (iz 1925.), koju nam je Alebić ponudio u efektnom prijevodu Vladimira Gerića i koja se nalazi na kraju knjige, zapravo referirao na čuvenu »oproštajnu« pjesmu Sergeja Aleksandroviča Jesenjina (1895. – 1925.) »Doviđenja dragi, doviđenja«, iz 1925. godine (također u Gerićevom prepjevu) i to posebice na stihove: »Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova/al ni živjeti baš nije novije«; nakon čega je slavni pjesnik ubrzo skončao samoubojstvom. Naime, 28. prosinca 1925. godine Jesenjin se, tako glasi službena verzija, objesio (kaišem od kofera) u sobi poznatog lenjingradskog hotela Angleter, iako su to mnogi, na temelju niza činjenica koje bude sumnju u vjerodostojnost policijskog izvješća doveli u pitanje (strašan kaos u sobi, tragovi krvi na podu, svježa rana na pjesnikovoj podlaktici, velika modrica ispod oka itd.), uvjereni kako se radilo o nasilnoj smrti. Majakovski na vijest o Jesenjinovu samoubojstvu, nezadovoljan, zapravo zgrožen atmosferom stvorenoj u ruskoj/sovjetskoj javnosti nakon tog čina, kao i opasnim i negativnim društvenim posljedicama, posebice u dijelu mlađe ruske populacije za koju je Serjoža bio uzor, u svojoj mu je, već spomenutoj pjesmi replicirao stihovima: »Treba otimati radost danima što bježe/Na svijetu umirati nije teško/Stvoriti život/Daleko je teže«. Dakle, poema »Sergeju Jesenjinu« nije bila samo reakcija na tragediju, očajnički čin prijatelja, ali nedvojbeno i književnog rivala (kojem se divio, koji ga ujedno privlačio i odbija i s kojim se u bitnim stvarima ni malo nije slagao), već je tom pjesmom Majakovski iznio, predstavio jedan cijeli poetski i širi književni i egzistencijalni stav i program kojim je (o)sudio »malodušnost« za koju Jesenjin nije znao/želio pronaći lijeka i utočište je potražio u smrti koja briše sve razlike, ali i ostavlja prepoznatljive tragove u zajednici povodom kojih je Majakovski odlučio napisati cijeli esej, nazvavši ga »Kako se prave stihovi?«, da bi na kraju, da paradoks bude veći, i sam pošao Jesenjinovim stopama.
U njemu Majakovski piše: »Nakon što sam izmjerio i razmislio odlučujem: isprva treba zainteresirati sve slušaoce dvosmislenošću zbog koje nije jasno na čijoj sam strani, zatim treba preoteti Jesenjina od onih koji njegovu smrt iskorištavaju radi svojih interesa, treba ga pohvaliti i rehabilitirati onako kako to nisu mogli njegovi štovatelji…Osvojivši auditorij i zgrabivši pravo da govorim o postignućima Jesenjina i njegova kruga neočekivano usmjeravam čitatelja prema uvjerenju u bezvrijednost, beznačajnost i nezanimljivost Jesenjinovog kraja: preformulirao sam njegove posljednje riječi pridajući im obratni smisao.« I na kraju ovog eseja, kao svojevrsna (o)poruka svima koji žele ući u tajne »pjesničke proizvodnje«, Majakovski u 12 točaka na primjeru Jesenjina sumira, zašto je poezija tako zahtjevna i značajna »stvaralačka djelatnost« i zašto »u paramparčad treba razbiti bajku o apolitičnoj umjetnosti«, zaključujući zašto on osobno i njegovi »lefovci« nikada ne govore kako su jedini vlasnici tajni pjesničkog zanata, ali kako jedini žele otkriti te tajne,» jedini koji ne žele stvaralaštvo spekulantski okružiti umjetničko-religijskom aurom svetosti«.
Kako (na)pisati pjesmu
Ujedno je Majakovski preporučio i metodu kako (na)pisati pjesmu i da bi trebali pisati o svim stvarima koje muče naše vrijeme, sadašnji trenutak i kako je pritom najvažniji ritam, kao osnova svake pjesničke stvari, koji potom odjekuje njome i postupno iz te tutnjave izvlači pojedine riječi. Doslovno kaže: »Neke riječi jednostavno odskaču i nikada se ne vraćaju, druge se zadržavaju, prevrću i izvrću po nekoliko desetaka puta, dok ne osjetiš da je stvar sjela na svoje mjesto… A, odakle dolazi to glavno tutnjanje – ritam – nije poznato. Za mene je to svako ponavljanje zvuka u meni, buke, ljuljanja… općenito govoreći ponavljanje svake pojave koju percipiram kao zvuk. Ritam može prenijeti i zapljuskivanje morskih valova koji se beskonačno ponavljaju i sluškinja koja svako jutro lupa vratima… Ritam je glavna snaga, fundamentalna energija stiha. Nemoguće ga je objasniti, o njemu se može reći samo onako kako se govori o magnetizmu ili struji kao tipovima energije… Ritam može biti isti u mnogim pjesmama, čak i u čitavom pjesnikovom radu i to ne čini rad monotonim, jer može biti do te mjere složen, kompleksno oblikovan da čak i nekoliko velikih poema neće iscrpiti sve njegove mogućnosti.« Slobodan stih s revolucionarno naglašenim ritmom, eliptična sintaksa, maksimalna sloboda rime, asonance i stilistička sredstva ruske prozodije, to su bili pokretači i sredstva stvaralaštva Vladimira Majakovskog. I tom se logikom vodio pri raščlambi Jesenjinove pjesme »Doviđenje dragi, doviđenja«, ali i njegova svekolika lika i djela.
Vladimir Vladimirovič Majakovski rođen je 19. srpnja 1893. godine u gruzijskom mjestašcu Bagdadi (kod Kutaisija) na Kavkazu, gdje je njegov otac, osiromašeni plemić radio kao šumar, ali je pet godina nakon rođenja sina preminuo i obitelj se preselila u Moskvu u kojoj je živjela boreći se stalno s materijalnom oskudicom. Odrastajući u takvom socijalnom miljeu, mladi se Vladimir već u gimnaziji upoznao s revolucionarnim idejama, tako da je početkom 1908. pristupio boljševičkoj frakciji ruske socijaldemokracije, da bi u ožujku iste godine bio uhićen »zbog ilegalnih aktivnosti«. Nakon mjesec dana bio je kao maloljetnik pušten iz zatvora, ali za kaznu izbacili su ga iz gimnazije, pa je školovanje nastavio u poznatoj umjetničko-industrijskoj školi »Stroganov«, gdje se također nije dugo zadržao, jer je već iduće (1909.) godine iznova bio uhićen zbog sudjelovanja u organizaciji bijega desetak političkih zatvorenika. U samici zloglasne Butirke proveo je jedanaest mjeseci i tu je i počeo pisati prve pjesme, od kojih niti jedna nije sačuvana, jer su mu bilježnicu sa stihovima oduzeli i uništili zatvorski čuvari. Tijekom 1910. zbog »nedostatka dokaza« vlasti su ga pustile na slobodu, a on je po izlasku iz zatvora odustao od »organiziranog partijskog djelovanja« i odlučio se posvetiti poeziji, ali i nadalje je ostao blizak boljševicima.
Tijekom 1911. upisao se u Školu slikarstva, kiparstva i građevinarstva i počeo je samostalno živjeti, izdržavajući se crtanjem planova, pisao je oglase i slično. Tada je upoznao Davida Burljuka (1882. – 1967.) oko kojeg se okupljala grupa slikara i pjesnika i kada mu je Majakovski pročitao svoje pjesme, on se njima oduševio, prigrlio ga je i uključio u svoju grupu koja je zagovarala novi pristup umjetnosti koji je kasnije prozvan futurizmom, a Majakovski ga je ubrzo počeo »obrađivati« na svoj »kubofuturistčki način«; odnosno provokativno je odbacivao svekoliku prijašnju kulturu, tražeći novu »oslobođenu buržoaskih nameta«. Napustivši školu, zajedno s futuristima, Majakovski je proputovao Rusiju (Petrograd, Kijev, Tiflis, Harkov…) i gdje god je nastupao plijenio je pozornost, kako svojim markantnim izgledom, posebice visinom i elegancijom, ali još i više nastupima koje je publika oduševljeno pozdravljala. Tijekom 1912. futuristi su tiskali svoj programatski almanah »Šamar društvenom ukusu«, u kojem je Majakovski objavio svoje poznate pjesme »Noć« i »Jutro«. Zapravo, one su jasno naznačile glavne odlike njegova budućeg stvaralaštva: riječ u stihu gubi svoju smislenu funkciju koju ima u svakodnevnom govoru i pjesnika interesira samo kao skup glasova koji služe za izražavanje emocionalnih finesa, koje se postižu »zračenjem riječi«, ili izgledom, grafikom napisane riječi na papiru, a autor ih mijenja i kombinira više po glazbenim, pa čak i slikarskim zakonima, nego s(u)kladno osmišljenim pravilima ljudskog govora. Ali, kako su futuristi uporno nastavljali svoj rat »do istrebljenja« sa simbolistima, Majakovski se, nezadovoljan njihovom »skučenom isključivošću« polako počeo distancirati od pokreta i 1913. u maloj tiraži objavio je svoju prvu zbirku pjesama »Ja«, a iste je godine napisao i tragediju »Vladimir Majakovski«, koja je ubrzo potom bila postavljena u petrogradskom Luna-teatru, u kojoj je sam igrao glavnu ulogu.
Poeme
Prvo značajno djelo koje je privuklo veliku pozornost ruske kulturne javnosti bila je poema »Oblak u hlačama« (1915.), u kojem je objavio rat građanskom poretku uzvikujući: »Dole vaša ljubav! Dole vaša umjetnost! Dole vaš poredak! Dole vaša umjetnost!«. Početkom Prvog svjetskog rata, tj. 1915., Majakovski je bio mobiliziran i radio je do početka 1917. godine kao tehnički crtač u vojnoj auto-školi, ali je i dalje intenzivno pisao, tako da mu je Maksim Gorki (1868. – 1936.) u svom Ljetopisu objavio odlomke antiratne poeme »Rat i mir«, koju cenzura nije dozvolila u cijelosti tiskati. Prije toga, 1916. objavio je poznatu poemu »Flauta-kičma«. Februarsku, a posebice Oktobarsku revoluciju 1917. godine Majakovski je oduševljeno dočekao i bezrezervno podržao, proglašavajući kako je »stvar revolucije i njegova stvar«. A, 25. listopada 1917. godine našao se u samom središtu revolucionarnih zbivanja, u Smoljnom, ali ubrzo potom je, nošen stihijom revolucije napustio Petrograd i prešao u Moskvu, kako bi nastavio suradnju s futuristima i svakodnevno, pred oduševljenom publikom recitirao svoje stihove u »njihovom« poznatom Poetskom caffeu. Međutim, tražeći nove mogućnosti za svoj umjetnički rad, ponovo se vratio u Petrograd i počeo je surađivati s časopisom Umjetnost komune, a bio je pozivan i na sastanke kolegija likovnih umjetnosti Narodnog komesarijata za prosvjetu, držao je predavanja, snimao filmove, crtao reklamno-propagandne plakate i pisao i recitirao stihove na pjesničkim mitinzima pred vojnicima i radnicima.
Genijalno »umjetničko dijete« Majakovskog, nastalo tih revolucionarnih godina, bila je »deklaratorna« poema »Lijevi marš« (1918.); nije govorila ni o kakvoj partiji, instituciji, vladi, već se obraćala masama, milijunima proletera, revolucionara koji traže bolji i pravedniji svijet. Tijekom 1918. napisao je kazališni komad »Misterija – buffo« (koji je 1921. proširio), a u Teatru glazbene drame ga je, u povodu prve godišnjice Oktobarske revolucije inscenirao slavni Vsevold Mejerhold (1874. – 1940.). Prije odlaska u Moskvu (1919.) u članku »Ljubiteljima jubileja« je napisao:
»Sve što sam napisao ostavljam drugima da proučavaju, sve napuštam kako bih prekoračio vlastitu sjenu i stvorio novu knjigu.« U Moskvi je djelovao kao suradnik telegrafske agenture ROSTA, u kojoj je bio zadužen za izradu i »proizvodnju« agitacijskih stihova i plakata, koji su u tim ratnim godinama, u Petrogradu, zamjenjivali novine. Radio je neumorno, znao je obraditi i osamdeset tema dnevno (pisao je o svemu, od poreza i borbi protiv gladi, preko građanskog rata, do prehrane), a sam je nacrtao preko 3. 000 plakata, zapravo sve što je bilo sadržano u njima sintetizirao je u velikoj poemi »150.000.000« koju je tiskao 1920. godine, da bi u sličnom tonu 1924. objavio poemu »Vladimir Iljič Lenjin«. Činilo se kako za Majakovskog ne postoje granice izdržljivosti: pisao ja na svakom koraku, u tramvaju, redakcijskoj gužvi, pa čak i u pauzama između javnih nastupa. Mogao se maksimalno koncentrirati, stalno je nešto zapisivao u svoju bilježnicu i gotovo nikada zapisano nije morao ispravljati i(li) dorađivati, a bio je poznat kao ogorčeni protivnik svake površnosti. Kako je govorio: »Jednostavno si ne dozvoljavam pisati loše.« Tada je i obnovio prijateljstvo s Osipom i Ljiljom Brik koje je upoznao još 1912. kada su zajedno djelovali u pjesničkoj grupi Gileja.
Genijalni inovator
Svršetkom građanskog rata u Rusiji, ROSTA se prestala baviti »novinarstvom« i Majakovski je nastavio sa sličnim reklamno-propagandnim poslovima u Glavnom političko-prosvjetnom komitetu i po osobnom priznanju tada je u punom smislu riječi »shvatio kako ne postoje ne-pjesničke teme« i da je »pjesnik nekvalificirani, fizički radnik revolucije« kojeg moraju interesirati životni, a ne apstraktni problemi čovjeka i društva. Majakovskom je uzvišen odnos prema poeziji bio stran i komičan; zapravo stavom kako granice stiha treba radikalno pomjeriti prema stvarima za koje nikada ne bi ni pomislili da mogu biti predmetom umjetnosti, on se pokazao kao genijalni inovator na polju književnog stvaralaštva. Zbirke njegovih pjesama bile su redovito tiskane i kada je u poemi »Na sav glas« konstatirao kako je objavio stotinu tomova svoje poezije, »partijskih knjižica«, kako je ironizirao, zapravo nimalo nije pretjerivao, a nastupima uživo se ne zna broja; oni su mu, nalik mitinzima, bili najvažniji, jer je bio uvjeren kako time nastavlja »tradiciju trubadura, majstorzingera i mimezingera«. Puno je, posebice od 1922. putovao po svijetu (SAD, Meksiko, Njemačka, Francuska, Poljska, Čehoslovačka, Latvija…) i o svojim impresijama ostavljao zabilješke u svojim stihovima. Kako su se u to vrijeme vodile žestoke rasprave kakva bi trebala biti socijalistička umjetnost, i Majakovski se u njih uključio i 1923. pokrenuo je svoj časopis LEF (Lijevi front); izašlo je svega sedam brojeva, ali je ostavio velikog traga na polju avangardne umjetnosti. Između ostalih, Majakovski je u časopisu objavio slavnu poemu »O tome«, zatim prvi dio poeme posvećene Lenjinu, ali zbog niza nesporazuma list je prestao izlaziti 1925. godine.
Naravno, Majakovski je surađivao i s nizom drugih časopisa, jer njegovi su radovi bili iznimno popularni i rado čitani, ali kada je 1928. pristupio RAPP-u (Ruska asocijacija proleterskih pisaca), brojni njegovi prijatelji su to smatrali izdajom (kubo)futurističkog programa, budući da je udruga bila neprijateljski raspoložena prema eksperimentalnoj umjetnosti, a ujedno su se i u partijskim krugovima počeli od njega distancirati, posebice nakon što je režim na čelu sa Staljinom odlučio stvoriti jedinstvenu, krovnu književnu organizaciju (Savez sovjetskih pisaca) i RAPP mu više nije bio potreban; dapače postao je smetnjom. Tijekom 1928. Majakovski je objavio satiričnu komediju »Stjenica« (glazbu je za ovaj komad komponirao Dmitrij Šostakovič/1906. – 1975.), iduće (1929.) godine humornu dramu »Topla kupelj«, ali ta kritika birokracije i malograđanštine nije više bila dobro primljena u partijskom vrhu; zapravo dogovorena inscenacija ovih djela bila je povučena, a izložba »20 godina rada« koju je pripremio Majakovski bojkotirana.
Cenzura
»Stjenica« i »Topla kupelj« su se našle na indeksu staljinske cenzure i zabrana njihova objavljivanja bila je povučena tek nakon Staljinove smrti. Osim toga, Majakovski nije dobio ni vizu za odlazak u inozemstvo, a sve to jer ga je najvjerojatnije Staljin u jeku borbe i kampanje protiv Lava Trockog (1879. – 1940.) sumnjičio da je isuviše blizak trockistima. Poklopilo se da je upravo nekako u to vrijeme poslije poeme »Dobro« (1927.), napisane u čast desetogodišnjice Oktobra, Majakovski namislio napisati poemu »Loše«, kao suprotnost spomenutoj pjesmi, odnosno kao upozorenje na »okoštavanje revolucije«, ali ona se, iako najavljivana nije pojavila, kao što su javnosti ostali nedostupni i brojni drugi radovi napisani tih godina. Primjerice, opsežna korespondencija između Majakovskog i Ljilje Brik, koja je u SSSR-u tek djelimice bila objavljena 1958. godine, a drugi dio 1991., dakle u doba neposredno pred raspad Sovjetskog Saveza, uz napomenu da ju je 1982. u kompletu u Švedskoj na ruskom jeziku tiskao B. Jangfeldt. Nakon što je Majakovski izvršio samoubojstvo, Osip Brik je objavio više od 200 članaka u raznim novinama i časopisima, a sve sa ciljem kako bi »rehabilitirao« genijalnog pjesnika (od)gurnutog voljom politike na društvenu i kulturnu marginu. Ali, tek nakon što se bračni par Brik u nekoliko navrata pismenim putem osobno obratio Staljinu, generalissimus je 1935. godine »popustio« i promijenio »kurs« prema Majakovskom, službeno ga proglasivši »najnadarenijim i najboljim pjesnikom sovjetske epohe«. Međutim, neovisno o mišljenju Staljina, Majakovski je svojom, u svakom pogledu originalnom i inovativnom poezijom (p)ostao jednim od temelja ruske poezije 20. stoljeća, ali i cjelokupne povijesti ruske književnosti, jer je svojim svekolikim stvaralaštvom iskoračio daleko preko granica do tada vladajućih umjetničkih, estetskih i širih kulturoloških normi i pravila.
