Šternov testament (Most Art Jugoslavija, Zemun, 2022.) sadržajno se nastavlja na Krstulovićev prethodni (anti)roman »Šalom porta nigra« (o kojem sam na stranicama Mediterana pisao neposredno po objavljivanju 2020. godine) i predstavlja drugi dio široko zamišljene trilogije o prethodnom dvadesetom stoljeću, kako kažu najkrvavijem u svekolikoj povijesti ljudskog roda.

Tematski je nalik Bertoluccijevom »Dvadesetom stoljeću« ispričanom na fascinantan filmski način, ali usudio bih se reći, Krstulovićev rukopis još suptilnije i dublje zadire u sve složene i skrivene pore naše (ne)davne povijesti koja nas još uvijek suštinski opterećuje, pa u velikoj mjeri i sudbinski određuje, ma koliko se mi tome opirali, umišljeni da možemo i znamo nadvladati sile zla, nesvjesni da su to nepobjedive sablasti koje se uvijek vraćaju i potvrđuju, samo na novi način, ničeansku tezu o »vječnom vraćanju istog«.

Svojim traktat-romanom autor nam želi predočiti kako se cijela (po)teškoća ljudskog roda, kroz svekoliko njegovo trajanje, krije u nedostatku sposobnosti poimanja naših temeljnih uvjerenja i u tom je duhu »gustim tkanjem« sjajno ispisanih rečenica, svoj književni narativ »uvezao« s reminiscencijama na niz značajnih ličnosti, ideja i historijskih zbivanja kako bi potvrdio, ili barem ukazao na ovu svoju vitgenštajnovskom manirom iskazanu misao.

Ujedno, svojim rukopisom koji se otima »pravilima literarnog knjigovodstva« ironično, pa i pomalo prezirno, sarkastično (svjestan da je sarkazam oružje nemoćnih) ismijava »zahtjeve znatiželjnih«, jer im nije do istine, već samo do udovoljenja puke, isprazne senzacije.

Ujedno, želio je trajno zabilježiti, »da se ne zaboravi«, kako je priča uvijek kolijevka sjećanja; samim time je i (ne)pouzdana koliko i samo sjećanje, ali na nama, svima kojima je iskreno stalo do znanja, svjesni da se do istine teško dopire, eventualno je to privilegij samo onih rijetkih, obdarenih hrabrošću i mudrošću odabranih, ostaje na duši da ga prenosimo, pa ma koliko vremenom (iz)gubilo na svojoj autentičnosti, jer »tragovi se ne mogu ukloniti, svjedoči prašina«.

Zaborav je grijeh mudrosti, njegovo nezakonito dijete; pretvara nas u čudovišta koja uvijek iznova, umišljene da sve znamo, možemo i smijemo, otvaraju Pandorinu kutiju zala, uvjereni kako možemo ovladati tim demonskim silama, a to je iluzija koja se kroz povijest stalno provlači i naravno plaća krvlju milijuna nevinih ljudskih žrtava. A, nevini su uvijek na krivoj strani povijesti, ili kako piše Krstulović: »Neuhvatljivost dijalektike je trajna«.

Nemirenje s postojećim

Spašavajući tuđe živote, Štern samome sebi nije mogao, niti znao pomoći. Pritajeno zlo uvijek čeka svoje vrijeme i svoje žrtve, kažnjava najbolje među nama; nevinim, otvorenim, pristojnim, poštenim spasa naprosto nikada nema. Njihov je ubojica uvijek isti, samo se u različitim epohama različito naziva; jednom je to povijesnin usud, potom nacija ili ideologija, (pre)često religija, na koncu za žrtvu nije ni važno u čije se ime zločine čini; sve je to u pravilu isprepleteno u opojnim i(li) (o)bjesnim revolucionarnim stihijama čiji bi zli dusi uvijek u svom sablasnom danse macabreu na koncu pobjednički marširali i slavili vlastite iznevjerene ideale.

Koliko god se teškim činilo odgonetavanje »znakova povijesti pored puta«, Krstulović nas snagom svog nespornog spisateljskog umijeća opominje i uvjerava kako u »zgusnutim« historijskim vremenima i(li) graničnim situacijama kada se doslovno radi o našim životima, jednostavno nema mjesta »ispraznim filozofijama«; tada (više) dileme nema, moraš se znati moći i htjeti odlučiti, odnosno djelovati i (o)braniti vrijednosti istine, pravde, dobrote, slobode i humanosti.

Ne pitajući za cijenu hrabro braniš svoja uvjerenja ili se kukavički priklanjaš sili, a za Krstulovića dvojbe nema, uostalom to je svojim odabirom, načinom života i ponašanja više nego jasno pokazao i dokazao; platio je i plaća, ponosno i bez patetike, visoku cijenu za svoja uvjerenja.

A to nemirenje s postojećim kao da je usud Krstulovićima upisan u njihov genetski kod; tko ne zna o čemu govorim neka pročita (trotomne) memoare revolucionara, partizana i narodnog heroja Vicka Krstulovća koje je obradio i za tisak pripremio njegov (najmlađi) sin Vladimir, autor »Šternovog testamenta«.

Spomenuti memoari, te tragična, nikada do kraja rasvijetljena smrt (ubojstvo?) Vladinog brata u Londonu (1974.); mladog, buntovnog slikara i autora sjajnih, analitičkih kulturalno-političkih tekstova, te oštrog i umnog kritičara društvenih (ne)prilika u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji Maksima Krstulovića (Vickova najstarijeg sina), kao i romani Vladimira Krstulovića, čine jednu cjelinu koja, po mom skromnom mišljenju, u velikoj mjeri krije ključ za razumijevanje epohe, naših nesporazuma i sukoba začetih početkom dvadesetog stoljeća, a koji evo traje još uvijek, sve do danas.

Dijalektika interesa kapitala

»Šternov testament« gorka je priča o dijalektici interesa kapitala, nacionalističkih košmara i brutalnosti eksploatacije »poniženih i uvređenih« koja u bezbroj varijacija traje već najmanje dvije tisuće godina, a isto se toliko vremena širi(la) i laž koja je poprimila mitske razmjere mržnje prema Židovima kao arhetipskog neprijatelja, a koja se rađanjem »profiliranog« (malo)građanskog društva, »klasno« transformirala i u mržnju prema marksizmu i »revolucionarnom radništvu« budući da je bila (iz)građena na floskuli kako navodno marksizma nema bez Židova.

Time su se njihove sudbine, fatalnom neizbježnošću, »sudarile« i zapečatile i kako kaže Krstulović: »Tako se idealno poklopila dinamika motivacije za rat i zločine…To su neprijatelji koje treba onemogućavati na svaki način, svim sredstvima do uništenja«.

A, natpis na poprsju američkog predsjednika i znanstvenika Benjamina Franklina (1706. – 1790.), što ga je izradio francuski kipar Antoine Hondoni (1741. – 1828.): »Eripuit caelo fulmen sceptrumque tyrranis« (»Oteo je nebu munju, a tiraninu žezlo«), možda najbolje svjedoči i(li) objašnjava intenciju, kao i raskošnu, rasudnu snagu Krstulovićeva rukopisa.

Već na samom početku romana, on nas sažeto uvodi u sadržaj priče, naglašava lajtmotiv koji se »provlači« kroz cjelinu njegova djela, uključujući i prethodni roman »Šalom porta nigra«: »Mršavi, ponosni pravednik je razapet. Neuki čudesnu moć pripisuju mladiću iz Nazareta. Ništa zato. Ipak se zna da je Židov. Izdali su ga, kako stoljećima čine da im bude lakše. Skromnog čovjeka u boga pretvaraju. Laž vlada, vrijeđa svakog čovjeka…Teško je izdajicama. Vlasništvo im je jedina utjeha. Čine sve da bude sve veće, još veće. Umiru užasnuti sobom, jer ga ne mogu sa sobom odvesti«.

A, potom, odmah u sljedećem poglavlju širi (s)misao svojih riječi: »Klasna mržnja kapitalista i malograđana prema Jevrejima građena je i potvrđivana i na činjenici da marksizma nema bez Jevreja…Nacisti i fašisti su prolazni, može se reći privremeni neprijatelji, koje kapitalizam uspješno prevlači na svoju stranu. Nasuprot su »judeo-boljševici« oslonjeni na teoriju i analize Karla Marxa. Nema načina da ih se pridobije ili promijeni.

Stoga jesu istinski neprijatelji…Jevreji su posebno opasni, jer se dva milenija brane znanjem, učenjem, knjigom i bespoštednim radom. Beskrajnim trpljenjem i nadom. Od drugih imaju samo prezir, izolaciju i pogrome. Njihov se položaj u svim sredinama bitno podudara s progonjenim radničkim borcima. Ovo je sasvim dovoljno da Jevreji i komunisti 20. vijeka postanu cilj koji mora biti uništen.

Besmislene floskule o parlamentarnoj demokraciji i slobodnom društvu pojedinaca, služe jedino da se kamuflira ideja o uništenju protivnika. Do sada najefikasniji način je tzv. liberalizam, fikcija višepartijskog sistema. Bez izgleda su baš svi koji nemaju podršku krupnog kapitala. Oni imaju svoje stranke (koje)…po nalozima moćnih proizvode zakone koji odgovaraju bogatim. To nije eksces korupcije, nego suština vladavine. Onaj koji se tome pokuša suprotstaviti biva brutalno uklonjen.«

Židovsko-komunistički usud

Bez ikakve sumnje Krstulović je novodobni argonaut naše suvremene civilizacije koji, kako se to uobičajeno zna reći (u njegovom slučaju bez ikakvih banalizacija) širokim potezima pera, a pri tomu krajnje minuciozno, vodi računa o detaljima/fusnotama (podsjetimo: đavo se upravo tu i krije) i istražuje ono zanemareno, namjerno prešućeno, (ne)svjesno potisnuto u stranu, na marginu i tako uočava skrivenu stranu historije koju bi svi rado zaboravili, ali ona nam se uporno vraća i kao farsa i kao (nova) tragedija.

Upozorava na napadnu sličnost židovsko-komunističkog usuda, ne samo kroz slike progona i pogroma koji su nad njima bili (iz)vršeni, a da su pri tome oni kao nesumnjive žrtve masovnih zločina bili brutalnom zamjenom teza proglašavani za izvorište svekolikog zla s kojim treba nemilosrdno obračuna(va)ti. Njihov je zajednički tragični usud (pre)očit, a da bi se mogao ignorirati, ali to se upravo stalno i sustavno čini i Krstulović je na sebe preuzeo nezahvalnu ulogu da se s tim insinuacijama obračuna, svjestan rizika svakovrsnih objeda i (ne)dobronamjernih nerazumijevanja kojima se izlaže.

I upravo na tome on gradi svoj roman u kojem ujedno i traži odgovore na esencijalna pitanja svoje/naše epohe, ali se i pita o egzistencijalnom položaju čovjeka u društvu, svijetu i povijesti.

Dimenzija povijesnosti je često samo kulisa koja prati zbivanja i utkana je u »Šternov testament«, u neku ruku na faustovski način, jer jasno i iskreno svjedoči o (ras)prodaji duše za velike ideale i male pare koji uvijek svršavaju rijekama krvi i protagonistima ogrezlim u najstravičnije zločine.

U svom je romanu Krstulović napisao ono što je naprosto morao napisati; to više nije pitanje estetike, pa čak ni etike, izvan je svakog ispraznog moraliziranja, već je kod njega na djelu ono kunderovsko »moranje«, jer u protivnom kakvog bi smisla imao život? »Šternov testament« fascinantna je šarada satkana od »Knjige smijeha i zaborava«, »Šale«, koje uvijek tragično završe, jer nas ogoljuju do kosti; naviješta nam kako je »Život (uvijek) negdje drugdje« i u čemu se krije ta »Nepodnošljiva lakoća postojanja« kojom pristajemo na sve, doslovno sve, samo da bi opstali, a bez da u to naše postojanje unosimo sadržajne imperative rasudne snage i moći.

To je grijeh naše civilizacije, to je teška, gorka i tegobna muka našeg bivanja, koja je Krstulovića, vjerujem, nagnala da se prihvati pera i potraži odgovore, prvenstveno za sebe sama, pa onda i za sve nas koji bolujemo od slične kjerkegorovske »bolesti na smrt«, kojoj dakako lijeka nema, ali pokušaj izlječenja, pa ma kako mukotrpan bio, nešto je najljepše i najvrednije što nam se može dogoditi.

Sizifov nadničar

Krstulović je napisao roman po svojoj mjeri, ali i za sve nas koji se iz neznanja ili lijenosti mjerom ne opterećujemo; tematski korespondira s blohovskom relacijom Subjekt-Objekt i respektirajući kategoriju Nade daje si oduška da, ne samo intelektualno, već i emotivno obračuna sa samim sobom, ali i društvom u kojem živi.

On nema iluzija da će pisanjem promijeniti svijet, lišen je svih banalnih predrasuda i pretencioznih stereotipa, dobro zna da našem svijetu, dakle i nama samima spasa nema, ali to ga ne sputava i ne lišava nade da kao »Sizifov nadničar« uporno, usprkos svemu gura svoj kamen i ispisuje sjajne stranice romana koji, skoro da sam siguran, danas neće naći mnoštvo čitatelja, neće postati dijelom mainstreama, ali predviđam mu izglednu budućnost i kao dokumentu (ne)vremena i kao doprinosu estetici novog žanra, jer se hrabro upustio u obradu i obranu aktualno nepopularnih tema s kojima se izbjegavamo suočiti, ali će (u)brzo i upravo zato opet doći na »dnevni red«.

Zlo je tu, uskoro će u svom novom, »punom sjaju« iznova eksplodirati, a to je ono na što nas Krstulović bez ikave mesijanske patetike upozorava. Ideološko licemjerje kojim je bila izdana, a potom i uništena Jugoslavija, u konačnici se to može aplicirati na svekoliki postkomunistički svijet, traje i danas, samo sada u novoj formi nacionalizma i populizma. Lažno predstavljeni i postavljeni ciljevi, kako jučer, tako i danas, u startu su bili iznevjereni, jer drukčije i nije moglo biti: iz lažnih premisa može se izvući valjana, ali nikada i istinita konkluzija.

Iluzija da se prečicom, a ne strpljivom institucionalnom izgradnjom može prevariti povijest, ubrzo se rasplinula i ostala je samo gola, bezočna borba za vlast i moć. Od boljševičkog Oktobra, do liberalističkog kraja povijesti, traje to kazalište sjena u kojem više nema nikakvih humanih/humanističkih sadržaja.

Istina, pokuša(va)lo se prividom progresa podvaliti povijesti, ali čim su se univerzalni ciljevi počeli reinterpretirati partikularno, nacionalistički razvodnjavati, stvar revolucije je (pro)pala i revolucija je počela jesti svoju djecu. Konformizam je ovladao revolucionarnim nonkonformizmom i uzvišena »revolucionarna etuda« počela se varirati nepoćudnim temama.

Kontrarevolucija raštimanog orkestra, ali to je malo kome na vlasti smetalo, izuzev marginalcima s istančanim sluhom i moralom, ali takvih je uvijek stravično malo i u pravilu prvi stradavaju, jer birokracija uniformiranih institucija, podjednako autoritarnih i liberalnih ne trpi »demokratski« neposluh, slobodno mišljenje, otvorenu, kritičku diskusiju; to je luksuz povlaštenih u strogo kontroliranim uvjetima, u kojima nema mjesta nikakvim nepredviđenim iskakanjima.

Često se zaboravlja ili previđa, da su i nacistički konc-logori i staljinski gulazi, s holokaustom, Gladomorom i sličnim novodobnim »izumima« kao vrhuncima stravične piramide smrti, u biti nezakonita djeca liberalizma, od kojih liberalni žreci tako (o)lako peru ruke, obmanjujući i sebe i druge kako s tim nemaju nikakve veze. Svaki pokušaj »izbavljenja svijeta od zla« kojim se krivac isključivo traži samo na drugoj, protivničkoj strani, a bez da se osvrnemo i pogledamo »stanje stvari u svojim redovima« svršava tragično.

A, pokušaj da se s tzv. povijesne distance izjednači krivnja za masovne zločine fašista i antifašista najgora je moguća laž, jer se time želi »uravnotežiti« ono što se nikada i nikako ne smije (u)činiti. A, čini se sve više i prilježnije. Fašizam i u svim svojim novodobnim varijantama je zlo i nepravda, poništenje svih ljudskih vrijednosti i stoga je pobuna protiv takvog stanja razdjelnica kojom se, bez imalo patetike, razlikuje dobro od zla, istina od laži. Zlo je ne pobuniti se protiv zla, a Krstulovićeva knjiga upravo ide tim tragom, čak bi se imperativno mogla podvesti pod tu egidu.

Vječni košmar povijesti

Dvadeseto stoljeće sa svim svojim silnim padovima i rijetkim uzletima, nedovršenim ratovima, neobuzdanim revolucijama, pogromima i progonima… kataklizmička je slika Apokalipse u kojoj su holokaust i staljinski gulazi samo vršak duboko uronjenog zla u dubine naše duše i (ne)svijesti. Tome nema spasa, ali možda ima lijeka: pokušati se u tom vječnom košmaru povijesti (o)braniti od pesimizma, ne uvijek varljivom (ne)vjerom koja nam se nudi kao izbavljenje, već umjesto nebeske utjehe utvarama Tvorca, Apsoluta, Svemogućeg… zlu se suprotstaviti »čovjeku dostupnom ljepotom«.

Jedan od mogućih recepata nudi nam, naravno na svoj osebujan način i Krstulović; iako je njegova knjiga naizgled puna gorkog pesimizma, iznad kojeg lebde, njemu tako bliski i dragi Cesare Pavese (1908. – 1950.) i Primo Levi (1919. – 1987.) moguć je izlaz iz labirinta; treba htjeti znati umom i stvaralaštvom, a ne ideologijom, osvijestiti našu povijest. U tom smislu za Krstulovića nema dvojbe; kada se sve sabere i oduzme naša je povijest, ma koliko se tome opirali, »historija klasnih borbi« i kao da je gotovo svaka rečenica njegova romana već sama po sebi čitava jedna priča kojom se potvrđuje da je izazov moćniji od mudrosti. Ili kako piše autor: »Zaludna je premoć onih koji pale lomače«; usprkos svemu, otvaraju se polja ničim obuzdane mašte koja su sama po sebi sukus ljepote čijoj plemenitoj uzvišenosti svojim rukopisom nedvojbeno pridonosi i Krstulović.