Stilsku i tematsku raznovrsnost po kojoj je već poznat i priznat sjajni hrvatski književnik Zoran Žmirić potvrđuje i nadograđuje svojim novim romanom, moćnom knjigom »Visoke trave«, romanom koji će nadići popularnost i značaj prethodnih Žmirićevih djela »Blockbuster« (2010.) i »Pacijent iz sobe 19« (2018.).

Štoviše, slože li se zvijezde kako treba ova će knjiga – jer u njoj svi preduvjeti za to postoje – biti pretvorena u hit-film ili TV-seriju. Ne bude li tako, bit će to veliki poraz hrvatskih audiovizualnih medija. Naime, »Visoke trave« nude tako dobru, snažnu, emocionalno dojmljivu i inteligentno složenu priču s dva uvjerljiva lika da ovo što je Žmirić stvorio jednostavno mora doći do puno većeg broja ljudi od onog koji u Hrvatskoj prati književnost.

Zbivanja novog Žmirićevog romana obuhvaćaju razdoblje od 1985. do ove naše 2024. godine kada završava radnja ovog 470 stranica opsežnog romana. Središnje likove, a to su Robert Lončar i Goran Vender, upoznajemo u trenutku dok su 1985. godine učenici osmih razreda svojih škola (Utrine i Travno), kapetani košarkaških ekipa koje igraju završnicu gradskog školskog prvenstva koje će završiti pobjedom Utrina za koje tricu u zadnjim sekundama pogađa Goran te poraz od dva koša pretvara u pobjedu s jednim košem razlike. Robert, koji je prije toga umjesto da sačuva loptu riskirao pucajući nepotrebno na koš, nastoji suce uvjeriti da je njegov protivnik nagazio liniju trice. No, suci ostaju pri odluci pa taj njihov prvi susret ostaje u znaku sukoba.

Elementi drame i trilera

No, ne zadugo. Naime, po završetku škole Robert odlazi ljeto provesti kod tatinih roditelja u Vrginmost, a tamo će susresti Gorana koji tu ferije provodi kod svoje bake i djeda. I tu će biti rođeno prijateljstvo koje će prolaziti kroz razne faze i krize jer je Robert Hrvat, a Goran Srbin i te će njihove nacionalne odrednice uvelike utjecati na njihov život. U početku im ta nacionalna pripadnost nije nimalo bitna jer je obojici u prvom planu jedino i samo košarka u kojoj su oba odlični pa počinju trenirati u Ciboni, tada jednoj od najjačih europskih momčadi. Neće im nacionalna pripadnost biti bitna ni kad nađu djevojke (Darija i Tamara), ni dok krajem osamdesetih služe vojni rok u tadašnjoj JNA, ali će, nažalost, postati jako bitna kad u tadašnjoj državi počnu oružani sukobi s nacionalnim predznakom. Goran i Tamara će zbog osjećaja nesigurnosti iz Zagreba preseliti u Knin i tzv. SAO Krajinu, a Goran će ući u sastav krajinskih paravojnih formacija. Robert će, s druge strane, postati dragovoljac HV-a. Jedan za drugoga tijekom rata neće znati, a njihove će se sudbine iznova ispreplesti u – Irskoj.

Naime, tamo su najprije nakon što u iz Krajine pobjegli u Beograd došli Goran i Tamara sa sinom Draženom, a potom Goran i Tamara pomažu Robertu da se s kćeri Mihaelom skrasi u gradiću Newbridge. Tu će njih dvoje, bez Darije koja je umrla prije desetak godina, i uz pomoć prijatelja iz mladosti, početi stvarati novi život.

Naravno, ovo spomenuto doslovce su samo osnovni okviri njihovih života, a između tih okvira smjestile su se brojne epizode koje čine njihov život pa, primjerice, svjedočimo odrastanju uz košarku i tipično zagrebačko ulično nasilje, ratnim sukobima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, teškom životu srpskih izbjeglica iz Hrvatske u Beogradu, kriminalnom polusvijetu Zagreba, problemima s kojima se susreću oni koji život u državama Balkana zamijene životom u Irskoj, životu irskih Cigana koji se zovu travellers… Sve to obogaćeno je i oplemenjeno ljubavnim te epizodama s elementima drame i trilera pa u cjelini »Visoke trave« nude zaista sjajno štivo za širok krug čitatelja.

Žestoki dijalozi

U prvom su planu likovi Gorana i Roberta, ljudi koji bi zbog svojih sličnosti svugdje bili doživotni prijatelji, osim u Hrvatskoj i Srbiji gdje njihova nacionalna pripadnost truje njih i sve oko njih. Pritom je Robert puno apolitičniji i njemu, dojam je, nacionalnost ne znači toliko koliko Goranu koji se tom obliku pripadnosti, pa kasnije i okrenutosti pravoslavlju, više okrenuo nakon rata i svega što je proživio.

Na svu sreću te odrednice hrvatstva i srpstva ne uništavaju njihovo prijateljstvo, ali često dovode do sukoba i svađa kroz koje Žmirić na izniman način povrđuje ono čemu stalno svjedočimo i danas – nitko ne želi odustati od svojih uvjerenja, svatko ima svoju istinu i trebat će desetljeća (i to samo ako ne bude novog rata!) da se stanje bar donekle normalizira.

Tako, primjerice, u jednoj svađi Robert kaže Goranu: »Nije srpska vojska u Hrvatskoj ratovala da bi, kako kažeš, branila Srbe. To je navodno radila JNA dok su se Srbi još skrivali u njoj i iza nje. I nije ulazila u Hrvatsku. Napadali su nas dok su se nalazili unutar naših granica. Prije toga Sloveniju, na kraju i Bosnu, a sve kako bi tobože očuvali Jugoslaviju i zaštitili Srbe. A štitili su ih tako što su na hrvatske gradove dnevno bacali na tisuće projektila. Na iste gradove u kojima su živjeli i Srbi koji su tamo ostali i mirno živjeli s Hrvatima. Koliko im je stalo do očuvanja Jugoslavije, vidimo danas. Kad su u njoj ostali sami, odbacili su je kao staru krpu i proglasili Srbiju«, kaže Robert.

A Goran, govoreći o svojoj i sličnim sudbinama Srba rođenih u Hrvatskoj, posebno u gradskim sredinama, kaže: »Ja sam imao samo jedan dom, onaj gdje sam rođen. Sve drugo došlo je iz moranja, prisile. Za mene je sve krenulo nizbrdo kad sam napustio Zagreb. Nisam birao ni Krajinu ni Srbiju ni Irsku. I kao prokletstvo, uvijek bi ispalo da za mene nigdje nema mjesta. U Hrvatskoj sam smetao jer sam Srbin, u Krajini zato što sam Purger, a u Srbiji zato što sam sve to. U Irskoj mi smetaju svi, a sam sebi smetam najviše«, zaključuje gorko Goran.

Ovakvih je žestokih dijaloga i obrada sličnih tema u ovom romanu jako puno, kao i izvrsnih osvrta na sadašnjost Hrvatske pa tako u jednom trenutku Robert kaže: »Hrvatska nije stvorena da bi imala budućnost, već da bi budućnost imali lopovi! Da bi lokalni čobani postali nacionalni lideri«, kaže on da bi u jednom drugom trenutku konstatirao: »Kad bi bila napisana, knjiga zločina Katoličke crkve bila bi deset puta deblja od Biblije.«

»Filmski« pisano

Žmirić piše »filmski«, a to znači jednostavno i razumljivo s bezbrojnim sjajnim i vrlo životnim dijalozima u kojima koristi kajkavski i standardni idiom, ali i ekavicu i engleski, a kad »riječ daje« irskim Ciganima onda su to na hrvatski prevedene pravopisno namjerno krivo ispisane rečenice. No, koji god oblik odabrao, uvijek to djeluje životno, a ne knjiški. Odličan je Žmirić i u građenju napetosti koju stvara i odabirom nelinearnog načina pripovijedanja pa čitatelj, iako zna da se nešto teško i sudbonosno dogodilo (odličan je primjer za to strašna tajna ratnog zločina koju Goran krije i zbog koje pati), mora pažljivo pratiti radnju i povezivati zbivanja iz različitih vremenskih okvira. Vrlo uspješno Žmirić povezuje glazbu i književnost koristeći kao lajtmotiv pjesmu »Libertango« Grace Jones i stihove »Strange, I’ve seen that face before« kojima se označava prečesto vanjskim faktorima ugroženo prijateljstvo dvoje ljudi. Odličan je autor i u opisima koji u sebi često nose podosta lirskog, a kurzivom pisani dijelovi teksta dio su maštanja Robija koji kroz njih u izmišljenoj TV-emisiji »Najbolji od najboljih« komentira neke dijelove svog života. Kao zanimljivost svakako treba istaći da u jednoj kratkoj sceni likovi spominju Vanju, glavnog lika iz sjajnog Žmirićevog romana »Pacijent iz sobe broj 19«, potom i Kristijan iz »Snoputnika« i protagonista »Blockbustera«. Isto je tako nedvojbeno kako neki od likova ove knjige neodoljivo podsjećaju na stvarne osobe. Naravno, tu vrijedi ono čuveno »Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna«, što se i podrazumijeva pa Žmirić to i nije napisao. Možda to nije istaknuo i stoga što se u njegovoj priči i likovima mogu prepoznati na tisuće ljudi čije su živote devedesete potpuno izokrenule i promijenile, a posljedice svih tih promjena tu su i danas. Upravo o tome na iznimno dojmljiv i literarno kvalitetan način govori ovaj divni roman koji u već sada moćnom opusu Zorana Žmirića predstavlja možda i najblistaviji trenutak.

Mostovi

Radnja, koja se zbiva u vremenu od 1985. do 2014. godine, zahvaća brojne lokacije – naselje Moorefield Park, Newbridge, okrug Kildare, Republika Irska, naselje Travno, Zagreb, Vrginmost, Mostar, Kutina, Beograd (Izbjegličko naselje Pionirski grad), Budimpešta…, a kompozicijski je Žmirić uvodnu i završnu scenu, prolog i epilog, vezao uz košarku pri čemu u završnoj sceni koja se odvija ove 2024. godine upoznajemo dva nova zagrebačka klinca koja se ponašaju slično kao nekada Goran i Robert. Hoće li i nastavak biti isti?

Simboličku snagu novom Žmirićevom romanu daju i imena lokacija na kojima se radnja odvija. Većina se mjesta zovu baš po mostu (Newbridge, Primošten, Mostar, Ćuprija, Vrginmost…). Uz to Robert kao hrvatski vojnik ruši mostove na Savi tijekom rata kako bi spriječio prodor JNA, a potom odlazi i na zadatak koji ga u Hercegovinu veže uz Stari most u Mostaru… Stvarno rušenje i simbolično građenje i čuvanje mostova prijateljstva Gorana i Roberta kroz te metatekstualne elemente dobiva na snazi.

O autoru

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, a radovi su mu prevedeni na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenski, talijanski, ukrajinski i arapski. Dosad je objavio: »Kazalište sjena« (zbirka priča, 2002.); »Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man« (zbirka kolumni, 2005.); »Blockbuster« (roman, VBZ, 2009., AdPublik /Poljska/ 2012., Hena com, 2018., Fabula /Ukrajina/, 2018., Safasa /Egipat/ 2022.); »Riječke rock himne« (publicistička proza, 2011.), »Snoputnik« (roman, 2014.); »Zapisano metkom« (zbirka poezije, Studio TiM, 2015., Krok /Ukrajina/, 2020.), »Putovanje desnom hemisferom« (roman, Hena com, 2017.), »Pacijent iz sobe 19« (roman, Hena com, 2018., Književna radionica Rašić /Srbija/, 2019., Infinito Edizioni /Italija/, 2021.); »Kaleidoskop« (zbirka mikropriča, Hena com, 2019.), »Vožnja unatrag« (grafička novela u suradnji s ilustratoricom Valentinom Briški, Knjiga u centru, 2019.), »Hotel Wartburg« (roman, Fraktura, 2022., LOM /Srbija/, 2023., Muza /Makedonija/, 2023.).