Većinu tekstova Viktora Ivančića sam čitao u vrijeme dok su bili objavljivani u danas već legendarnom Feral Tribuneu i pamtim s kolikim sam ih oduševljenjem pratio. To su bili daleko više eseji nego novinski članci, pisani analitički i kritički i svaki za sebe, iz ove današnje perspektive bio je mala studija.

Ivančić se svojim tekstovima nametnuo kao svojevrsna institucija, na sličan način za taj su se status izborili i njegove feralovske kolege Predrag Lucić i Boris Dežulović; zajedno su svojim pisanjem obilježili naše vrijeme i prostor. Dakako, bilo je tu i drugih vrsnih novinara poput Marinka Čulića, Heni Erceg, Drage Hedla, iz te slavne feralovske plejade, ali da ne nabrajam više, jer bih sigurno nekoga izostavio; evo, već mi na um pada don Luka Vincetić, danas zaboravljeni svećenik, teolog i publicist, nesporno jedan od divova naše pisane rječi.

Ali, uz sva uvažavanja brojnih autora, njihova imena i rada, to su ipak bili više kroničari i interpretatori političkih i društvenih zbivanja, za razliku od spomenute trojke koja je iza sebe ostavila ne samo sjajne novinarske uratke, već i ozbiljno književno i publicističko djelo, naravno, još uvijek nedovršeno, izuzev u Lucićevom slučaju, koji je nažalost preminuo. Lucić mi je možda bio najdraži po svojim afinitetima i interesima i najbliži po načinu kako je pisao, ali nesporno je: kada se u široj javnosti spomene Feral Tribune, onda je svima prvi u mislima Viktor Ivančić. Njegovi tekstovi nisu ništa lucidniji, originalniji, duhovitiji, ironičniji od tekstova Lucića i Dežulovića, ali u njima ima nešto ipak posebno što ih odmah u startu izdvaja i razlikuje od drugih. A, zašto je tome tako, možda su najbolja potvrda tekstovi sakupljeni u knjizi »Točka na U«; ne samo da su i danas jednako aktualni kao jučer, već se čini da još snažnije sjaje i da sada tek možemo u cijelosti prepoznati koliko su bili jasni, konkretni i precizni u osudi svih onih pojava koje još i danas, na našu nesreću i sramotu dominiraju našom političkom zbiljom.

Prevratnička knjiga

Ivančićevi su tekstovi svaki pojam ili fenomen koji su analizirali obradili u svim bojama i nijansama; zahvaćao bi čitav kolorit naše zbilje, kritički ga artikulirao i na specifičan ih način kišovskom manirom prispodobio hrvatskom podneblju i tako na svoj način ispisao »čas anatomije« na hrvatski način. U Ivančićevim tekstovima sakupljenima u ovoj knjizi svaka se rečenica naprosto guta, jer koliko je ljekovita, toliko je i ubojita, p(r)okazuje nam tko smo i kakvi smo, razgolićava našu duhovnu bijedu, moralno i društveno licemjerje, sve naše nepodopštine, političke i ideološke satrapizme, klerikalizam koji se s mirisom tamjana uvukao i zarobio čitav javni prostor, povijesni revizionizam, zaborav istinskih vrijednosti, nacionalističke resentimente; jednom riječju, radi se o sveobuhvatnoj anatomiji ne samo jednog hrvatskog skandala, konkretno anatomiji skandaloznog suđenja Dinku Šakiću, zapovjedniku jasenovačkog logora smrti u vrijeme NDH, kojim se »formalno« bavi Viktor Ivančić, već se radi o anatomiji cijele naše društvene zbilje koja je blago rečeno skandalozna, društva u kojem vladaju laž i primitivizam, opsceni i opsjenarski fenomeni s kojima se ova zajednica već desetljećima teško nosi, preciznije rečeno ne zna i što je još gore, ne želi ih prevladati.

Treće izmijenjeno izdanje Ivančićeve knjige »Točka na U«, podnaslovljeno »Slučaj Šakić, anatomija jednog skandala«, u izdanju rječkog Ex librisa (2022.) u sklopu objavljivanja sabranih djela Viktora Ivančića, na kojima ova ugledna izdavačka kuća radi od 2018. godine, daleko je više od pukog dokumenta jednog (ne)vremena. To je knjiga koja svjedoči koliko o razornoj moći autorove moralne i intelektualne rasudne snage, toliko i o profesionalnom poštenju i ljudskoj hrabrosti jednog od naših najistaknutijih i najumnijih novinara, ali još i više to je snažna »ubitačna« analiza i kritika, zapravo, suštinsko razotkrivanje hrvatske orvelijanske stvarnosti obogotvorene u nacionalnoj državi u čije je ime dozvoljeno (u)činiti sve, pa i najstrašnije zločine, a da oni budu predstavljeni i opravdani kao domoljubni čin.

U završnom trećem poglavlju ove, usudio bih se reći, prevratničke knjige, a kojom će se, barem se tome nadam, budući naraštaji oslobođeni tlake zadanog licemjernog domoljublja ponositi, Ivančić piše: »Da, mi činimo zločin, ali to je zločin prema tuđim kriterijima, a ne prema našim plemenskim običajima. Da, mi veličamo fašističku vlast, da, mi umanjujemo žrtve fašističkog terora, ali to je naša nacionalna i domovinska misija. Da, mi znamo da se zbog toga negdje ide u zatvor, ali ne u nas, ali ne tu gdje je laganje za domovinu – kao, uostalom i ubijanje za domovinu – prvorazredan herojski čin. Da, mi svjesno lažemo, ali to činimo zato što je zbog nacionalnog interesa ustanovljen novi simbolički standard: istina je laž.«

Upravo raskrinkavanjem tog i takvog zastrašujućeg oportunizma kojim domovina zagađuje našu političku i društvenu zbilju, oportunizmom kojim smo naoružali našu političku javnost, Ivančić je želio pokazati koliko je to »umiveni izraz za nasilje«; kako su svi oni malobrojni koji se usude propitati tu i takvu zastrašujuću stvarnost, tretirani kao izdajice. Ali, biti izdajnik danas u ovakvoj državi, s ovakvim nakaradnim sustavom vrijednosti naprosto je dužnost svakog pristojnog i poštenog građana.

Vrijedni tekstovi

»Točka na U« sastavljena je od tri dijela; prvi je bio objavljen još 1998. nakon što je zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac Dinko Šakić uhićen, a prije negoli mu je počelo suđenje. Ogledi u drugom dijelu knjige nastajali su u vrijeme suđenja pred Županijskim sudom u Zagrebu, dok je treći, završni dio knjige napisan, kako kaže autor »tijekom dviju noći po donošenju presude u listopadu 1999«. Tada je uslijedilo i drugo izdanje knjige u biblioteci Feral Tribunea, a u ovom trećem izdanju ništa nije mijenjano, iako autor napominje da je ozbiljno razmišljao o tome da preradi gotovo sve, a onda je odustao shvativši u kakvu bi se neizvjesnu i složenu avanturu upustio. Međutim, budući da je većina tekstova nastajala, kako već i nastaju novinarski tekstovi, u žurbi, pod pritiskom rokova, utoliko je dobar dio stranica ove knjige, kako kaže Ivančić »bliži žanru krika, negoli staloženoj analitici«. Uvjeren sam da Ivančić nije pogriješio što je ostavio tekstove u izvornom obliku, prerada napisanog možda bi dala nekakvu veću preglednost, precizniju sadržajnost, ali bi izgubila u onome što je bit ovih tekstova, njihova najveća vrijednost: autentičnost krika protiv svega što nam se licemjerno i pokvareno podmeće s prozirnim ciljem; zamagliti suštinu zla na kojem počiva, u kojem je rođena i živi ova naša tuđmanoidna Domovina na čelu s vladajućim režimima, pretežito hedezeovske provenijencije koji nastoje sve nas učiniti suodgovornim za sva zla, prljavštine i svinjarije koje su (u)radili, naravno sve u ime nacionalnih interesa, u našu korist, za naše dobro, a zapravo zbog svojih kriminalnih, prizemnih i sebičnih interesa.

Ivančić je tu laž precizno i pronicljivo razgolitio, izvrgnuo je ruglu i podsmjehu sve lažne domovinske vrijednosti i naravno zbog toga »zaradio« etiketu izdajnika, tako da je još od vremena kada je uređivao Feral, pa i od prije, (p)ostao persona non grata našeg društva. Uslijedila su brojna šikaniranja, blaćenja na najprimitivnijoj razini, i utoliko je ova knjiga, iako govori o slučaju Šakić, neka vrsta obračuna autora sa svim svojim »kritičarima«; ali ona je ipak daleko više od toga: sadrži uistinu vrijedne tekstove koji zorno ilustriraju, ali i propituju kako je bilo moguće i kako je još uvijek moguće da ta beskrupulozna »proizvodnja antifašističkih ugađanja za konzumiranje fašistoidne prakse« traje, očevidno bez želje da se tome stane na kraj.

Hrvatska nedovršena priča

U nedavnom razgovoru u povodu ove knjige Ivančić je zaključio: »Knjiga je napisana prije 24 godine i u međuvremenu je vjerojatno izgubila štošta, ali nažalost ne i svoju temu. Na primjer: 10. travnja ove godine na komemoraciji poginulim pripadnicima HOS-a u Splitu, Vladin izaslanik, inače brigadir HV-a izgovorio je doslovno istu rečenicu kao i Dinko Šakić u veljači 1995. u intervjuu tjedniku Magazin – kako bez NDH ne bi bilo ni današnje hrvatske države… Napokon, na koji je način proces Šakiću za nas danas referentan osim kao epizoda iz žanra pravosudne farse?« Ali, Dinko Šakić, u to nema nikakve sumnje, ostao je i nadalje hrvatska nedovršena priča. Ispada, kako se više udaljavamo od prošlosti, to je ona sve življa i prisutnija.

Ivančić se u knjizi nije bavio biografijom Dinka Šakića, niti je ulazio u analizu historiografskih činjenica, fenomenologiju funkcioniranja logora smrti u Jasenovcu, već je tema ovih eseja nesporazum, raskorak između vladajuće ideologije i političke volje, vlastima iznuđene i krajnje neugodne obveze do koje je došlo pod pritiskom međunarodne zajednice, da mimo svoje volje i uvjerenja zastupa odgovarajući antifašistički i demokratski imidž. Ivančić kaže kako ga je najviše, dakako u negativnom smislu, dojmio portparol Županijskog suda u Zagrebu koji je pokušao objasniti kako sud poštuje želju svjedoka da ih se ne snima, dodajući pritom jednu monstruoznu opasku: »Uostalom, njihova lica nisu osobito važna za javnost.« To je više nego groteskna i cinična rečenica koja ilustrira intencije cijelog ovog skandaloznog igrokaza; ne da nisu važne žrtve, već niti ustaški zločini i ne (p)ostoje kao zločini, a ako ih je bilo, nisu bili programirani, već iznuđeni u borbi za opstanak novostvorene, ustaške NDH. Sve je to, tvrdi Ivančić, dio velike operacije normalizacije nenormalnog, naprosto imperativ nacionalne sklonosti za uljepšavanje vlastite, nedavne prošlosti; vještine kojom se neugodne činjenice zamjenjuju fikcijama, te potrebe da se hrvatska država u kontinuitetu opravda od svih prljavština i tako umivena pretvori u mit, kult i posebice da se nova nacionalistička klasa koja vlada Hrvatskom usuglasi oko laži kojima u biti sama podriva zajednicu kojom vlada, jer joj uskraćuje demokratski kapacitet i onemogućava civilizacijski legitimitet.

Ivančić kaže: »Reafirmacija ustaštva u Hrvatskoj početkom 90-ih nije bila sentimentalne prirode, nego je predstavljala ozbiljan državni projekt… pa je tako »domovinski rat« u kolektivnoj recepciji postao neka vrsta univerzalnog sredstva za čišćenje mraka, dakle goli ideološki alat. Što iz uvjerenja, što iz oportunizma i u tome je sudjelovala praktički kompletna intelektualna, akademska scena. Svejedno je li se radilo o revizionističkim poricajima oko Jasenovca ili o žrtvoslovnoj pornografiji oko Bleiburga… To je samo jedna od potvrda da je HDZ, kakvu god ambalažu da nosi i koliko god simulirao plutanje u zoni političkog mainstreama, u svojoj biti ekstremistička organizacija. Povijesne činjenice su tu validne samo ako se mogu ugraditi u zadane mitove«.

Esej »Carstvo nužnosti«

Od niza briljantnih eseja teško je iz ove knjige, gotovo nemoguće ijedan izdvojiti, svaki od njih je na svoj način »točka na U«, ali ipak kada bih morao birati, izdvojio bih tekst naslovljen »Carstvo nužnosti« u kojem autor sažeto i prezentno iznosi »sav smisao prepariranja javnosti i pravosudnih vratolomija« kako bi se puna i jednostavna istina o zločinačkoj naravi NDH i ustaškog pokreta, genocidu nad Srbima, Židovima i Romima u Jasenovcu, sa svim reperkusijama na ponašanje i djelovanje aktualnih hrvatskih vlasti u kolektivnoj svijesti prikrila i bila odbačena kao historiografska, komunističkom ideologijom obojena laž. Nemoguće je razumjeti prirodu i razmjere Šakićevih zlodjela ukoliko se odbija pokazati što je to »Mati Domovina od njega iskala, kakvu je to dužnost stavila pred njegov status, čin i društveni položaj«.

Ivančić s pravom tvrdi kako smisao predstave u zagrebačkom sudu nije bio u tome da se išta razumije, već u tome da se stvari potpuno zamagle, da se uopće odbije priča o genocidnom karakteru Pavelićeva režima i da se sve svede na krilaticu službenih aktera da su bili u obvezi ispunjavati svoju dužnost onako kako su to aktualna država i njezin režim od njih tražili. Umjesto da se sudi Šakiću, a kroz njega i cijelom zloglasnom sustavu NDH, pa samim time da ga se optuži za genocid, sudac pred kojim se vodio spor žustro je uopće odbijao takvu pomisao. Odvjetnik Čedo Prodanović koji je zastupao obitelj ubijenog logoraša (Mila Boškovića) postavio je svjedoku logično pitanje: »Po kojim kriterijima su ljudi završavali u Jasenovcu?« Svjedok mu je odgovorio: »Židovi su dolazili zato što su Židovi, Srbi zato što su Srbi, a Hrvati u pravilu jer su bili neprijatelji ustašama.« Sudac Tripalo, znajući kakvu »bombu« predstavlja ovo pitanje, upozorio je Prodanovića da ne postavlja takva instruktivna, besmislena pitanja, jer se ne odnose izravno na slučaj njegova oštećenika, na što je odvjetnik demonstrativno napustio sudnicu, prigovarajući kako mu je uskraćeno elementarno pravo da postavi logična pitanja iz kojih bi se odgovora jasno objasnio i ilustrirao kakav je bio karakter ustaške države. Tripalo je, piše Ivančić, bio uvjeren da je svojom reakcijom (o)branio čast Domovine od revizionističkih diskreditacija, da je postupio kao profesionalac i da je »samo obavljao svoju dužnost«, odnosno (po)služio se argumentacijom kojom se koristio i Šakić kada je opravdavao i objašnjavao svoje zločinačke postupke u Jasenovcu.

Ni Tripalo, a niti Šakić, nisu shvatili da ovim riječima najizravnije optužuju za zločin upravo one, tj. ustaški režim koji su željeli ekskomunicirati od svake odgovornosti. Šakić je bio, piše Ivančić, upravo onoliko zločinac koliko je to Pavelićev režim od njega zahtijevao. I stoga je Ivančić bio u pravu kada je zapisao: »Za Šakićeva djela ne postoje olakotne okolnosti. Ono što on misli da je olakotna okolnost zapravo je krvavi paradoks, jer teško da će ikada biti izrečena strašnija optužba protiv NDH od njegove tvrdnje da je samo obavljao svoju dužnost.«

Ogledni primjer historijskog revizionizma

Usporedno sa suđenjem Šakiću, hadezeovski režim je pokrenuo čitav niz »pratećih operacija« koje bi se dale opisati kao »raskuživanje Hrvatske« od učinaka jednog neželjenog procesa. Ivančić navodi cijeli katalog tih sramotnih »pratećih operacija«; od knjigocida ćirilićnih/srpskih knjiga u hrvatskim bibliotekama, do javnog spaljivanja Feral Tribunea u Splitu… U tu kategoriju spada i šutnja o našim zločin(c)ima, ali i o načinima kada se i kako, primjerice general Blaškić, haški optuženik i uznik, od heroja Domovinskog rata, praktički preko noći, pretvara u izdajicu. Naime, dok je za vrijeme suđenja u Haagu šutio o zločinima, u domovini su ga veličali i zaklinjali se u njegovo ime, ali kada je odlučio pred tim istim sudom progovoriti o stvarnim počiniteljima zločina, preko noći postao je izdajnikom na kojeg su svi bacali drvlje i kamenje.

P(r)okazati stvarni zločin, to je, tvrdi Ivančić, ubojitiji zločin od svakog drugog, to je »zločin protiv dozvole za zločin«. Onaj tko ne priznaje da je potrebno i nužno u ime domovine učiniti ama baš sve kako bi se ona obranila, protivnik je Domovinskog rata. I tako Ivančić logički povezuje slučaj Šakić, procese protiv »naših« haških optuženika, heroja ili izdajica, već po potrebi, s likom i djelom Franje Tuđmana, njegovom političkom baštinom, a sve u nakani da ilustrira kako je »temeljno obilježje slobode izvojevane u Domovinskom ratu da se o njoj ne smije slobodno govoriti«.

Iako je Šakić osuđen, NDH se morala (o)braniti i sud je u tome bio više nego uspješan; uostalom, i sadržaj optužnice bio je tako programiran. Šakiću je suđeno kao samoniklom ubojici, ne kao državnom službeniku zaduženom da u Jasenovcu rukovodi masovnim likvidacijama. Sadržaj optužnice bio je daleko više usmjeren obrani NDH, negoli iznošenju krimena kojim se teretio Šakić. Tužilaštvo je uložilo veliki napor da se zločinačka priroda NDH ne razmatra prilikom suđenja; to je planski urađeno, i tako je samo izvorište zla kojem je Šakić služio ostalo intaktno. Utoliko je cijeli proces predstavljao ogledni primjerak historijskog revizionizma. Dinko Šakić na suđenju nije pokazao ni trunku kajanja za zločine koje je počinio, ni za žrtve logora u Jasenovcu. U tom duhu i Ivančić zaključuje svoju knjigu: »Bit cijele priče sadržana je u otklanjanju odgovornosti: čovjek koji izvršava zapovijedi, koji ispunjava zadanu svetu misiju, ne osjeća se odgovornim za svoja djela… Šakićev grijeh je delikt djela, a ne delikt mišljenja ili uvjerenja… Međutim, suditi zapovjedniku koncentracijskog logora ne uzimajući u obzir strukturu autoriteta i društvenu organizaciju u kojoj je on utopio svoju ličnost, svjesno preskočiti ideološki i institucionalni okvir koji mu je omogućio da se ne osjeća odgovornim za svoje postupke, potpuno je besmisleno… Preživjele žrtve logora koje pola stoljeća kasnije umiru od straha – ima li jezivije skice za opis društvenog stanja i snažnijeg razloga za osjećaj nacionalnog stida? Stigmatizirati danas pamćenja o logorima, kreireti atmosferu otvorene hajke na svjedoke, prokazati njihova svjedočenja kao uvrede, znači prihvatiti isti oblik zločina i prenijeti isti oblik terora na mentalnu sferu.« I umjesto da ovo društvo poradi na svojoj katarzi koja joj je neophodna za mentalno zdravlje i higijenu, dogodilo nam se ono najgore moguće, umjesto katarze, kako kaže Ivančić, »u najboljem slučaju, imamo aplauz opranih ruku«. I stoga zaključimo u duhu Hannah Arendt: »Kada se nemoguće pretvorilo u moguće, postalo je nekažnjivo«.