Nedavno je u nas, na iznenađenje mnogih koji čine tzv. kulturnu scenu i javnost Hrvatske, ugledna izdavačka kuća Fraktura objavila knjigu »Živeći s Caligulom«, zapravo sabrano i kritički (re)valorizirano pjesničko djelo Gorana Babića, iznimno plodnog književnika koji je bitno obilježio hrvatsku suvremenu kulturu i književnost, iako se mnogi, iz raznih, uglavnom izvanliterarnih razloga, neće složiti s ovom tezom stigmatizirajući ga kao osobu i kao pisca koji je u najtežim ratnim danima po opstanak Hrvatske »spakovao kofere« i otišao u Beograd i tako izdao sebe i narod kojem pripada. Ali, iza ovih se činjenica krije čitava jedna tragična priča koja ovom činu daje i druge, nepoznate, ili barem malo poznate dimenzije o kojima svatko kome je do pune istine, a ne samo brzoplete osude, mora voditi računa.

Jedinstvena knjiga

Prije spomenute pjesničke zbirke, zagrebačka je Prosvjeta nakon godina šutnje objavila dvije njegove knjige, ali to je prošlo gotovo nezapaženo, jer se radi o malom izdavaču srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj koji je izvan nacionalnog, kulturnog mainstreama, pa taj usud dijeli i njegova relativno skromna književna produkcija. Ali, utoliko svima takvim preporučam da se »zabave« Babićevom najnovijom knjigom »Vidno polje« (Laguna, Beograd, 2022.), koja je po mnogočemu jedinstvena i nešto je najbolje i najinteresantnije što sam u posljednje vrijeme pročitao. Kada kažem »jedinstvena«, to naravno ne znači da u povijesti svjetske književnosti nema knjiga sličnog tipa; recimo na um, mi ovako iz prve, padaju slične »ispovijesti« velikana češke literature Ivana Klime, ruskog nobelovca Josifa Brodskog, Mađara Györgyja Konrada, ili Poljaka Kazimira Brandisa. Na koncu, zar se i Danilo Kiš nije znao »poigrati« s vlastitom biografijom, a takvih primjera u onome što (s pravom) možemo u širem smislu riječi nazvati jugoslavenskom literaturom ima dosta, a od čega se danas, u pravilu »fetivim domoljubima« hrvatske, srpske, bošnjačke, crnogorske ili slovenske provenijencije, diže kosa na glavi.

Međutim, Goran Babić je to napravio na maestralan način, jer je svoj spisateljski život (a kroz njega naravno i onaj osobni) izložio javnosti bez gotovo ikakve zadrške i tako ispisao svojevrstan melankolično-ironijski »hommage« životu kao takvom, sa svim uzletima i (još više i češće) padovima, ali ujedno je to i »hommage« snazi i veličini umjetnosti (riječi), kao i zajednici zvanoj Jugoslavija koju je i srcem i dušom osjećao (i još uvijek osjeća) svojom, ali koja se na najsramotniji način, u moru krvi i ratnom paklu, raspala. A, zar Jugoslavija, koliko god se nekome sljedeća tvrdnja može učiniti heretičnom, nije bila svojevrsno umjetničko djelo, eksperiment koji se po jednima (danas u velikoj većini) pokazao promašenim, zaludnim, lošim, a po drugima je imao realnu, obećavajuću podlogu i visoku razinu kojima mi kao ljudi nismo dorasli; svatko će od nas pronaći odgovor po mjeri vlastite pameti, iskustva, znanja, emocija, predrasuda i(li) stereotipa. Naravno, s posebnim, ostrašćenim osvrtom u onih koji redovito podsjećaju na Bleiburg, Goli otok, Tita kao diktatora i bonvivana, UDBU i mogli bi nabrajati u nedogled. Što reći na to – ovo su činjenice koje se ne daju negirati. Ali, jednako tako se ne daju negirati ni brojne druge stvari: antifašizam, ideja samoupravljanja, gospodarska obnova i razvoj zemlje, rast životnog standarda, nesvrstanost, otvaranje države Zapadu i njegovim civilizacijskim vrijednostima, koje su tu zajednicu učinile respektabilnom i uglednom i na međunarodnom planu, a da to nije samo floskula. Dovoljno je usporediti gospodarske pokazatelje i činjenice koje samo zlonamjerni ignorantni mogu eskivirati i marginalizirati.

Slijedio je svoju zvijezdu

Uostalom, pa da prestanem otkrivati »toplu vodu« ljudima koji za činjenice, posebice kada im ne idu u prilog ne mare, zar ideja Jugoslavija nije od Strossmayera, pa i ranije bila (s)misao i težnja najumnijih hrvatskih i srpskih glava, kao jedino smisleno i politički relevantno rješenje u borbi za slobodu svih južnoslavenskih naroda. A, kada je došlo do problema, kada su zaredali nesporazumi i sukobi, kada je došlo »neko novo vrijeme«, mnoge dojučerašnje perjanice jugoslavenskog jedinstva/zajedništva okrenule su joj leđa, podvili rep, (od)stupile pod drugu bandijeru ili ideološku egidu, a sve one koji na takvu radikalnu promjenu stanja i ponašanja nisu mogli ili htjeli pristati, nisu za to »imali želudac«, proglasili su jugonostalgičarima, komunjarama, izdajnicima domovine i nacije (kojoj svatko od nas pripada samo pukim činom slučajnog rođenja) i etiketirali ih sličnim objedama, samo stoga što su (za)držali svoj stav, mišljenje, pa makar bilo i pogrešno ili prevladano novim okolnostima, ma što god one značile.

Goran Babić (ime je dobio po pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću), ili kako su ga znali posprdno, uvredljivo nazivati »znakovitom« skraćenicom KGB (Književnik Goran Babić) ostao je među malobrojnim koji su dosljedno slijedili »svoju zvijezdu«, pa što košta, da košta; cijena koju je platio bila je visoka – prošao je, preživio svoju kalvariju, samo on zna kako. Izbor koji je početkom 90-ih godina minulog stoljeća učinio mnogima je teško objašnjiv i prihvatljiv; zašto je iz Zagreba otišao u Beograd, pokuša(va)o je u nekoliko navrata i sam pojasniti; u »igri« su bili različiti motivi, ali uvijek je iznosi vlastito, pokazalo se pogrešno uvjerenje da je Jugoslaviju moguće spasiti iz Beograda, jer se beogradska adresa kojoj se obratio pokazala velikom i krvavom obmanom, tragičnom zabludom koju nije želio vidjeti i(li) priznati, jer bi odričući se ove ideje, odrekao sebe samoga, svega onog za što su se njegovi roditelji (otac Mato Babić i majka Lilika Breider) kao partizani borili, čemu su posvetili život, na koncu bila bi to izdaja masovne, nevine žrtve majčinih roditelja (otac Geza i djed Henrik) i šire porodice koji su kao banatski/beogradski Židovi bili uhićeni, deportirani u logore smrti ili odmah, početkom rata strijeljani, odnosno pogubljeni od nacističke ruke tijekom Drugoga svjetskog rata.

Goran Babić je sam sebi kriv ili prav; tko smo mi da mu tako (o)lako nepodnošljivom lakoćom sudimo, samo na temelju površnog uvida u stvari i dušu jednog čovjeka kojeg i ne poznajemo, ili samo zato, jer ni sami nismo imali petlju postupiti na svoj način, već smo se priklonili sudbini koju su drugi za nas (s)krojili, izabrali, nametnuli nam je. Babić je (od)uvijek bio svoj (sjećam se kako mi je kao studentu prve godine filozofije, prilično osorno, čak grubo, odbio objaviti priču koju sam napisao i danas sam mu zahvalan za to, a tada mi se činio nepodnošljivo prepotentnim i narcisoidnim); aktivno uronjen u politička zbivanja uspinjao se i padao u partijskoj hijerhaji i mora mu se priznati, u svim tim (ne)prilikama držao je uporno svoju stranu, ali pisanje, književnost su mu uvijek bili prije i iznad svega. Već polovicom 80-ih godina, to je kasnije često ponavljao, u Hrvatskoj se sve više osjećao strancem, upozoravao je na buđenje nacionalizma i strahovao od posljedica koje mogu zadesiti cijelu tadašnju državu, ali malo je tko za to mario. U grijeh mu se, s pravom ili ne, kao pripadniku Šuvarove frakcije pripisuje i koautorstvo zloglasne »Bijele knjige«. Svojim polemičkim tekstom »Strašno lice ništavila« (objavljen u Oku), u kojem je upozoravao da politička i društvena zbivanja u Hrvatskoj i općenito Jugoslaviji ne idu u dobrom pravcu, da se otvara bezdan iz kojeg nam nema spasa, ako dozvolimo da nas u njega gurnu, izazvao osudu tadašnje političke, ali i intelektualne vrhuške, uključujući pisce Mirka Božića i Slobodana Novaka, kao i generala Ivana Šibla, a samo zahvaljujući potpori pjesnika i španjolskog borca Vlade Popovića, stvar je »legla«. Uglavnom je pisao po časopisima i novinama drugih republika, jer su mu u Zagrebu vrata izdavačkih kuća bila zatvorena.

Traženje spasa u egzilu

I danas, nakon već tridesetak godina života i rada, i u Beogradu osjeća se strancem, uglavnom se druži(o) s ljudima slične sudbine, starim partizanima (jedno je vrijeme bio na čelu Društva za istinu o NOB-u u Jugoslaviji), jer uronjen u pisanje tražio je i nalazio neku vrstu spasa u egzilu koji mu (ni)je bio suđen, ali drukčije, neprilagođen kakav jest, nije znao. I dalje strasno prati sve što se događa u Hrvatskoj, komunicira sa sve manjim brojem zagrebačkih prijatelja koji polako jedan za drugim odlaze s ovoga svijeta (biologija čini svoje) i kako sam kaže: »Sve sam češće na beogradskim grobljima i sahranama prijatelja, ili u mislima s ljudima kojih više nema među živima«. Usprkos svemu i ne razmišlja o posjetu Hrvatskoj, povratku još i manje; ne može zaboraviti uvrede i objede koje su mu prišivane i u hrvatskom Saboru nakon odlaska u Beograd, pa pomalo djetinjasto, ali i samoironično tvrdi kako to dolazi u obzir samo onda kada mu se za to »nadležne institucije« javno ispričaju i ostaje pri stavu kako se politička situacija u zemlji u kojoj je rođen (Vis, 1944.), nije promijenila, ako jest, samo na gore. Ne poričem, situacija nije sjajna, ali samom činjenicom, ma koliko ona bila slabašna, što je RH članica EU, daje barem neku nadu, jer htjeli to mi ili ne, moramo poštovati neke regule iz prostog razloga što će nam se u protivnom briselska kasa zabraviti, dok se iz sadašnje perspektive situacija u Srbiji (prema kojoj je također kritičan) za dugo vrijeme čini beznadežnom što svakog razumnog i dobronamjernog mora rezignirati.

Cijela ova Babićeva knjiga pokušaj je odgovora na pitanje, više sebi samom negoli drugima; zar je sve moralo biti baš tako kako se događalo, ali ujedno, to je i pokušaj traženja smisla u čitavom lancu besmisla povijesnih zbivanja, ne kao neka vrsta (samo)opravdanja, isprike za ono što (ni)je napravio, već kao »put tegobne samospoznaje«, pogled u vlastitu dušu koja je usprkos svemu »još uvijek nepovratno zadivljena« ljepotom pisane riječi; strasna je to, negasiva žeđ i želja da se riječima obuhvati cjelina smisla i saznanje da je ta moć dopuštena samo bogovima, ljudima nikako i nikada. Babić nosi svoj križ, s još uvijek onom svojom starom polemičkom strašću i drskošću, ali ne više bez poniznosti, jer godine čine svoje, mire suprotnosti i smanjuju isključivosti, tako da će se iznenaditi svi oni koji Babića pamte od 70-ih godina prošlog stoljeća kada je svojim rukopisom dominirao hrvatskom kulturnom sredinom i beskompromisno polemizirao s oponentima.

»Vidno polje« na neki je način Babićeva knjiga svih knjiga, jer p(r)okazuje zašto su naši odabiri i(li) ideali tako krhki, oskudni i svi kojima sudimo, ili sude nas, moraju se promatrati pod povećalom, naravno ako nam je stalo do objektivnosti i istine. A, Babiću, to ova knjiga zorno potvrđuje, stvarno i jest stalo do istine; jer za sve drugo vrijeme je davno iscurilo, naprosto je iskaz potrebe retrospektivnog (o)gledanja na stvari, osobe i događaje koji su protekli, ali čiji odjek još uvijek čujemo i još uvijek nam u bitnom određuju živote, barem u jednom dijelu. Još i više snove, uspomene koje su nam to življe, što smo stariji. I stoga bi valjalo, ovako bez nekog reda, »impresionistički«, nabrojati imena koja se u ovoj knjizi spominju, bilo po zlu ili dobru, a nije malo ni onih o kojima piše u oba »konteksta«: Pero Kvesić, Stipe Šuvar, Ivica Račan, Jure Bilić, Dušan Dragosavac, Mika Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Miroslav Krleža, Miloš Žanko, Franjo Tuđman, Ervin Peratoner, Ante Topić Mimara, Abdulah Sidran, Dobrica Ćosić, Slavko Mihalić, Pero Zubac, Vladimir Bakarić, Joža Vrhovec, Dobroslav Paraga, Šime Vranić, Inoslav Bešker, Slobodan Šnajder, Vanja Sutlić, Vlado Mijanović-Revolucija, Tomislav Ladan, Igor Mandić, Milka Planinc (Malada), Darko Hudelist, Stipe Orešković, Oskar Davičo, Gojko Đogo, Franci Zagoričnik, Enes Čengić, Stevan Raičković, Zlatko Vitez, Gustav Krklec, Grga Novak, Slobodan Novak, Bulat Okudžava, Nikita Stanescu itd. Posebna je priča Slobodan Praljak čiji su roditelji bili bliski prijatelji s obitelji Babić.

Posljednji pisac jugoslavenske književnosti

Prije no kažem nešto više o samoj knjizi, valja podsjetiti na najbitnije biobibliografske podatke o Goranu Babiću koji je do sada objavio više od stotinu knjiga poezije, proze, dramskih tekstova, književnih kritika, polemika, a njegova je poezija bila uvrštena u brojne domaće i strane antologije. Školovao se u Mostaru, Metkoviću, Rijeci i Zagrebu, gdje je 1968. godine diplomirao na Ekonomskom fakultetu, da bi već iduće, kao mladi i politički angažiran pisac osnovao Centar za društvene djelatnosti omladine RK SOH (izdavač kultnog Poleta i časopisa Pitanja) koji je objavio brojna djela mladih pisaca. Od 1973. bio je glavni urednik časopisa Oko, namijenjenog aktualnostima iz umjetnosti i kulture, a u periodu 1981. – 1985. bio je zadužen za kulturu u Predsjedništvu SSR Hrvatske. Sam sebe voli, ne bez razloga, nazivati »posljednjim piscem velike jugoslavenske književnosti«.

U svakom slučaju Babić je svojim opsežnim i kompleksnim djelom (poezija, romani, polemike, drame i publicistika), počevši od 1969. i knjige »Lapot i druge listine iz ljetopisa«, pa evo sve do ovog autobiografskog romana i presjeka poetskog djela u izdanju Frakture, (g)radio pismo koje je »tematski i sadržajno« (Dragan Markovina) bitno za razumijevanje svega što nam se tijekom minulog, kao i prvih dvadeset godina ovog stoljeća (iz)događalo. Iako on osobno drži da su knjige polemika najvažnije, ako ne i najbolje što je objavio, podsjetio bih na zbirku poezije posvećene zavičaju »Pusta zemlja«, knjige »Okus oskoruša«, posebice »Vješci na vidjelu« (2001.) i »Goblen« (2005.) u kojima je reagirao na strašne zločine u Štrpcima, Bijeljini i Škabrnji, roman »Nebesa« (također o djetinjstvu u Opuzenu i dolini Neretve), obiteljsku sagu o holokaustu »Samo ti sinko radi svoj posao« i osobno meni najdražu Babićevu knjigu »Imena«, posvećenu prijateljima i znancima s kojima se družio, ili ih susretao. Svakako zbog njezine važnosti treba spomenuti i knjigu »O čemu razmišlja mrtvac«, kao i djelo »Jugoslavija u Hrvatskoj«, zapravo stenogram rasprava koje su bile vođene u zagrebačkom Institutu za historiju radničkog pokreta, u povodu izlaska »Pregleda istorije SKJ«. Na koncu valja podsjetiti i na dramu »Fijuk vjetra, ili tri mrtva Hrvata«, o trojici partizana od kojih je jedan njegov otac, ili pak »Strašnu djecu« koju je svojedobno izdala zagrebačka Školska knjiga, a koja je u međuvremenu netragom nestala iz hrvatskih biblioteka, navodno zarad osude i zgražavanja tzv. pedagoške javnosti.

Varijacije intimističkih tema

U svakom slučaju, bilo da je pisao poeziju, a to je činio (vele)majstorski, ili publicistiku, stalno je varirao strogo intimističke teme ugrađene u problematiku antifašizma, holokausta, nacionalnog, hrvatskog pitanja, jugoslavenstva, ljevice, nacionalističkih resentimenata, ne skrivajući vlastita politička i(li) ideološka uvjerenja, ali ne bježeći ni od kritičkog propitivanja svih slabosti, mana i negativnosti koje je uočavao. Posebno su ga smetali sve prisutniji pokušaji izjednačavanja »svih« totalitarizama, posebice nacizma i komunizma, pa je tako i u »Vidnom polju«, na jasan i sažet način kroz svjedočanstvo Eve Timar (»o sitnoj razlici između svastike i petokrake«) koja je samo čudom preživjela holokaust, zgrožena Rezolucijom EU parlamenta o izjednačavanju totalitarizama, pokazao svim (ne)namjernim ignorantima i krivotvoriteljima povijesti o čemu se radi, u čemu je suštinska razlika: »Tog izuzetno ledenog dana (18. januar, 1945.) davno očekivani vojnici, dva borca Crvene armije, prodrli su u podrum, naše posljednje sklonište, tragajući za fašistima. Ugledavši nas odložili su mašinke i iz svojih prljavih platnenih vreća vadili su i dijelili su nam hleb… Ovde, danas, u Mađarskoj, zakon stavlja znak jednakosti između kukastog krsta i crvene petokrake, oba predstavljaju simbol zabranjene vladavine nasilja. Mi, preživeli iz peštanskog geta ne možemo staviti znak jednakosti između ta dva obeležja.«

Drinka Gojković je u povodu Babićeve knjige »Vidno polje« zapisala kako se radi o djelu koje je i »lični politički manifest, autopoetika i istorija epohe«, obiteljska saga, a sve su to po sebi zapravo samostalni, ali i međusobno zavisni elementi dokumentarnog svjedočanstva, koje u cjelini asocira na romanesknu kompoziciju, gdje »lično daleko nadilazi okvire individualnog«. Slično misli i Miljenko Jergović, po kojem je vrijednost knjige, prije svega, sadržana u »slikama raskoši njegova dara«, ali i podsjećanja na »jedan zajednički odživljen život«. Po Siniši Tuciću: »’Vidno polje’ je uzbudljiv narativ, izložba fotografija, hipertekstualni roman, zbirka kratkih priča iz života, čiji su junaci članovi Babićeve uže i šire porodice, prijatelji, književnici, političari«, u kojem prati vlastiti život od mladosti do zrelog doba i obuhvaća prostor, od Mostara i Opuzena, do Zagreba, Rijeke, Beograda, Kranja i u kojem zapisuje svoja zapažanja, crtice o umjetnosti, društvu, svijetu, svakodnevnim pojavama, sve do susreta s ljudima i utoliko ova knjiga nije isprazna priča o »konzerviranoj jugonostalgiji«, već tekst za budućnost, nadolazećim književnim generacijama bivše države kako bi iz prve ruke upoznali, proširili »vidno polje« svojih spoznaja, za koje će gotovo izvjesno u službenim historiografijama biti zakinuti. Dodatnu vrijednost Babićeve autobiografije Muharem Bazdulj vidi u činjenici da je »Vidno polje« i roman »u kome se čitav jedan život odrazio u literaturi« i pritom naglasio: »Neki pisci izmišljaju likove kroz čije živote se prelama istorija, a Babić nije imao potrebu da takav lik izmišlja, pošto je takav život sam živeo.«

Glasna tišina

Ante Tomić s pravom upozorava kako je u RH Babićevo djelo, koje nesporno pripada (i) korpusu, prije svih hrvatske književnosti, gotovo pa »planski iskorijenjeno«; povjesničari književnosti ga ne spominju (»a antologičari zaobilaze«), jer je političkom odlukom koja nigdje nije zapisana, ali stoga nije ništa manje okrutna, dapače, osuđeno na zaborav, budući da je to djelo »izdajice roda svoga«. Ali, ipak, ta se »glasna« tišina koja se 1990. godine u Hrvatskoj na Babićevo djelo spustila (da se ne zavaravamo, njegov status ni u Beogradu nije nešto naročito bolji), postupno, polako »razbija«, iako su otpori snažni, možda i ubojitiji od onih od prije tridesetak godina. Primjerice, u jednom blago rečeno šovinističkom, opskurnom tjedniku (da mu ne spominjemo ime i ne pravimo besplatnu reklamu), doslovno se traži i piše: »Goran Babić je sam sebi dao logičan smisao postojanja svojim odlaskom u Beograd. Ali zahvaljujući našoj služinčadi beogradske politike, on se na velika vrata vraća u besmisleni anacionalni, hrvatski kulturni diskurs. Iako sam Goran isključuje svaku mogućnost povratka u Hrvatsku, zahvaljujući ovim bedacima, vraćen nam je u duhovnoj formi srpskih mitova. Usred nacionalne TV. Vratio ga je Gordan Nuhanović. U emisiji na HTV-u »Knjiga ili život«​. Emisija godinama njeguje sve velikosrpsko, tako da ne mogu reći da su baš sada pretjerali, ali treba krenuti od nečeg. Pozivam Domovinski pokret da u konkretnom slučaju djeluje da se Nuhanoviću dade otkaz. Zašto ne?… Naravno, treba ići i dalje i preispitati smisao čitave nacionalne TV kuće… Zamislite, Goran Babić se naziva velikim književnikom i disidentom… Nepravedno prešućivanim i postaje mitskom veličinom, žrtva ustaške Hrvatske.

I kako ne bi bilo zabune, odmah se Babića optužuje kao čovjeka koji je početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku zagovarao ubojstvo dr. Ivana Šretera, samo stoga jer se još 1983. godine umirovljenik Stevo Majstorović iz Lipika požalio piscu, tada članu komisije za molbe i žalbe u vladajućim soc-strukturama, kako je spomenuti liječnik (početkom 90-ih istaknuti hadezeovac), na pitanje pacijentu što je bio prije mirovine, odbio u zdravstveni karton upisati odgovor »rezervni oficir«, koji je uporabila stranka, već je upisao »časnik u pričuvi«, što je izazvalo nezadovoljstvo potonjeg, jer je navodno tijekom rata kao partizan bio ranjavan od »pričuvnih časnika«. Bilo kako bilo, Šretera su mučki ubili pobunjeni Srbi u Zapadnoj Slavoniji i kako kaže Babić: »Iako nikada nisam bio u Lipiku, to nije smetalo tamošnjim intelektualcima da objave kako sam zapravo ja ubio nevinog doktora«.

Knjiga koja će imati odjeka

»Vidno polje« je knjiga koja gotovo izvjesno neće proći bez širih odjeka, puna je zanimljivih priča, nas starije podsjeća na neka davno prošla vremena i događaje koji iz ove perspektive poprimaju neke nove obrise, a mlađima je instruktivan uvod u sve ono što i danas živi, a prednost je što će ih uputiti na samo izvorište zbivanja i opisati likove koji su u doba socijalizma »žarili i palili«, da bi kasnije stvaranjem suverene i slobodne Hrvatske to isto činili, isti ti ljudi, samo pod novim stijegom. Pitanje moralne higijene naše je vječno pitanje na kojem stalno padamo i na to nas podsjeća autor koji niti sebe samog ne eskulpira od počinjenih grijeha, ne traži pomilovanje, već samo da mu se pravedno sudi. Utoliko će njegovo djelo biti (a jest i danas) veliki izazov našoj kulturi; kako se s njim suočiti i pri tome ostati neostrašćen, to je veliko i teško pitanje, a hoćemo li za to imati dovoljno snage i pameti, pokazat će vrijeme. Ali, znajući nas, šanse nisu velike.