Prije nego se Drugi svjetski rat u svojoj krvavoj mahnitosti i brutalnosti u potpunosti razmahao, prije nego što su povjesničari uopće bili u prilici rekonstruirati i vrednovati povijest antihitlerovske i pacifistički nastrojene njemačke emigracije (»rođene« 1933., to jest dolaskom nacista na vlast), jedan je od najčitanijih njemačkih egzilnih pisaca Erich Maria Remarque nakon romaneskne trilogije (koja mu je i donijela svjetsku slavu) posvećene Prvom svjetskom ratu, već 1940. tiskao svoja prva djela u kojima je artikulirao tragičnu epopeju novodobnog progonstva i izbjeglištva, o kojima je od tada, pa praktički sve do kraja života ispisao na tisuće nadahnutih stranica. Široki višemilijunski auditorij pomno je iščitavao sve što bi Remarque napisao i to ga je na koncu i učinilo jednim od najosebujnijih, ali i najpopularnijih književnika 20. stoljeća čija se svaka knjiga prodavala u enormnim tiražama.

Emigrantski usud

Kada sam napisao da je Remarque na jedan upečatljiv način »rekonstruirao i valorizirao povijest«, time dakako nisam mislio da je svojom literaturom zamijenio potrebu za detaljnijim historiografskim analizama, već samo da je koristeći »ratni predložak« (sa svim brojnim tragičnim i dramatičnim implikacijama), snagom književnog umijeća, a prije svega iskrenošću, jednostavnošću i neposrednošću pridonio jasnijem sagledavanju ove velike povijesne kataklizme i ljudske kalvarije i da zahvaljujući upravo takvom tipu književnosti, a koju je Remarque tako stvaralački moćno i majstorski eksplicirao, možemo razgovijetno i bez ikakve dvojbe i(li) straha od nekakve pristranosti osuditi nacifašizam i holokaust kao neponovljivi zločin genocida u cjelokupnoj povijesti čovječanstva.

Pričajući o sudbini emigranata, antimilitarista i antifašista (pri čemu su gotovo svi njegovi tekstovi dobrim dijelom i autobiografski), pričajući o svemu što je prethodilo njihovoj odluci da napuste zemlju u kojoj su se rodili i živjeli, o strahovima koje su proživljavali (i nakon bijega iz zemlje), nesnalaženjima kao i neprihvaćanju u novim sredinama u kojima su se našli, brojnim frustracijama koje prate takav neizvjestan i nesiguran život, sve je to svojim književnim stvaralaštvom Remarque oblikovao daleko vjerodostojnije od nekakve puke historiografske faktografije koja nikada ne može dokučiti i »dočarati« pojedinačne patnje i tragedije onih koji su tom Golgotom hodili. Za Remarqueove junake u vlastitoj sredini nakon dolaska Hitlera na vlast više nije bilo mjesta, postali su persone non grata, proglašeni su neprijateljima i izdajicama domovine, jer su se suprotstavili suludoj ratnohuškačkoj i rasističkoj politici nacističke vrhuške koja je beskrupulozno manipulirala emocijama i frustracijama njemačkog naroda. A kada bi se nakon niza peripetija ipak uspjeli dokopati sredine i društva gdje im se nacistička ruka nije mogla (o)svetiti, i tamo su ih gledali s nepovjerenjem, kao uljeze koji su ipak u nečemu krivi čim su tako, preko noći morali pobjeći iz svoje zemlje.

Emigrantski usud i u staroj i u novoj »domovini« bio je iznimno težak; ti su nesretni ljudi gotovo u pravilu bili osuđeni na puko vegetiranje, skrivanje, život na margini i stalno su se susretali s nepovjerenjem okoline, a o ekonomskim neprilikama, životarenju na granici siromaštva da i ne govorimo. Rat, ratne strahote, nacistički progoni, militarizacija društva, egzil i život u emigraciji su bile središnje teme Remarqueove literature koje je neprestano, na različite načine varirao. Istina, napisao je nekoliko knjiga koje se nisu bavile izravno navedenim temama, ali i u njima je artikulirao suštinska pitanja života i smrti, pitanja smisla i besmisla ljudske egzistencije.

Ratne strahote

Erich Paul (kasnije, u čast svoje majke Anne Marie Stallknecht uzima njeno ime Maria) Remarque rođen je 22. lipnja 1898. u Osnabrucku i školovao se u rimokatoličkom liceju, iako je podrijetlom pripadao francuskim hugenotima (protestantima), da bi već s 18 godina, tijekom Prvog svjetskog rata, 1916., bio mobiliziran i poslan na sjeverozapad Francuske, na tzv. zapadni front. Nedugo potom (1917.) bio je teško ranjen i u bolnici je dočekao svršetak rata. Nakon demobilizacije i tegobnog ratn(ičk)og iskustva, pokušao se vratiti tzv. normalnom životu i počeo je raditi u osnovnoj školi u Lochenu (Donja Saksonija), ali ubrzo je napustio nastavnički poziv često mijenjajući zanimanja (bibliotekar, sportski novinar, trgovac itd.), da bi se na koncu posvetio pisanju. O tom razdoblju svog života kasnije je napisao (1956.) jedan od svojih najboljih romana »Crni obelisk« (»Der schwarze Obelisk«).

Još za vrijeme školovanja Remarque je počeo pisati; 1920. objavio je knjigu naslovljenu »Carstvo snova« (»Die Traumbude«) koja je prošla nezapaženo, ali kada je 1929. objavio roman »Na Zapadu ništa novo« (»Im Westen nicht Neues«), u kojem je kroz optiku mladog vojnika koji besmisleno gine, praktički na kraju rata, a da njegovu smrt nitko nije čak ni zabilježio (tog dana u redovnom vojnom izvješću s bojišnice lakonski se konstatiralo: »Na Zapadu ništa novo«), prikazao svekoliku strahotu rata, života u rovovima i pod stalnom opsadom i prijetnjom smrću, svakodnevnim besmislenim jurišima, a da se niti jedna od zaraćenih strana nakon tih silnih borbi ne pomiče ni za milimetar, pisac je praktički preko noći ovim roman postao slavan; knjiga se prodavala u milijunskim tiražama, ne samo u Njemačkoj, već i diljem svijeta i vremenom je postala jednom od najprevođenijih knjiga u cijelom 20. stoljeću. On je svojim djelom u vremenima velike njemačke ekonomske i društvene krize, galopirajuće inflacije i posvemašnjeg osiromašenja, uspio postati glas cijele jedne tzv. izgubljene generacije koju su rat i poratna zbivanja sudbinski obilježili; mladića i djevojaka koji su se pokušavali prilagoditi novom vremenu, ali se opterećeni bolnim sjećanjima i krvavim iskustvom bojišnice i(li) tegobama »pozadinskih« nestašica, nisu najbolje snalazili, tako da su nezadovoljni svojim statusom, neimanjem perspektive boljeg života jednostavno rezignirali ili su se u »poniženoj i osramoćenoj Njemačkoj« pogođenoj ratnim porazom priklanjali radikalnim, revanšističkim ideologijama i pokretima koji su na koncu i doveli do nove militarizacije društva, a kasnije i uspostave zločinačkog, rasističkog, nacističkog režima.

Uspjeh kod čitatelja

Dio je kritičara smatrao da je Remarqueov prvijenac »Na Zapadu ništa novo« najbolje opisao čovjeka i društvo toga doba; nakon toga napisao je još dva romana u sličnom duhu i sa sličnim temama. To su bili »Povratak« (»Der Weg zuruck«, 1931.) i »Tri ratna druga« (»Drei Kameraden«, 1938.) koji su, posebice posljednji, doživjeli ogroman uspjeh kod čitatelja, ali ne i kritike koja mu je počela prigovarati (a to traje sve do danas) kako je njegova literatura (p)ostala i suviše angažirana, programatska, kako robuje klišejima, a sve to nauštrb »umjetničke kompleksnosti«. Prigovaralo mu se da su mu romani više nalik reportažama, da su konvencionalni, a samim time i neuvjerljivi, ali to nimalo nije smetalo čitateljima diljem svijeta koji su i nadalje »gutali« njegova djela.

Sav taj uspjeh kod čitatelja Remarque je izvjesno mogao zahvaliti tomu što je jasnom i pitkom rečenicom ispisivao stanje duha svoga vremena, ali to se mnogima (u)činilo površnim, pa je do danas njegova literatura ostala obilježena kvalifikacijama kao »zabavna i laka«. A to jednostavno nije ni pravedno, niti istinito; ona je samo pisana razumljivim jezikom, ali malo je tko, kao što je to učinio Remarque, dotakao »dušu i živac« tzv. prosječnog čitatelja koji se lako i jednostavno mogao, »pogođen snažnim antiratnim glasom«, identificirati s junacima romana koji su hrabro i iskreno digli svoj glas protiv nepravde i zla i otvoreno progovorili o svim tim bolnim ranama besmislenih (po)ratnih sukoba »koje su unakazile i srce i dušu jedne mlade generacije«.

Remarqueova je literatura ujedno krik nezadovoljstva, ali i poziv u pomoć, kritika nesnošljive pruske, iznova nastupajuće militarizacije društva koja se hranila ratnim i nacionalnim mitovima i koja je na lažima počela graditi osvetničke i revanšističke scenarije za »nepravdu« kojoj je njemački narod bio izvrgnut nakon izgubljenog rata (goleme ratne reparacije).

Remarqueov je glas bez sumnje bio autentičan antifašistički, antimilitaristički i pacifistički prosvjed protiv obnove »pruskog duha«; glas humanizma i dostojanstva kojim se jasno i nedvosmisleno osuđivao rat kao zlo koje samo rađa novo i veće zlo; zapravo to je bio glas savjesti istinskog intelektualca koji zgrožen ratom i novorađajućom nacističkom ideologijom, antisemitizmom i divljanjima paravojnih postrojbi, koji traži pravdu, ali je vidi samo u miru i demokraciji, a ne u zloćudnom revanšizmu i diktaturi. Svekoliki sukus i (s)misao Remarqueova djela može se sažeti u rečenicu koju je napisao nakon što je objavio svoj roman »Iskra života« (Der Funke Leben«, 1952.): »Ako ova knjiga pridonese borbi protiv tiranije, njena će namjera u potpunosti biti ispunjena«. U spomenutom romanu Remarque je opisao zbivanja u nacističkom logoru smrti, odnosno »najcrnjem paklu i dnu do kojeg se ljudski rod spustio«. Zapravo, bio je svjestan kako ni nakon Drugog svjetskog rata (jednako kao i onog prvog), demon njemačkog revanšizma i militarizma nije uništen, da će se iznova, kad-tad u nekom novom obličju pojaviti i da upravo njegova literatura ima zadaću uporno i neprestano upozoravati na opasnosti koje prijete čovječanstvu.

Spaljivanje knjiga

Zbog svog jasno iskazanog pacifizma i uopće antimilitarističkog angažmana, roman »Na Zapadu ništa novo« odmah po objavljivanju bio je zabranjen u Italiji, a i nacisti su Remarquea od početka smatrali jednim od najžešćih i najopasnijih kritičara njihove ideologije i politike i stoga nije čudo da su mu, odmah čim su se domogli vlasti, djela stavili na indeks zabranjenih knjiga, i da su ih javno spaljivali kao one koje su »na odvratan način ismijavale i kritizirale veličinu nacionalsocijalističkog duha«. J. Goebbels je osobno prozivao Remarquea kao izdajicu domovine i tvrdio kako je Židov koji prikriva svoje podrijetlo. Istodobno, dok su ga nacisti javno proklinjali i mrzili, Remarqueove knjige su na mnoge ljude djelovale katarzično; zahvaljujući njima počeli su shvaćati kako su ih i koliko su ih i bivši i aktualni vlastodršci obmanjivali i iskorištavali. Zahvaljujući Remarqueu mnogim se Nijemcima probudio osjećaj krivnje što su njihovi roditelji ili oni sami bili sudionicima nečeg što nisu trebali, a još manje željeli.

A koliko su njegova djela bila popularna, najbolje svjedoče filmske ekranizacije pojedinih romana; već 1930. Lewis Milestone je snimio »Na Zapadu ništa novo« koji je bio nagrađen Oscarom za najbolji film i režiju. Potom je filmsko uprizorenje doživio i »Povratak« (1937.), a godinu dana kasnije i »Tri ratna druga«, jedna bez sumnje ljudski dojmljivija priča o snažnom prijateljstvu trojice mladića-idealista koji pokušavaju svoje »rastrgane« živote osmisliti ljubavlju i mirotvornim aktivnostima, ali usprkos svemu osjećaju se autsajderima, ljudima koji su nekako isključeni iz života svoje sredine, koji oko njih buja i strmoglavom brzinom juriša u propast, a oni sve to vide i tomu se ne uspijevaju suprotstaviti.

Možda je ipak najpopularnija bila filmska adaptacija slavnog Remarqueovog romana »Trijumfalna kapija« (»Arc de Triomphe«), koji je autor objavio 1946. godine, a dvije godine kasnije režirao Lewis Milestone, a u kojem su briljirali Ingrid Bergman, Charles Boyer i Charles Laughton. Zapravo, i ostali Remarqueovi romani bili su izrazito »filmični« i stoga ne čudi da su gotovo svi i bili ekranizirani, ali bez većeg odjeka, osim možda »Vremena ljubavi i vremena smrti« (»Zeit zu leben und Zeit zu sterben«,1954.), koji je snimio 1958. čuveni Douglas Sirk.

Trn u oku nacistima

Svjestan da je trn u oku nacistima i da će se, ubrzo nakon što osvoje vlast, s njim obračunati, Remarque je 1931. napustio Njemačku i preselio je u Švicarsku, u Porto Ronco. Prije toga, još 1925. oženio se glumicom Ilse Jutta Zambonom, ali to je bila obostrano burna bračna veza, tako da su se 1930. sporazumno razveli, ali su ipak kao uvjereni antifašisti zajedno napustili Njemačku, a potom se, kako bi izbjegli deportaciju u Treći Reich, iznova 1938. vjenčali, računajući kako bi se tako lakše dokopali SAD-a (što su na koncu i ostvarili), gdje su 1947. dobili njihovo državljanstvo. Naravno, brak je bio čista formalnost; svatko je živio svojim životom i ponovo su se 1957. razveli. Remarque je bio poznat kao veliki šarmer i zavodnik; poznate su njegove ljubavne veze s Hedy Lamarr, Dolores del Rio, Gretom Garbo i Marlene Dietrich, a interesantno je napomenuti kako je iz(a) veze sa slavnom njemačkom glumicom ostala opsežna korespondencija koja se danas čuva u Remarqueovom institutu u New Yorku. Tijekom 1958. Remarque se oženio glumicom Paulette Goddard (1910.- 1990.) s kojom je živio sve do svoje smrti 25. rujna 1970., a oboje su sahranjeni u zajedničkoj grobnici u Ticinu kod Locarna.

Tijekom 1948. Remarque se vratio u Švicarsku, ali često je boravio u Francuskoj i SAD-u, gdje su kasnije u New Yorku (Fales Library) pohranjeni svi njegovi rukopisi i bogata arhiva. Naime, nakon Remarqueove smrti njegova je supruga P. Goddard donirala Sveučilišu u New Yorku 20 milijuna dolara kako bi se osnovao institut koji će nositi ime njenog muža i koji će se baviti mirovnim studijima, a interesantno je spomenuti da je prvi direktor ove institucije bio poznati pisac i povjesničar Tony Judt.

Dnevnički zapisi

Iz bogate Remarqueove ostavštine treba spomenuti njegove »Dnevničke zapise« (»Tagesbucheintragungen«), koji obuhvaćaju razdoblje od 1941. do 1950., a tu opisuje i bolesti s kojima se nosio (tri infarkta, psihoanalitičke seanse kod slavne Karen Horney, posebice nakon što je doživio psihički slom uslijed prekida veze s Natashom Paley-Wilson), a tu se također nalaze nacrti i bilješke za nedovršenu autobiografiju naslovljenu »Der Kranke«. Nakon Remarqueove smrti, njegova supruga i književni agent Felix Guggenheim su iz šest različitih verzija rukopisa oblikovali zajednički tekst romana i naslovili ga »Sjenke u raju« (»Schatten im Paradies«, objavljen posthumno 1971.), kojim je zapravo bio dovršen ciklus njegovih tzv. emigrantskih romana. U prethodnom romanu iz tog ciklusa »Noć u Lisabonu« (»Die Nacht von Lissabon«, 1963.) Remarque je zapisao: »Izbjeglica je u pravilu bio Židov, ili netko tko je pripadao zabranjenoj stranci, koji je govorio ili pisao što ne treba, ili suviše glasno mislio. Ili je bio sve to skupa.«; dakle, to su bili različiti ljudi istog usuda, zajedničko im je što su bili lišeni domovine, ali po dolasku u SAD i iluzija o vrijednostima do kojih su držali i zbog kojih su na koncu i krenuli u svoju neizvjesnu izbjegličku odiseju.

Svima njima Amerika je bila obećana zemlja, raj u kojem su očekivali spas, ali po dolasku u nju, postajalo im je jasno »kako za izbjeglice više nigdje nema, niti može biti mira«. Tipični remarqueovski junaci iz tzv. prve faze njegovog stvaralaštva bili su uvjereni kako svršetak Prvog svjetskog rata za njih znači spas i oslobođenje; jednako tako junaci iz tzv. emigrantskih romana u bijegu od rata vide izlaz za svoje muke i patnje, ali ubrzo shvaćaju kako od svog usuda nikako i nikamo ne mogu pobjeći, tako da na koncu, pojedin(c)i spas traže u samoubojstvu, drugi se pokušavaju osvetiti svojim krvnicima, a ostali pribjegavaju sarkazmu i crnom humoru, pokušavajući se tako boriti protiv besmisla vlastita života. Paradoksalno je što svi oni očajnički očekuju kraj rata, a kada se to i dogodi, kada naizgled postanu slobodni, postaje im jasno da su zapravo u miru izgubili nadu, ono posljednje što ih je još držalo na životu. Ali, to su ljudi koji uvijek stoje na pozicijama dobra, a protiv zla, iako su svjesni tragičnih okolnosti u kojima se ne snalaze.

Ljubi bližnjeg svog

Kao Nijemci, pripadnici naroda u čije ime je Hitler počinio strašne zločine, osjećaju krivnju i grižnju savjesti, ali usprkos svemu ne mogu zatomiti osjećaje i ljubav prema domovini koja ih je izdala i prognala. U romanu »Ljubi bližnjeg svog« (»Liebe deinen Nachsten«, 1940.) Remarque je snažno, ali i s puno lirizma i iskrenog sentimentalizma progovorio o beznađu ljudi bez putovnica, bez domovine i identiteta, ali i budućnosti, jer za njih su »sve granice zatvorene; više nemaju kud, natrag ne mogu, ukoliko ih se Gestapo dočepa, bit će likvidirani, a naprijed nemaju kud, jer ih nitko ne želi«.

Mnogi tvrde kako se Remarqueova literatura ne može mjeriti s onom koju su na iste teme pisali Theodor Plievier, Ludwig Renn, Ernst Toller, Lion Feuchtwanger, Arnold i Stefan Zweig, odnosno Thomas i Heinrich Mann (tu možemo uključiti i Henri Barbuisa ili Louisa Aragona, pa čak i Jean-Paul Sartrea), ali milijuni čitatelja su mislili i još uvijek misle drukčije; niti jedan od spomenutih autora, pa makar se radilo i o nobelovcima, nije imao takvu popularnost i naklade poput njega. Remarqueovi romani su možda manje snažno, ali s daleko većom iskrenošću progovorili o tragičnom usudu čovjeka, odnosno o tomu kako nas literatura neće, niti može naučiti živjeti, ali nam može (raz)otkriti životna iskustva pomoću kojih ćemo lakše razumjeti književnost i umjetničko stvaralaštvo uopće, a time i same sebe.

Utoliko je Remarque pisac koji nikada nije izašao iz mode; naprosto zato jer nikada i nije bio moderan u onom estradnom smislu riječi; naprosto bio je i ostao jedan od najupečatljivijih autora 20. stoljeća čija će književna djela ostati velikim i humanim svjedočanstvima protiv zla i nasilja, glasom savjesti za sva buduća vremena. Znali su mu prigovoriti kako se pišući o strahotama rata i izbjeglištva vješto koristio humanističkom frazom i tako se izdavši svoje

ideale i obogatio, ali ovaj šarmantni, više ironičan nego li ciničan čovjek, na sve te kritike dobrodušno je reagirao riječima: »Novcem i idealisti mogu mnogo toga ostvariti«. I bio je u pravu, to je i dokazao.