Nakon niza sjajnih romana kroz koje je iznimno dojmljivo pokazala kakav pakao može vladati u naizgled normalnim obiteljima, hrvatska književnica Mihaela Gašpar u svom je novom romanu »Velika stvar« pokazala kako isti takav košmar prepun boli vlada i u onim obiteljima koje ne izgledaju normalno i obično. Naime njena iz ove knjige neimenovana obitelj, koja živi u ovo naše doba u nekom od hrvatskih kontinentalnih gradova, prolazi težak put od naizgled pomalo čak i simpatično komične obitelji do tragičnog završetka koji u potpunosti i zauvijek razara i razdvaja obitelj ostavljajući iza sebe smrt, bolest i nesreću.

Bezimenu obitelj čine otac, majka, baka po majčinoj liniji, sin osnovnoškolac te njegova nešto mlađa sestra Magda, jedina koju autorica »nagrađuje« konkretnim imenom. Nakon niza neuspješnih poslova (prodaja Zepter lonaca, uzgoj glista, uzgoj kavkaskih ovčara) otac odlučuje početi zarađivat na gluposti i lakovjernosti pojedinaca te odlučuje da će se cijela obitelj baviti alternativnim zdravstvom, odnosno u svojoj skromnoj kući u predgrađu priređivati bioenergetske i duhovne seanse, baviti se akupunkturom i hipnozom, propagirati zdravu prehranu bez imalo mesa te pristupati životu u stilu new age filozofije. Naravno, sve to dobro će naplaćivati nesretnicama koji vjeruju da uz njihovu pomoć u tom »centru za psihičko i fizičko iscjeljenje« mogu doći do zdravlja.

Tako, između ostalih, upoznajemo imućnog invalida Stipicu i djevojčicu Antoniju, koji dolaze na višetjedne seanse i praktično žive s obitelji, tu je i teta Đurđa, profesorica u mirovini koja bioenergetičarskom paru pomaže u pisanju knjige kojom planiraju zaraditi, ponekad navrati i očev brat Mišo… Uz sve njih pratimo, naravno, i članove obitelji – realnu i razumnu baku, koja itekako razumije da je njen zet »nesposobni idiot«, depresivnu majku koja lako potone i postaje potpuno bezvoljna te egoističnog i bezosjećajnog oca, čije loše strane postaju sve uočljivije što je stanje teže. Naravno, u takvim uvjetima Magda i njen brat ne mogu ostati normalni pa usprkos svoj dječjoj razigranosti, pozitivi, radosti i prostodušnosti pratimo kako im se pod udarima suludih roditelja život pretvara u očaj i tugu.

Mihaela Gašpar: Velika stvar

Tragikomedija

Događa se to polako i postupno pa u početku sve djeluje više komično no tragično, posebno pravila koja otac naziva Novi zakon i koja, primjerice, glase kako »više nema plakanja«, a slično je i sa zakonski puno opasnijom zabranom djeci da idu u školu, jer ih tamo uče krivim stvarima. Komični su i neki »medicinski« potezi oca koji »iscjeljuje mahovinom« i svakodnevno se »puni energijom svemira«, zbog čega djevojčica Antonija kaže da je on »malo šuk-šuk«. No ta komičnost pretvara se u jaku tragikomičnost kad, primjerice, ne žele zvati liječnika bolesnoj baki, jer bi to u očima njihova »klijenta« Stipice moglo značiti da, ustvari, nisu nikakvi iscjelitelji, jer ni sami sebi ne mogu pomoći, a kamoli će njemu. Nažalost, stvari idu i korak dalje pa se bilo kakva komika gubi u najbrutalnijoj epizodi knjige kad bezočni otac divljački prebije malu Magdu samo zato što nije željla odustati od toga da zadrži zeca kao ljubimca. Štoviše, nakon brutalnog premlaćivanja otac je dodatno kažnjava grubim šišanjem kose, a nakon tih divljačkih činova Magda zauvijek zanijemi!

Ta neshvatljiva surovost pokretač je daljnih za obitelj razarajućih zbivanja – dječak počinje mrziti oca i mašta o tome da ga ubije, majka nestaje početkom jednog ljeta i nikad se ne saznaje je li otišla ili se ubila, a nakon svega toga otac puca psihički, prestaje raditi i ni o čemu ne vodi brigu pa su dječak i Magda uskoro smješteni u udomiteljske obitelji, ali razdvojeno, što za dječaka predstavlja novu veliku bol, jer je Magda bila, uz baku, jedino što je volio u toj obitelji. Dapače, u završnoj sceni romana dječak, koji je sada već srednjoškolac, iz udomiteljske obitelji vraća se u grad s nakanom da ubije oca, ali na svu sreću ipak odustaje. No itekako je svjestan da je već i pomisao na to – zločin!

«Špekule u glavi«

Ovu mučnu priču s elementima tragikomičnog i grotesknog pripovijeda nam upravo dječak, za kojeg već u početku saznajmo da ima određene mentalne probleme (on ih naziva »špekulama u svojoj glavi«), odnosno neki oblik blagog autizma koji se manifestira u neuobičajenom ponašanju, posebno kad je riječ o govoru, jer zna u nekim emocionalno napetim trenucima »šibati« riječi bez reda i smisla. No on to radi zato što je oduševljen riječima, njihovim oblikom i zvukom pa nam često u knjizi pojašnjava što njemu znači i kako zvuči pojedina riječ, pri čemu ustvari kroz ta njegova pojašnjenja saznajemo puno o njemu samome i njegovim osjećajima. Ponekad su te odrednice pojedinih riječi pravi mali lirski biseri, male pjesme u prozi. Tako je za njega Slon »odlična riječ, obla poput planeta s bijelom rupom u sredini tijela«, a riječ Otac je »poput kraja odrezanog užeta koji je beživotno pao na tlo«. To iskazivanje svoje duše dječak ne koristi samo pri svojim originalnim definicijama pojedinih riječi, već i u pripovijedanju pa tako govoreći o smrti voljene bake koja je umrla u snu opet piše pravu malu pjesmu u prozi: »Smrt presretne san, skoči mu na leđa i odvrne čep kroz koji iscuri do jutra«. Uz taj poetski odnos prema riječima, dječak isto tako snažnu lirsku notu ostvaruje i kad, primjerice, govori o mirisima, ili pak o glazbi, pri čemu je posebno dojmljiva njegova reakcija nakon što prvi put u djetinjstvu iz susjedovog stana čuje pjesmu »Are You Lonesome Tonight« Elvisa Presleya, za čije stihove tvrdi kako ispunjavaju, žive u stanu ispod njihovog.

Nedvojbeno, Mihaela Gašpar iznova je napisala divan, emocionalno snažan i stilski razigran roman u kojem opet dokazuje da majstorski gradi priču i likove te bogatim rječnikom stvara još jednu svoju novu kulu proze potvrđujući se kao u ovom trenutku jedna od ponajboljih književnica te uz Đurđicu Stuhlreiter prava kraljica mračnih tema i nemilosrdna analitičarka negativnosti koje se mogu javljati i javljaju u obiteljskom životu. Njeni romani, pa i ovaj, istodobno su i društveni i psihološki te pružaju čitatelju pravi literarni užitak, iako govore i stvarima koje su sve samo ne lijepe. Naziv romana ironičan je osvrt na uporne pokušaje oca obitelji da kroz traženje novih poslova stekne veću zaradu. No u slučaju vrijednosti ovog sjajnog štiva, roman »Velika stvar« zaista je – velika stvar.