Čini mi se da je internet izmišljen za mene. Ležiš na kauču, sijevne ti neka ideja, nešto se dogodi u svijetu ili pred tvojim vratima, sjedneš za kompjutor, ukucaš tristo riječi, idućeg trena ti se netko javi iz Australije. I pritom nemam urednika...
Iako je Vedrana Rudan od svog prvog naslova »Uho, grlo, nož« postala hit-autorica u zemljama bivše Jugoslavije, ali i brojnim državama gdje su njene knjige prevedene posljednjih godina, tek je najnovija – »Dabogda te majka rodila« – doživjela dramatizaciju u Rijeci, gradu do kojeg je Vedrani Rudan najviše stalo. Krajem ožujka, u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i riječkog HKD Teatra, a u režiji Tanje Mandić Rigonat, svoj scenski život započet će predstava »Dabogda te majka rodila« što Vedrana Rudan ubraja u svoje najveće uspjehe i očekuje s tremom i uzbuđenjem.
Dan prije premijere u Rijeci, u Ljubljani se premijerno igra predstava prema mojoj knjizi »Kad je žena kurva, kad je muškarac peder«, u režiji Mare Bulca. Idem na tu premijeru, jer me ona osobno ne dira. U predstavi igra vrhunska slovenska glumica Violeta Tomić, a Mare Bulc je jedan od najboljih mladih slovenskih redatelja. Radujem se toj predstavi.
– Da, ali je ovo prva koja se postavlja u kazalištu. U Poljskoj »Uho, grlo, nož« igra osam godina, igra i u Budimpešti – to je ono što znam, ali ima možda i onih za koje ne znam, koji nisu tražili ugovor o autorskim pravima. Nedavno su mi u Rusiji prevedene knjige »Ljubav na posljednji pogled« i »Crnci u Firenci«, a ova druga i u Italiji. »Dabogda te majka rodila« prevedena je u Poljskoj, tako da moram reći da sam zadovoljna.
– Dok sam pisala ovu knjigu, ni na kraj pameti mi nije bilo kazalište, a sada se bojim premijere… Sretna sam što će se predstava po mojoj knjizi igrati u mom gradu, a opet se bojim da će to za mene biti – previše. Radi se o manje-više autobiografskoj priči u mnogim detaljima, glumice (Edita Karađole, Zoja Odak, Jelena Lopatić/ Aleksandra Stojaković, Marija Geml, Sabina Salamon, Andreja Blagojević, Olivera Baljak, Biljana Torić, Tanja Smoje) i jedan glumac (Nenad Šegvić) su izvrsni i baš zato ne želim u gledalištu doživjeti emotivni slom.
Užas i komedija
Za vas kao autoricu, kakve emocije pobuđuje pisanje o ovako osjetljivoj temi, a kakve njena scenska interpretacija?
– Kad pišete, opsjednuti ste tehnikom. Naravno da tu ima emocija, ali ih osjećaju likovi – oni diktiraju tekst, a ja ga samo ukucavam u kompjutor. To priča netko drugi. Na pozornici vidim svoj život koga više nema, a sad je opet tu, živim svoju strašnu mladost, gledam kako mi se muči majka koje više nema…Bojim se ove predstave koja je jeziva kombinacija užasa i komedije.
Kakve su uopće bile reakcije na knjigu »Dabogda te majka rodila«? Osobno smatram da je to uz – »Uho, grlo, nož« najbolja vaša knjiga, u svakom slučaju najpotresnija.
– Meni da. Možda zato jer sam sa malim zadovoljna? Moj izdavač VBZ plaća me dobro. Brojke neću govoriti jer nije pristojno ne zato što bih se bojala porezne uprave. Sve ide preko računa. Kad mi se učini da je moj honorar obrnuto proporcionalan s mojom vrijednošću, sjetim se da jako malo pisaca u svijetu živi od knjiga. Čak i Umberto Eco mora pisati kolumne. A kako nisam Umberto… Budi sretna što možeš bez veće frke unučici kupiti cipelice, plastelin i dovesti je u kafić na »bebičino«. Za one koji ne znaju što je »bebičino« kratko objašnjenje, pjena od mlijeka posuta mrvicama čokolade. Najbolji je u Premijeru. Osim toga, imam ja i mirovinu – dvije tisuće kuna mjesečno – a kako nikad u životu nisam pomislila da ću imati prihod koji stiže svaki mjesec meni je taj novac draži i od najvećeg honorara jer je samo »moj«. Za frizera, za čokoladu, unučici za »kifu« sa čokoladom – Zato i kažem da sam valjda jedina u Hrvatskoj, koja je zadovoljna svojom mirovinom!
– O toj knjizi u »velikim« hrvatskim pisanim medijima nije napisana ni jedna jedina riječ. Budući da sam sigurno među najčitanijim autorima u zemlji i jedna od najprevođenijih književnica – računala sam da će, kad knjiga iziđe, netko o njoj napisati pet rečenica. Zato sam do neba zahvalna kritičaru Saši Ćiriću iz Novosti, glasila srpske manjine u Hrvatskoj, koji je napisao recenziju »Dabogda ti Vedrana Rudan roman napisala«. Ali činjenica da nitko, pa ni Novi list, nije napisao ni riječ – osim »Večernjaka« koji je bio sponzor knjige (pa na to drugačije gledam) – meni je poruka: ti u ovoj zemlji ne postojiš. To me ponekad žalosti, a onda se sjetim da ni Van Gogh nije postojao u Nizozemskoj pa šta mu fali. (smijeh). Srećom imam krasan privatni život, moja mi porodica liječi »rane«.
U Hrvatskoj, primjerice, ni u jednim novinama ne mogu dobiti kolumnu, iako imam blog koji je do sada pročitalo više od milijun ljudi. Imam trinaest tisuća »fanova« pa bih se sigurno svakom vlasniku »isplatila«. Doduše, s urednicima uvijek imam problem, oni ne vole istinu a ja ne volim manipulaciju i licemjerje. Tješi me da ni Chomsky u Americi ne može dobiti kolumnu u pisanim medijima, a on je po meni najveći živući svjetski filozof. Pa se ja tako Chomskim tješim i mislim kako sam i ja velika u Hrvatskoj – kad me nigdje nema… Srećom, postoji internet.
Kratka forma
Kakav odjek za autora ima blog? Je li to gluho pisanje?
Ono o čemu rijetko govorim, a mislim da je »Novi list« pravi medij za to, jest činjenica da sam u siječnju ’90 godine dobila otkaz na Radio Rijeci, samo zato jer sam drugačije mislila. Osim mene otkaz su dobili i neki drugi kolege, jer su bili Srbi, »četnici«…
Danas znamo da je sve ono o čemu sam govorila devedesete i što je tada bila budućnost – sad naša stvarnost. Svi mi krivomisleći i oni kojima je krv bila drugačije boje, bacani su na cestu bez milosti. Sve su nas prisilili da potpišemo sporazumni otkaz. Mogli smo birati između njega i pet tisuća maraka ili njega i nula maraka. Vrdoljak, tadašnji šef HRT-a, po meni ratni zločinac, bio je nemilosrdni egzekutor. Danas, kad na vlasti nije stranka koja nam je nanijela zlo, zaista očekujem da će netko jednom svim žrtvama hrvatske demokracije reći: Oprostite… Ne očekujem lovu, ni Lentu carice Milice s bodljikavom krunom, ali, ljudi, dajte, ispričajte se žrtvama hrvatskog terora danas kada su ispričavanja toliko u modi!
Ovih dana, kad je Angelina Jolie bila u Sarajevu, napisala sam tekst – ne o njoj ili o filmu, nisam ga gledala, ulaznice su preskupe – već o Americi, koja nam šalje izaslanika u obliku anoreksične ljepotice. Ta nam ljepotica privatnim avionom u pratnji tko zna koliko šminkera i frizera dolazi u bivšu zemlju da bi nam rekla istinu o nama. Vrhunska drskost. Toliko američka. Ovih sam dana za jedan list rekla da je Jolie zapravo vibrator kojim nas Ameri tucaju na daljinu. Tekst o Jolie pročitalo je na području naše pokojne zemlje preko 200 tisuća ljudi. U jednom danu 67 tisuća. Ne mogu si pomoći. Opsjednuta sam internetom. Ja sam spisateljica kratke forme, svaka moja knjiga sastavljena je od desetak pričica koje veže tanka nit. Ne mogu napisati 400 tisuća znakova, a da svi tvore jednu priču. Još dok sam radila na radiju usvojila sam pravilo, što kažeš u dvije i pol minute, kartica i pol teksta, rekao si. Nakon toga uši se »isključuju«. Pišem onakve tekstove kakve volim čitati. Kratke, jasne. Za »plahte« nemam strpljenja.
Mijenjati kurve
Kakvi su komentari na Vaš blog?
– Ima ih na stotine, ne mogu sve pročitati, ali me vesele. Pogotovo kad se ljudi međusobno svađaju oko moje teme i teksta. A veseli me i kada me napadaju. Ne smetaju mi ni najgrublje riječi i nikad nemam poriv da im odgovorim, a ponekad me stvarno od srca nasmiju! Fenomenalan mi je bio čitatelj, koji je rekao da sam »loše pisala o Angelini Joly, zato što je ona ljepša od mene«. Pokraj moje fotografije stavio je njenu. Možda zaista ima pravo, ali nije bio fer. Nju je plasirao u dugoj haljini s dubokim dekolteom, a mene u kaputu. Da sam bez kaputa svi bi vidjeli da i nema neke razlike u ljepoti između mene i nje. Ja sam možda čak u prednosti u odnosu na nju jer sam četrdeset kilograma teža i trideset godina starija.
Koliko se često javljate tekstovima na blogu?
– Dva do četiri puta tjedno. Stranicu mi je otvorio sin, diplomirani informatičar, on je i administrator na stranici, slušam sve njegove savjete: piši često ili te neće biti. A ja želim da me bude, internet je medij za mlade, meni se u šezdeset i trećoj dešava čudo. Na ulici mi prilaze klinci i govore, teta, čitao sam vas. Koja sreća! I još nemam urednika, pišem bez straha i autocenzure. Tako sam pisala kad je Nacional bio u rukama Pukanića. Žao mi je što su naši pisani mediji tako sterilni i svi do jednoga u funkciji Todorića, banaka, vipova, komova, ovnova…A onda se vlasnici čude što im tiraž pada. Stranice su im sve sjajnije, pokloni koje dobivamo uz novine sve maštovitiji pa ipak – ne ide pa ne ide. Kad to vidim uvijek se sjetim onog ruskog vica o obnovljenom bordelu i kurvama koje su bile podobne jer su sudjelovale u Oktobarskoj revoluciji. Definitivno, u hrvatskom novinarstvu pod hitno treba mijenjati kurve.
Uskoro vam izlazi nova knjiga – »Kosturi okruga Madison« – prvi ljubavni roman Vedrane Rudan. Tako se reklamira.
Novinari koji danas tako hrabro pišu protiv Sanadera, zaboravljaju da su neki novinari za njega govorili da je lopov dok je bio premijer. Ja sam to učinila na Hrvatskoj televiziji. Za Tuđmana sam rekla da je zločinac devedesete. Danas me ti likovi ne zanimaju. Neka se sa živima bave sudovi a s pokojnicima povjesničari. U Hrvatskoj ima toliko zločinaca kojima se ništa ne dešava iako nam Bajić stalno poručuje da će pravda na kraju pobijediti. Lopine koje su Hrvatsku oderale do kosti slobodno šeću. Banke, kojekakvi todorići, bešćutni vozači u magli koji misle da bi u upravnim odborima javnih poduzeća trebali raditi kriminalci…Zašto ne vrište svi hrvatski mediji?
Ima časnih kolega, meni je najdraži vaš novinar, fenomenalni Ladislav Tomičić, ali jedna ili nekoliko lasta ne čini proljeće. Pretužno. Novinar si ako hvataš bika za rogove dok je u trku. Kad bik krepan leži na zemlji, onda ga zaboravi. Krv krepane živine na novinarskoj čizmi u Hrvatskoj se loše prodaje jer je narod najzad progledao. Što ne pomaže ni novinarstvu ni narodu. Novinari loše plaćene sluge, narod kruha gladan, Grčka i blizu i daleko. Novinarstvo je dugo godina bila moja velika ljubav. Danas sam sretna što sam se od nje izliječila.
– Pročitali ste knjigu još u rukopisu, i rekli mi da to nije ljubavni roman. Pa kakva je to knjiga onda, po vama?
Knjiga o životu, kao i sve vaše knjige…
– Ali u životu, ljubav ima veliku ulogu. Ne poznajem život bez ljubavi – uvijek sam željela oko sebe imati ljude koje volim, i koji vole mene – kao ženu, majku, baku…Sretnica sam jer sam okružena ljubavlju. Da nisam ubila bih se.
Akumulirana nesreća
Što bi na neki način iznenadilo mnoge Vaše čitatelje, pogotovo muškog roda! Mnogi Vas, naime – upravo nakon čitanja Vaših knjiga – smatraju bezosjećajnom. Zašto toliko potencirate negativne emocije!?
– Jer je to pravi život. Oko nas ne šeću sretni ljudi. Ja sam iznimka. Moje knjige nisu priče o meni osim, u nekim detaljima, »Dabogda te majka rodila«. Ali ja ne pišem u knjigama o sebi – privatno sam možda najsretnije biće koje sam u životu upoznala – imam muža kojeg obožavam, djecu koja su po mojim kriterijima savršena i koja me vole, ta djeca imaju partnere koje ja također volim, unučicu koja je prevelika – da nije, nosila bih je u torbi. Doduše njeni se roditelji s tim ne bi složili. Dakle, savršeno sam sretna. Ali nije uvijek bilo tako.
Kao dijete, bila sam užasno nesretna, a ne mogu se pohvaliti ni srećom u prvom braku… Dakle, u sebi imam akumulirano mnogo nesreće, zato je mogu u knjigama prodavati. Ne zanima me što ljudi o meni misle kao osobi, niti osjećam potrebu da svakome koga sretnem objasnim da sve te nesretnice nisu ja. Ali čitatelji naslućuju da u njima ipak ima mene, zato mi vjeruju i zato me čitaju. U ovoj predstavit me definitivno ima, pa me zato, najvjerojatnije, neće biti u gledalištu…
Osjećate li kao književnica, razliku u prijemu vaših knjiga kod muške i ženske čitalačke publike.
– Svaku knjigu pišem samo za žene. I kada mi priđe muškarac i kaže kako čita moje knjige, to me uvijek začudi… Jer muškarce duboko u sebi, na moju veliku žalost, još uvijek doživljavam kao bića druge kategorije što naravno nije fer jer sam okružena fenomenalnim muškarcima. Sin, posinak, zet…Pametni, vrijedni, dobri, zgodni, pristojni, nikakvi mačo divljaci koji šeću stranicama mojih knjiga. Ali to je jače od mene. Imala sam problema s ocem, još uvijek djeca i ja imamo frku s njihovim ocem. Teško se osloboditi traume. Siroti dobri muškarci koji čitaju moje knjige. Oprostite, dečki, nije u vama problem. Priznajem, ponekad mi je jako teško pisati knjigu u kojoj je muškarac nepodnošljivi kreten dok oko mene skače muž i razbija si glavu na koje bi mi sve načine mogao ugoditi. Da sam vjernica, pomislila bih da mi je Bog poslao ovakvog muža da u meni ubije sve predrasude koje imam vezano uz muškarce. Hvala bogu da sam u godinama kad mi oni više nisu tema. Došla sam u fazu kad mi je glumljenje krokodila preko telefona, kad razgovaram sa svojom unučicom, mnogo veći užitak nego razmišljanje o prinčevima kojih nema i konjima koji dolaze.
Ne vjerujem u psihoterapiju
To što pišete, pomaže li Vama kao osobi da prebrodite traume iz prošlosti? Ili one i dalje ostaju kao težak kamen na duši.
