ZAGREB – »Čitav život imat ću četrnaest godina«, konstatira pri kraju svoje hit knjige »Pristanak« francuska književnica Vanesa Springora (1972.), sažimajući na taj način traumatično iskustvo koje joj je obilježilo život i od kojega ni danas kao ugledna, gotovo pedesetogodišnja urednica, redateljica i spisateljica ne može pobjeći. Njen kratki roman prvijenac »Pristanak« objavljen je u siječnju 2020. osvojivši iste te godine niz značajnih nagrada, ali podigavši i buru u medijskim, društvenim, književnim i političkim krugovima Francuske. Razlog je jednostavan – Springora je pri kraju svojih četrdesetih odlučila iskreno progovoriti o svojoj, francuskoj javnosti osamdesetih godina prošlog stoljeća poznatoj, skandaloznoj vezi s 36 godina starijim muškarcem.

Nedvojbeno, autorica se na taj potez odlučila potaknuta svime što prati #MeToo pokret, ali sigurno i iz želje da se riješi višegodišnjeg predatorskog utjecaja nekadašnjeg partnera te ujedno iznošenjem istine pronađe put do smirenja i kakvog-takvog prihvaćanja traume. Da je u tome uspjela, svjedoči i činjenica da je knjiga u manje od godinu dana prevedena na dvadesetak jezika, a jedan od njih je i hrvatski, za što je zaslužna Tonka Baričević koja je za OceanMore napravila kvalitetan prijevod ovog francuskog svjetskog književnog hita.

Gorka priča

Vanessina gorka priča počinje u neskladnoj obitelji iz koje njena majka bježi zbog bolesne ljubomore, uzimajući sa sobom tada šestogodišnju Vanessu. Život u umjetničkim krugovima Pariza krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih za njih nije jednostavan, ali sve se odvija koliko-toliko normalno sve do 1986. godine, kada se tada četrnaestogodišnja Vanessa zaljubi u trideset i šest godina starijeg uglednog književnika Gabriela Matzneffa. Njena je ljubav s jedne strane posljedica činjenice da joj je svih tih godina nasušno nedostajao otac (»Otkako je otac nestao s vidika, očajnički želim privući pažnju muškaraca«), a s druge strane proračunatih zavodničkih radnji iskusnog pedesetogodišnjeg muškarca, iznimno uglednog francuskog književnika koji se javno zalaže za slobodu veze s maloljetnim osobama te o tome čak i piše u svojim romanima, esejima i studijama.

Naravno, četrnaestogodišnja djevojčica žedna pažnje očinskog lika za njega je lak plijen, a vezu ne može spriječiti ni njena majka koja nije u stanju kontrolirati tvrdoglavost i zaluđenost kćeri tinejdžerice.

Vanessa i Gabriel počinju čak i zajedno živjeti, pazeći pritom da ih, jer znaju da rade nešto protuzakonito, ipak javnost ne otkrije. Nakon otprilike dvije godine te veze Vanessa spoznaje kako njen »dragi« ima i drugih sličnih veza pa dolazi do razlaza. No, tu nije kraj pakla za Vanessu, jer se njena trauma nastavlja i produbljuje time što Gabriel – a to mu je bila i namjera – o svim iskustvima s njom piše i nastavit će pisati još godinama, bilo objavljujući dnevnike, bilo smještajući njen lik u literarnu fikciju. To, logično, Vanessu čini žrtvom i nakon samog čina, a sve skupa djeluje na nju tako da ima izuzetno bolan život – nedugo po raskidu veze prekida školovanje, odaje se pijanstvu, doživi čak i živčani slom s fazom depersonalizacije te se dugi niz godina muči i pati: »Od mene je napravio gotovo duševnog bolesnika«, konstatira u jednom trenutku Vanessa Springora.

Izlaz u književnosti

Izlaz je, barem se tako sada čini, pronašla u onome u čemu je i inače bila najbolja – književnosti. Konkretnije, odlučila je napisati roman o svemu, sažeti sva iskustva, prisjetiti se svega što se događalo te iznošenjem svih tih pojedinosti pokušati naći svjetlo u mraku vlastite psihe opterećene traumom iz ranih adolescentskih godina. Iako nam priču pripovijeda žena koju autorica imenuje kao V., a njen je partner nazvan G., više je no jasno o kome je riječ, a da se radi o istinitoj priči, potvrdile su i brojne reakcije po objavljivanju knjige, posebno ona kad je 11. veljače 2020. godine Francuska pokrenula kriminalističku istragu protiv Matzneffa.

Springora je knjigu podijelila u šest dijelova koji kronološki pripovijedaju o njenoj sudbini, a već iz naslova svakog od tih poglavlja jasno je o čemu se radi – Dijete, Plijen, U šaci, Oslobođenje, Trag i Pisanje. Autorica koristi ispovjedni ton, a uz pripovijedanje najtežih trenutaka svog života mjesta se našlo i za komentare svega što joj se događalo, i to sa stajališta zrele žene, pa čitatelj u konačnici dobiva rijetku kombinaciju pripovijedanja i analiziranja svega što se dogodilo pri čemu je, logično, naglasak na u osnovi neprirodnoj vezi pedesetogodišnjeg muškarca i četrnaestogodišnje djevojčice.

Nasilje koje nema ime

Uz vlastitu priču autorica se posebno osvrće i na društvo toga doba, pitajući se potpuno opravdano kako je moguće da se ta veza između maloljetnice i zrelog muškarca – o kojoj je Matzneff javno progovarao i njome se, kao i brojnim drugim sličnima, hvalio – tako tolerirala. Dio odgovora svakako je i u tome što se odvijala u ekstravagantnim umjetničkim i književnim krugovima, a dio je svakako i u naglašenom liberalizmu svega i svačega, posebno umjetnosti i umjetnika, koji je vladao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. No to nije ni ispravno, ni dobro, konstatira auotrica koja se u niz navrata direktnom kritikom obrušava na dvostruke standarde koji vrijede prema svijetu umjetnosti i umjetnika, ali i općenito na francusko društvo koje je tih godina preslobodoumno gledalo na ovakve veze i ponašanja.

Jer, kaže autorica na jednom mjestu: »G. nije bio običan muškarac. Živio je od toga što je imao seksualne odnose samo s nevinim dječacima ili djevojčicama koji su tek ušli u pubertet, kako bi to onda prepričavao u svojim knjigama. Svakog je dana zahvaljujući meni udovoljavo strasti koju je zakon osuđivao, a tom pobjedom uskoro će slavodobitno mahati u novom romanu. Ne, taj čovjek nije imao najbolje namjere. Taj čovjek nije bio dobar. Bio je ono čega se svako dijete boji: čudovište. Naša je ljubav bila toliko čvrst san da ništa, nijedno slabašno upozorenje meni bliskih ljudi, nije bilo dovoljno da me probudi. Bila je to najperverznija noćna mora. Nasilje koje nema ime«, zaključuje Vanessa Springora.