Poslije »teške i kraće bolesti«, kako je glasila suhoparno izrečena/napisana vijest, preminula je 17. ožujka ove, 2023. godine, u Amsterdamu spisateljica Dubravka Ugrešić, bez sumnje jedna od najznačajnijih intelektualnih i književnih pojava postjugoslavenskih prostora koja je (od)uvijek rezolutno odbijala bilo kakva svrstavanja u nekakve nacionalne, ideološke, rodne i(li) ine interesne »torove«, posebice nakon što je pod silnim medijskim pritiscima i harangama i izložena nepodnošljivom šikaniranju kolega i sredine u kojoj je radila i živjela, samo stoga što je drukčije, »neprilagođeno mislila«, odlučila 1993. godine spakirati kofere i u jeku ratne kalvarije i posvemašnjeg rasula nekad zajedničke države napustiti rodnu Hrvatsku.

Time je (još) dodatno na sebe navukla bijes »pravovjernih, domoljubnih higijeničara« i nacionalističkih piromana koji joj nikako nisu mogli »oprostiti« što se nije željela uklopiti u tada vladajući, dominantan nacionalistički narativ, dapače oštro mu se suprotstavljala i što se ni rodom (majka joj je bila Bugarka), a niti duhom nije uklapala u novouspostavljene ideološke okvire i kalupe, već ih je s prezirom, lucidno i humorno ironizirala i ismijavala, definirajući ih reliktima neprevladane prošlosti koji nas (od)vode u bespuća povijesnih »krvavih izmaglica«, umjesto da nam se u (n)ovim, prevratničkim vremenima otvaraju nove sadržajne, demokratske perspektive i civilizacijske vrijednosti koje bi nas približile razvijenom, suvremenom svijetu.

Jednostavno nije bila tip »trulih kompromisa«, što je, nažalost, postalo općeprihvaćenom praksom, posebice u redovima tzv. humanističke inteligencije koja se, preko noći, nepodnošljivom lakoćom odrekla svoje uloge kritičke (o)pozicije i postala megafon, uslužni servis Tuđmanova režima koji je cjelinu čovjekova bića »filtrirao« isključivo nacionalističkom metrikom, a sve je ostalo pa(da)lo u drugi plan ili je moralo biti u službi ratom ugrožene domovine.

Princip nepripadnosti

Dubravki Ugrešić nije preostalo drugo do ukloniti se iz sredine koja je ne želi, a kakvu uostalom ni sama nije željela; stoga je odabrala ono u što je vjerovala, a to je princip nepripadnosti lišen poze ispraznog disidentstva ili žrtve koja vapi za pravdom. Iako je odbijala da je definiraju disidenticom (kao što je ranije odbijala feminističke kvalifikacije, ali ne i njihova pitanja), ona je objektivno, upravo to i bila u izvornom, autentičnom smislu riječi: izgnanica koja je slijedila sjajnu sentencu Mihajla Mihajlova (jednog od najistaknutijih disidenata bivše SFRJ) da je »domovina tamo gdje je sloboda«.

A u Tuđmanovoj Hrvatskoj Dubravka nije bila poželjna; smetala je samim stavom, sve što je (na)pisala ili (iz)govorila mjerilo se kroz izokrenutu nacionalističku optiku i egzil je stoga bio put spasa, koliko težak i iznuđen, toliko i jedini moguć odabir.

Kasnije je tu svoju odluku komentirala: »Spasila sam se odlaskom iz svoje bivše sredine, iako je moja odluka imala visokorizičan karakter. Ukoliko ste po zanimanju arhitekt, električar ili kompjutoraš, rizik je minimalan. Ukoliko ste književnica čije ime nitko ne zna izgovoriti, koja piše na jeziku za koji u svakoj zemlji jedva da postoji jedan prevoditelj i ukoliko više niste u optimističkoj strarosnoj dobi, onda je rizik maksimalan.«

Drugom prigodom, na pitanje smatra li da je platila previsoku cijenu »(samo)odabranog nepripadništva«, u svom karakterističnom ironijsko-nostalgičnom stilu je odgovorila: »Naučila sam jako puno upravo zato što odbijam pripadati. Ne želim da me države, pasoši, okolina, društvo, prisiljavaju da budem netko i nešto. Da budem bilo što.

Kad je čovjek izdvojen, ima drukčiju percepciju, ima pogled izvana, pa bio taj pogled kriv ili prav – vidite stvari na način na koji većina ljudi to ne vidi. To je drukčija optika, a donosi li ona dobro ili zlo? Je li ona pravilna ili nije? Ne govorim o tome. Ona se godinama mijenja i postaje stvar osobnog karaktera.

No, to je moj izbor, nema isprike i nema povratka u neku grupu kojoj bih pripadala… Nije to lako, puno je lakše biti uklopljen, dobiješ više razumijevanja, više empatije, nisi usamljen, sve izgladiš i lakše funkcioniraš. Ali ja nemam problem sa sobom. Što mislim, to i kažem, radim što hoću. Stojim u svojim vlastitim cipelama i ništa me ne žulja.«

Emigracija

Dakle, Dubravka Ugrešić se nije uplašila rizika emigracije, jer zapravo i nije imala što izgubiti, izuzev sebe same, ali jedan od paradoksa takve odluke, vidljiv posebice u njezinom književnom tekstu nastao u egzilu, bio je »ljekoviti« humor, »reska duhovitost«, opora, čak razarajuća, ali i blagotvorna ironija kojom je oplemenjivala svoje djelo, ali vjerojatno i spašavala vlastitu dušu, da ne poludi, ne podlegne bolesti na smrt, zvanoj nostalgija, poput Andreja Tarkovskog, ne prepusti se tjeskobi, osjećaju izgubljenosti, uzaludnosti i svemu onome što zna samo onaj tko je tu muku i mučninu postojanja, barem jedno vrijeme, osobno i sam prošao.

Nasilna izmještenost iz sredine u kojoj si rođen i u kojoj si proveo formativne godine, nikada nikome nije laka i ugodna. Sve je počelo, dakako u formalnom smislu (a stvarno daleko ranije) kada je u ljeto 1992. godine napisala tekst naslovljen »Čisti hrvatski zrak« (objavljen u njemačkom tisku), kao reakciju na nepodnošljivo silovanje i obračunavaje vladajućeg HDZ-a sa svime i svima koje je optuži(va)o za antihrvatske resentimente, što se manifestiralo u širokom rasponu od sustavnog rušenja antifašističkih spomenika, brisanja vrijednosti partizanske borbe tijekom Drugog svjetskog rata, izbacivanja ćiriličnih knjiga iz hrvatskih knjižnica do progona ljudi koji nisu pristajali da ih se derivira po isključivoj, jednodimenzionalnoj nacionalističkoj »špranci«/matrici, odnosno da ih se nasilnički svodi na ono što nisu, niti žele biti, a sve u ime nekakve nove, čistokrvne, lažne paradigme iza koje su se na koncu i u biti, a (š)to se kasnije jasno pokazalo i dokazalo, skrivale posvema drukčije, puko materijalno profitabilne i politički lukrativne interesne ambicije.

Tada su se politika i visokoškolska akademska zajednica kojoj je Ugrešić pripadala, uz punu medijsku orkestraciju obrušili na nju; ne birajući riječi etiketirali su je »izdajicom«, »prodanom dušom«, »neprijateljem« i sličnim epitetima iz tog prljavog nacionalističkog bestijarija, uz napomenu da je bila javno obznanjena i njezina adresa, kao i broj telefona; dakle »nacrtali su joj metu na čelo« kako bi svi znali gdje živi osoba koja blati i ne voli Hrvatsku, ili kako je to rekao Rajko Grlić: »Da joj svatko može pokucati na vrata, ostavljati strašne poruke…«

Vještice iz Rija

Kolege s posla/fakulteta su je prestali pozdravljati i naravno »savjetovali« da napusti zemlju koju, kao osoba kojoj je majka Bugarka, ne doživljava kao domovinu, ali to je bio tek početak hajke. Početkom studenoga 1992. zagrebački Vjesnik objavio je tekst s kongresa PEN-a u Rio de Janeriu, gdje se dio delegata suprotstavio prijedlogu da se iduće godine kongres ove ugledne međunarodne asocijacije pisaca održi u Dubrovniku.

To je bio udarac za Tuđmanov režim koji je upravo u tome vidio više nego povoljnu priliku za promociju novostvorene, tek međunarodno priznate države, još uvijek uveliko u ratu, a Slobodan Prosperov Novak, tadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a, naveo je kao razlog »skepse« brojnih uglednih pisaca »iskrivljenu sliku o RH« koju su svojim tekstovima u svijet odašiljali Dubravka Ugrešić, Rada Iveković, Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić i Vesna Kesić (preminula 2020. u Zagrebu).

U prosincu 1992. nakon niza podmetanja i prozivanja, u čemu su nečasnu ulogu odigrali i neki od najznačajnijih hrvatskih intelektualnih autoriteta poput Antuna Šoljana ili prof. dr. Viktora Žmegača, ali tu se našla i cijela bulumenta poslušnih i prilježnih Tuđmanovih medijskih »izvođača prljavih radova«, poput notorne Hloverke Novak Srzić (šteta trošiti »papir i tintu« na imena svih tih nemoralnih i besprizornih tipova); pojavio se tekst »Hrvatske feministice siluju Hrvatsku«, navodno Globusovog investigativnog tima, a zapravo (kasnije se otkrilo) autorsko djelo intelektualne prostitutke prof. dr. Slavena Letice, jedno vrijeme Tuđmanovog savjetnika i bliskog suradnika, u kojem su najbrutalnijim uvredama ove časne žene/ugledne intelektualke »uvaljane u blato« i nazvane »vješticama iz Rija«, a sve stoga jer su navodno prikrivale istinu o srpskom masovnom silovanju Muslimanki i Hrvatica u BiH.

Letičin tekst jedna je od najvećih medijskih podvala i gnjusoba, ali i sramota novodobne hrvatske žurnalistike, ali sličnih uradaka bilo je i poslije, jer se »ugledni« zagrebačkiprofesor »opće prakse« nije jedini iskazao u tim nečasnim i beskrupuloznim radnjama; naravno, tih se svjedočanstva »olovnih hrvatskih vremena« naša intelektualna krema ne voli sjećati, jer dobro zna koliko je i sama participirala u svim tim prljavim rabotama.

Na koncu, održan je kongres PEN-a u Dubrovniku, ali zapravo je to bio svojevrsni fijasko jer se zbog žestokih prozivki »vještica iz Rija« brojni svjetski ugledni gosti nisu odazvali pozivu. Krivac: naravno »vještice iz Rija«; trebalo je vremena dok su ove bez razloga »popljuvane« žene u RH doživjele kakvu-takvu rehabilitaciju/satisfakciju, ali nikada ne punu i do kraja, posebice nikada ne iskrenu i nikada od aktera i planera cijele ove bestidne Letičine »investigativne grupe« okupljene oko tjednika Globus.

Na EPK-u u Rijeci

Do danas im je ostao (taj) atribut »neprijatelja i izdajica« i do danas i u »širim« vladajućim akademskim krugovima nisu iskreno prihvaćene; dapače, taj ih žig prati cijelo vrijeme, pa i nakon smrti. A to najbolje vidimo iz toga kako se službena Hrvatska ponaša(la) na vijest o smrti Dubravke Ugrešić; prosto nije znala što (u)činiti: previše je ugledna u svijetu, prevelika je da bi se prešutjela, iako je nema u školskoj lektiri (ima samo njezinih knjiga za djecu), ili u seminarima studija hrvatske književnosti, a opet kako dati (zasluženu) pozornost osobi koja se sama »izvlastila« od rodne grude i koja je tako kritički »blatila našu zemlju kada joj je bilo najteže«.

Dostojan odgovor hrvatske javnosti je izostao. Nakon što je napustila Hrvatsku, dugo se u nju nije vraćala, a kada bi i došla, uglavnom bi došla posjetiti majku i brata u Zagrebu; tek nakon 2000. godine postupno su joj se počela otvarati vrata hrvatskih izdavača (u RH su joj djela tiskana i ranije kod malih, tzv. alternativnih nakladnika, prvotno objavljena u inozemstvu), kulturnih institucija, a jedan od najvećih projekata u kojem je sudjelovala u RH, ali i na širem »regionalnom prostoru« praktički se dogodio unazad nekoliko godina.

Naime, u Galeriji Filodrammatice u Rijeci, u okviru programa Europske prijestolnice kulture (2020.), u suradnji s Petrom Milatom i Multimedijalnim institutom, predstavljeni su njezini tekstovi i vizualni radovi nastali nakon što je početkom rata u Jugoslaviji 1991. godine slučajno našla jednu školsku početnicu, te je počela prikupljati slične »materijale« kako bi ih mogla prikazati, ali i suočiti dva suprotstavljena svijeta: svijet početnica koji obećava sretn(ij)u budućnost i represivni, brutalni svijet današnjice koji samo tako (o)lako (po)pušta i potiče destruktivne i(li) agresivne nagone, a potom je izložbu sastavljenu od školskih početnica i nazvanu »Crvena škola« postavila u Beogradu (studeni 2022.), u okviru 59. Oktobarskog salona.

Kultna knjiga

Međutim, taj zbiljski svijet, to isprepleteno, vrzino kolo politike i medijskih huškača, taj »amalgam« mržnje, nasilja i zla nikada ne zaboravlja niti oprašta osobama poput Dubravke Ugrešić, a to se najbolje vidjelo, kako sam već napisao, po reakcijama na vijest o njezinoj smrti. Hrvatski vodeći mediji su njezinom »liku i djelu« posvetili skroman prostor, uglavnom štur i nategnut, ali to i nije ono najgore, daleko jadnija je selektivnost o priči koja je prethodila iznuđenom odlasku Ugrešić u emigraciju; zapravo izuzev tjednika jedne (srpske) nacionalne manjine (govorim o tiskanim medijima, jer portale i ostala čuda društvenih mreža ne pratim), nitko se nije udostojio napisati istinu o toj sramotnoj epizodi, jer kao o tome se sve zna, pa zašto pisati? Pa upravo zato da nas podsjeti kakvi nismo trebali biti i da nas pouči da to više nikada nikome ne (u)činimo.

Naravno, raznorazni suverenisti, domovinci, braniteljske udruge, kao i radikalno i manje radikalno nastrojeni nacionalisti, ustašoidi i ostala slična bratija neskriveno slavodobitno su »evidentirali« njezinu smrt, nazvavši je osobom koja je »nepravedno optuživala RH kao rigidnu nacionalističku i nedemokratsku zemlju« i jugonostalgičarkom koja se lažno prikazivala kao disidentica, iako to nije bila, jer na koncu, nitko je nije (is)tjerao iz Hrvatske, sama je svojevoljno otišla. Slično kao i Predrag Matvejević, Lordan Zafranović, Mira Furlan, Rada Iveković, Rade Šerbedžija…

Kojima u vrijeme Titova režima ništa nije smetalo i ni riječi nisu »zucnuli« protiv komunističkog jednoumlja, verbalnog delikta, političkih progona hrvatskih domoljuba, cenzure, kulta ličnosti, zatvaranja i maltretiranja neistomišljenika, odnosno udbaških ubojstava političkih emigranata diljem Zapadne Europe.

A da je i Dubravka Ugrešić pripadala tom i takvom cercleu, kao krunski svjedok navodi(o) se uvijek akademik Aleksandar Flaker, pod čijim je mentorstvom ona znanstveno stasa(va)la i razvijala se i koji je u intervjuu Globusu (2010.) rekao: »Ona nije protjerana, nitko je nije tjerao, otišla je na stipendiju u Berlin i tako je počelo. Počela je suradnju s njemačkim novinama i nakladnicima, a tek se sada pomalo vratila i ovamo. Ja joj želim svu sreću, ali mi smo se jednostavno razišli. Nisam bio spreman prihvatiti njezinu publicistiku… Razišli smo se onog trena kada je ona svoj publicistički posao shvatila kao svoj »rat« u inozemstvu i počela se reklamirati kao disident, emigrant…«

Naravno, ova priča ima i svoju pozadinu, isuviše privatno naličje u koje ne želim ulaziti, a još manje izvlačiti »prljavo rublje«, ali je dovoljno reći da se časni akademik i nesporni znanstveni autoritet za rusku kulturu i literaturu samo nadovezao na slične izjave raznih likova koji su »zakašnjelo disidentstvo« Dubravke Ugrešić svodili na »frustracije otvorenih ili prešutnih pristaša bivšeg režima i totalitarnog sustava« kojima je nova hrvatska vlast »omogućila glumatanje mučenika i disidenata«.

Ali svima njima Ugrešić je resko i argumentirano odgovorila cjelinom svog književno-esejističkog djela, a prije svega danas kultnom knjigom »Kultura laži« (eseji pisani u razdoblju 1991. – 1994. i objavljivani po vodećim zapadnoeuropskim tiskovinama; kao knjiga tiskani na nizozemskom jeziku, u Amsterdamu 1995., a u RH godinu dana kasnije, 1996.), za koju je i dobila nagradu »Charles Veillon« za najbolju esejističku knjigu 1997. godine.

U svom stilu, u jednom od brojnih plastičnih, ali i duboko istinitih sentenci, svim svojim oponentima je odgovorila kako je ona doživjela i vidjela onodobnu hrvatsku stvarnost: »I sve je postojalo istodobno: jedni su ginuli za svoju domovinu, drugi su u njezino ime ubijali i krali, jedni su gubili domove, drugi su ih stjecali, jedni su gubili identitet, a drugi su tvrdili da su ga konačno stekli, jedni su postajali ambasadorima, drugi invalidima, jedni mrtvima, drugi tek živima… Sve se saželo u istom trenutku, sve je postojalo tako očigledno i bestidno istodobno: u istoj sekundi život i smrt živjeli su svoje najrazličitije oblike.«

Krleža kao inspiracija

Ali kada je u nas drukčije bilo? Stoga ne čudi da se Ugrešić tako često »oslanjala« na svoju veliku i cjeloživotnu inspiraciju Miroslava Krležu i često varirala antologijske misli staroga klasika: »Izgleda mi da je danas postalo kod nas prvim i jedinim načelom našeg misaonog i književno-kulturnog rodoljublja: ne misliti ništa, izvrtati činjenice, krivo tumačiti najosnovnije istine, širiti laži, obnavljati kult praznih fraza, ukratko raditi sve ono što se protivi i najprimitivnijem ukusu zdrave pameti.«

Dubravka Ugrešić rođena je 27. ožujka 1949. godine u Kutini; rusistiku i komparativnu književnost diplomirala je 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godinama je radila u Zavodu za znanost o književnosti (1974. – 1993.), a tijekom 1976./77. boravila je u Sovjetskom Savezu namjeravajući napisati doktorsku tezu o Borisu Piljnjaku, ali privukli su je pripadnici ruske avangarde 30-ih godina pometeni u staljinskim čistkama i počela je tragati za svjedocima toga vremena.

Družila se s Piljnjakovim sinom i u jednom razgovoru je opisala kako je za tamošnjeg boravka preusmjerila svoje interese: »Umjesto da se bavim tezom, počela sam se baviti ruskom avangardnom grupom. I dok su neki postali poznati, recimo kultna figura Danil Harms, u manifestu sam pronašla ime Dojvbera Levina. Upoznala sam Genadija Gora, bio je kolekcionar umjetnina, već stariji čovjek, pratilac ruskih avangardista i poklonio mi je svoju knjigu ‘Geometrijska šuma’.

Tamo je bio esej posvećen tom vremenu i oberiutima; postoji sjećanje da je na književnoj večeri nastupio mladi pisac Levin i čitao je ulomke iz svog nedovršenog romana ‘Teokritova pustolovina’. Slijedio je potpuno fantastičan opis romana, sličio je na Chagallove slike. Sjećam se, dosta sam razmišljala ne bi li bilo dobro napraviti rekonstrukciju. Nije išlo. Postoje stvari koje vas prate kroz život, a da ne znate što biste s tim.«

Važno je podsjetiti da je zajedno s Aleksandrom Flakerom uredila (od 1984.) deset fantastičnih svezaka »Pojmovnika ruske avangarde«, napisala je studiju »Nova ruska proza« i uredila je antologiju alternativne ruske proze »Pljuska u ruci«, a bavila se i prevođenjem, primjerice Borisa Piljnjaka (»Priča o tome kako nastaju priče«, koja se, kako je rekla, »u nju utisnula poput tetovaže«) i Danila Harmsa.

Nekoliko je godina provela u Njemačkoj i SAD-u na studijskim boravcima, a nakon odlaska iz RH predavala je na više uglednih američkih i europskih sveučilišta (Harvard, UCLA, Columbia i Slobodno sveučilište u Berlinu). Za svoja djela dobila je niz književnih nagrada, a svakako je najuglednija Međunarodna nagrada Neustadt (američki ekvivalent Nobelu).

Treba ponajprije istaknuti NIN-ovu nagradu koju je dobila 1988. za roman »Forsiranje romana rijeke«, kao prva žena laureat ove nekada najprestižnije književne nagrade u SFRJ, a može se pohvaliti nagradama: »Ivan Goran Kovačić«, »Ksaver Šandor Gjalski«, »Meša Selimović« itd.

Posljednjih nekoliko godina nalazila se u uskom krugu kandidata za Nobelovu nagradu, ali za hrvatske nazadnjake i mračnjake to je bila sumnjiva priča i pripisali su je glasinama koje je navodno smišljeno prenosio Velimir Visković, ali se zapravo radilo o čistoj zloći i pakosti, jer nesporna je činjenica da se njezino ime »vrtjelo« u najužem krugu mogućih laureata.

Spisateljska karijera

Beogradski novinar i književnik Branko Rosić pozvao je Dubravku Ugrešić da sudjeluje u rubrici »Dela koja su me oblikovala« i kao urednik je priznao kako ni u snu nije očekivao odgovore kakve je dobio; a ona mu je priznala da to nisu bila djela velikana poput Dostojevskog ili Tolstoja, već »Alisa u zemlji čudesa« Lewisa Carrolla, medvjedić Winnie Pooh, Alana A. Milna i Komunistički manifest; od filmova je spomenula »Ninočku« Ernsta Lubitscha, s Gretom Garbo u glavnoj ulozi, i »Čarobnjak iz Oza« (snimljen po romanu Lymana Franka Bauma) u kojem se proslavila Judy Garland.

Interesantan je bio i glazbeni popis: pjesme s »brdovitog« Balkana, Internacionala i na kraju Toše Proeski, i time je potvrdila koliko su njezina djela čudesna kombinacija ironije, erudicije i svojevrsne iščašenosti i ljudske topline i osjećajnosti.

Svoju spisateljsku karijeru započela je 1971. knjigom za djecu »Mali plamen«, a potom je 1976. uslijedila nova knjiga za djecu »Filip i srećica«. Tijekom 1978. objavila je kratke priče »Poza za prozu«, a do odlaska iz Hrvatske objavila je priče »Život je bajka« (1983.) i već spomenuti roman »Forsiranje romana rijeke« (1978.), ali široku književnu slavu doživjela je nakon što je objavila danas kultno djelo »Štefica Cvek u raljama života« (1981.), knjigu koja je kasnije bila uvrštena u biblioteku najboljih hrvatskih romana Večernjeg lista.

Ovaj hit prodan je u više desetaka tisuća primjeraka, a kada je Rajko Grlić (1984.) po predlošku tog djela snimio istoimeni film, literatura Dubravke Ugrešić je »ušla u narod«. Sjajan Grlićev film u kojem je glavnu ulogu maestralno odigrala Vitomira Lončar (kao Ružica Cvek), a asistirali su joj također briljantni Bata Živojinović, Rade Šerbedžija i Semka Sokolović Bertok, pokazao je svu raskoš, duhovitost i šarm ove naizgled trivijalne literature koja je ustvari savršeno dočarala duh vremena u Jugoslaviji 80-ih godina minulog stoljeća. Brojne replike, slično kao i u filmovima »Ko to tamo peva«, »Balkanski špijun«, »Tko pjeva, zlo ne misli« ili »Maratonci trče počasni krug« postale su sastavnim izričajem našeg svakodnevnog govora.

Štefica Cvek

Popularnost Štefice Cvek autorica je pokušala pojasniti riječima: »Izrasla je iz specifičnog kulturnog konteksta represije, ali ne one komunističke, već iz vremena represivnog muškog književnog kanona.« Svojim ljubavnim neuspjesima ova naivna i sentimentalna junakinja i nehotice je svrstala Dubravku Ugrešić među feministkinje, iako to zapravo autorica ovog romana nikada nije bila u punom smislu te riječi, a niti je to željela biti.

Odbijala je svaku vrstu književnog svrstavanja i nije pristajala da se njezina literatura svede samo na puki ženski narativ, na žensko pismo. S Grlićem je radila na još dva scenarija za filmove snimljene 1985.: »Za sreću je potrebno troje« i »To nije moj život, to je samo privremeno«, a godinu potom napisala je scenarij za film »Kako preživjeti do prvog« Snježane Tribuson.

Nakon napuštanja Hrvatske napisala je čitavu biblioteku knjiga: »Američki fikcionar« (eseji nastali nakon studijskog boravka u SAD-u, 1993.), »Kultura laži« (1995.), »Muzej bezuvjetnih predaja« (roman objavljen prvo u Amsterdamu 1997., a potom u Beogradu i Zagrebu 2002.), »Zabranjeno čitanje« (eseji iz 2001.), »Ministarstvo boli« (roman, 2004.), »Nikog nema doma« (eseji, 2005.), »Baba Jaga je snijela jaje« (roman o starenju i ženskom tijelu iz 2007.), »Napad na minibar« (eseji iz 2011.), »Lisice« (roman iz 2017. za koji je dobila nagradu T-portala i specifična je kombinacija fikcije i autobiografije), a posljednja knjiga koju je objavila na hrvatskom jeziku tiskana je 2021. pod nazivom »Brnjica za vještice« i sastavljena je od dva dijela: autoričine čestitke svojoj junakinji Štefici Cvek u povodu 40. rođendana i velikog intervjua koji je s njom napravila Merima Omeragić.

Danas, kada je više nema, važno je naglasiti da će se o književnoj baštini Dubravke Ugrešić brinuti zaklada koja bi uskoro trebala biti osnovana u Amsterdamu, gradu koji joj je od 2001., dakle više od 20 godina, bio dom.

Svojedobno (predavanje u Ljubljani 2000.) u tom je duhu prokomentirala svoju poziciju: »Danas sam zaista okružena braćom… Na uličnim demonstracijama plačem s Kurdima, ruže kupujem kod Tamilaca, novčić spuštam u šešir Cigana, povrće kupujem kod Turčina…

Lovim sjaj njihovih pogleda, prepoznajem svoju rasu, nomadsku i emigrantsku, klimam glavom i smješkam se – svoji smo na svojem. Njihova vjera u bolji život ne dopušta mi da skliznem u cinizam. Njihov trud da prežive čini me skromnijom. Njihova marginalnost smanjuje moje apetite za priznanjem. Ponekad mi se, kao i mojoj majci, učini da ne znam čiji život živim, ali tu misao brzo zaboravim. Čini se, ipak svoj.«

Brojne teme

U svom književnom stvaralaštvu Dubravka Ugrešić se bavila brojnim temama; pisala je o suštinskim problemima naše epohe, padu Berlinskog zida i komunizma, o Rusima, Srednjoj Europi, identitetima, fašizmu, tranziciji, rasizmu, feminizmu, ali najviše raspadu Jugoslavije. Iako je odbijala pripadati bilo kome, Jugoslaviju je osjećala kao svoj kulturni prostor i utoliko su njezini tekstovi nostalgični, ali to nije nekakva isprazna jugonostalgija, već više žal za vremenom koje je prošlo i u kojem se sve činilo boljim i drukčijim no što je stvarno i bilo, ali ipak daleko bolje od onoga što smo nakon raspada zemlje dobili.

Preciznije: izgubili. Na Tuđmanove sramotne riječi kojima se obratio izbjeglicama: »Izgubili ste dom, ali dobili ste domovinu«, Dubravka Ugrešić je zgrožena reagirala i odgovorila: »Ne, hvala, takve banalne bedastoće u vrijeme kada se događaju strašni zločini i tragične stvari, ne želim više slušati«. I otišla je, a u jednom kasnijem razgovoru je naglasila: »Svaki izopćenik je lakmus-test sredine iz koje je izopćen ili samoizopćen. To kako se sredina odnosi prema meni, nema nikakve veze sa mnom, nego s tom sredinom.«

Iako više nije među nama, iza Dubravke Ugrešić ostalo je veliko književno djelo koje protokom vremena ne gubi na svježini i aktualnosti i stoga je sveučilišna profesorica dr. Vladislava Gordić Petković posvema u pravu kada kaže: »Izvanredna književnica, duhovita, skeptična, angažovana i nostalgična, njezino djelo je od onih lektira za ceo život… uvek je mogla da nas natera da se ozbiljno zapitamo o svetu, ali i zabavimo na njegov račun.

Ona je pronicljiva teoretičarka koja je rasvetljavala skrivenu motivaciju književne historije i razobličavala sve strategije čiji je cilj i rezultat podrivanje ženskih kulturnih, društvenih i političkih prioriteta. Ona je među najvažnijim ženama koje su razvlastile dominantni književni diskurs i doprinele osvetljavanju nevidljivog.«

A Olja Savičević Ivančević, jedna od najinteresantnijih suvremenih hrvatskih književnica, zgranuta viješću o smrti Dubravke Ugrešić, zaključila je: »Čudno je reći, nema više Dubravke, izgleda nemoguće, jer izrasli smo na njezinim rečenicama… Ona je meni najdraža osoba s ovih prostora zbog talenta, strasti, duhovitosti i hrabrosti i s njom se činilo sve podnošljivije, smislenije i pametnije nego što jest.« Kada je ogromna većina pokunjeno šutjela, ona je hrabro govorila/pisala, nije se dala pokolebati, niti potkupiti, a takvu drskost vladajući, još od antičkih vremena, pa i prije, sve do danas ne (o)praštaju i kažnjavaju.