ZAGREB – »Ulica jorgovana« Karmele Špoljarić poetski je roman o traženju ljubavi i smisla života, ali i o snazi mašte te pomalo i iscjeliteljskoj strani književnosti.

Naime, na kraju ovog romana shvaćamo da je sve što se odigralo živjelo samo u mašti bezimene junakinje koja nam priča cijelu priču.

No, to što se sve to, ili barem dio toga, nije događalo i u stvarnosti, uopće i nije bitno. Jer, zahvaljujući snazi mašte i sposobnosti pretakanja misli u riječi – sve to ipak postoji! Štoviše, i pomoglo je našoj pripovjedačici da lakše podnese neke mračne trenutke vlastitog života.

Svađa s likovima

Priča koja nije, a opet jest priča, je ova: bezimena spisateljica srednje životne dobi useljava se u stan u prizemlju gornjogradske nekadašnje vile u Ulici jorgovana.

Namjera joj je u miru te stare zgrade ne samo živjeti, već i pisati pri čemu će koristiti laptop, ali i zvuk stare pisaće mašine Olivetti koju je pronašla u stanu te na internetu otkrila zvuk pisanja na tom nekada za pisce itekako bitnom »stroju«.

Pisanje joj malo ide, malo ne ide, a sve više je počinju zanimati susjedi – stari gospodin policajac Lazar Pupovac, gospođa Apolonija, tajanstveni Lucas, obitelji Škare i Švarc…

Susreti i kontakti s njima sve su češći, a pažnju joj sve više privlači Lucas koji radi noću u stanu, u potkrovlju, odakle kontaktira s Australijom u kojoj je zaposlen. I dok njegovo društvo želi, s većinom ostalih često je u svađi, ali i to nekako podnosi.

I tako sve to ide do završnih stranica romana kada saznajemo da je ona, ustvari, u kući potpuno sama, a sve je te likove izmislila – kako za potrebe romana koji piše, tako i da bi s »nekim« razgovarala.

Štoviše, na kraju romana likovi se na nju jako naljute jer ih je izmislila i svima, osim Lucasa koji je lijep i dobar, dala neke uglavnom negativne osobine.

Žestoko se ona posvađa sa svojim likovima koji postaju neugodni i prijete joj pa im na kraju smjesti veliki požar koji proguta i tu staru vilu u Ulici jorgovana i sve njih! Eto im.

Lirsko-prozni pristup književnosti

Stilska igra mogućnostima književnosti, neobavezno poigravanje maštom, terapija tekstom… ili nešto sasvim drugo, procijenite sami kroz čitanje ovog zanimjivog djela.

»Trenutačno me ne zanima ništa osim pustog trajanja. Prazna sam škatula. Već tri dana ne progovaram«, govori nam u jednom trenutku junakinja određujući time svoje ne baš bajno psihičko stanje iz kojeg, očigledno, izlaz traži izmišljajući priču i likove koji joj, ustvari, služe da bi sama sebe shvatila i razumjela.

Zašto baš to radi kroz književnost, možda nam govori rečenica: »Volim zamišljati, volim kad se stvari ne dogode, kad je sve još u mogućnosti«. I upravo to i radi u ovom romanu koji na kraju i odgovara ovoj rečenici jer je »sve još u mogućnosti«.

Kao što se poigrala mogućnostima mašte na književnom polju, tako je Karmela Špoljarić mašti dala maha i kad je riječ o stilu. Većina romana nudi u prvom licu ženske jednine pisan tekst ispovijednog tona, a to znači impregniran lirskim u tolikoj mjeri da se roman slobodno može proglasiti lirskim i poetskim.

Naravno, našlo se stoga tu i prostora za čiste lirske pjesme, ali i dopisivanje SMS porukama (uz niz namjernih pravopisnih grešaka koje svjedoče o nepismenosti Lucasa), citiranje nekih pjesnika velikana (Neruda, Heine) kroz dijaloge likova, ali i pop-rock citate (Tina Turner, Prljavo kazalište) kojima pripada i naslov romana jer davnašnji evergreen Darka Domijana stoji ne samo u nazivu romana, već ga junakinja na početku priče i citira kroz stih-dva.

Sve u svemu, »Ulica jorgovana« je zanimljiv pokušaj autorice koja nas je već svojim ranijim djelima navikla na poseban lirsko-prozni pristup književnosti.

O autorici

Karmela Špoljarić rođena je 1967. Zagrebu. Maturirala je 1986. u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije 1992. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je na poslijediplomskom znanstvenom studiju književnosti 1999. na temu »Poetika postmodernizma u djelima hrvatskih borgesovaca«.

Piše prozne i dramske tekstove. Pripovijetke objavljuje od 2010. na Trećem programu HR-a i po književnim časopisima. Za tinejdžersku dramu »Nula kuna po minuti« dobila je nagradu Ministarstva kulture »Marin Držić« 2011. U svibnju 2013. objavila je roman »Nije ovo Twin Peaks« (AGM) za koji je dobila nagradu DHK »Slavić« 2014.

U studenom 2013. objavila je zbirku priča »Pazi što ćeš poželjeti« (Cekape). U rujnu 2014. objavila je roman »Major Tom« u izdanju HENA COMA. Za istog izdavača 2020. godine objavljuje zapaženi roman »Rašomon«, godinu dana kasnije zbirku »Ringišpil« te ove godine roman »Ulica jorgovana«.

Tijekom 2013. osmislila je i pokrenula dopisnu radionicu kreativnog pisanja »Kako početi« temeljem ideje o popularizaciji pisanja kao zanimanja, hobija ili terapije, sažimajući u tom radu svoja teorijska znanja i praktična iskustva o spisateljskim počecima.

Koautorica je tekstualno-vizualnog projekta »Izložba priča« te kreativno-terapijske radionice »4priče.put«. Živi i radi u Zagrebu i na Krku. Voli putovati i fotografirati. S ljubavlju renovira jednu staru kamenu kuću. Obožava životinje i način života u skladu s prirodom.