Prije osamdeset godina u emigraciji, u Parizu, preminuo je 13. srpnja 1944. godine ruski mislilac i profesor dogmatike (jedno vrijeme i dekan) na slavnom Pravoslavno-teološkom instituta u Parizu, Sergej Nikolajevič Bulgakov, jedan od nesumnjivo najinteresantnijih, najznačajnijih i teorijski najpotkovanijih i »najdubljih« filozofa religijske misli s kraja 19. i cijelog 20. stoljeća, ali budući da je (prvenstveno) svojom sofiologijom, tj. osebujnim i nadasve originalnim filozofijsko-teološkim naukom učinio i na crkveno-institucionalnom (unutar RPC, tj. Ruske pravoslavne crkve, kako one u domovini, tako i one u zagraničju, odnosno egzilu) i na idejno-teorijskom planu velike iskorake i to daleko ispred vremena u kojem je živio i stvarao, nikada nije doživio punu društvenu afirmaciju kakvu je ustvari zaslužio i koja bi mu da je pravde, posebice ako pogledamo njegov fascinantan opus, po svim parametrima pripadala.

Međutim, on svakako nije zaboravljen; dapače, u krugovima progresivnih teologa unutar pravoslavne, istočno-bizantske tradicije uživa gotovo kultni status, pa ga mnogi nazivaju Origenom dvadesetog stoljeća, ali u crkvenim, »službenim« akademskim krugovima, kako na Istoku, tako i na Zapadu kršćanskog svijeta njegova se misao teško »probija«, jer ga »njegovi« neprestano sumnjiče za »jeres«, drži više ili manje otvorenim heretikom koji se isuviše, istina prikriveno vezao uz duhovno nasljeđe rimokatoličnstva, a u »taboru zapadnokršćanskog svijeta«, sumnjiče ga kako (opet) prikriveno ispod ekumenskih ideja i nastojanja »protura« primat pravoslavnih osobitosti koje ne podupiru, već naprotiv negiraju (s)misao ekumenizma, kako ga vide u Rimu.

U svakom slučaju, nesporna je činjenica da je njegovo učenje u jednoj (manjoj ili većoj) mjeri utjecalo i na slavnog rimskog teologa i kardinala Henrija de Lubaca (1896. – 1991.) i njegovo kapitalno djelo »Catholicisme, les aspects sociaux du dome«, kao i na kardinala Josepha Ratzingera (1927. – 2022.), kasnije papu Benedikta XVI., pisca čuvenog »Uvoda u kršćanstvo«. A, tko je to zapravo bio i jest, Sergej Bulgakov, jer danas je duhovno življi nego ikada ranije, možda je najbolje sažeo, nažalost prije desetak godina preminuli ugledni beogradski sociolog religije i jedan od najboljih znalaca ruske pravoslavne civilizacije, ali i ruske kulture u cjelini Mirko Đorđević:

Suma pravoslavlja

»Njegova suma pravoslavlja (misli na Bulgakovljevo kategorijalno djelo ‘Pravoslavlje’) kruna je jednog bogatog stvaralačkog puta, nastala na kraju njegova života, u samom krilu naraštaja koji je živio između ‘Ikone i sjekire’ (kako nosi naziv i opsežna, kapitalna studija Jamesa Billingtona o tragediji ruske revolucije i kulture), a u zapisima, spisima i pismima S. B.-a često susrećemo tragove tog apokaliptičnog vremena, vremena triju ruskih revolucija (one iz 1905., ali i dvije, Februarske i Oktobarske iz 1917. godine), kada je gotovo jedini on smjelo odgovorio izazovima tog i takvog doba, a da mu nitko do danas nije osporio originalnost. Prošao je sva iskušenja koja su bila dosuđena njegovoj generaciji i kada se danas, posebno danas, govori o grijehu ruske inteligencije koja je platila težak danak duhu nihilizma i apokaliptične revolucionarnosti, valja imati na umu da su djelo i život Sergeja Bulgakova posebno poglavlje u toj historiji. On je oličenje svega toga, ali istovremeno i dokaz nepristajanja na duhovni poraz, dokaz da je kod njega kršćanstvo nađeni put, viđena istina i posvjedočeni život.«

Ili, kako je to zapisao sam Bulgakov: »Kršćanstvo oplemenjuje ličnost, individualizira čovjeka, ukazuje mu na put i cilj razvoja, dok ga socijalizam obezličava, jer se ne okreće duši pojedinca, već njegovom društvenom obličju, svodeći postojeći sadržaj osobe u cijelosti na društveni karakter. A, čovjek je mnogo više od toga.«

A, koliko je i sam, osobno i iskreno bio spreman »pomiriti Scile i Haribde«, on koji je prolazio razne duhovne krize i preispitivanja dokaz je da je upravo u vrijeme najžešćeg boljševičkog terora (1918.) bio rukopoložen za pravoslavnog svećenika kako bi i na taj način, sebi i drugima posvjedočio da se za istinu treba i mora (iz)boriti upravo u vremenima velikih tragedija i iskušenja koja traže požrtvovanost, hrabrost i odgovornost, što su zapravo samo drugo ima za ljubav prema bližnjem i Bogu »očovječenom« u svakom od nas, bilo da smo (a)teisti, skeptici, agnostici; sve što je u nama »dano je od Apsoluta« na putu iskupljenja. U tom kontekstu njegovo fundamentalno djelo »Pravoslavlje« vodič je permanentne evangelizacije, putokaz u traganju za jedinstvom Crkve, kao imperativa »duha kulture (i) života« koji je iznad puko nacionalnih sadržaja i resentimenata, kojem je stalo do univerzalnih vrijednosti, a ne parcijalnih, nacionalističkim bojama oslikanim fragmentima, više lažima no istinama, više idolima no idealima.

Sofiologija

Ujedno, Bulgakov je vlastitu religijsku i filozofijsku ontologiju utemeljio na ideji Apsoluta kao kozmičkog svejedinstva, tvrdeći kako ništa ne postoji izvan Boga, on stvara svijet ex nihilo, otjelovljuje se u svakom od nas i stvara poredak stvari prožet »božanskom energijom«. A, način i put da se to (p)ostvari i pojmi, Bulgakov je postavio u svojoj sofiologiji (u kojoj između religije i filozofije postoji uska, neraskidiva veza) koja se temelji na tezi kako između Boga i svijeta posreduje Sofija/Mudrost, organsko jedinstvo svih stvarnih bića (»koje jesu da jesu i koje nisu da nisu«), a svako zemaljsko biće, kako kaže spiritus movens intelektualne ruske, pariške egzilne kolonije Vasilij Zenjkovski (1881. – 1962.) »zasniva se na ideji koja čini njegovu suštinu« i to po uzoru na tradiciju i učenje tzv. kršćanskog platonizma. Pozivam se iznova na lucidne i precizne riječi Mirka Đorđevića (1938. – 2014.), jer kako on to piše o Bulgakovu ne vrijedi (re)interpretirati, već samo citirati, naprosto se bolje i drukčije ne može:

»Sistematičan i odmjeren, strog u definicijama, Crkvu prikazuje koja je u svijetu, iako nije od svijeta ovoga; Crkvu koja jest historijski događaj, ali istovremeno i događaj vezan i za jednu drugu intervenciju. U ritualu kršćanske crkve nema ničeg zajedničkog s onim magijskim činima drukčijih tipova religioznosti, Crkva kršćanska je novo i neponovljivo, u njoj religio znači veza. To je permanentna veza čovjeka i Tvorca, stvorenoga i Stvoritelja. Crkveno se poslanje ne može svoditi ni na naciju, ni klasu, a niti na kakvu sličnu kategoriju. Ako bi se nacionalni ciljevi stavili iznad vjere, to bi bila velika jeres, a tu jeres pod imenom filetizam osuđuje pravoslavna crkva. Mi smo danas – horribile dictu – svjedoci takvog zastranjivanja, pa je Bulgakov sa svojim opomenama i u tom pogledu osvježenje i duhovni poziv i izazov.«

Ideja ekumenizma

Filozofija nije ancilla teologije, kako se to tvrdilo u srednjem vijeku, već pomoćnica religije, a to znači da filozofija koristeći se materijalnim podacima ovog svijeta, svoj puni sadržaj i smisao (pro)nalazi i (p)ostvaruje posredovanjem religijskog iskustva, ta je veza neraskidiva i samo se tako u svjetlosti kršćanske antropologije, tvrdi Bulgakov, može dosegnuti istina i obuhvatiti punina ljudske i Božje egzistencije. Temeljni princip sofiologije zapravo je stara trijada Dobro – Istina – Ljubav (etika, ontologija i estetika) i tako se postiže harmonija odnosa među stvarima i ljudima, odnosno »univerzalna mogućnost povezivanja s kozmološkim principima«. Istina, o sofiologiji i sofijanizmu već su pisali Vladimir Sergejevič Solovjev (1853. – 1900.), koji je Bulgakovu bio uzor i inspiracija, za kojeg je sofija nešto izvan materije, »izvan varljivog svijeta«, kao i platonist Pavel Aleksandrovič Florovski (1882. – 1937.) za koga je istina i ljepota bila sadržana »u laticama mudrosti skrivenim u svakom materijalnom obličju«, dok je knez Jevgenij Nikolajevič Trubeckoj (1863. – 1920.) o sofiologiji pisao čitave traktate, pobrojao je cijeli, opsežan »imenik« što jest, a što nije, niti može biti »bićem sofijanizma«.

Bulgakov je ovom pitanju pristupao »liturgijski«, pisao kako drži da je sofija sve ono za što se vrijedi moliti, a to su sve one stvari i pojave koje još nisu savršene i(li) dovršene, a mogu to sami postati samo zajedničkim naporom svih kršćana i ljudi dobre volje. I jedni i drugi za takvo što imaju »alate i moći« iako govore različitim jezicima o istim stvarima. Ekumenizam nema granica, on nije samo unutarkršćanska stvar, nadilazi ovako zadane uske okvire i utoliko je ideja ekumenizma jedna od suštinskih kategorija njegova učenja. Prigovaralo mu se kako se Crkva »ne moli za idealni, već upravo suprotno, posrnuli, griješni svijet«, a Bulgakov je odgovarao kako je »Božje ime sila koja se skriva, drijema u Božjoj riječi« i svatko je za sebe mora tražiti i otkriti ukoliko mu je istinski stalo da se približi idealu Bogočovjeka. To je proces kojim se zahvaća svekolika povijest čovječanstva, ali i prirode kozmosa. Istina, apokatastasis (povratak u prvotno stanje), izvorno je Origenova spekulacija o svršetku povijesti, po kojoj će svijet koji se otkrio čovjeku poslije njegova pada u grijeh, na kraju bit »vaspostavljen« u prvotno stanje zarad sveopćeg spasenja i to sukcesivno zahvaljujući Kristovoj »intervenciji« koja ne dopušta »vječni gubitak«, a posljedice ovakvog učenja su radikalne: »nevječnost« pakla, ukidanje konačnog suda, pa čak i spasenje Đavola, tako da je Peti Vaseljenski sabor u Carigradu (553.) osudio ovo učenje kao pogrešno. Samim time Crkva je osudila Origena (185. – 253.) i njegove sljedbenike, odnosno učenje Grgura Niskog (oko 330. – 395.) i Didima Slijepog (oko 313. – 398.) o tome kako će (i) svakom griješniku, svaka muka na koncu povijesti, drugim dolaskom Krista u naš svijet, biti uskrsnuta, a svi grijesi oprošteni.

Ali, to nije bio (s)misao Bulgakovljeve sofiologije, međutim nije niti bio daleko od njegova konačna nauma: čovjek se u svom djelovanju oslanja na Božju providnost i stoga nije čudno zašto je njegova sofiološka obrana kršćanskih dogmi izaz(i)vala stalne polemike, pa i osude dogmatskih tradicionalista i konzervativnih crkvenih velikodostojnika. Prvo ga je osudio Antonijev sinod u Sremskim Karlovcima (privremenom središtu RPC-a u emigraciji), a potom i ruski/moskovski patrijarh Sergije, tako da je po dolasku u Pariz, kako bi mogao predavati na tamošnjem bogoslovnom institutu, njegov ordinarij, mitropolit Jevlogije (1936.) morao oformiti posebnu komisiju (sastavljenu od članova ruske zagranične crkve) koja bi »razmotrila (ne)podobnost njegova učenja«, odnosno radi li se herezi; na koncu ocjena je išla u prilog Bulgakovu i mogao je slobodno nastaviti sa svojim radom. Interesantno je primijetiti kako se tijekom »saslušavanja« na temelju teksta koji je dostavio članovima komisije i naslovio »Sofija«, Bulgakov zapravo i nije branio, već je napadao sve one velikodostojnike i u tzv. domovinskoj, kao i zagraničnoj RPC tvrdeći kako se oni ponašaju »papinski«, polaze s pozicija vlastite nepogrešivosti, a ne on, što mu se stavljalo na teret, budući da neprestano (samo)kritički propituju svoje ideje i tekstove.

Iz svećeničke obitelji

Sergej Nikolajevič Bulgakov rođen je 28. lipnja 1871. godine u Livnu, u Orelskoj guberniji, a djetinjstvo je proveo u obitelji iz koje su se generacijama »regrutirali« svećenici, pa je i njemu bila namijenjena takva sudbina. Otac je bio strog čovjek i ugledan svećenik i zahtijevao je od svih ukućana poštivanje religijske atmosfere i vjerničke discipline, što je kod njegova sina izazivalo otpor, posebice u doba duhovnog sazrijevanja, dok je pohađao bogoslovni seminar, a koji je trajao praktički sve dok nije navršio trideset godina. O tim godinama duhovnih kriza i preispitivanja, intelektualnih lutanja i traženja, od posvemašnjeg odbacivanja religioznosti do pristajanja uz marksizam, te potom iznova povratak pod okrilje crkve pisao je u svojoj autobiografiji, koju je nakon njegove smrti uredio i pod nazivom »Autobiografski zapisi« objavio njegov učenik i nasljednik na katedri Lav Zander (1894. – 1964.). On je također zaslužan i za tiskanje Bulgakovljevih izabranih i do tada neobjavljenih članaka u dva opsežna toma, naslovljenih »Bog i svijet« (1948.), kao i značajnog, originalnog lingvističkog istraživanja »Filozofija imena« (1953.), zapravo pokušaja utemeljenja »teologije lingvistike«, raspravi izazvanoj sporom oko tzv. imjaslavja, mističnom teorijom ruskih monaha s Atosa, po kojima već i samo iskazivanje imena Isusa Krista utvrđuje Božju/Božansku nazočnost.

U spomenutoj autobiografiji Bulgakov je priznao kako je »nekritički prihvatio nihilizam i to bez borbe« i jednostavno se tako želio osloboditi očevog autoriteta i pritiska. Po svršetku srednjeg bogoslovnog seminara, upisao je (1890.) studij prava na Moskovskom sveučilištu, a to je bilo i vrijeme njegova oduševljenja za marksizam i početak ozbiljnog bavljenja političkom ekonomijom. Boravio je jedno vrijeme u Njemačkoj, kako bi usavršio njemački jezik (knjigu »Filozofija tragedije« napisao je i objavio samo na njemačkom 1927. godine u Darmstadu i posvetio ju je dijalektici njemačke filozofije 19. stoljeća), ali i kako bi proširio svoja teorijska (sa)znanja; istodobno blizak lijevim, posebice Marxovim idejama putovao je zapadnom Europom (savršeno je vladao i francuskim i engleskim jezikom), susretao se i diskutirao s Karlom Kautskym (1854. – 1938.), Augustom Bebelom (1840. – 1913.), Karlom Liebknechtom (1871. – 1919.), austromarksistima poput Viktora Adlera (1852. – 1918.), a družio se i s Georgijem Valentinovičem Plehanovim (1856. – 1918.) koji se u to doba nalazio u egzilu.

Nakon što je diplomirao (1894.), položio je državni ispit, oženio se i postao je profesor na moskovskoj Carskoj tehničkoj školi, ali nastavio se i dalje znanstveno usavršavati, da bi nakon stjecanja magisterija (1901.), u kojem je obradio temu »Kapitalizam i poljoprivreda« (pod istim nazivom objavio ju je i kao knjigu u dva toma, u kojoj je pozivajući se na analitičku metodologiju tvrdio kako se Marxove postavke nisu dokazale na području zemljoradnje) i postao je profesor na Politehničkom institutu sveučilišta u Kijevu i to na katedri političke ekonomije i statistike. Zajedno s Berđajevim osnovao je 1905. godine časopis Pitanja života u kojem je objavio niz tekstova s područje religiologije i odnosa religije i društva. I tako je zajedno s Nikolajem Berđajevim (1874. – 1948.), Petrom Berngardovičem Struveom (1870. – 1944.) i Semjonom Ludvigovičem Frankom (1877. – 1950.) postao »predvodnikom onog dijela ruske inteligencije koja je tražila filozofijsko-religijsku obnovu i povratak vjere u ideale« (Zenjkovski)

Ali, čim mu se pružila prilika (1906.) vratio se u Moskvu, gdje je dobio katedru na Institutu za privredu, u kojem je direktor bio ugledni teoretičar, pravi polihistor Pavel Ivanovič Novgorodcev (1863. – 1924.), s kojim je odlično surađivao, a to je bilo i vrijeme kada se počeo oštro udaljavati od marksističkih ideja, prigovarajući Marxu (u tekstu »Karl Marx kao religiozan tip«) kako je opsjednut vlastoljubljem, teorijskom, ali i ljudskom netrpeljivošću i kako »iskazuje krajnje bezobziran odnos prema ljudskoj individualnosti«. Propitujući »marksistički radikalizam«, došao je do zaključka kako jedino kršćanstvo nastoji produbiti ljudski duh i kompletnu ličnost, »podstiče besmrtnost duha i duše«, dok komunističko učenje favorizira »autoritarni društveni kontekst«.

U djelu »Od marksizma k idealizmu« (1903.), koje je imalo velikog odjeka u ruskim akademskim krugovima, u predgovoru je napomenuo: »Moram priznati da je Kant za mene bio pouzdaniji od Marxa i ja sam imao potrebu Marxa provjeravati upravo preko Kanta.« Po povratku u Moskvu, Bulgakov se i politički angažirao, na listi liberalne Konstitucionalno-demokratske partije, tzv. Kadeta, ušao je u državnu Dumu i neprestano je svojim brojnim člancima i studijama bio prisutan u javnosti (posebice su zapaženi njegovi prilozi u časopisu Putokazi), a dobar dio tih priloga sakupljen je i objavljen u dvotomnoj knjizi »Dva grada«. Nakon što je tiskao jedno od svojih kapitalnih djela »Filozofija privrede« (1912.), u kojem je prvi put cjelovitije počeo razrađivati svoju sofiološku koncepciju, definitivno se uvrstio među najpoznatije intelektualce koji su oblikovali ruski duh vremena i kulture u cjelini. Istodobno, »Filozofija privrede« priznata mu je i kao doktorska disertacija, tako da je napredovao i u akademskoj hijerarhiji.

Duhovna autobiografija

Koncem 1917., nakon pet godina predanog rada, u već posvema revolucijom i ratom urušenoj i iscrpljenoj zemlji, objavio je značajno djelo »Neugasiva svjetlost«, za koju je (us)tvrdio kako predstavlja »neku vrstu njegove duhovne autobiografije«, a nakon što je objavio jednu od najzačudnijih knjiga o odnosu umjetnosti i estetike (»Tiha razmišljanja«, 1918.), primajući svećenički čin, Bulgakov je otišao na Krim, smatrajući kako će tamo imati bolje uvjete za rad, nego u politički košmarnoj i gladi izloženoj Moskvi. Ali, mira nigdje nije bilo, glad je harala čitavom zemljom, a kako mu je uslijed građanskog rata i kaosa koji je divljao Rusijom bio onemogućen povratak u Moskvu, jedno je vrijeme predavao na sveučilištu u Simferpolju, ali ubrzo su ga (1922.) boljševičke vlasti kao svećenika izbacile s posla, a potom i protjerale iz domovine, u koju se više nikada nije mogao vratiti. Preko Carigrada, došao je 1923. godine u Prag, gdje je predavao na Ruskom pravnom fakultetu do 1925., a kako bi okupio rusku intelektualnu elitu koja je u velikom broju živjela u Pragu, u emigraciji, osnovao je Društvo svete Sofije, koje je kasnije preraslo u poznati Filozofski kružok.

A, kada mu je 1925. godine stigla ponuda da postane profesor na tek osnovanom Pravoslavnom teološkom institutu u Parizu, preselio se u glavni grad Francuske, koji je ubrzo, nakon Berlina i Praga postao vodećim intelektualnim i političkim centrom dvomilijunske ruske emigracije, uglavnom tzv. bijele, antikomunističke provenijencije. Po dolasku u Pariz, na spomenutom Institutu formirale su se dvije intelektualno jake »teološke« struje, koje su međusobno polemizirale, ali i surađivale i tako su ruskoj, pariškoj bogosloviji priskrbile ogroman autoritet diljem akademskog, univerzitetskog svijeta. Prvu struju je predvodio Georgij Vasiljevič Florovski (1893. – 1979.), dok je drugu predvodio Bulgakov. I Florovski i Bulgakov su posredovanjem misli Vladimira Solovjeva tragali za načinom kako pojmiti svijet i kod obojice je središnje mjesto zauzimao pojam Sofije, s tom razlikom što je u Bulgakova taj pojam dobio i ljudske i kozmičke sadržaje. Sofija je za njega bila slika savršenog, obogotvorenog svijeta; Isus Krist je i Sofija i Logos, njegova osnova je koliko ljudska, toliko i božanska. U emigraciji Bulgakov je intenzivno pisao; osim tzv. male trilogije »Gorući grm«, »Prijatelj Ženika« i »Ljestvica Jakovljeva«, velike studije »Ikona i poštivanje ikona«, objavio je i tzv. veliku trilogiju naslovljenu »O bogočovječanstvu«, koja je izašla tek nakon njegove smrti, uostalom kao i njegova velika knjiga o apokalipsi, a još uvijek jedan dio Bulgakovljevih spisa, uoči smrti priređen za tisak nije objavljen.

Religijska filozofija

U svom djelu, svojevrsnoj summi »neortodoksnog« pravoslavlja, Bulgakov je dosta prostora posvetio odnosu rimokatoličanstva i pravoslavlja sa svim razgranatim specifičnostima koje u sebi nosi; po njemu kršćanska se Crkva ne može svoditi isključivo ni na jednu od spomenutih vjeroispovijesti, a postojeća podjela je »bolna rana« koja se treba i mora (iz)liječiti ekumenskim procesima. To je »fatalni imperativ povijesti«, ili kako bi to rekao Berđajev: »Kršćanstvo je savršeno, nesavršeni su kršćani.« Rimokatoličanstvo i pravoslavlje su »dva plućna krila jednog te istog, nedijeljivog organizma«, pisao je Bulgakov. U svojim »Autobiografskim zapisima« je zabilježio kako je u jednom razdoblju intenzivnog bavljenja ekumenskim temama »velike nade vezivao uz Rim«, ali je kasnije to potisnuo u sebi, »shvativši svekoliku nedostatnost realnog sudjelovanja čovjeka u božanskoj Sofiji«. Pozorno čitajući »znakove vremena«, Bulgakov je među prvima, ako ne i prvi u pravoslavnom svijetu anticipirao ideje aggiornamenta. Kršćanski kanoni nisu samo »registar pojmova, zabrana ili propisa«, već »mjera (p)osvjedočene duhovnosti«; Isus je Istina, a Majka Božja »eshatološka istina«. I utoliko je on o Sofiji kao pojmu pisao kao o ženskom principu, »vječno ženskom« (majčinska ljubav, odanost, požrtvovanost, rađanje i izvor života) u čijem obličju Sveta Trojica i Majka Božja silaze u svijet i to »oboženje« (theozis) puni i pravi je (s)misao njegove filozofije religije, odnosno religijske filozofije.

Sofija je svijet ideja, idealna osnova svijeta. A, svijet, podsjećao nas je stalno Bulgakov, »pripada sebi, on stvarno u sebi nosi i stvaralačku i pokretačku silu«; kroz sofijanistički um spoznajemo istinu o Bogu, svijetu, na koncu i ono najvažnije; o sebi samima. Naravno, brojni su kritičari njegova djela ukazivali na »dvojnost pojma Sofije«, postavljali pitanja kako razlučiti dobro od zla, kako na planu metafizike ostvariti željenu sintezu o svejedinstvu, kakva je to »sofijanistička determinacija« itd., ali Bulgakov usprkos svim prigovorima nije odustajao od (po)vezanosti filozofije i bogoslovlja; pišući o »stvaralačkoj Sofiji«, oslobađao je put onoj filozofiji koja bi se trebala posvetiti i to u totalitetu problemima Apsoluta. I u tome je u velikoj mjeri i uspio, ali nažalost u istočno-kršćanskom svijetu, usprkos recepciji njegova djela koje ne nedostaje, Bulgakov nema pravog, preciznije rečeno, dostojnog nasljednika. To bi morao biti poput njega intelektualni div, »heroj i podvižnik« (kako nosi naziv jednog njegovog teksta), a takvih je, nažalost, na svim stranama uvijek malo.