Starost, bolest i nemoć teme su naše iskustvene zbilje o kojima ne govorimo rado i ne govorimo dovoljno, no one su teme o kojima trebamo govoriti, kazala je, između ostalog, naša priznata i cijenjena književnica Slavenka Drakulić u povodu iznimno posjećenog predstavljanja svoje posljednje knjige »O čemu ne govorimo« u Gradskoj knjižnici Rijeka.

Mašta – presudna

Nepretenciozno je to predstavljanje koje dobacuje, intrigira, traži čitateljsku pažnju i maštu. A mašta je za pisanje, reći će Drakulić, vrlo bitna, čak bitnija od iskustva; »bez mašte ne bismo imali književnost kakvu imamo«, a »između literature i iskustva znaka jednakosti – nema«.

No između mašte i iskustva u Drakulić znaka jednakosti itekako ima, uputit će na to Seid Serdarević, glavni urednik nakladničke kuće Fraktura, kazavši kako Drakulić ima iskustva te zna pobuditi osjećaje (u čitatelja).

Nova spisateljičina knjiga zbirka je od šesnaest priča koje se mogu čitati odvojeno, no i ulančano, kazao je Serdarević, a među pričama samo su tri autobiografske, ističe autorica, dok su u ostalima »fikcionalizirani likovi«.

Knjigu je napisala, govori, zato što je osjetila da nema vremena, a »samo vrijeme, naš odnos prema vremenu, što je vrijeme za čovjeka u određenim godinama«, tema je većine priča.

Da pojasni spomenuto tematsko presvlačenje na primjeru pojedinih priča, predstavljački dvojac osvrnuo se na nekoliko priča iz zbirke, do kojih se ističe prva priča koje govori o djetetu koje se boji ući u more.

Priča je to, reći će Drakulić, »o djetetu koja želi zagaziti u vodu, ali mu nešto ne da«, »o vizuri jednoga djeteta koje ne vidi, a ne želi to reći«, »jedna dramatska situacija«, »o jednoj nemoći«, odnosno »drugome, drukčijem, drugosti«.

Samoća u srži

U konačnici, objašnjava, knjiga je to u čijoj je srži samoća, a govori o određenim životnim situacijama koje su vezane uz teme bolesti, nemoći i starosti, kao i reakcijama na te i takve situacije.

Negdje u opisu i/ili najavi knjige stajat će da osim o usamljenosti, knjiga govori o tabuima suvremenog društva, što će potvrditi i sama autorica na primjeru priče »Snijeg tako divno mekan«, koja pričom o osamdesetogodišnjakinji, »kompleksnom emocionalnom situacijom« ukazuje na društvene konvencije, odnosno na temu ljubavi u trećoj dobi.

Protagonistica tako »opisuje žudnju kao valjanje u snijegu«, pa cijelu priču prožima »osjećaj autentičnosti«.

Posljednja priča u zbirci je ona koja progovara o autoričinoj prijateljici – Ireni Vrkljan – svojevrsnoj mentorici, spisateljici za koju smatra da je zaboravljena u našoj književnosti, da nema mjesto koje joj pripada i koje zaslužuje te koja je nedovoljno cijenjena.

Spisateljica je to, pojasnit će, koja se pojavila romanom »Svila, škare«, početkom osamdesetih, kad je već postojala feministička svijest u nas, a mlade su ga žene »shvatile kao neku vrstu feminističke književnosti, onime što se u Francuskoj nazivalo ženskim pismom«.

Tim romanom Vrkljan ukazuje na društvenu unutrašnjost, prikazuje srž jedne zajednice, obitelji, patrijarhalnog ustroja. Sporo i neočekivano, ocjenjuje, svojim je pisanjem mijenjala svijest o pisanju i svijest o ženskome pismu, no sama toga nije bila svjesna, isto kao što ni sama, »nije vidjela ništa posebno u tome uranjanju u svijet žena i u svijet obitelji na način na koji je ‘Svila, škare’ prodrla u našu književnost« – škare i svila su stoga, tumači, metafora za »škare koje paraju tu svilu, to tkivo čega, obitelji, malograđanštine«.

Ikona ženske generacije

Spisateljica Irena Vrkljan, »minijaturna Venera, ljepotica, oštrog uma, odlična pjesnikinja«, koja je na televiziji radila dokumentarce, bila je, naglasit će, »ikona ženske generacije«, što dokazuje i činjenica da je njezina post mortem objavljena knjiga pisama bila strogo cenzurirana zbog svih onih velikih imena koja su joj pisala.

Također, s obzirom na to da jedna od priča u zbirci nosi naziv »Kuda s knjigama«, Drakulić se osvrnula i na važnost knjige danas, pa ocjenjuje kako je to civilizacijsko pitanje, pitanje pisma, pitanje identiteta; zbog utjecaja tehnologije dogodila se promjena kulturne paradigme koja je »nedvojbeno opasna«, jer nismo dovoljno osviješteni što to znači, iako se »tiče nas svih«.

A u takvom će, pomalo i alarmantnom, tonu kao posljedicu trenutne situacije predvidjeti i knjižnicu kao muzejsko mjesto.