Prošle su godine objavljene dvije po mnogočemu zanimljive i bitne knjige kad se govori o književnim klasicima, iradirajućim djelima, a radi se o serijalu Lektira za 21. stoljeće i njegova dva sveska, od kojih prvi nosi podnaslov »Albert Camus«, dok drugi nosi podnaslov »Franz Kafka«. Kao što i sam naziv cijeloga serijala sugerira, radi se o »otvaranju« samoga djela čitatelju, odnosno rastvaranju njegovih značenjskih mogućnosti te mogućnosti tumačenja u kontekstu lektirnih okvira. A ti su okviri, kao što znamo, nerijetko i dugo vremena bili prekruti te podrazumijevaju jednoznačnost odgovora, odnosno odgovore koji se tijekom vremena ponavljaju.

Zgode i nezgode

Još prilikom izlaska romana »Stranac« Jean Paul-Satre kazao je: »(…) strana je to knjiga i po tome, što ne raspravlja o dnevnoj politici, ne udara po bivšem režimu, koji je – kažu – skrivio poraz, ne raspravlja o sramoti, koja je zadesila Francusku. Ne govori o vojnim, političkim, društvenim, gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, koji su doveli do tog stanja, ne govori o načinu, kako da Francuska zauzme svoje negdašnje mjesto, nego iznosi posve privatne stvari: zgodne i nezgode nekoga malog činovnika u gradu Alžiru, koji stjecajem okolnosti završava svoj život kao obični zločinac. A događaji, koji se nižu na filmskom platnu, nemaju nikakva smisla ni opravdanja: oni su apsurdni, kao što je apsurdan svijet toga Ljeta Gospodnjeg 1942. I time ‘Stranac’, koji svojom pojavom doziva u pamet negdašnja vremena, kad je književno djelo htjelo biti autonomno i vrijediti samo po sebi, prestaje biti ‘strancem’, jer progovara jezikom, koji ljudi razumiju, jer govori o stvarima, u koje se mogu uživjeti, ma kako se one u prvi mah činile neobične i strane. Stoga i nagli i trajni uspjeh toga romana nije slučajan.«

Mali je to dio onoga što djelomično služi kao uvid u veličinu Camusjeva djela, no svakako su i riječi koje ozakonjuju vremensku aktualnost njegova djela koja, između ostalog, leži u slojevitosti koja nudi različita očišta iz kojih se djelo može tumačiti. U tome, dakako, od polovine prošle godine može pripomoći (i) knjiga »Albert Camus« koja je nastala u okviru projekta čiji je voditelj prof. dr. sc. Nikola Petković s Filozofskog fakulteta u Rijeci, a pozicionirajući Camusjev roman u suvremeni kontekst i kontekstualizirajući njegovu važnost, produbljuje i njegovo razumijevanje.

Francuski književnik Albert Camus / Foto : WIKIPEDIA

Suplementarni materijal

Kako i sam urednik i autor jednoga od tekstova Nikola Petković ističe u predgovoru, »iako bez nekih iluzija da će ova serija novih pristupa kanonskim tekstovima književnosti razbiti paradigmu konformizma, letargije i lijenosti uma i mašte, da će ugroziti lukrativnost kidnapera lektirnih naslova« te u nadi da će »barem nekome poslužiti kao suplementarni materijal za nekomplementarni sraz vremena i svijeta u kojemu živimo i nacionalnog intelektualnog univerzuma«, knjigu posvećuje »nizu (…) nepoznatih i u startu upokojenih, obestrašćenih, a itekako mogućih čitatelja kojima je Obavezna Lektira jednom i zauvijek iz ruke izbila knjigu i tako sama sebi poništila svrhu postojanja«. Drugim riječima, od onoga uvriježenog obrazovnog »što je pisac htio reći«, izvornik francuskoga nobelovca ovom knjigom dobiva (i) dodatnu uputu o otvorenosti djela, signaturu za njegovu slojevitost i njegovu višeznačnost koja i danas intrigira svekoliko čitateljstvo.

Uz urednika, Petkovića, koji piše predgovor i jedno poglavlje, te recenzente, akademkinju Sibilu Petlevski te akademika Krešimira Bagića, u knjizi se javljaju i autori Nadežda Čačinovič, Dean Duda, Nenad Ivić, Slaven Jurić, Aleksandar Mijatović, Branko Mijić, Maja Zorica Vukušić, dok metodičarsku crtu podvlači Helena de Karina.

Ravnodušnost u fokusu

Kad se govori o kanonskome djelu kao što je »Stranac«, nezaobilazne su i u knjizi obrađene ključne teme poput apsurda, ravnodušnosti i egzistencije, sukoba s društvenim normama te smrti i slobode. U prvom redu čitatelj može detektirati kako je Camusjeva filozofija apsurda izražena u Meursaultovom pogledu na svijet i odbijanju da se uklopi u društvena očekivanja i uzuse, što dodatno približava i analiza Camusjeva eseja »Mit o Sizifu«, koja pojašnjava filozofsku pozadinu samoga romana, kao i Meursaultovu reakciju na okruženje i situaciju koja ga je snašla. S obzirom na sâm roman u kojemu je u životu Meursaulta središnji događaj ubojstvo Arapina, i u središtu je analize njegova ravnodušnost spram okoline i događaja, prije svega spram smrti majke, ljubavnih odnosa, kao i vlastita sudskog procesa. U toj se ravnodušnosti spram okoline, i to zbog izostanak onog očekivanog ponašanja, primjerice žalovanja, ogleda i njegov sukob s društvenim kodeksima, pa upravo zbog takvoga ponašanja, a ne zbog samoga ubojstva, Meursault biva osuđen kao čudovište bezosjećajnosti. Na kraju, problematizira se i pitanje smrti i slobode, što je jasno izraženo u završnome dijelu romana u kojemu protagonist prihvaća apsurdnost postojanja i smrt kao ono neizbježno, pa spomenuti dio (o)pstaje i kao trenutak slobode.

S obzirom na same teme, razvidni su i različiti pristupi Camusjevom velikom djelu, pa knjigu odlikuje interdisciplinarni pristup, koji počiva na filozofskoj dimenziji (propituje ideje egzistencijalizma i apsurdizma), sociološkoj perspektivi (Meursault, to jest »Stranac« u kolonijalnom, društveno-kulturnom kontekstu Alžira), kao i na književno-teorijskoj analizi (usmjerenost na stil, naraciju te strukturu samoga djela).

Specifičnost pripovijedanja

Provlačeći pitanje što je književnost i kako funkcionira, Nenad Ivić u svome tekstu »Književnost i ‘Stranac’ Alberta Camusa« ističe da ona nije jednoznačno definirana, već višeslojna, pa u kontekstu institucionalnih tumačenja Camusjeva romana ukazuje na specifičnosti autorova pripovijedanja, koje balansira između književnosti i filozofije te naglašava kako tekst poziva čitatelje na vlastitu interpretaciju: »Ako dakle na poseban način ‘Stranac’, kao i svako književno djelo na svoj način, preokreće naš svijet, miješajući prošlost i budućnost, ako smisao književnog djela predstavlja naročiti i uvijek posebni spoj čitatelja i pročitanog teksta, bio on opunomoćen ili ne, onda to uspostavlja poseban odnos između književnosti i onih koji čitaju. Odbijanjem igre društva, konvencija, običaja i uvriježenih mišljenja u Alžiru i Francuskoj prije osamdeset godina, ‘Stranac’ nama koji ga čitamo u XXI. stoljeću djeluje istovremeno blisko i daleko, prijateljski i neprijateljski, poznato i sasvim nepoznato, posve stran i posve domaći (…)«.

Foto TANJA KANAZIR

Camus filozof

Premda sam autor niječe oznaku filozofije egzistencijalizma, Nadežda Čačinovič u eseju »Camus filozof«, naglašavajući da Camus filozofira pisanjem, jer spaja filozofske ideje s literarnošću, promatra autora upravo prizmom filozofije egzistencijalizma te se osvrće na njegovu tezu o pitanju smisla života; odluci hoće li netko živjeti ili ne, kao temeljnome filozofskom pitanju. Kad govori o piscu filozofu, spominje i da »njegova dramska djela, njegov roman ‘Kuga’ također su inscenacije moralnih dilema, no možda samo ‘Stranac’ doista snažno utjelovljuje osnovno filozofijsko iskustvo koje nam govori da nema usklađenosti između čovjeka i svijeta u koji je bačen«. Prema autorici, »Camus filozof na neki je neobičan način postao i ostao simbolički lik zastupanja humanizma kao ljudskoga dostojanstva upravo zbog toga što njegova retorika nije utemeljena ni na kakvom iskustvu harmoničnosti i vječitih vrijednosti, nego obratno, na iskustvu apsurda. Kao i na jasnoći«. »Unatoč složenosti njegovih tekstova«, zaključuje autorica, »Camus kakvog pamtimo kao čovjeka jest pravednik Camus. Filozof koji je filozofirao pišući romane je, kao i neki njegovi likovi, bio i ostao istovremeno i nepokolebljiv i tolerantan«.

Fokusirajući se na lik antijunaka Meursaulta kao simbola društvene devijantnosti, Dean Duda u tekstu »I ‘svejedno’ može biti pogled na svijet: ravnodušnost kao ideološka praksa« promatra Meursaulta kao svojersnu modernitetsku paradigmu; prema njemu, Meursaultova ravnodušnost prema društvenim normama (raz)otkriva sukob između individue i kolektivnih očekivanja. S obzirom na to da »ravnodušnost nadilazi opreku pristajanje – odbijanje, ona je semantički smještena mimo te opreke«; odnosno ravnodušnost je, piše autor, »ideološka praksa mimo pozicija koje sistem ima na repertoaru«, koja se gradi »verbalnim znakovima, simboličkim postupcima, svjesno i nesvjesno«, »prelama se kroz imaginarni odnos prema stvarnosti, tek nešto u sadašnjosti, bez autorefleksije, bez odnosa prema prošlosti ili naznake perspektive za budućnost«.

Nerazumljivost kao ključ

Svojim tekstom »Književnost i strano – ili zašto je nerazumljivost pretpostavka razumijevanja« Aleksandar Mijatović naglašava pojam nerazumljivosti kao ključa za razumijevanje književnosti, što i oprimjeruje na romanu »Stranac« koji, smatra, ne pruža jednoznačne odgovore ni potpune interpretacije, već otvara prostor za višeslojno tumačenje, što čitatelja, pa i glede Meursaultove ravnodušnosti koja je u opoziciji s uvriježenim narativima o moralu i samome smislu, obvezuje na preispitivanje vlastitih uvjerenja i vrijednosti. »Kao i stranac, i književnost treba ostati strana, što je uvjet njezinog razumijevanja. Između ostalih oblika stranosti književnost posebno treba biti i ostati strancem u nju izvana i nasilno, iz nje neopravdano uvučenoj i tako tekstu nepravično i nelogično nametnutoj formuli ionako ispražnjenoj od razumijevanja bilo kojeg umjetničkog djela, a pogotovo literarnog – formuli koja pretpostavlja idejnu, bilo upozoravajuću, bilo svrhovitu, a uvijek iščašenu ideju poruke koja nastoji zaći u nakane autora kao osobe pritom ušutkujući sve glasove likova koji nam se iz književnih djela obraćaju: što je pisac htio reći«, pojašnjava autor s ciljem da naglasi da je na čitatelju da (d)opisuje značenja. Također, glede odnosa književnosti i svijeta pak dodaje da »postavljajući pitanja o sebi, književnost istovremeno postavlja pitanja o svijetu«, odnosno »postavljajući pitanja o jeziku i sadržaju književnih djela, postavljamo pitanje kako se inače služimo jezikom kojim oblikujemo i prenosimo iskustvo«.

Lektira za 21. stoljeće, Camus / Foto NAKLADA ULIKS

Komparativnim sagledavanjem izvornoga Camusjeva romana »Stranac« i romana »Meursault, protuistraga« Kamela Daoude, autor Slaven Jurić u okviru intertekstualnosti ukazuje na originalnost drugoga romana, njegovu samodostatnost te činjenicu da reintepretacijom izvornika proširuje i kontekst izvornika, napose onaj kolonijalni. Originalni roman ocrtava Meursaultovu ravnodušnost prema životu i društvenim uzusima, dok Daoudov roman postavlja pitanja o odgovornosti prema drugima, napose onim potlačenim i marginaliziranim. Istaknuvši kako je »posrijedi je znatno složeniji i rafiniraniji vid intertekstualne igre između Daoudova romana i ne samo ‘Stranca’ nego praktički cijeloga Camusjeva romanesknog opusa«, Jurić tumači kako »Daoudov narativ dodaje glasove i kontekst koji su u ‘Strancu’ odsutni«. U tom smislu, konstruirajući prikaz alžirske kolonijalne stvarnosti i njezinoga nasljeđa u Daoudovom romanu, dâ se zaključiti iz autorova teksta, kako Meursault (p)ostaje simbol kolonijalne sile.

Poniranje u metafizička pitanja

Predstavljajući čitanje Camusjeva poznatog romana kao svojevrsne detektivske priče, Maja Zorica Vukušić kreće od pitanja zločina u »Strancu«, »Sretnoj smrti« i Daoudovom djelu »Meursault, protuistraga«, pita se zašto je protagonist Meursault stranac (koji, kao i figura stranca, pokazuje uzaludnost nastojanja da se iracionalnom univerzumu nametne iracionalnost) te razlaže zbog čega oba Meursaulta »tragaju za smislom« i »razmišljaju o sreći i poniru u metafizička pitanja«. Navodeći da »Camusjevi likovi koji uvide apsurd suočeni su najprije s osjećajem gađenja jer je besmisleno i vrijeme koje čovjek posveti nastojanju pronalaska smisla, što Meursault izražava apatijom«, propituje općepoznati koncept apsurda i same pobune na trima likovima i djelima, kao i promjenu unutar autorove poetike, a posebno se zadržava na Daoudovom djelu koje proširuje sami izvornik i njegovo shvaćanje. Kako ističe, »današnji čitatelji ‘Stranca’, sudeći i prema Daoudovom romanu, kao da manje osjećaju filozofsku komponentu, dok više prepoznaju neka druga pitanja kao što su zločin i život bespovratno uronjen u izvjesni povijesni, sociološki i socijalni trenutak jasno naglašavajući i danas neizostavnu, no jednako problematičnu, temu identiteta«.

Na potonje se nadovezuje i tekst urednika knjige u kojemu, ne bi li skrenuo pažnju na mogućnosti čitanja djela, kreće od Ecova »Otvorena djela«, na što nadovezuje i Sartreovo i Barthesovo tumačenje otvorenosti djela, odnosno autorskog teksta. Povezujući pojmove autor, čitatelj i poruka, prema Barthesu navodi i da je pisanje »uništenje svakoga pojedinačnog, konkretnog, jednoznačnog glasa. Poricanje je svake prepoznatljive i izdvojive točke porijekla. Svakog ishodišta kao jednog jedinog mjesta iz kojega izvire jedno jedino značenje. Pisanje nije namjerno slanje poruke čitatelju zamaskirano u estetski izraz, u literaturu«. U (su)odnosu autora i čitatelja, »za interpretaciju teksta destinacija« je »dakle čitatelj, važnija od njezina izvorišta«. Navodeći da je čitatelj »ni manje ni više nego neki ‘netko’ koji na jednome mjestu sabire sav materijal od kojega je nastao tekst, a to čini najprije čitanjem, pa nizom čitanja nakon kojega slijedi sveukupnost iskustva čitanja koja nije statična«, autor se pita što ako je sve ono što se protagonistu zbiva posljedica njegova nesnalaženja u novom prostoru, njemu posve stranom, što kasnije i zaključuje tvrdnjom da »ubojstvo neimenovanog drugog u ovako ‘preokrenutom’ svijetu nije zločin, već iracionalna reakcija na divljinu prirode u kojoj su vrijednosti za subjekt koji je njome ovladao, koji ju je okupirao, izvrnute, njemu ne-prirodne i kao takve izvor tjeskobe«.

Strast prema nogometu

Na kraju, kratak osvrt na život nobelovca Alberta Camusja, golmana, daje Branko Mijić, otkrivajući čitatelju Camusjevu strast prema sportu, nogometu, što naznačuje i u svome tekstu »Golman nobelovac ili naš dragi prijatelj Albert«, kad govori o dječaku s kapom, »koji je bio opsjednut loptom, a svoju borbenost i pobjednički žar demonstrirao u zahtjevnoj golmanskoj ulozi na terenu«. Nažalost, iako je u jednome intervjuu, spominje autor, slavni književnik između sporta i književnosti prednost dao sportu, na njegovu je sportsku karijeru nagazila bolest, pa je stoga pitanje bi li Camus bio sportaš ostalo neodgovoreno.

S obzirom na to da je naziv serijala Lektira za 21. stoljeće, osim eseja, važnu komponentu knjige čine i njima pridružena metodička pitanja koja potiču kritičko mišljenje, potiču na samu analizu književnog teksta, kao i na promišljanje o važnosti samoga djela u kontekstu složenih filozofskih i društvenih aspekata. Serija pitanja koja se temelje na određenom eseju iza kojeg slijede usmjerena su na razumijevanje djela i njegove strukture – naraciju, karakterizaciju likova – no i na značenjske mogućnosti i(li) dimenzije djela, od one egzistencijalističke, etičke ili pak postkolonijalne.

Problemski-sadržajno, dio je pitanja usmjeren na filozofsku dimenziju, pa se odnose na Camusjev apsurdizam, pitanje smisla života i smrti, kao i na pitanje ravnodušnosti spram života, dio je usmjeren na društvenu i ideološku dimenziju te razlučuje suodnos moći i društvene strukture, uz spomenuti postkolonijalni kontekst, dok su pitanja koja su formalnoknjiževnog karaktera usmjerena na stil, strukturu djela te pripovijedanje. U kontekstu cilja ove knjige, ono najbitnije, pitanja zazivaju otvorenost djela te novo, treće čitanje »Stranca«. Štoviše, obolom otvorenosti interpretacije, pitanja ne daju jednoznačne odgovore, već potiču na promišljanje, što se dodatno postiže skretanjem u zonu čitateljeva osobnog, stoga proširuju čitateljske horizonte.

Teritorijalnost mašte

Glede autorskih tekstova, eseja, može se još jednom ustvrditi kako svaki od njih rastvara tkivo značenjske mogućnosti izvornoga teksta, daje uvid u njegovu slojevitost i produbljuje njegovo razumijevanje. Ili, riječima Nikole Petkovića, predstavljeni tekstovi u knjizi imaju smisao »u otvaranju horizonata mladoj publici, građanima i građankama 21. stoljeća kojima ovaj cijeli projekt nudi jednu novu: nadnacionalnu, nad-teritorijalnu, izvanvremensku i svevremensku teritorijalnost: onu izmišljaja, mašte, literature«. A pitanja poput otuđenja, moralne relativnosti ili ljudske slobode, ova nevelika opsegom, no važnošću velika knjiga još jednom aktualizira, verificira, istovremeno razvijajući analitičnost i potičući kritičko mišljenje čitatelja, srednjoškolskih učenika, studenata književnosti i(li) komparativne književnosti kojima je knjiga prvenstveno namijenjena, no i svih drugih koji odluče posegnuti za ovom esejističkom studijom za dvadeset i prvo stoljeće.