Napokon je pitanje mladih u Hrvatskoj na početku trećeg tisućljeća prepoznato kao vrijedna literarna tema: zanimljivu zbirku priča posvetio joj je Andrija Škare (»Život svijeta koji će doći«), a svježe objavljenom proznom knjigom »Nebo u kaljuži« (Meandar), istraživanju ove teme priključio se i Sven Popović. Junaci njegovih priča mladi su ljudi zakočeni apatijom, zatrovani ironijom, i kao takvi izvorni proizvod hrvatskog društva posljednjih dvaju desetljeća.

   Povezane junakom Eliasom koji strastveno istražuje zagrebački noćni život dok pokušava posložiti ljubavnu slagalicu, ove se priče mogu čitati i kao labavo povezan roman. Sven Popović (1989) uspio je ovom knjigom prodrijeti u domaću književnost, koja se posljednjih godina čvrsto zatvorila za debitante pa gotovo da i nemamo novih imena na sceni.

   Koliko su životi likova u ovim pričama određeni vremenom i prostorom? Bi li razina ironije i apatije bila manja da tematizirate, recimo, osamdesete godine prošlog stoljeća?

   – Ne bih se baš složio da su junaci mojih priča u potpunosti zakočeni i zatrovani, jednostavno svaki put kad se pokrenu ih nešto razočara. Kao što je rekao jedan novozagrebački pjevač: »Činila se priča sjajnijom«. Što se moje generacije tiče, isto ne bih mogao reći da smo apatični. Zaboga, studentski i drugi prosvjedi sigurno nisu znak rezigniranosti. No, životi mojih protagonista itekako jesu označeni prostorom i vremenom.

   Normalno je, ako je revolucionarni potencijal sveden na minimum, da će ljudi pribjeći nekoj vrsti eskapizma, u ovom slučaju beskonačnim tulumima i rokenrolu. Likovi u mojim pričama su svjesno beskorisni i svojevoljno se bave neprofitabilnim zanimanjima. Neki će to vidjeti kao otpor, neki kao pozu.

   Što se osamdesetih tiče, nemam pojma. Čini mi se da mladi osamdesetih nisu organizirali blokade ne faksu, tako da ne znam tko je tu apatičan.

Živahan grad

Biti mlad u Hrvatskoj danas – je li to prokletstvo ili, suprotno od onoga u što nas mediji pokušavaju uvjeriti – divna sloboda? Kako bi likovi u Vašim pričama odgovorili na ovo pitanje?

   – Više je divna sloboda, ovisi što radiš sa sobom i s kim si u društvu. Okej, možda je zeznuto naći isplativ posao, ali je situacija daleko od tragične. Pričam isključivo o krugu ljudi koje poznajem, da ne bi bilo…

   Zagreb je nevjerojatno živahan grad, postoje noći kad se ne možemo odlučiti na koji koncert, na koji tulum da odemo. Mistificiram li malo cijelu priču? Vjerojatno, ali je nepobitna činjenica da ovaj grad više nije rupa. Likovi u mojim pričama bi rekli istu stvar i pritom bi citirali ovaj Šoljanov stih: »Dobro je živjeti mlad i okružen čudesima«.

   U zbirci tematizirate uglavnom ljubavne odnose; oni su kralježnica koja drži pripovjedno tkivo. Je li to, na neki način, eskapizam? Baveći se ljubavlju, odvraćate li namjerno pogled od neugodnijih, mučnijih tema koje tište pojedinca i društvo?

   – Elias je dosta djetinjast i previše je čitao »Velikog Gatsbyja« ili »Školice« pa je na neki način, svjestan sam koliki je ovo klišej, više zaljubljen u ideju velike ljubavi. I da, baveći se ljubavlju i odrastanjem svakako odvraćam pogled od mračnijih stvari.

   Svakodnevica nam je tako i tako već dovoljno ispunjena svakavim groznim narativima. Pogledajte samo kakve su albume i singlice izbacivali Undertonesi u Sjevernoj Irskoj krajem sedamdesetih. Ne kažem da je situacija ista ili slična, ali ta vrsta eskapizma ponekad je nužna.

   Glazba je bitan element ovih priča; dok ih čitam, u pozadini kao da stalno teče dobro posložena kompilacija pjesama – od Iggy Popa do Strokesa. Zašto vam je glazba bitna? Koliko ste pazili da glazba koju spominjete određuje ritam pripovijedanja, podudaraju li se atmosfere priča i pjesama?

   – Jedno od najljepših sjećanja koje imam je vožnja autom u kojem su se puštali Ramonesi, Clash i Pipsi. Dakle, glazba mi se javlja u najranijim sjećanjima, tako da se fino urezala u moj mozak i unutarnje uho. Sjećam se kako sam kao kikić baš jako htio biti kao Alen Kraljić zvan Kralja, bivši gitarist Pipsa. Prvo sam htio biti rokenrol zvijezda, cijela priča s pisanjem javila se u srednjoj školi.

   Glazba mi je bitna jer postavlja svojevrsni vremenski ili generacijski okvir. Na neki način i definira ili barem lagano karaktezira određene likove. Glazba na koju sam se referirao iznimno je planski »podmetnuta« u tkivo teksta i samim time se soundtrack i priče itekako podudaraju. Kad sam pisao te priče uvijek sam se trudio zamisliti kako bi to izgledalo na filmu. Očito da sam onda i zamišljao kakva bi glazba pasala uz određenu scenu.

Umreženost je bitna

Objavljivanju ove knjige prethodio je Vaš angažman, novinarski i kritičarski, na nekoliko internetskih portala. Koliko Vam je to značilo? Je li papir još uvijek jači od mreže ili je to mit koji moramo nadrasti?

   – Iako jesmo generacija koja ne trpi nostalgične priče, i dalje bismo voljeli pisati za neki vidljiviji i kvalitetni tiskani medij, ili ga barem čitati. Očito onda da časopisi i dalje imaju neku težinu, ne znam, meni je svakako veći gušt čitati nešto što mogu držati u ruci i listati. U konačnici ćemo, čini mi se, morati i taj mit nadrasti

   Bavljenje kritikom mi je samo potvrdilo ono što već znam, a to je da treba biti nemilosrdno iskren čime god da se baviš. Osim te vrijedne lekcije, bavljenje kritikom me dosta umrežilo, a umreženost je izuzetno bitna, bilo to zbog toga da ne propustiš neki dobar tulum ili dobiješ besplatni upad na neki gig.

   Strukturiravši zbirku kao pripovjedni ciklus povezan jednim junakom, Eliasom, pridružili ste se popularnom trendu kojemu se utječe sve više odličnih pisaca; među njima i Elizabeth Strout (»Olive Kitteridge«), Lorrie Moore i Jennifer Egan. Jeste li u ovome imali uzore?

   – Moram priznati da u trenutku pisanja priča nisam o tome uopće razmišljao. U jednom trenutku mi je sinulo kako bi zanimljivo bilo objaviti priču koju spajaju različiti likovi i motivi. Ponekad se priče referiraju jedna na drugu, tako da se ovu zbirku možda može čitati i kao labavi roman. Iznimno labavi roman.

   Tko su autori koje rado čitate, od kojih ste najviše naučili?

   – Rado čitam Cortázara i Ajara, to su mi, uz Borisa Viana, Danila Kiša i Adrian Mole serijale te neizbježnog Bukowskog glavni uzori. Od Cortázara sam naučio kako je igra u prozi bitna; Ajar i Vian su mi rekli kako je skroz okej biti blesav i ubacivati nadrealne i magične elemente u prozu; kad sam čitao Kiša sam shvatio da je pisanje zapravo zanat i na neki način posao kao svaki drugi, a Bukowski mi je otkrio možda i najbitniju stvar, a to je koliko je iskrenost bitna.