Toliko daleko ide vjera u život, u ono što je u životu najkrhkije, razumije se realni život, da se na kraju ta vjera gubi – početak je teksta prvog »Manifesta nadrealizma«. Prije sto godina objavio ga je francuski pjesnik i kritičar André Breton, što se ove godine obilježava diljem svijeta. Breton je okupio umjetnike novog smjera svojim manifestom iz 1924. godine. Kao glavni teoretičar smjera preuzeo je pojam surréalisme od pjesnika Guillaumea Apollinairea, koji se smatra pretečom, pa i začetnikom nadrealizma, koji su nešto kasnije kao književni pravac zasnovali njegovi prijatelji i istomišljenici. Nadrealizam je umjetnički pokret nastao u Parizu, koji se razvijao neposredno iz talijanskog metafizičkog slikarstva i dadaizma. Pojam »nadrealizam« izveden je iz francuskih riječi »sur« (na, gore) i réalisme (realizam, stvarnost). Doslovni prijevod je »iznad ili izvan stvarnosti«. Nadrealisti su imali za cilj doći do nesvjesnog i pomiješati logično s iracionalnim, snom i stvarnošću kako bi stvorili novu hiperstvarnost. Nadrealistički umjetnici koristili su fantazije, mitove i slike snova za stvaranje djela; eksperimentirali su nizom medija i inovativnih procesa na nekonvencionalne i simbolične načine kako bi istražili unutarnje funkcioniranje svojih umova. Doprinosi nadrealizma odigrali su značajnu ulogu u povijesti umjetnosti utječući na brojne kasnije umjetničke pokrete, a njihov je rad i danas relevantan.

Kao i futuristi, nadrealisti su prezirali sve zakone i ustaljene običaje, ali umjesto borbi s društvom, okrenuli su se od stvarnosti i usmjerili svoje napore istraživanju ljudskog duha za koji su smatrali da je potisnut i ugušen društvenim pritiscima. Breton je definirao nadrealizam kao »čist psihički automatizam kojim se želi izraziti, bilo usmeno, bilo pismeno, bilo na neki drugi način, stvarno djelovanje misli. Diktat misli, u odsustvu svake kontrole koju bi vršio razum, izvan svake estetske ili moralne preokupacije«.

U svojem je manifestičkom tekstu napisao i sljedeću rečenicu: »Neće nas strepnja od ludila natjerati da spustimo na pola koplja zastavu mašte.« U jednom dijelu manifesta donosi i »Tajne nadrealističke magijske umjetnosti«. Breton se zauzimao za književnost utemeljenu na čistom psihičkom automatizmu, odnosno spontanom, nadrealnom, neracionaliziranom bilježenju i povezivanju predodžbi. U spomenutim se nastojanjima prepoznaje utjecaj Freudovih proučavanja potisnutoga dijela ljudske svijesti što se očituje kroz omaške, snove, maštanja. Dok psihoanaliza nastoji pomoći čovjeku da kontrolira vlastitu podsvijest i mirno proživi svoj građanski život, nadrealisti su željeli kroz umjetnost osloboditi rušilačku energiju nesvjesne žudnje kako bi potkopali temelje takve egzistencije. Budući da su nadrealisti bili žestoki branitelji svojega stajališta o umjetnosti te skloni skandalima i provokacijama, ubrzo su se raspali u više različitih struja. Ono što je bilo zajedničko većini nadrealista je to da su se suprotstavljali konvencionalnoj uporabi jezika i njegovoj uobičajenoj semantičkoj strukturi. Umjesto toga posezali su za osjetilnim dojmovima, automatskim, često apsurdnim slikama kojima su se prekidale jezično uvriježene veze između svijesti i stvarnosti. Nadrealističke su ideje u ono doba upućivale snažan izazov ustaljenim građanskim vrijednostima.

Slijedeći mijene, Breton je osim prvoga manifesta objavio još dva (1930. i 1942.). Nadrealistički časopis La Révolution surréaliste okupio je niz pjesnika i publicista, od kojih su se poslije mnogi angažirali u redovima napredne ljevice i pristupili komunističkoj partiji. Ulomci »Manifesta nadrealizma« objavljeni su 1926. u zagrebačkome Vijencu, a Bretonovim sljedbenicima u Parizu priključio se 1950-ih i hrvatski književnik Radovan Ivšić. Među ostalim južnoslavenskim književnostima nadrealizam je najjače odjeknuo u Beogradu, gdje je 1929. osnovana nadrealistička skupina (Marko Ristić, Koča Popović, Oskar Davičo, Dušan Matić i drugi). Nedavno je u beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti otvorena izložba »Aktivitet: 100 godina nadrealizma«, koja je dio istoimenog projekta kojim se obilježava stogodišnjica nadrealizma u Srbiji i svijetu – sto godina od izlaženja prvog »Manifestа nadrealizma« Andréa Bretona i sto godina od izdavanja prvih publikacija i aktivnosti Beogradskog nadrealističkog kruga ujesen 1924. godine. Izložba predstavlja bogatstvo produkcije srpskog nadrealizma i njegovu simultanu aktivnost i suodnos s drugim globalnim nadrealizmima te njegov značaj za umjetnost 20. i 21. stoljeća.

Nadrealizam se u Europi pojavio 1920-ih kao reakcija na zločine Prvog svjetskog rata i kulturno-političke prilike tog vremena. Nadrealizam se izvorno pojavio kao književni pokret, no imao je značajan utjecaj na niz disciplina osim književnosti i vizualnih umjetnosti, poput glazbe, filma i kazališta, filozofije, društvene i političke teorije. Najznačajniji su predstavnici nadrealizma u slikarstvu Paul Klee, Max Ernst, Jean Arp, Joan Miró, André Masson, Yves Tanguy, Salvador Dali, René Magritte, Paul Delvaux, Francis Picabia, Marcel Duchamp, u skulpturi Alberto Giacometti, a u fotografiji Man Ray. U tekstu Lorene Novak objavljenom na Moderna-galerija.hr kao vizualne karakteristike nadrealizma navedeni su element fantazije, metafizička atmosfera, snovite i jezovite slike koje prikazuju tajanstvena okruženja i krajolike, prikaz s gotovo fotografskom preciznošću, hiperrealistično prikazivanje oblika i volumena, iskrivljenje stvarnosti s proturječnim elementima i nasumičnim asocijacijama, jeziva bića i fantastični oblici iz svakodnevnih predmeta, upotreba vizualnog oblika za izražavanje i prevođenje nesvjesnog, eksperimentalne tehnike i oblici. Nadrealisti su eksperimentirali s različitim medijima, kao što su pisanje, slikanje, eksperimentalne tehnike, objekti i skulpture, fotografija i film. »Nadrealistička djela posjeduju element iznenađenja s neočekivanim, jezovitim jukstapozicijama i apsurdnim temama. Nadrealisti su bili zainteresirani za tumačenje snova i promatrali su ih kao izraze potisnutih emocija i želja. Svaki je umjetnik koristio ponavljajuće teme i motive iz snova i nesvjesnog uma«, napisala je Novak. Nadrealistički umjetnici na svojim slikama do krajnjih granica dovode vizualno izmještanje i osjećaj nestvarnosti. Europska likovna umjetnost od srednjeg vijeka do danas otvara izvore imaginacijskog na razne načine. No tek u nadrealizmu je to izašlo u prvi plan i umjetnici su se okupili oko jedinstvenog pokreta.

Nadrealizam se u filmu pojavio potkraj 1920-ih, kao posljednja u nizu ondašnjih filmskih avangardnih tendencija u Francuskoj. Pod izravnim utjecajem nadrealizma u slikarstvu (posebno F. Picabie i S. Dalija), filmski nadrealizam pokazuje ulazak filma u svoju umjetničku »zrelost« (tzv. zreli nijemi film), odnosno mogućnost filma da korespondira s avangardnim tendencijama u drugim (tradicionalnim) umjetnostima. Nadrealističke efekte film ostvaruje zahvaljujući mogućnosti ostvarenja snolikih ugođaja, izobličenjima pojavne (predmetne, fizičke) stvarnosti posebnim efektima (dvostruka ekspozicija, pretapanja i slično) i posebnim aranžmanima u mizansceni te montažnim diskontinuitetom i slobodnim baratanjem vremenskim poretkom događanja, čime se postiže prožimanje naturalističkog i fantastičnoga.

Iako sa središtem u Francuskoj, nadrealizam se proširio po cijelom svijetu, uvlačeći mnoge umjetnike u svoj krug, posebno u 1930-im i 1940-im godinama, u razdoblju naglašenom velikom zabrinutošću za društvo na rubu propasti. S krizom rastućih političkih nemira i Drugog svjetskog rata, mnogi su se nadrealisti preselili u Ameriku, šireći tako dalje svoje poglede. Breton se sve više bavio revolucionarnim političkim aktivizmom za glavni cilj pokreta, što je dovelo do raspršivanja članova nadrealističke skupine u manje umjetničke skupine. Kraj Drugog svjetskog rata označio je početak kraja nadrealizma koji je kao pokret prestao postojati oko 1960. godine. U različitim inačicama, često u slobodnim, nesuvislim igrama imaginacije, nadrealističke težnje u slikarstvu i grafici traju do danas.