U povodu nove serije izvedbenih čitanja poezije i dvije utjecajne autorske knjige stihova i proze, razgovaramo s književnikom i vizualnim umjetnikom Stanislavom Habjanom, jednim od najpovučenijih, koliko i radnim rezultatima najplodnijih i najsvestranijih umjetnika hrvatske javne scene.

Počnimo od danas: u kratkom ste periodu objavili dvije hrabre i originalne knjige: poeziju »Košulja na cvjetove i pjesme na struju: tekstovi za pjevanje« (2020.) te prozu »Car je gol na kiši« (2021.), koje postupno dobivaju sve jaču čitateljsku i kritičku pozornost, možda i zato jer s jednom od njih nastavljate nastupati, prešli ste u izvedbeno područje. Mogli bismo to i ovako najaviti: obratili ste se publici bardovskom knjigom songova za izvođenje uživo (premda ja u njoj čujem i Vladimira Vidrića, jednog od naših najmuzikalnijih liričara), a odmah potom i novom knjigom poetske proze, vrlo širokih žanrovskih odrednica, stilski prebogatom, introspektivnom, dnevničkom i epistolarnom. Povezuje ih, međutim, glazba. Naslov knjige »Car je gol na kiši« ujedno je i ime benda koji izvodi »Košulju na cvjetove«. Što su riječi glazbi i što je glazba riječima? I čemu im služi struja?

– Glazba je nešto što je uvijek dijelom svakog dobrog poetskog teksta. Svaki dotjerani stih ili rečenica, barem kako ja to vidim i volim osjetiti, sadrži u sebi i ritam i melodiju. Kako se u pisanju u velikoj mjeri radi u sažimanju, čišćenju od viškova i svođenju na bitno, vjerujem da se iz dobrih tekstova, i proznih i poetskih, može iščitati i osobni autorski DNK, vizualiziran kao spirala ili qr kod. Njegovim dešifriranjem, npr. kod skladatelja, moguće je navodno doći do osnovne melodijske teme svakog velikog autora, koja nije samo matematički prosjek svih koje je napisao. Možda je to i neka dubinska vjernost nečemu čega se ne sjećamo, nekoj od prvih arija pjevanih ili fućkanih spontano, kao dijete. U svakom slučaju odgovor je Blowing in the wind, a za to je potrebno izoštriti sluh. A struja je jednostavno strast, metafora s kojom putujem, vjerojatno od trenutka kad sam u drugom osnovne prvi put čuo You Really Got me.

Dylan, Lennon i Petikat

Postoji niz detalja koji obje knjige kao da čine jednom, specifičnih autorskih posveta i prožimanja. Uvodna pjesma »Košulje na cvjetove« započinje stihovima »Pjesma je nešto što hoda samo, primijetili mnogi a ne samo Bob«. Isti je taj Bob i na fotografijama kojima su obje knjige protkane, a odnos prema Bobu i Johnu Lennonu kao simboličnim, dijametralno suprotnim autorskim osobnostima pisac »Cara« eksplicitno iznosi u završnom pismu svojim čitateljima. Kakvo je to vaše – dugogodišnje ili cjeloživotno – prijateljstvo?

– Postoje stalni sinkroniciteti kojih sam ja svjestan više, a Bob nimalo, tako da se zasad radi o jednostranom prožimanju, dakle pjesničkom odnosu u kojemu ja dugujem puno više njemu nego on meni. O načinima i oblicima uzvraćanja dugova svatko odlučuje sam, a budući da se i inače s čovjekom družim na dnevnoj bazi, naravno da je on dijelom i razgovora, stvarnih ili izmišljenih, koje objavljujem. Mene je pisanje tekstova za pjevanje, dakle specifičnog izraza kojim je taj momak promijenio suvremenu glazbu i time već s dvadeset i četiri svoje godine zaslužio Nobelovu nagradu, oslobodilo na neki smiješan način i veseli me drukčije od pisanja proze. Ugao iz kojega kreće pjesma, premda je u ich-formi, često nema nikakve osobne ni biografske veze sa mnom i s mojim životom, forma takvog iskaza dozvoljava, pa i slavi infantilnost i ludizam, a zapravo slobodu. To je knjiga crvenih balona koji lepršaju na tankoj uzici i pripadaju mi samo utoliko što sam stigao napraviti mašnicu prije nego što je puhnuo vjetar. A Bob, kojemu se često pripisuje nedokučivost osobnosti, jer je u svakoj od svojih pjesama ili albuma drukčiji lik, tu mi je svakako blizak. U prozi se nadam da sam bliži njegovom umjetničkom antipodu Johnu, ili da to barem nastojim biti, jer Lennon je bio autor s naglašenom osobnošću i besprimjernom iskrenošću, njegova je ich-forma uvijek stvarni on sam.

Stanislav Habjan / Foto Klasja Habjan

Poznati ste i kao dio Petikata, izdavača čitavog niza »performativnih« knjiga, bez premca unutar hrvatskog izdavaštva po promišljenosti i rafiniranosti likovnog izraza. Često vas navode i kao sinonim za dizajnera/umjetnika, nasuprot dizajnera/zanatlije. Koliko vam je važno da svaka knjiga koju objavite, vaša ili tuđa, bude mali planet i »mala sinestezija«: spoj umjetnosti prebačen preko rampe njihove standardne izolacije?

– To su jednostavno rezultati potrage za unutarnjom istinom svake pojedine stvari. Naslovnica zbilja jest lice knjige i bila ona riješena tipografski ili slikovno ili međuprostorom, ona mora na svoj način govoriti jezikom sadržaja. To je u osnovi vrlo lijep posao i sretan sam što se i time bavim, a zapravo samo primjenjujem ono isto što sam koristio tisućama puta oblikujući koverte za svoja pisma prijateljima u mladosti i kasnije. Osjećanje spomenutog međuprostora između slike i riječi dugujem stripovima Harolda Fostera i Rudyja Machera koji su davno izlazili u »Kekecu« i koje mi je skupljao i uvezao tata još prije nego sam znao čitati, pa sam sadržaje oblačića zamišljao na osnovi slike. Kad sam naučio slova, uvidio sam koliko su odstupanja od zamišljenog ponekad začudno velika, s tim da me negdje tekst dodatno oduševio, a negdje i malo razočarao.

Koliko je financijski zahtjevno biti umjetnik, a ne trgovac umjetninama? Je li to moguće u potpunosti razdvojiti?

– Meni nije. U smislu da nisam u stanju, ali zbilja nisam, razmišljati kao trgovac, premda bih često volio i morao. Vrijednosti kojima se bavim i koje osjećam kao takve toliko su fluidne da je nemoguće izraziti ih bilo kakvim brojkama. Ljudi kao ja, a ima ih puno više nego što se možda čini, dovijaju se tom problemu na različite načine, od kojih je jedan i taj da se posredstvom količine uloženog vremena pokušava odrediti honorar. Ali to vrijeme meni je uvijek različito jer neke se ideje pojave i ostvaruju u minutama, a za druge trebaju tjedni, tako da nije ni to recept.

Ekipni umjetnici

Po vašoj priči »Poštari lakog sna« imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja, urednika Krešimira Bagića iz 1996. godine. Bili ste i autor i lik u famoznom umjetničkom i dizajnerskom tandemu Greiner & Kropilak (dugo ste koristili pseudonim Kropilak), potom ili istovremeno i art direktor novina Homo volans i magazina Nomad, utjecajni sugovornik i dionik i glazbene i literarne scene, naravno ne zaboravimo ni strip i dizajn, plus autorstvo niza fantastičnih plakata. Već dugo ste, dakle, mnoglasje ili draga vam riječ klasje ili čitav autorski kor domaće umjetničke scene, prisutan još od »Nemoguće varijante« iz 1984. godine. Kako biste opisali vrline i mane, pa i promjene naše gospe od umjetnosti kroz posljednjih tridesetak godina? U to ulazi i pitanje koliko čitate, što čitate, kako čitate? Što slušate? Kamo gledate?

– O Gospe moja, Umjetnosti – pa kako ja bidan da o tebi sudim? Da za mene postojiš i da mi značiš, da sam svoj tek pod krilom tvojim, mislim da već svatko tko me pozna i predobro zna. Dakle – najbolje da o tebi šutim, sretan što sam u milosti. A čitam samo ono što mi se sviđa, ni po kakvoj funkciji, poslu ili interesu drukčijem od onoga u kojemu me zanima i inspirira, kao sugovornik, osoba koja je taj tekst napisala. Knjige oduvijek doživljavam kao nečija pisma meni, poruke u boci koje su mi stigle i sada ih uzbuđeno odgonetam. A tako onda i pišem i pakiram svoje. Autorsko djelovanje vidim kao povlasticu, postojati dakle u svom vremenu kao netko tko je u situaciji i mogućnosti koristiti javni prostor kao prostor svojeg intimnog obraćanja i komunikacije s poznatim i nepoznatim sugovornicima o sebi privlačnim temama: svjetlosti i sjenama, ljubavi i prijateljstvu, vremenu i prostorima, biciklima i psima, nogometu, djetinjstvu, ljepoti… Nastojim čitati, naravno, što više, ali dionice mi nisu duge; nisam idealan čitatelj iz pozicije pisca, često ne poštujem redoslijed stranica ni poglavlja, čitam istovremeno nekoliko, a držim otvoreno još više knjiga, vraćam se svojoj tipkovnici i otvaram mail ili photoshop čim mi prva stvar padne na pamet. Dok se bavim vizualom mogu i volim slušati glazbu, ali s tekstom se bavim samo u tišini, jer traži drukčiji oblik koncentracije. Ustajem rano, često i prije pet, i ti su mi sati, do recimo devet, najbolji mogući ulaz u sve što potom slijedi. Jer već sam u plusu, pošta je poslana, a dan tek počinje. Pijetlova posla.

Foto Klasja Habjan

Meni se čini da vi to svoje vrijeme proživljavate u »obrnutom smjeru«, odnosno da niste bili najslobodniji na početku autorske karijere (kako se obično misli za »dječje godine«), nego da ste svoje slobode u raznim umjetnostima polako izborili, kao što ste izborili i pravo da eksperimentirate s različitim formama autorskog izričaja.

– Pa istina jest da sam krenuo obrnuto i da je naslov prve izložbe Greinera i Kropilaka bio Posljednja izložba. I da to nije bio samo ukras, nego su sadržaj izložbe bili dokumenti i sjećanja na cjelokupnu proživljenu »karijeru« čije je trajanje od dvadeset godina bilo i unaprijed u tom katalogu određeno. Kad odavde sada gledam, a to je četiri desetljeća kasnije, mogu podijeliti, ako baš treba, svoj odnos prema primateljima svoje pošte, gledalištu, čitalištu ili kako god to nazivamo, na dvije etape. Prvu, mladenačku, koja mi je trajala do moje pedeset i pete godine, i potom drugu koja još uvijek traje i stalno izgleda kao da tek započinje. Recimo da prvu određuje potreba za misterijom, tajnom – otprilike u onom smislu iz kojega Mallarme kaže: »Sve što je sveto i želi to ostati, mora se obaviti tajnom«. Moj respekt prema umjetnosti i autorskom činu bio je toliki da sam samoga sebe mogao pripustiti u tu svetu ložu samo preko veze, znači morao sam se podvojiti. Dvadeset godina potpisivao sam svoj rad imenom lika iz svoje prve knjige, što je uključivalo i promjenu medija. Ono što sam si dozvoljavao kao stvarna osoba, a to

je pravo na grešku, nisam dozvoljavao Kropilaku.

Izložbe i likovni uzori

Što je bila prekretnica i što je to što određuje ovu intenzivnu etapu koja traje?

– Bio je to Dućan metafora, 2011., prvo kao ulična instalacija u Rovinju, potom i kao putujući ambijent i izložba u nekoliko gradova. Izazov i potreba da vlastitim likom predstavljam slikovnicu čiji sam tekst napisao. Iskustvo komuniciranja sa svakim tko je ušao u taj prostor moje fikcije bilo je neočekivano toliko prirodno i lako, a opet uzbudljivo, da sam najednom osjetio da samo i jedino tako želim dalje živjeti i obraćati se. Iskreno i uživo postojati sada i tu, u svojoj slici, što bi rekao prijatelj umjetnik Davor Sanvincenti. Sve izložbe otad koncipiram tako da su mi istovremeno i izlagački i radni prostor, da sam im i domaćin i kustos, upoznajem ljude i razmjenjujem s njima sve što mogu i znam. Magija tajne pretvorila se tako u ne manju magiju otvorenosti i osobnog kontakta, neusporedivo mi značajniju, jer uvijek dobivam energije i ideja više od svega što uopće mogu uložiti i ponuditi.

Koliko je za taj porast umjetničkih rizika važan i korpus Vlade Kristla, likovni i književni, koji ste kroz svoju izdavačku kuću sačuvali od zaborava?

– Otkriće Kristla zahvaljujem, kao i cijeli krug mojih prijatelja, odluci Ane Marije Habjan, koja je kao autorica dokumentarnih filmova za HTV napravila filmski portret svog omiljenog umjetnika, da od stenograma snimljenih razgovora s njim napravi potom i knjigu »Umjetnik otpora«, čudesan jedan uvez čije stranice otad više ne zatvaram. U povijesti Petikata to će vjerojatno biti jedina knjiga koja će doživjeti i treće izdanje, jer mislim da svatko tko je pročita osjeti potrebu da je odmah daruje i širi dalje. Naš prijatelj Sreten Mokrović na premijeri genijalne kazališne predstave »Najbolja juha! Najbolja juha!«, koju je prema toj knjizi napravio Rene Medvešek u Zekaemu 2008., nekome je na pitanje otkud smo sada izvukli tog Kristla – jer slikar i pjesnik koji je početkom šezdesetih napustio Hrvatsku nikada se nije vratio, pa mu je glavnina kasnijeg opusa unatoč velikom utjecaju na njemačke filmske autore ovdje skoro nepoznata – odgovorio je da se ne sjeća tko nam je ikad prije tako odjednom i tako jako raširio jedra. Vlado Kristl je eksplozija slobodnog i nepokornog duha, bonbon i bomba kako je rekla Neli Mindoljević, i meni otad najinspirativniji mogući sugovornik, netko čijim očima volim i mislim da mogu pogledati i to čime se sam bavim. I vrlo sam rado prije dvije godine prihvatio ponudu da čitam njegove pjesme u Parizu, na predstavljanju dvojezične knjige njegove poezije u izdanju koje su priredili Martina Kramer i Jean de Breyne.

Prijatelji i poštari

Koliko vam je važna spona s kazalištem, ponovo kao sinestezijskim prostorom svih umjetnosti? Bismo li vas mogli opisati kao prekaljenog kazalištarca koji »slučajno« radi na scenama likovnosti, glazbe, književnosti, dizajna…?

– Ne bih se usudio tako reći. Bez obzira na dugu praksu performansa, tek otkrivam svoj prostor i u kazalištu, a simbolično se to poklapa s upravo dobivenom rezidencijom u Centru Ribnjak, gdje će družina Golog cara tijekom iduće godine raditi na dvjema svojim »glazbeno-scenskim igrama za sve naše trenutne i buduće uzraste« – Jože Veli je liber bil i Iluzionist. Obje te predstave bit će ipak najviše namijenjene mladim ljudima, imamo scenarije i zamišljene scenske slike, ali pravi rad na tome tek slijedi i veseli me, vidim to kao novu adresu naše igre s pjesmama, druženja i autorske slobode.

Jedna od najzanimljivijih dimenzija knjige »Car je gol na kiši« je način na koji se u nju ugradilo i pojedinačno vrijeme zanosa i vrijeme zanosa koji su gradila vaša prijateljstva. Čini se da vam je veoma dragocjen svaki odgovor na poruku, reakcija na ono što stvarate, obostrani interes za tuđe stvaranje, dopisivanje s prijateljima, sučitanja, surazmišljanja, susjećanja, čitava jedna »zajednička kuća« međusobnih odanosti? Koliko vam je i u svakodnevici u umjetnosti bitno biti prijatelj, njegovati prijateljstvo? Koliko su vam formativne (česte) suradnje s drugim umjetnicima? Ili najkraće: što za vas znači autorstvo, a što suautorstvo?

– Mislim da je upravo ta spomenuta promjena moga rada i ponašanja posljedica odjednom shvaćene činjenice da sam kao osoba dubinski ovisan o komunikaciji, da me čine moji odnosi – i u obitelji i šire od toga. Možda sam zbilja polupas, jer napokon i iskreno vjerujem u to da pas, koji se u potpunosti kao osoba ostvaruje tek u prijateljstvu s čovjekom, ovdje nije slučajno i da je upravo to što od njega kao vrsta moramo naučiti. Ili kako kaže Ivan Slamnig: »Zašto da čovjek uopće živi ako je kometa, da nigdje usred ničega sam sa sobom šeta?« Neku sam večer u Zadru predstavljao obje knjige i na slično pitanje mladog knjižničara i voditelja tih tribina Ante Prtenjače odgovorio, čini mi se istinito, da nema razlike u pristupu između svakodnevnog obraćanja koje sam kao gimnazijalac prakticirao poštom i ovoga što radim danas, jednako svakodnevno, koristeći pritom sve alate i mogućnosti koje mi danas nudi vrijeme. Uvjeravati i druge, nepoznate i poznate, u ono u što sam vjerujem, ma koliko bilo nedokazivo, u opravdanost svojih zanosa djelima i autorima koji me nadahnjuju i čine jačim i sretnijim, smatram i dužnošću, osim što u tome uživam. Istina je da se time i tako i sam predstavljam i ostvarujem, ali nemam puno problema s tim što se postavljam ako priča traži i kao glavni junak i reprezent ili metafora nekog univerzalnog umjetnika, to je dio odgovornosti koju svjesno preuzimam. Umjetnike i vidim kao poštare koji i svojim ponašanjem i djelima prosljeđuju neke univerzalne poruke oblikovane na vlastiti način. Tih poruka, čega sam sve više svjestan i nema tako puno, možda se čak radi i o samo jednoj riječi od četiri ili pet slovnih znakova.

Dvosmisleni osmijeh

Zašto je tako važno zadržati »osmijeh Majakovskog«, kako stoji u opisu na vašoj web-stranici: »strip album s kojim započinje nakladnička povijest Petikata«? Je li to jedan beskrajno tužan osmijeh – ili najluđe zaigrani osmijeh? Ili oboje? I u naslovu zbirke »Car je gol na kiši« moguće je čuti krajnju deprivaciju – ne samo car bez svog zaštitnog ruha, nego onda još i kiša – ali moguće je čuti i dionizijsko slavlje kidanja svih spona s idejom zaštite: vani, bez odjeće, čak i na kiši – Car pjeva i pleše. Kako vaši unutarnji motori rade s tim očajnim i tim radosnim u praktički istom licu ili istoj rečenici?

– Dok god postoji potreba i mogućnost da se takvi spojevi oblikuju, radi se o radosti. Očaj nastupa kad motori stanu. Osjećaj je tada sličan onome iz priče Jama i njihalo Edgara Allana Poea. A to što se poetske slike, kad su završene, mogu pročitati kako kažete – u krajnjoj deprivaciji, to je pitanje poetike i stava prema književnosti, dakle i pisanju i čitanju. Prirodno je da se piše ili nastoji pisati onako ili bolje od najboljeg što volimo čitati. Ja volim metafore i nedoslovnost, slobodu značenja, apsurd i besmislice, ali volim i jasan stav i nedvosmislenu poruku oko onoga što nazivamo the moral of the story, the moral of this song.

Kamo biste smjestili svoju izdavačku kuću Petikat kad govorimo recimo o francuskoj, ili njemačkoj, ili američkoj ili ruskoj sceni autorskog izdavaštva? Tko su vaši izvanhrvatski »braća i sestre« po ideologiji umjetničkog dizajna, baš kao i radikalne izdavačke autonomije?

– Pozicija Petikata više je slučajna nego izraz neke dogovorene strategije. I pojedinačno i kao nakladnici ponašamo se intuitivno od slučaja do slučaja, ali svatko naravno da nastoji knjigu u koju je upleten kao autor ili koautor oblikovati u skladu s porukom ili konceptom tog izdanja. Nema drugih istina ni interesa osim tih da se vlastita priča najdosljednije ispriča od početka do kraja, od ideje i sadržaja do grafičkog oblikovanja, kao i načina predstavljanja knjige. Petikat i postoji zbog toga da takvo što bude moguće. Što se tiče rodbine po ideologiji umjetničkog dizajna, mogu spomenuti kompliment koji nam je uputio kustos i voditelj Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva Marko Golub, u povodu izložbe Dućan metafora pišući o našem dizajnu kao »posljedici afirmativnog, tankoćutnog i aktivnog odnosa prema životu i svakodnevici. Odnosa u kojem se stvarnost napola fikcionalizira, postajući zapravo intenzivnijom, stvarnijom i u nekim naizgled nevažnim segmentima – važnijom«. Potom citira britanskog kritičara dizajna Ricka Poynora koji govori o tome kako je kapitalizam istisnuo senzibilitet za začudno, zagonetno i neobjašnjivo, odnosno za one kvalitete »koje nam daju spoznaje o izuzetnoj naravi naših života«, da bi zaključio kako ga zanima »dizajn koji predstavlja kompleksniji, nijansiraniji te u konačnici stimulativniji pogled na svijet«. Za ovo nema formule, sigurne procedure ni standarda, zaključuje Marko, »ali Petikat otprilike odgovara opisu«.

Zanosi

Priznat ću vam što imam iznad svog kompjutora, doma. Vaš plakat, gdje dvoje ljudi, prikazanih s leđa, sjedi na klupi, promatrajući vijugavu crnu rijeku punu bijelih jedrenjaka. Jedan glas kaže: »Ovo je dobro. A što smo to uzeli?«, dok drugi odgovara: »Ništa«. To je toliko kompleksni otisak čistog zanosa, da ga ne želim ni komentirati. Želite li možda vi?

– Rado, hvala na prilici. Taj tamni val podloga je na kojoj se dobro vidi regata ili niska bijelih jedrilica. Da je moguće približiti prizor mogle bi se na tim jedrima pročitati pjesme suvremenih hrvatskih pjesnikinja. Taj prizor, koji bi u naglašenom koloritu cijele slike mogao biti i vizija pod utjecajem opijata, prema dijalogu to očito nije. Dvojica gledatelja-sugovornika zapravo su Nikola Iskra i Stanislav Habjan, nekoć ali i zauvijek Mladi hrvatski pripovjedači. Ta je slika njihov pozdrav i ujedno posveta fenomenu zadivljujuće kvalitetne pjesničke produkcije koja se posljednjih godina događa na hrvatskom jeziku. Povećamo li, samo u čast ovoga razgovora, ta jedra do mjere čitkosti i za čitatelje Novog lista, možemo prepoznati i naslove nekih pjesama kao što su Djeca dvadeset i drugog stoljeća, Sve je moja pjesma, Ništa u sredini točkice, Upute i druge.