Ivana Bodrožić kontroverzna je samo onoliko koliko nije pročitana, no s druge strane, rijetko kada se suvremenim hrvatskim piscima (nepročitani) opus tako rado komentira u široj javnosti. Tako je bilo od njenog prvog romana, »Hotela Zagorje«, a tako je i s njenim drugim romanom, »Rupom«, koji je objavila u ožujku u Nakladi Ljevak te predstavila ovih dana u Rijeci u sklopu 9. riječkog festivala autora i sajma knjiga vRIska.

S autoricom razgovaramo nakon predstavljanja u book caffeu Dnevni boravak.

Napisali ste žanrovski roman, no on naravno probija granice žanra, jer bi i na pore valjda progovorila vaša pjesnička duša, ali zanimljiva je priča s njegovim nastankom: je li vam bila potrebna narudžba da se riješite stigme drugog romana?

– Da, mislim da je drugi roman možda najteže pisati, ali srećom, ja sam sam između njega i »Hotela Zagorje« imala zbirku pjesama i zbirku priča. No za »Rupu« mi je bilo ponuđeno iz Biblioteke Balkan Noir da napišem krimić, ali na prvu mi nije djelovala uvjerljivo ta ideja, jer sam mislila da nemam mozak za žanrovski roman. Tako da sam ih isprva odbila, dok me nisu počeli ozbiljno nagovarati i prijetiti mi (smijeh), pa sam ipak popustila. Otvorilo mi se kada sam shvatila da bih i unutar toga žanra mogla pisati o stvarima koje su mi važne. Jer morala sam se i na stilskoj i na sadržajnoj razini baviti stvarima do kojih mi je stalo. Tada sam pomislila zašto ne pokušati to sklopiti, žanr i sadržaj, s obzirom na to da i nisam prva koja je to napravila; prije je kolega Umberto Eco tako nešto napisao (smijeh).

Miješanje žanrova

Ali kad pogledate malo bolje, u velikom dijelu dobre literature često se krije krimić.

– Pa da, zapravo miješanje žanrova, to je ono što je iskupljujuće, u životu i u literaturi. A možda je to i zbog ovog sustava školovanja koji imamo – kad smo već na aktualnom terenu kurikularne reforme – u kojem nas oduvijek uče da razmišljamo unutar forme: prosvjetiteljstvo, klasicizam, žanr… sve je jasno odeređeno i ograničeno, pa je uvriježeno kretati se unutar tih okvira i ladica. No lijepo je i oslobađajuće kad shvatiš da u umjetnosti, u literaturi, možeš raditi što god želiš dokle god imaš osjećaj da vodiš priču u pravom smjeru.

Kada postanete poznata europska spisateljica i kada se vaše bilješke budu skupo prodavale, kako će one izgledati za ovaj vaš roman? S obzirom na to da ste, kako kažete, izašli iz svoje uobičajene zone promišljanja literature pa morali osmisliti krimić, kako ste se pripremali, digitalno, analogno?

– Ovako je to krenulo: jedne večeri sjedila sam s prijateljem na pivi i rekla sam mu da su mi ponudili da napišem krimić. Ali ja to ne mogu. Kako ne možeš? Pa ne mogu, nemam mozak za to. I počeli smo se dobro zezati, pa onda je došao ovaj, ubio ovog itd. To je trajalo par sati, dok nisam skužila da pletemo priču. Onda sam tražila konobara da mi donese papiriće i počela sam zapisivati scenoslijed. Naslagala sam tako 15-ak tih papirića, sjela za laptop i do tri ujutro sam prepisivala i radila koncept. Onda sam to pustila 15 dana i krenula. Kad sam počela pisati, na prozoru su bili nalijepljeni ti »post it« papirići. Poslije sam sve to i nacrtala, jer zapravo ovakav roman moraš nacrtati, ne možeš to sve držati u glavi. Boje za svaki lik, tko je kad rođen, gdje je kad bio u kojem trenutku, pripovjedne linije, kako se isprepliću, ja sam to sve doslovno nacrtala prije nego napisala.

Vrlo je kriptična zahvala na kraju knjige, koja počinje: Hvala, Jasmili na »Diplomcu«, mandarinama i Bajramu pod dekicom…, a ni nastavak nije puno prozirniji. O čemu je riječ?

– Jedna od pripovjednih linija, ona s Dejanom i Kristinom, učenikom i njegovom profesoricom u vezi, krenula je od filma Diplomac, jer smo ga Jasmila Žbanić i ja za gledali na televiziji za jednog Bajrama. Tada je bila aktualna i tragična priča o ženi u vezi s nećakom, netko od njih je ubio supruga, strašna priča, a Jasmila je rekla kako bih trebala tu priču pretočiti u scenarij. Na kraju je kompleksna priča o ljubavi iz očaja, kao i u »Diplomcu«, bila inicijalna za priču u romanu koja je bila okidač za sve ostalo, budući da novinarka Nora dolazi istraživati što se dogodilo. Ja sam je onda još nadogradila srpsko-hrvatskim odnosima i tada je sve otišlo kvragu.

Nacionalni element

Upravo tako, nije vam bilo dovoljno imati obiteljsku dramu, nego ste još uveli i nacionalni element. No jeste li si najviše zakomplicirali kad ste za roman koristili dijelove stvarnih biografija koje ste prikupili dok ste istraživali za roman?

– Zakomplicirala sam si, istina, ali nisam od toga htjela bježati. Postoje ljudi na našoj političkoj sceni koji već 20 godina, s oproštenjem, rade sranja i jako su inspirativni za literaturu. Puno stvari sam promijenila, ali ključna djela i situacije po kojima su poznati sam ostavila…

Kao npr. gradonačelnika koji kupuje glas vijećnice…

– … koja ga onda snima, da. Ili čovjeka koji je bio viđen na mnogim mjestima ratnih zločina, a danas je u Saboru, znači ljude koji su poznati po svojim djelima, pa sam pomislila zašto ne, zašto ja ne bih to zabilježila? Fascinirao me fenomen kako te mnoge stvari jednostavno prolaze u hrvatskom društvu. Evo, npr., Branimiru Glavašu, nedavno mala notica u novinama, skinut je imunitet peti put. Dakle peti put? Pa koliko puta mu mora biti skinut imunitet da više nikad ne može ući u Sabor?

Ali takvi predlošci zahvalni su za pisanje krimića. Eto i kod vas u romanu ima selotejpa…

– Istina. Ali kažem, djela nekih likova u mom romanu podsjećaju na stvarna djela stvarnih ljudi. Zašto ne?

Naravno, ali čini li vam se da je piscima koji odlučuju zadrijeti u nacionalističke svetinje teže, jer kad kritika dolazi s lijeva ona uglavnom završi u satiri, a kad dolazi s desna…

– … onda završi sa satarom u glavi. Točno.

Kako se nosite s time, s tim javnim linčem?

– Naravno, s jedne strane nije ugodno, ali s druge meni je presudno od koga to dolazi. Kad bi došlo od nekoga do čijeg mišljenja držim, bio bi mi problem i zamislila bih se nad sobom i nad onim što radim. Kad to izriče osoba koja u mojim očima nema kredibilitet, ni intelektualni ni moralni, ili nije ni pročitala roman, onda me to ne pogađa do te mjere. Jedino mi je žao što kad se bavite ovakvim stvarima, u fokus ne dolazi vaš rad, kvaliteta vašeg pisanja, nego bavljenje ideologijom, skandalima iz javnog života i sl.

Identificiranje s masom

Što biste poručili onima koji su se u knjizi prepoznali?

– S njima ništa ne dijelim, i nemam im što poručivati. Ja nisam kopala ni po čijem privatnom životu niti sam ikoga imenovala. Biografije mojih likova su fikcionalne i izmišljene, a za njih sam koristila ono što sam pronašla u novinama i ako nekome nije bio problem pri punoj svijesti u stvarnom životu raditi takve stvari, ne vidim zašto im je problem ako to netko oplemeni u fikciji.

Je li jedan od problema u Hrvatskoj u vezi sa svrstavanjem i to što ljudi na ljevici, otvoreniji i neukalupljeni u tlo, krv i nacionalne suze, teže nalaze one koji bi te ideje zastupali u političkom svijetu, dok oni koji prirodno naginju konzervativnijim idejama puno lakše pristaju na minuse svojih korifeja?

– Mislim da je tako. S jedne strane, meni su lijeve ideje apsolutno bliže nego konzervativne i tradicionalne, jer mislim da su humanije, da poštuju različitost i ljudima dopuštaju da budu što žele, ali problem je što iza ideja stoje ljudi. Pa imate ljude na ljevici i na desnici, i ne znači da su ti koji stoje na politički lijevoj poziciji načelno dobri, humani ili napredni, nego samo znači da su se zakačili za neku ideju pa je veća vjerojatnost da će oni kompromitirati tu ideju nego da će ona njih učiniti boljima. Jednako tako postoji i, ne baš velika, ali ipak, mogućnost da su ponekad ljudi koji stoje iza konzervativnih i tradicionalnih vrijednosti pošteni i savjesni te da neće nekome nanijeti zlo. To je veća vrijednost nego da se kitiš prosvjetiteljskim idejama, a da si u biti lažljiv i licemjeran. Uvjetno sad govorim, ali ljudi u lijevom taboru pretežno više cijene individulanost, pa je s te pozicije i teže identificirati se s masom, pronaći zajednički nazivnik.