Kad čovjek ima toliko talenta, kreativnosti i znanja poput Andreja Nikolaidisa, onda može stvoriti djelo kojim se zabavlja sam sa sobom kao piscem te, naravno, s čitateljem.

Jer »Anomalija«, njegov najnoviji kratki roman, upravo je to – literarna i intelektualna igra u formi romana. Istina, zakonitosti romana kao prozne vrste tek su blago naznačene, ali nedvojbene – devet se priča iz prvog dijela romana zbiva u isto vrijeme (prvog dana neke nove godine), a likovi iz prethodne priče pojave se, ako ništa drugo, tek spominjanjem, u sljedećoj priči. I tako do kraja, koji je za sve isti jer se događa propast svijeta. Iz tog je apokaliptičnog scenarija izuzeta, barem za sada, pripovjedačica koju u završnih dvadesetak stranica pratimo tijekom desetak dana siječnja dok se, uz malu kći, sakriva od zla negdje u božanstvenim krajolicima Alpa.

Njezin je trenutačni spas i opstanak anomalija, kao što je anomalija bila i nazočnost čovjeka na planetu Zemlji. Baš je zbog toga i došlo do uništenja koje je praćeno nizom nemogućih zbivanja (s neba padaju zapaljeni ljudi, prahistorijski mamut sruši se s neba na jednog od likova, Podgorica je zasuta bombama koje su na taj grad fašisti ispaljivali u svibnju 1944. godine…), koja se odvijaju u Kotoru, Podgorici, Sarajevu, Montani, Los Angelesu… Ove su neobičnosti, ustvari, moguće jer je zlo preuzelo prevlast pa čovječanstvo u najgorim mukama i kroz razne oblike kataklizme plaća svoju štetočinsku milenijsku nazočnost koja je, očigledno, dosadila ne samo bogu, već i vragu koji je preuzeo ulogu glavnog istrebljivača osiguravajući ljudskom soju smrt uz velike patnje i strahove.

Devet priča

Zašto su ljudi zaslužili takvo kažnjavanje, postaje jasno nakon svake od pročitanih devet priča od kojih svaka nosi nove likove, mijenjaju se i načini pripovijedanja i književne tehnike, a ono što ostaje isto je sarkastična nazočnost sveznajuće pripovjedačice koja često »intervenira u tekst« i obraća se čitatelju dodatno ističući sve anomalije ljudskog društva, odnosno pojedinaca koji ga čine. Pa tako čitamo štoriju o nekom crnogorskom ministru koji je upravo ubio mladu ljubavnicu pa izdaje podređenima naloge da sakriju leš i »riješe sve« dok on ide na novogodišnji ručak k svojoj obitelji. Upoznajemo potom noćnog čuvara koji danju radi kao građevinac ne bi li zaradio novac za liječenje teško bolesne žene, ali ne uspijeva jer za takve sudbine i siromašne ljude društvo ne brine. Svjedočimo morbidnoj i grotesknoj priči o dva podgorička invalida, slušamo priču o tome kako muž vara ženu, brat ima incestuoznu vezu sa sestrom, djeca doživljavaju najrazličitije oblike nasilja… Sve u svemu nudi nam se slika čovjeka i društva koja je toliko mučna i desperatna da smak svijeta znači svojevrsno olakšanje jer će priroda biti spašena anomalije zvane čovječanstvo, odnosno lišena zagađujuće i morbidne nazočnosti čovjeka.

Apokaliptični cabaret

Sve je te priče Nikolaidis iznio koristeći različite tehnike i pristupe pa, primjerice, u uvodnoj »Jedan: To nije bio Bog« kombinira dramski tekst, scenarij, zabilješke uz tekst scenarija te komentare sveznajućeg pripovjedača stvarajući time priču u priči. U mučnoj »Tri: Tijela« sve je puno morbidnih naturalističkih prizora i uočljive grotesknosti elemenata koji se javljaju i u kasnijim pričama koje su često »garnirane« suludošću, kaosom, čime se dodatno naglašava nepripadanje čovjeka svijetu u kojem živi i koji je svojim postojanjem doveo do ruba opstanka. Za završni dio romana nazvan »Fugue« iliti »Fuga« autor čuva promišljen i emocionalan tekst s puno elemenata esejističkog pristupa, tekst koji će, nažalost, potvrditi kako je sav pesimizam i sarkazam koji isijavaju sa stranica ovog kratkog romana bio, nažalost, opravdan. Prenoseći na ovitku knjige čitatelju dio svojih dojmova o ovom romanu hrvatski književnik i urednik Kruno Lokotar, između ostalog, kaže:

»Ovako bizaran, zaigran i duhovit roman Andrej Nikolaidis nije još napisao. »Anomalija« je neka vrsta sotije, eksplozija groteske, ironije, razuzdanosti, a u svemu ne manjka briljantnih esejističkih seciranja i dekonstrukcija civilizacije i njezinih filozofskih i teoloških postulata. Svaka natruha poetske pravde ili ideje zasluge i nagrade temeljito je u ovom apokaliptičnom cabaretu prozrena i prezrena. Kao da će nakon svega, i nakon čitanja ovog romana, ostati lebdjeti samo gromoglasan smijeh nad sve tišim vodama«, zaključuje Kruno Lokotar.

O autoru

Andrej Nikolaidis, rođen 1974. godine u Sarajevu, bosanskohercegovački je i crnogorski novinar i književnik. Iako rođen i odrastao u Sarajevu, 1992. godine morao je pobjeći iz Sarajeva. Otada živi u Ulcinju, u Crnoj Gori, sa suprugom pjesnikinjom Sanjom Martinović. Nikolaidis je pisao kolumne za crnogorske listove Vijesti, Monitor i bosanskohercegovački list Slobodna Bosna. Široj javnosti je poznat i po članku »Dželatov šegrt«, koji je 2004. godine objavio u Monitoru. U njemu je poznatog režisera Emira Kusturicu optužio za kolaboraciju s Miloševićevim režimom. Članak je postao predmetom dugotrajnog sudskog spora nakon što je Kusturica Nikolaidisa tužio za klevetu. Spor je završen 2009. godine, kada je Vrhovni sud Crne Gore potvrdio presudu kojom je Nikolaidisu naloženo plaćanje odštete od 12.000 eura.
Do sada je, između ostalog, objavio knjige: »Katedrala u Sijetlu« (priče, 1999.), »Oni!« (roman, 2001.), »Mimesis« (roman, 2003.), »Sin« (roman, 2006.), »Dolazak« (roman, 2009.), »Devet« (roman, 2014), »Mađarska rečenica« (roman, 2017.) i »Anomalija« (roman, 2022.), zbirku kolumni »Smjena straže« (2015.) i »Hronika propasti« (2021.) te knjigu eseja »Homo Sucker« (2010.). Za roman »Sin« dobio je 2011. godine nagradu Europske unije za književnost. Godine 2017. za roman »Mađarska rečenica« dobio je nagradu »Meša Selimović« za najbolji roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegovi romani prevedeni su na 14 svjetskih jezika.