Nedavno, 12. kolovoza ove godine, svjetski ugledan pisac Salman Rushdie uoči predavanja u zapadnom dijelu New Yorka (Chautauqua Institute), gdje je trebao govoriti o umjetničkim i stvaralačkim slobodama, iznenada je pred nekoliko stotina posjetitelja napadnut nožem i teško ranjen s desetak uboda u lice, vrat i stomak, ali zahvaljujući brzoj intervenciji nazočnih i jednog policajca, napadač je svladan i uhićen, te priveden u policijsku postaju i optužen za pokušaj ubojstva.

Istodobno, pisac je hitno helikopterom prebačen u najbližu bolnicu gdje mu je ukazana pomoć i kako navodi njegov književni agent: »Salman će vjerojatno izgubiti jedno oko (a već je i ranije imao velikih problema s vidom i očima), živci na ruci su mu prerezani, a jetra izbodena i oštećena«. Ali, u međuvremenu je skinut s respiratora, može govoriti i život velikog pisca nije više u opasnosti, bez obzira na njegovu relativno visoku dob (75 godina).

Fetva i »Sotonski stihovi

Prilikom napada lakše je ranjen (ozlijede glave) Henry Reese, moderator neodržanog predavanja i suosnivač neprofitne organizacije koja se bavi zaštitom progonjenih pisaca i umjetnika uopće, te im pruža utočište i pomoć. Napadač je identificiran kao Hadi Matar, mladić rođen u Kaliforniji, s prebivalištem u New Jerseyju, a za sada se samo zna da nije bio član nikakve terorističke organizacije radikalnih islamista i(li) džihadista, ali je (vidljivo na osnovi njegovih aktivnosti na društvenim mrežama) nedvojbeno gajio velike simpatije prema šijitskom ekstremizmu i ciljevima Iranske revolucionarne garde.

Hadijeva je obitelj podrijetlom iz južnog Libanona (iz grada Jarun) i prema saznanjima policije, od dolaska u SAD, pa i vremenima prije emigracije, nije bila ni u kakvim kontaktima s talibanima, islamističkim fundamentalističkim grupama i(li) sličnim organizacijama. Po svemu sudeći djelovao je kao »vuk samotnjak«, kako se to kaže u antiterorističkom žargonu i sam je planirao i izveo napad na »kontroverznog pisca koji svojim djelima blati i ismijava islam i Proroka«, slijedeći fetvu iranskog vjerskog autoriteta, ajatolaha Ruhollaha Homeinija, izdanu (u veljači 1989.) neposredno po objavljivanju, za brojne muslimane diljem svijeta, spornog romana »Sotonski stihovi« (objavljen 1988.) kojom je svaki pravovjerni pripadnik islama bio pozvan, zapravo dužan ubiti Rushdieja zbog bogohuljenja i blasfemije Kurana i proroka Muhameda.

Uz to raspisao je i nagradu od milijun dolara (današnji ekvivalent u visini 3 milijuna dolara) za onoga tko izvrši to (zlo)djelo, s napomenom da je tijekom godina visina nagrade u nekoliko navrata bila povećana za još dodatnih, gotovo milijun dolara. Također se istom fetvom pozivalo na likvidaciju svih koji su na neki način sudjelovali u tiskanju, objavljivanju i promociji »Sotonskih stihova«, tako da je recimo nikada otkriveni napadač ubio Salmanovog japanskog prevoditelja Hitošija Igarašija (1991.), inače uglednog profesora tokijskog sveučilišta Cukuba; nekoliko dana potom sličan napad jedva je preživio njegov talijanski prevoditelj Ettore Capriolo u Milanu, a dvije godine nakon toga pucano je u leđa piščevom norveškom prevoditelju Williamu Nyggardu, dok je tijekom iste (1993.) godine bio zapaljen hotel u kojem je odsjedao turski prevoditelj »Sotonskih stihova«, a tom je prigodom stradalo gotovo 40 nevinih ljudi, gostiju hotela. Nakon toga, brojni prevoditelji, a »Sotonski stihovi« prevedeni su na 50-ak jezika, primjerice poput češkog, nisu potpisivali prijevod, ili su prevodili pod pseudonimom.

Brojne žestoke i masovne demonstracije nezadovoljstva objavom romana održavane su, ne samo u islamskim zemljama, već i u sekularnom i liberalnom zapadnom svijetu (Norveška, Švedska, Nizozemska, Francuska, Velika Britanija, SAD, Australija…), praktički svuda gdje muslimani žive; pri tome je naravno bilo i ljudskih žrtava, najviše i najbrojnijih u Pakistanu, Indiji i Bangladešu. Napadani su čak i oni, poput pakistanskog filmskog glumca Afzala Ahmada, koji se odvažio glumiti Salmana Rushdieja (film snimljen u Pakistanu 1990.), jer su gledatelji poistovjetili njegovu ulogu s likom »zloduha islama«, dakle samog pisca, pa su mu (za)prijetili da će ga ubiti, tako da se poznati glumac nekoliko mjeseci morao skrivati pod zaštitom policije. A, sam Salman je tijekom dugogodišnjeg života u ilegali, pod zaštitom Scotland Yarda promijenio preko pedesetak tzv. sigurnih kuća.

Ateist i sekularni intelektualac

Interesantno je napomenuti kako iranske vlasti, iako je fetva u međuvremenu službeno »skinuta«, na napad nisu reagirale nikakvom osudom, dapače teheranski mediji i dalje Rushdieja smatraju otpadnikom od islamske vjere, iako se sam pisac u nekoliko navrata javno deklarirao kao ateist, sekularni intelektualac koji nikada nije pripadao niti namjerava pripadati bilo kojoj religijskoj ili vjerskoj denominaciji, pa samim time ne može ni biti »otpadnik« od nečega čemu nije pripadao. Međutim, za islamske ortodokse i dogmate, sporne su i brojne duge »činjenice«: satirična interpretacija Kurana, imenovanje dviju prostitutki u romanu imenima Muhamedovih supruga i slično. Uzalud je Rushdie govorio i pisao da se radi o fikciji, književnom djelu i kako on samo u duhu »starog, dobrog prosvjetiteljstva i humanizma« brani slobodu govora, naglašavajući (u eseju »S pravom vjerom«, 1990.): »Ljudska bića oblikuju svoju budućnost tako što argumentiraju, izazivaju, preispituju i govore o onom neizrecivom, a ne tako što kleče pred bogovima i moćnicima«. Paradoksalna, pa i pomalo bizarna je vijest da se samo nakon tri dana što je pisac teško ranjen enormno povećala prodaja njegovih »Sotonskih stihova«; na Amazonovoj listi najprodavanijih knjiga suvremenih britanskih i irskih autora, nalaze se uvjerljivo na prvom mjestu, dok roman na svjetskoj rang listi komercijalne »konkurentnosti« zauzima 11. mjesto.

U godini pada Berlinskog zida, praške Baršunaste revolucije, krvavih i dramatičnih prosvjeda kineskih studenata na pekinškom Trgu nebeskog mira, dakle u godini koju ja Salman nazvao »godinom rađanja slobode«, on sam je za dugo vremena (čini se do kraja života) izgubio vlastitu slobodu, (p)ostao je metom islamističkih fundamentalista i fanatika i nakon toga stalno je živio i kako svjedočimo još uvijek živi u smrtnoj opasnosti, jer između ostalog u Homeinijevoj fetvi se kaže: »Mi smo od Alaha i Alahu ćemo se vratiti; obavještavam sve hrabre muslimane svijeta da su autor »Sotonskih stihova«, teksta koji je urađen i tiskan protiv islama, Proroka i Kurana, kao i svi urednici i izdavači koji su bili svjesni njegovog sadržaja, osuđeni na smrt. Pozivam sve muslimane svijeta da ih ubiju bez odlaganja kako se više nitko nikada ne bi usudio vrijeđati njihova sveta vjerovanja. Tko god bude ubijen izvršavajući ovaj cilj, postat će mučenik, inšalah…«.

Tako je Rushdie, već od ranije slavan pisac (za roman »Djeca raja« dobio je 1981. Bookerovu nagradu), postao još slavniji, ali i mimo svoje volje najpoznatiji književni, vjerski disident iz muslimanskog svijeta, koji je otvoreno priznavao da ga je islamska kultura duhovno oblikovala više od bilo koje druge kulture, ali je istodobno naglašavao i velik utjecaj sekularnih svjetonazora. Brojne islamističke, radikalne i ekstremističke grupe, poput Hisbollaha, Al-Qaede, Međunarodne gerile i drugih pozdravile su i prihvatile Homeinijevu fetvu, iako se pisac i dalje uporno, ali bezuspješno trudio dokazati i objasniti kako njegov »sporni« roman nema za cilj nikoga povrijediti, već samo i jedino »ispitati iskustvo imigranta«, te da su muslimani bezraložno povrijeđeni portretom proroka Muhameda i »preispitivanjem prirode objave Kurana kao Božje riječi«. Čak se i ispričao muslimanima, ali to mu nije pomoglo; kako je to na konferenciji za novinare prigodom posjeta SFRJ-u (tjedan poslije objave fetve) rekao tadašnji predsjednik Irana Ali Hamnei: »Strijela je odapeta i sada leti prema svome cilju«, i kako vidimo nako 30-ak godina konačno je, nažalost, pogodila svoju metu.

Život u ilegali

Rushdie se godinama uz pomoć britanske policije i tajnih službi skrivao, u tom je razdoblju bilo onemogućeno ili spriječeno nekoliko planiranih atentata; čak je trinaest godina živio pod lažnim imenom Joseph Anton (kombinacija imena velikih književnika Konrada i Pavloviča Čehova, koje Salman iznimno voli i uvažava), tako da se takav način života u stalnoj ilegali i opasnosti da će biti otkriven neminovno morao odraziti i na njegove svakodnevne aktivnosti i odnose s prijateljima, suradnicima, obitelji, djecom (pisac ima dva sina Zafara i Milana) i suprugama: ženio se četiri puta; prvo s Clarissom Luard (1976. do 1987.), da bi potom zaredali brakovi u kojima je živio pod prijetnjom fetve, prvo s poznatom američkom spisateljicom Marianne Wiggins, kojoj je i posvetio »Sotonske stihove« (1988. – 1993.), potom s Elizabeth West (1997. – 2004.) i na koncu s američko-indijskom glumicom i supermodelom Padmom Lakšmi (2004. – 2007.), da bi se u »bolivudskoj žutoj štampi« pisalo (2008.) o romantičnoj vezi slavnog pisca i indijske ljepotice i modela Ryom Sen. Ali, kako je zapisao: »Svakodnevni, običan, banalan život za mene je postao nedostižan san«.

Tek nekoliko mjeseci nakon 11. rujna 2001., odnosno terorističkog napada na New York, prestao se koristiti lažnim imenom, odnosno tri godine poslije od kako je tadašnji iranski predsjednik Muhamed Hatami, ajatolah liberalnijih pogleda od ostalih vjerskih vođa, objavio kako fetva više ne vrijedi, iako brojni islamistički fanataci smatraju kako ona vrijedi i danas, jer ju je nemoguće poreći. Uostalom, 2007. godine tadašnji predsjednik Irana, Mahmud Ahmadinedžad je potvrdio kako je fetva još uvijek »na snazi«. Dakle, iako se, kako piše The Times of Israel, iranska vlada službeno distancirala od Homeinijevog dekreta, »antiruždijevsko« raspoloženje je ostalo. To je nagnalo samog pisca da zaključi: »Moj je slučaj bio samo najava daleko većeg fenomena koji se sada tiče svih nas«, upirući prstom u već spomenuti 11. rujna 2001. godine, odnosno na rasplamsani »sukob civilizacija« koji je nakon toga uslijedio između kapitalističkog Zapada i zapadne civilizacije uopće i islamističkog fundamentalizma na Istoku koji se masovno (o)koristio terorom i gerilom.

Religijska satira

»Sotonski stihovi« su p(r)otresli čitav svijet, izazvali su neviđenu buru i žestoke reakcije u čitavom muslimanskom svijetu koji se i na taj, u ovom konkretnom slučaju pogrešan način, pokušao suprotstaviti kolonijalizaciji Zapada, ne želeći prepoznati kako se i Rushdiejeva postkolonijalna književnost suprotstavlja uniformiranoj globalizaciji i kako on(a) sam(a) problematizira pored tipičnih postkolonijalnih problema (migracije, hibridnost, transkulturacija, ambivalentnost…) i čitav niz drugih bitnih fenomena: suočavanja s pitanjima promjena identiteta, krize, konflikti, sociološki, filozofski i historijski konteksti tih velikih društvenih i egzistencijalnih preobražaja, sukobljenost kultura, odnos negdašnjih imperija prema bivšim kolonijama, (neo)kolonijalno nasljeđe, strukture moći i njihova nova diversifikacija.

Na političkom planu, zbog prijetnji Irana britanskom građaninu indijskih korijena, London je na diplomatsoj razini prekinuo odnose s vlastima u Teheranu, a nakon toga, u znak potpore Homeiniju zaredale su zabrane tiskanja knjige »Sotonski stihovi« u 13 zemalja širom svijeta: Iranu, Indiji, Bangladešu, Sudanu, Južnoj Africi, Šri Lanki, Keniji, Tajlandu, Tanzaniji, Indoneziji, Singapuru, Pakistanu i Venecueli.

U londonskom The Observeru Rushdie je na val zabrana svoje knjige odgovorio kolumnom u kojoj je muslimanskim vjernicima predočio kako i sama islamska doktrina Muhameda smatra čovjekom koji nije savršen, a da ga on osobno doživljava jednim od »genija svjetske povijesti«. Istodobno, Salman je pokušao uvjeriti sve svoje kritičare i oponente da se »Sotonski stihovi« ne odnose na spornu muslimansku tradiciju o kojoj je riječ u knjizi, prema kojoj je Muhamed u Meki pokušao za »svoju stvar« pridobiti i neke ugledne mnogobožce, a ta su nastojanja upravo koincidirala s porukom koju mu je poslao Bog u kojoj navodno kaže kako im dopušta da i dalje štuju svoje tri poganske boginje (Alat, Manat i Al-Uzu). Rushdie je zapravo aludirao na »nezgodnu epizodu« iz Kurana u kojoj je Prorok znao »usklađivati« svoja otkrivenja sa »zahtjevima situacije«, ali naknadno je shvatio kako mu takvo »usklađivanje« ne ide u prilog te je promijenio priču i potvrdio kako mu je zapravo Sotona, a ne Bog, »izdiktirao« navedene stihove (53:19-23). Kasnije su islamski ortodoksni teolozi zaključili kako nije bilo moguće da Sotona zavede Muhameda i kako se u Kuran nikako nisu mogli »ubaciti sotonski stihovi«, jer je Prorok nepogrešiv i da ga Sotona/đavo ne može prevariti.

Ništa nisu pomogla ni opetovana ponavljanja kako se radi o fikciji, romanu, umjetničkom tekstu, međutim problem svake ortodoksije, bilo religijske, ideološke, političke…pa tako u ovom slučaju islama, jest upravo u isključivosti prema svemu što dolazi izvana; svako kritičko propitivanje smatra se drskim atakom na »svetost i nedodirljivost« dogme, to je neoprostiv zločin koji se mora drastično kazniti za primjer drugima kako im u budućnosti ne bi ponovo palo nešto slično na pamet. Radi se, pisao je Rushdie o »religijskoj satiri« i nastavio: »Onog trenutka kada skup ideja proglasite imunim na kritiku, ironiju, satiru, podsmijeh ili prezir, sloboda misli postaje nemoguća«. I nastavio je u sličnom tonu objašnjavati da je nastojao muslimanski Istok »odvojiti od okamenjenih predstava nastalih dugodobnim procesima kolonizacija i »superiornih« imperijalnih zapadnoeuropskih oblikovanja raznih predrasuda i stereotipa.

Homeini

Ali, pravo je pitanje zašto je Homeini tako žustro i drakonski reagirao; na koncu i ranije je bilo pisaca, pjesnika i intelektualaca koji su pod kritičku lupu stavljali svetu knjigu islama, ali njihovi tekstovi nisu izazvali tako dramatičnu reakciju? Ne zaboravimo vrijeme i društveni, politički, vojni i uopće civilizacijski kontekst kada se iranski vjerski vođa Homeini, nakon godina provedenih u egzilu u Francuskoj, pobjednički, na valu islamske revolucije vraća u domovinu i preuzima vlast. Ubrzo potom slijedi dugogodišnji krvavi rat između Irana i Iraka (1980. – 1988.) koji je pokrenuo Saddam Hussein (a spremno prihvatili iranski ajatolasi) i u kojem nije bilo pobjednika, sva silna očekivanja Iranaca kako će im u islamskoj državi biti bolje, a život pravedniji nakon rušenja korumpiranog perzijskog šaha i diktatora Reze Pahlavija, pala su u vodu.

Homeini je znao da mora učiniti nešto brzo i efektno, posebice nakon brojnih i teških žrtava u besmislenom ratu sa susjednom državom i »Sotonski stihovi« Salmana Rushdiea su mu došli kao naručeni. Osim toga, to je i vrijeme uspona i jačanja islamističkog fundamentalizma u nizu muslimanskih zemalja, ali i uopće diljem svijeta, u svim sredinama gdje žive muslimani, a koji se u velikom broju osjećaju zapostavljeno i obespravljeno, tako da je fetva protiv »bogohulnika« koji namjerno vrijeđa i ponižava Kuran, te ismijava Proroka, efikasan način opće, panmuslimanske mobilizacije kojom se Homeini zapravo želio nametnuti kao globalni lider islamskog svijeta (ovom prigodom ostavimo po strani sve prijepore između sunita i šijita). I čini se kako je fetva »pala na plodno tlo«, posebice u kontekstu postkomunističke epohe, kada se nakon pada Berlinskog zida rađa novi zid između kršćanskog, ali i sekularnog Zapada i islamskog/teokratskog Istoka, a pritom ne treba ignorirati častohlepnog i osvetoljubivog Homenija koji se dakako prepoznao u »Sotonskim stihovima«, jer autor romana opisuje »sujetnog i fanatičnog imama koji se nakon godina provedenih u emigraciji pobjednički vraća u domovinu«, što je bila više nego jasna aluzija na samog duhovnog, nedodirljivog vođu iranske, islamističke revolucije i neupitni, vrhovni vjerski autoritet.

Danas se zna da se Homeini nije znao nositi sa svojim karikaturalnim likom u kojem se ogledao u »Sotonskim stihovima«, nije mogao podnijeti da mu se netko javno ruga, da se njegov život i djelo ismijavaju. I upravo stoga što je Rushdie bio i ostao slobodan čovjek, što nije pristajao na (auto)cenzuru, osuđen je na smrt, pretvoren u metu progona i pogroma na kojoj će radikalni islam, talibani svih boja i vrsta vježbati strogoću i dokazivati svoju pravovjernost, dosljednost i snagu. U jednakoj mjeri, Salman je osuđen ne samo zbog načina na koji je interpretirao islam i Prorokov život, već stoga, zapravo prije svega stoga, što se je drznuo uopće uzeti si slobodu i pravo da na svoj način interpretira Kuran. Ali, kako je jednom prigodom pisac izjavio: »Pjesma ne može zaustaviti metak, roman ne može deaktivirati bombu, ali mi ipak nismo bespomoćni: možemo imenovati laž i govoriti istinu; moramo, dužnost nam je demaskirati tirane i njihove lažne priče i to tako što ćemo (is)pričati svoje, bolje, istinite priče«.

Na listi za Nobela

Naravno, brojni istaknuti intelektualci stali su u njegovu obranu, neki jasno i glasno, drugi mlako i suzdržanije strahujući da se i sami ne nađu na listi za odstrel, a bilo je i takvih koji su mu spočitavali da je sam kriv za svoj hudi usud, znao je u što se upušta i sada se nema pravo žaliti. Princ Charles je odbio stati na piščevu stranu uz obrazloženje »kako ne može podržati nekoga tko vrijeđa najdublje osjećaje drugih ljudi«; tadašnji rimski Papa, kenterberijski nadbiskup, izraelski vrhovni rabin su pokazali više razumijevanja za Homeinija, iako su naravno osudili fetvu, nego za progonjenog pisca. Poznati književnik John le Carre predlagao je Salmanu da sam povuče knjigu iz prodaje, dakle da privremeno kapitulira, dok se situacija malo ne smiri, a Taylor Khan, engleski kritičar, poput Rushdieja indijskog podrijetla čak mu je osporio spisateljske kvalitete napisavši:

»Nije on nikakav genij; priznajem prilično je hrabar čovjek, svojim knjigama ostvario je ogroman društveni ugled, ali ako o njemu govorimo kao o piscu, on je zapravo prosječan, čak ispodprosječan autor«. Činjenica je da se godinama nalazio na listi kandidata za Nobelovu nagradu za književnost, ali švedski akademici nisu imali hrabrosti ovjenčati ga ovim najvećim svjetskim priznanjem, procjenjujući da bi se time Nobelova fondacija i sama izložila bijesu i osveti talibana i islamističkih radikala. Ništa nije pomogla ni rasprava u forumima UN-a gdje je konstatirano da se u slučaju slavnog pisca radi o drastičnom primjeru kršenja slobode govora.

Nakon nedavnog pokušaja ubojstva Salmana Rushdiea napad su oštro osudili brojni političari, književnici, umjetnici općenito, osobe iz javnog života: Boris Johnson, Emmanuel Macron, Hilary Clinton, savjetnik američkog predsjednika Jake Sullivan, predsjednica američkog PEN-a Suzanne Nossel, kao i Burhan Sonmez, predsjednik međunarodnog PEN-cluba. Oglasili su se i Joanne Rowling, Ian McEwan, Arundhati Roy, Kaled Hosein, Mario Vargas Llosa, Hanif Kureishi, Tariq Ali…, ali najglasniji u potpori su bili Martin Amis i Stephen King. Književnica Taslima Nasrin koja je bila primorana napustiti rodni Bangladeš (sada živi u Švedskoj), navodno stoga što i njezine knjige blate islam, oglasila se na društvenim mrežama i izjavila kako nakon napada na Rushdieja strahuje da se i njoj ne dogodi nešto slično, jer stalno prima prijetnje »razjarenih islamskih militanata«.

Najvažnija djela

Salman Rushdie rođen je 19. lipnja 1947. godine u indijskom megapolisu Bombaju i to u sekularnoj muslimanskoj obitelji, kao jedini sin bogatog trgovca Aniša Ahmeda, podrijetlom iz Pandžaba, pravnika po obrazovanju koje je stekao u slavnom Cambridgeu. Izvorno prezime Haliki, otac je preimenovao u Rushdie, u čast velikog filozofa i učenjaka Ibn Rušda, a Salmanova majka Zohra Bhutto, podrijetlom iz Kašmira (kasnije česta tema piščevih romana i priča), nakon udaje i sama je promijenila ime i tako postala Nagin Rushdie. Salman se nakon školovanja u rodnom gradu po uzoru na oca uputio u Cambridge na studij povijesti koji je s lakoćom svršio, ali gdje se i prvi puta sreo s otvorenim rasizmom, gdje je na vlastitoj koži osjetio što to znači biti stranac i neprihvaćen samo zarad etničkog podrijetla. Nakon kratkog »izleta« u poslovne vode (radio je kao reklamni agent), odlučio se posvema posvetiti literaturi, o čemu je oduvijek sanjao. Razmišljao je i o glumi, film ga je fascinirao, na koncu, nakon niza godina velika mu se želja ipak ostvarila, imao je epizodnu ulogu u filmu »Dnevnik Bridget Jones«.

Prvi (znanstveno-fantastični) roman »Grimus« (1975.) nije izazvao veći interes kritičara niti književne javnosti, ali već drugim djelom »Midnight’s Children« (»Djeca ponoći«,1981.) osvojio je dva Bookera; prvi za sam roman, a potom 1993. tzv. Best of the Bookers kao najčitanija i najbolje ocjenjena knjiga u prvih 25 godina postojanja ove svjetski ugledne nagrade. Mnogi »Djecu ponoći« smatraju ne samo Salmanovom najboljom knjigom, već i jednom od najljepše napisanih knjiga u posljednjih sto godina, u svakom slučaju izvršila je ogroman utjecaj na brojne generacije indijskih književnika koji pišu engleskim jezikom. Glavni lik romana Salim Sinan, rođen točno u ponoć, na dan kada je Indija stekla neovisnost (1947.), dijete je nadprirodnih sposobnosti i njegov je život povezan s ostalom djecom rođenom početkom nove, burne epohe indijskog podkontinenta, o kojoj je i kasnije puno pisao, ne samo u romanima i novelama, već i u brojnim esejima.

Nakon toga uslijedio je roman »Sramota« (»Shame«,1983.) u kojem je opisao političke (ne)prilike u Pakistanu u kojem su mu glavni likovi karizmatični politički lider i reformator Zulfikar Ali Bhutto (smaknut u političkim obračunima 1979.) i general Zia ul Haq koji ga je 1977. svrgnuo s vlasti i osudio na smrt. Roman je u Francuskoj dobio Prix du Meileur livre Etranger, za najbolju stranu knjigu, a bio je nominiran i za Bookera. Svoje najslavnije, ali ne i najbolje djelo, kontroverzne »Sotonske stihove« (»The Satanic Verses«), objavio je 1988. godine; iako se oko romana digla ogromna galama, zaredale prijetnje, jer su muslimanski fanatici tvrdili kako im pisac ovim djelom »blati vjeru« i mimo islamskih kanona preispituje prirodu objave Kurana kao Božje riječi što je nedopustivo svetogrđe; Rushdie je s puno energije nastavio pisati i objavljivati svoje knjige i tekstove. Objavio je knjigu eseja »S pravom vjerom« (»In Good Faith«,1990.) kojima je pokušao (o)braniti »Sotonske stihove« i svoje pravo na kritičko preispitivanje svih dogmi i autoriteta; uslijedili su eseji i kritike pisani u razdoblju 1981. – 1991. (»Imaginary Homelands«,1991.), potom su na red došli eseji tiskani u knjizi »Istok, Zapad« (»West, East«,1994.), a nakon toga sjajna obiteljska kronika/saga »Morov/Maurov posljednji uzdah« (»Moor s Last Sigh«,1995.) u kojoj je »pokrio« preko sto godina indijske povijesti.

Pjesma za U2

Roman »Zemlja pod njezinim nogama« (»The Ground Beneath Her Feet«;1999.) je priča o alternativnoj povijesti moderne rock glazbe i tu se među pjesmama nalazi i ona napisana za Bona Voxa i njegov slavni bend U2, dok u romanu »Klovn Shalimar« (»Shalimar the Clown«, 2005.) piše o ukletim supružnicima iz Kašmira koji pokazuju da je ljubav jača od političkih i vjerskih razlika. Posebno su interesantni Salmanovi »Memoari« koje je (na)pisao pod lažnim imenom kojim se u godinama života u ilegali koristio »Joseph Anton« (»A Memoir«, 2012.) u kojima pišući u trećem licu iznosi sve što je prethodilo objavi »Sotonskih stihova«, kao i onome što mu se nakon toga zbivalo.

Između ostalog, s puno simpatija spominje i susret, na jednoj literarnoj konferenciji u New Yorku, s Danilom Kišom (praktički uoči njegove smrti) kojeg je očevidno jako uvažavao, nadahnuto je pisao i o Vaclavu Havelu, nobelovcima (Nadine Gordimer, Joao Saramago, Günter Grass, Mario Vargas Llosa) koji su mu pružili javnu, bezrezervnu potporu nakon što je Homeini objavio fetvu, kao i bliskim piscima-prijateljima koji su mu nesebično pomagali, primjerice Christopheru Hitchensu. Između ostalih njegovih djela treba istaknuti i »Bjesnilo«(»Fury«, 2001.), »Čarobnica iz Firence« (»The Enchantress of Florence«, 2008.) i »Dvije godine, osam mjeseci i dvadeset i osam noći« (»Two Years, Eight Months and Twenty –Eight nights«, 2015.); knjige su primile brojne pohvale, ali i one su se našle na meti raznoraznih nezadovoljnika, ne samo fanatika islamističke provenijencije.

Pretposljednja Salmanova knjiga »Zlatni dom« (»The Golden House«, 2017.) proglašena je za remek-djelo; kroz priču o egzilantu Neru Goldenu i njegova tri sina, pisac je maestralno »ispleo« sagu o našim zabludama, krivnjama, sukobu kultura, problemima identiteta i na kraju knjige se pita: »Ima li uopće nešto smisla kada dođe do najgoreg, kada nestanu blještavilo, sjaj i ljepota koji su nam davali snagu. Zašto uopće težiti razumijevanju drugog čovjeka kroz kojeg nam se stalno i opetovano pokazuje slika nakaznog čovječanstva; svijet koji sam voli odnio je vjetar«. To je knjiga o stoljeću migracija, ali i knjiga u kojoj se prepoznaju utjecaji autora koje je Rushdie cjenio i volio: Williama Faulknera, Gabriela Garcije Marqueza, Thomasa Pynchona, Itala Calvina, Mihaila Bulgakova, Jamesa Joycea i Lewisa Carrolla i naravno Jorgea Luisa Borgesa.

Društveni angažman

Salmanovo posljednje djelo »Quichotte« (2019.) književna je javnost primila prilično hladno. Cijelog života privlačila ga je i politika, ne samo kao predmet književne obrade, već je bio izrazito društveno angažiran, tako je po preseljenju u SAD podržavao Baracka Obamu, potom Hilary Clinton, a kritizirao je Donalda Trumpa i Republikansku stranku. Ranije je podržavao i američku intervenciju protiv talibana u Afganistanu (2001.), ali je isto tako dvije godine potom bio glasan kritičar rata u Iraku. A, kada se 1999. našao među pobornicima NATO bombardiranja SR Jugoslavije, slavni britansko-pakistanski pisac, teoretičar i ljevičar Tariq Ali ga je ironično etiketirao »piscem ratnikom«.

Salman je vodio žustre političke polemike s Noamom Chomskym, a književne, o smislu poezije i prevođenju proznih i poetskih ostvarenja s Robertom Frostom i Josifom Brodskim. Za svoj književni rad primio je brojne nagrade i priznanja; spomenimo samo plemićku titulu britanske krune od britanske kraljice Elizabethe II. (2007.), francusku viteza Legije časti, kao i počasne doktorate uglednih sveučilišta (Emory u Atalanti, New Yorku, slavnog M.I.T.), a član je Britanskog kraljevskog društva književnosti, Američke akademije umjetnosti, a u razdoblju 2004. – 2007. predsjedao je američkim PEN centrom.

Salman Rushdie je tvorac impresivnog književog opusa, jedan je od najintrigantnijih, najvećih i najznačajnijih pisaca današnjice, a suštinu njegova stvaralaštva možda je na »našim«, nekada zajedničkim prostorima najpreciznije detektirala dr. Vladislava Gordić Petković u svom eseju »Slučaj Ruždi«: »On spaja Istok i Zapad, magijski realizam i tradicionalno realističko pripovedanje, mitsko i životno, religijsko i svetovno, fantastično i dokumentarno, Indiju i anglofoni svet… Ruždi se stalno vraća temama uništenog sklada, sudaru kozmopolitizma i apsolutizma, teokratije i skepticizma; lično, porodično i historijsko sljubljeni su u njegovoj prozi«.