Stavljajući imena u službu stava – Viva Ludež! – pozivamo vas na mobilizaciju do konačne pobjede razuma u domovinskome ratu: jedino ako ste nasmijani od uha do uha pokazujete da ste naoružani do zuba! – dio je uvodnika prvoga samostalnog »Feral Tribunea«, objavljenog, uz teškoće i režimske opstrukcije, 1. lipnja 1993.

   Sljedećih godina, neizvjesni će pokušaj prerasti u političku, civilizacijsku i kulturološku alternativu nacionalističkome modelu društva, pod mottom koji je poštovan do kraja: »Feral Tribune je vlasništvo onih koji ga pišu i čitaju«. Objavljen u jeku rata u Hrvatskoj i BiH, već prvi broj razbio je šutnju koju je hrvatskoj javnosti nametnuo Tuđmanov HDZ, ismijavajući vlast i razbijajući sve tabue: rat s Bošnjacima, maltretiranje Srba u Hrvatskoj, neuspjeh vladavine prava, ratne zločine, bezakonje, nasilje na slobodnim područjima…

   Glavni urednik Viktor Ivančić pamti neizvjesnost početka: »Pojma nismo imali kolika bi nam publika mogla biti. Dosljedno kritična javnost tada je bila zatajena. Ali, prvi broj odmah se prodao! Lucić ja gledali smo ljude kako kupuju i »Feral« i »Slobodnu Dalmaciju«, sakriju tjednik u dnevniku, i odu ća. Tada smo shvatili da je naša publika ilegalna i konspirativna, ali da postoji«.

   Sljedećih sedam godina, do smrti Tuđmana i izbornog debakla HDZ-a, »Feral« nasmijava i razotkriva, prerastajući mimo volje u okosnicu otpora autoritarizmu. Uz golemu cijenu: glavni urednik bit će mobiliziran u protuzakonitoj akciji za koju su »feralovci« uvjereni da je trebala postati paravan za likvidaciju; godinama će trajati najraznovrsniji pokušaji vlasti da uguši list, od protuustavnog poreza na pornografiju, preko milijunskih privatnih tužbi, do suđenja po osobnome nalogu predsjednika države, a sve to praćeno snažnim medijskim progonom državnih medija, miniranjem redakcijskih prostorija, paljenjem novina u Splitu, kontinuiranim prijetnjama na ulici… Feral je postao lakmusom za autoritarnu narav cijele države: nakon što su te skromne novine s najvišeg mjesta u državi proglašene rušiteljskima i zlonamjernima, državni ih je aparat automatski izopćio i ozloglasio.

   Ali su ih čitatelji voljeli. Bilo je to zlatno doba »Feral Tribunea«. »Što će reći Feral?« – nezaobilazno je pitanje tih godina. Popularan od ranije, nepopustljiv u humanističkome otporu poludiktaturi, samostalni je »Feral« prerastao u kult. Vjernu su publiku stekli su u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, sačuvavši zajednički kulturni prostor, stvorivši rubrike i izričaje koji će ući u južnoslavenski popularni vokabular. Slave ih i u inozemstvu: »Le Monde« ih zove »zanesenjacima slobode«, a u nekoliko godina primili su više inozemnih nagrada nego ijedne hrvatske novine u povijesti.

   Devedesetih, učvrstit će se paradoks »Feral Tribunea«: što su utjecajniji i duhovitiji bili, više ih je sustav klevetao i onemogućavao. Poruka »Ferala« o Tuđmanovim devedesetima može se sažeti najpoznatijom naslovnicom, onom od 28. prosinca 1993., na kojoj su Tuđmana i Miloševića fotomontirali u goli zagrljaj, uz zajedljivo-gorko pitanje: »Jesmo li se za to borili?«

   SUTRA: Laku moć, Hrvatska!