Kada sam pomislio da je romanom »Doba mjedi« (2016.) Slobodan Šnajder dosegao vrhunac svog proznog stvaralaštva, on me je novim djelom »Anđeo nestajanja« (Fraktura, Zaprešić, 2023.) posvema demantirao; iznova je »skrojio« sjajan roman i razvidno pokazao i dokazao kako njegovo literarno umijeće ne poznaje, niti priznaje ikakve granice. Može se nekome učiniti kako sam pretjerao u ocjeni najnovijeg Šnajderovog književnog uratka, da sam kao iskreni poklonik njegova rukopisa isuviše subjektivan, ali svatko tko uzme u ruke ovaj roman i posveti mu dužnu pozornost, a ne tek ovlašno »protrči« kroz tekst, sam će se uvjeriti zašto držim, uostalom kao i mnogi drugi, zašto je Šnajder jedan od naših najvećih i najboljih ovodobnih spisatelja koji ima tu nesreću da piše na malom jeziku, malog naroda; u protivnom, recimo da pripada korpusu neke velike, svjetski afirmirane literature, već bi se odavno našao u krugu najozbiljnijih pretendenata za književnog Nobela.

Uostalom, ako je to uopće važno, on danas jedini sa širih, postjugoslavenskih prostora može zahvaljujući svom talentu i stvaralačkom integritetu računati na ozbiljn(ij)u nominaciju za ovo najveće literarno priznanje. Priznajem, stil kojim piše Šnajder, odabir tema i način kako ih obrađuje, taj začudni spoj esejističkog i romanesknog, ta virtuozna igra nadopunjavanja tehne i poesis kojom pršti njegov rukopis, maštovita i inteligentna erudicija u prožimanju starog i stvaranje novog, čega prije toga nigdje nije bilo u takvom obličju i izričaju, sve to, na samo njemu svojstven način pomaže da (iz)gradi i povezuje vlastitu, specifičnu književnu arheologiju i arhitekturu s onim unamunovskim »tragičnim osjećanjem života«, pri čemu je nostalgično-melankolična p(r)oza »prošarana« ironijskom, ponekad i sarkastičnom slikom vremena i ljudi, prava mjera »fikcionalne stvarnosti« i u svakog istinskog zaljubljenika pisane riječi naprosto mora p(r)obuditi divljenje, ili barem poštovanje prema samosvojnosti, artizmu autorova rukopisa.

(Po)svećenik ljepote

Dakle, »Anđeo nestajanja« majstorski je skrojeno literarno (o)d(i)jelo, po mjeri, kako bi to rekao Roger Caillois »igre i zbilje« i »maski i zanosa«, jer književna igra može mobilizirati sve naše osobine, dakle može imati katarzičnu ulogu, ali nas može ostaviti i posvema ravnodušnim, ako se manifestira tek kao puka forma vrijednosti i služi za iskazivanje i(li) dokazivanje vlastite rafiniranosti i nekakve imaginarne duhovne (nad)moći. Takvih je naša povijest književnosti (pre)puna, ne ostavljaju ozbiljnije tragove za sobom, na kraju tek su u najboljem slučaju nacionalna fusnota istinske kulturne povijesti. Šnajder pripada drugoj, onoj rijetkoj vrsti intelektualaca i pisaca kojima je istinski stalo do vjerodostojnosti poziva koji su odabrali i poklonili mu čitav svoj život; očevidno se ne bavi pisanjem zabave radi, pukog samodokazivanja, jer dobro zna koliko svaka takva igra podrazumijeva prihvaćanje neke iluzije, a pisanje je tegobni čin izbavljenja; pokušaj, ostajem na tragu Cailloisova mišljenja, »da se uobičajena zbrka svakodnevnog života zamijeni idealnim situacijama«, kako prihvaćanjem odgovornosti, tako i odbijanjem pokoravanju sudbine.

Šnajderov je roman, sad divlja, sad mirna ponornica, koja se gubi, pojavljuje i pri tome širi u bezbroj rukavaca, koji je svaki za sebe zasebna priča. Svakom rečenicom u ovom romanu Šnajder kao da umire/nestaje, da bi iznova izronio u sljedećoj, vratio se među žive i tako u toj vječnoj igri istine i laži, dobra i zla, na koncu pobjeđuje ljepota, jer samo ona daje smisao (besmislu) životu. Naravno, stara je to priča kako bez ljepote nema ni dobra i obratno, ali ako u to prestanemo vjerovati, što nam preostaje; pokoravanje sudbini bez pogovora? Šnajder nije osoba koja odustaje i(li) se predaje; on je staromodan, dosljedan, a to se danas »ne nosi«; da, prepun je sumnji, pitanja, traganja, ali za njega je pisanje čin dokazivanja vlastite vjerodostojnosti, na koncu, može zvučati patetično, neka, ali gotovo da je to za njega pitanje života i smrti. Umjetnost kao pobuna protiv sterilnosti života. A, Šnajder je (po)svećenik ljepote i punine riječi; on nije vjernik, već griješnik, uvijek bliži otpadnicima i hereticima, jer samo takvi p(re)okreću ovaj svijet; uostalom punim se plućima živi kroz grijeh, a vjera je tek utjeha koja nas zavarava kako će negdje, jednom možda biti bolje, ustvari je bijeg pred »svim ljepotama ovoga svijeta i čudima života« (Jaroslav Seifert) s kojima se vjernik nije u stanju nositi, ili barem misli da takav napor nije vrijedan truda.

Svatko ima pravo birati; Šnajder je odabrao i na tome »tvrdoglavo« ustrajava i to je zapravo njegov krimen u očima hrvatskih kulturtregera. Je li Šnajder angažirani (samo)deklarirani ljevičar, pa kroz tu prizmu gleda čovjeka i svijet? Možda, vjerojatno, ali to s njegovim pisanjem zapravo suštinski nema veze; on je isuviše svoj, isuviše (samo)kritičan da bi se pokorio bilo kojoj i bilo kakvoj ideji ili ideologiji, čak propituje daleko više sebe sama i ono u što vjeruje, no druge i svijet oko sebe i upravo se tu krije snaga njegova rukopisa, moć da se (o)gleda kroz prizmu drugog i drukčijeg. I tu se krije, barem jedan od razloga zašto je Šnajder pisac non grata, jer posebice na »brdovitom Balkanu«, a mi smo, ako ne geografski, a ono mentalno sastavni dio toga i takvog svijeta, svatko tko se snagom svog talenta, uma, vještine, znanja uzdiže iznad prosjeka, tko glavu drži višlje od drugih, po kratkom postupku za tu glavu mora biti i skraćen da bi bio po mjeri palanke i njezine filozofije, o čemu su tako suvereno pisali Rade Konstantinović, još ranije Miroslav Krleža, a čemu su nezanemariv, nadahnut doprinos dali i Danilo Kiš i Slobodan Šnajder.

Široki vremenski raspon

Vančo Milčevski je »pogodio u sridu« kada je konstatirao: »Na Balkanu stoljeća se ne smjenjuju, već sva paralelno žive.« Ništa nije danas bolje u državi Hrvatskoj, koja se još uvijek nije probudila iz košmara u kojem od stoljeća sedmog sanja svoju slobodu i samostalnost, kao što ništa nije bilo bolje u bivšoj Jugoslaviji i upravo to »vječno vraćanje istog« jedna je od tema i romana »Anđeo nestajanja«; Šnajderov »istočni grijeh« nije samo »Hrvatski Faust« koji ga je zauvijek obilježio, već jednako tako, ako ne i više što na tom »predmetu« istrajava; eseji objavljeni u knjizi »Umrijeti u Hrvatskoj« (2019.), a posebice maestralne kolumne »Opasne veze« koje je godinama ispisivao u Novom listu (kasnije ukoričene u knjigu), to na najbolji mogući način demonstriraju. I stoga se sve što Šnajder (na)piše elegantno prepušta šutnji, zaboravu, ostaje bez zaslužene, šire recepcije, koja bi na koncu bila daleko korisnija društvu koje se diči svojom kulturom, no samom autoru. Mijenjaju se ideje, smjenjuju se ideologije, ali Šnajder ostaje jednako nepoželjan pisac; intelektualac takva kalibra morao bi se neizostavno naći u redovima nacionalne Akademije, ali nažalost znamo gdje i s kime živimo; kada bude kasno, kada se više ne bude oglašavao, apsolutno sam uvjeren kako će se hrvatska kultura njime hvaliti pred svijetom; za domaću uporabu, dakako daleko manje; nacionalno presvjesnim Hrvatima uvijek će biti i ostati »sumnjivo lice«, ali to je već naša stara licemjerna navada o kojoj je zaludno trošiti riječi. Tak je navek bilo i tako će na vijeke vjekova u nas i dalje biti.

Kao moto svog romanesknog, povijesnog epa, svojevrsnog panoptikuma, Šnajder je naveo rečenice G. W. F. Hegela:

»Nijedno pozitivno djelo niti čin ne mogu proizvesti opću slobodu. Slobodi ostaje samo negativno djelovanje, a ono je tek Furija nestajanja« (»Fenomenologija duha«) i F. Nietzschea: »Misli koje će promijeniti svijet dolaze na golubinjim nogama« (»Tako je govorio Zaratustra«), ali to nije trag koji bi trebalo isključivo slijediti u autorovu rukopisu; prije mi se čini kako je to vješto zametanje tragova i stvarnih piščevih nakana. (S)misao je romana, barem ga tako iščitavam u poimanju čovjeka i svijeta, povijesti i revolucije, politike i morala, dobra i zla, raja i pakla kroz ono što bi mogli nazvati »negativnom dijalektikom«, pri čemu se u pojmu dijalektike daleko više naglašava ona platonovska, dijaloška, polemička dimenzija, no nekakve simplificirane zakonitosti društvenog, uopće povijesnog, kretanja.

Roman je podijeljen u tri cjeline; obuhvaća široki vremenski raspon nedavno minulog stoljeća, posebice fokusiran na razdoblje od 1941. (Dvokatnica), preko 1945. (Furije slobode), do 1991. (Kentaurova zvijezda); formalno glavna je junakinja ove sage Anđa Berilo, čiji život autor prati od vremena kada kao mlada, lijepa i bistra djevojka sa Žumberka dolazi u Zagreb, gdje se zapošljava kao služavka, ali vremenom izrasta o osobu dostojnu svakog respekta, jer se ne miri sa svijetom i vremenom u kojem živi, već prigrlivši ideale jednakosti, ravnopravnosti i slobode pridružuje se ilegalnom komunističkom/antifašističkom pokretu (koji Šnajder posebno apostrofira kao dojmljivu vrijednost grada Zagreba koja ga čini zasebnim u povijesnom kolopletu zbivanja i spada u najljepše stranice njegove novodobne povijesti), odlazi u partizane, svršetkom rata vraća se kao pobjednik u grad iz kojeg je pobjegla, ali i kao pobjednica ostaje dosljedna svojim idealima; ubrzo uviđa da Revolucija nije ono što je zamišljala i priželjkivala, želi s(v)e vratiti na staro, na početak, kako bi se na izvoru napojila starom snagom i stoga se vraća u svoj predratni sobičak u dvokatnici u Ilici u kojoj je služila, da bi na koncu priče rezignirala, pokušala samoubojstvo (s kojim se autor pomalo hrabalovski poigrava), a potom »ispala iz povijesti«, tiho nestala i daleko od svih, bez igdje ikoga preminula.

Kada su pronašli njezino beživotno tijelo, nikoga nije zanimala ta krhka, gotovo prozirna, slabašna, nepoznata žena; nadležni su brzo i jednostavno zaključili cijeli slučaj, ta koga briga za nekakvu staricu za koju nitko ne pita. Cijela me ova priča podsjeća na dirljivo, maestralnu napisanu kolumnu u Novom listu (toliko impresivna da sam je zapamtio za cijeli život) koju je svojedobno Šnajder, ako me sjećanje ne vara, posvetio preminuloj majci, partizanki čija me uvjerenja i stavovi neodoljivo podsjećaju na junakinju ovog romana.

Slojevita priča

Važan je i lik Magusa, »porod od tmine« prošlih vjekova, kako kaže Šnajder; on je biće fantazije koje ne odrasta, ali ne kao u Güntera Grassa u »Limenom bubnju«, zato jer to ne želi (poput Oscara Mazeratha), već stoga što ne može, pa tako i ne umire. Ili, kako je u velikom intervjuu (Best book, studeni, 2023.) pojasnio autor: »U fantazijama uvijek postoji udjel realnog. Uz ostale provodne motive romana u kojima nastupa to dijete… dodat ću jedan malo skrovitiji: možda sam izmislio taj mali spoznajni stroj koji putuje kroz vrijeme da bih mogao zamisliti i što točnije prenijeti što se događalo u plinskim komorama.« Jer, holokaust je slika naše epohe, a zloduh antisemitizma modus operandi kojim je stvorena, pri čemu smo i mi u Hrvatskoj, za vrijeme NDH, (i ne samo) u logoru smrti Jasenovac dali svoj nezanemariv doprinos, s kojim se još uvijek, do dana dan današnjeg ne znamo nositi. Ali, antijunak, nazovim ga tako, cijele priče, predložak koji krije tajnu i u čijem se okrilju susreću, žive, odlaze i umiru noseći likovi, zapravo je Dvokatnica koju je u zagrebačkoj Ilici neposredno prije Drugog svjetskog rata izgradio imućni židovski trgovac za najam, tako da je Šnajderov roman i neka vrsta hommagea Zagrebu, grada koji još uvijek više skriva no što otkriva. U toj je kući, primjerice, Anđa Berilo, junakinja ove slojevite priče, skrivala, pružila na jednu noć utočište, najvažnijem ilegalcu svekolikog jugoslavenskog komunističkog pokreta, Josipu Brozu Titu, koji je u toj kući usnio strašan san i koji je Dvokatnica zapamtila (jer ona sve pamti), ali ga je i (za)tajila sve do svoga rušenja, jer je bio toliko strašan da nije željela plašiti ljude.

A, Tito je sanjao groblje pod snijegom, valjda u Sibiru, »a iz grobova bez oznaka vire ruke do lakata, kao i zgrčene šake. Neke pozdravljaju kako to čine komunisti, dakle stisnutom pesnicom, druge, zgrčene, samo prijete…Neki su ga naprosto pozdravljali. Ali neki, činilo mi se, proklinjali.« Nakon što je njezin ljubavnik, mladi komunist uhićen i stradao, Anđa je pobjegla u partizane, da bi se u grad vratila po oslobođenju. Za razliku od mnogih pripadnika pobjedničke strane ništa nije tražila, niti željela za sebe, pa nije čudo da je svršila kao zatočenica na Golom otoku; vlast koju je i ona stvarala naprosto nije drukčije znala postupati s neprilagođenima koji su ostali dosljedni Ideji, uvjereni kako se moralne norme ne mijenjaju sukladno partijskim direktivama i osobnim ambicijama. A, je li to nakon Bleiburga uistinu bilo oslobođenje, likujući pitaju, danas sve brojniji ustašofili, upirući prstom u komunističke/partizanske zločine, kako bi opravdali ono što se (o)pravdati nikako i nikada ne može; ljaga fantomske, sablasne NDH, masovni zločini ustaških koljača nad Srbima, Židovima, Romima i »nedovoljno kvalitetnim Hrvatima«, zapravo antifašistima, ne daju se ničim opravdati; nisu bili nikakav eksces, nikakva tragična, krvava epizoda Križnog puta kojom se partizanska vojska kompromitirala zaslijepljena osvetom nad ustaškim pokoljima nevinih ljudi, već esencija zločina u ideji, u čije su ime ustaše četiri godine, sustavno, uz bok nacifašističkih nemani, još žešće i prilježnije od hitlerovske soldateske priređivali svoj danse macabre, a sada se to sve pokušava relativizirati, izokrenuti, predstaviti kako su zapravo ustaše bili borci za hrvatsku slobodu, a na partizani, komunisti kojima je isključivi i jedini cilj bio novo porobljavanje hrvatskog naroda i nova okupacija Hrvatske. A, veliki dio krivnje za sve ono što se kasnije, svršetkom rata zbivalo nose, kao i uvijek pobjednici; zaslijepljeni vlašću koju su osvojili, brzo zaboravljajući ideale koji su ih tijekom rata i revolucije nosili, formiraju nova pravila ponašanja. Tko nije s nama, taj je protiv nas; tko se u ta pravila ne uklopi, a to obično bivaju, istina uvijek malobrojni, ali najiskreniji poklonici Slobode i Revolucije, pa makar tijekom rata svojom hrabrošću izazivali divljenje i poštovanje, bivaju (o)sumnjičeni da »nešto imaju protiv aktualne vlasti«, bivaju marginalizirani, a ako svojim nemuštim pričama o pravednosti i istini dugo i uporno dosađuje vlastima, posebice ako i kada upiru prstom u privilegije povlaštene partijske nomenklature, e onda, kada pretjeraju, naprosto za primjer drugima vlast mora reagirati i kazniti neprilagođene širitelje lažnih vijesti.

Apokalipsa

Strogo i (ne)pravedno, ali, zar i Poncije Pilat nije (o)prao ruke, ne zamarajući se pitanjima što je to istina, a koju je Juda prodao za »šaku srebrnjaka«. Na kraju, u dodatku knjige naslovljenom »Pismo Titu u tri cvrkuta« i »Hrvatska povijest u 20 riječi (odobreno)«, Anđa kaže: »Oslobađala sam Beograd i Zagreb. Nismo smjeli pobiti toliko ljudi bez suda. Isljeđivana sam, suđena i preodgojena na # goliotok. Tamo sa mnom nisu dobro postupali. Toliko toga stane u život. Mora se zaboraviti da bi se u nj moglo dalje trpati. Razlog revolucije # sloboda. Ne znam kada je naša vlast shvatila da je Egalite priča mnogo puta ispričana, uvijek izigrana. Čemu ti pusti zamkovi? Može li se stanovati pod stotinu krovova za nekog tko se pokriva nebom, jer nema nijedan?« Da bi u priči »Apokalipsa nova«, u kojoj Šnajder ironijski konstatira: »… uistinu smrt neće biti pobijeđena, već samo oljuđena (epohalni izum), propast svijeta nesumnjivo dolazi, ali do onda nema nerješivih problema. Anđa prostodušno postavlja jednostavnu konstataciju u formi pitanja: ‘A, možda je samo trebalo zatvoriti diplomatske magazine.«

Sve to je (u)vidio, kako piše Šnajder, i starac-pjesnik Vladimir Nazor; vidio je Tita na čelu kolone kao petog jahača Apokalipse, kao Kentaura, pomogao mu je ući u mit, ali je vidio i ono drugo, »primijetio je, ali se nije usudio pisati.« A o tome se usudila (pro)govoriti pravednica-mučenica Anđa Burilo, dosljedno odana Ideji, za koju je znala, borbom i životom svjedočila, da je moćna, ali samo dok potiče na djelo(vanje). Nije pristajala na lažne, trule kompromise; uostalom krvarila je i borila se za bolju budućnost, a do nje se može doći samo beskompromisnom, ali pravednom borbom. Samo takvi, čiste duše i naivna srca, poput Anđe mogu se (za)pitati: »Može li se revolucija spasiti njezinom prošlošću?« I naravno biva, mora biti kažnjen takav poštenjačina, jer postoji faza revolucije kada takvi kao Anđa postaju »objektivna« smetnja na putu u bolju budućnost, a zapravo u »bespuća povijesne zbiljnosti«, o čemu je trabunjao jedan partizanski general, nacionalistički konvertit, kojeg danas hrvatski puk slavi kao svoje novodobno božanstvo; ali ostaje pitanje, kako ono za bivšu Jugoslaviju, tako i za konačno »slobodnu, samostalnu, suverenu i neovisnu« Hrvatsku; zar je moralo baš sve tako biti? Ni Goli otok, na koji je nakon uhićenja i presude po kratkom postupku bila deportirana, nije slomio Anđu, i dalje je vjerovala kako se nepravda može ispraviti, ali dok se nadahnuti bore za revoluciju, opsjednuti vladaju izvojevanom pobjedom i tako je zapravo poništavaju; slobodu za koju su se borili, sada doživljavaju kao prijetnju i iznova je, samo sada pod drukčijom egidom porobljavaju, jer kako inače zaštiti »tekovine revolucije« od onih koji su se za nju istinski, hrabro, nesebično borili, ne mareći pri tome za svoj život. Ali, što da se radi, »povijesna nužnost« ima svoju logiku i zakone, tko je na vratima pakla spreman prodati dušu đavolu, taj prolazi, ostali stoj. Revolucionarna meandriranja ne samo da su dozvoljena, već i poželjna, a to što smo zaboravili na autentičnost ideja za koje smo ginuli, pa to je samo privremeno. A, ta privremenost postaje vječnost, Revolucija postaje monstrum koji jede svoju najdičniju djecu; i da, naravno, kako joj je to rekao Koča Popović: »Ali sve to nije moralo biti tako«, da bi nakon toga nestao u povijesti. Ili barem s političke scene.

Kada piše o Povijesti i Revoluciji, Šnajder se vraća ishodištima naše civilizacije; jer da bi pojmili ovo danas za nadolazeće sutra, moramo si objasniti što je to stvarno bilo. Ali, kako je objasniti kada je povijest nataložena mitom; Ernst Bloch je pisao o »zgusnutom vremenu povijesti« kada se u kratkom razdoblju događa sve što nas oblikuje i »raširenom prostoru« vremena kada sve teče mirno, bez da u njemu prepoznajemo išta važno za nas kao bića i stoga je Šnajder krenuo tragom Ivana s Patmosa koji je ispisao Apokalipsu, rasporedio sva zla ovoga svijeta koji Božjom voljom ide svome kraju; Ivan je prognanik, a jedino prognanik može biti dobar prorok. Na koncu, zar kršćani nisu pobjeđivali upravo onda kada su bili proganjani, nikada kada su bili uz vladajuće. Iako »pomoć« traži od Ivana, bogohulni Šnajder jednostavno ne može odoliti svojoj znatiželji, svojim grešnim mislima (jer znatiželja je uvijek, u svim sustavima i režimima grijeh) i kaže: »A propos Apokalipse. Ako bi bila pobijeđena Smrt, kao što će jednom biti pobijeđena tuberkuloza, kako onda stoji stvar s uskrsnućem?« I tu dolazimo do ontosa »Anđela nestajanja«; naravno to je retoričko, ali i »usudbeno« pitanje (be)smisla našeg postojanja, zato Šnajder i koristi prispodobu Platonove spilje i sjena koje nas zavaravaju, a o tome kasnije raspreda svekolika apofaksa, tj. negativna teologija (via negativa), koja tvrdi: Bog se ne može spoznati na isti način kako se spoznaje stvarnost svijeta (eto zašto svaka ideologija nužno postaje nalik religiji) i stoga je bolje govoriti o Bogu što nije, nego o onome što jest. A, zar je moguće, pita se Šnajderov uvijek skeptični, a česti i cinični um, da Bog nešto nije? I time cijelu strukturu izvrće naglavačke, vraća u prvotno stanje, na Origenovu apokatastazu, spekulaciju o svršetku povijesti, po kojoj će svijet koji se otkrio čovjeku poslije njegova pada u grijeh na koncu biti vraćen u prvobitno stanje zarad sveopćeg spasenja. Time se otvara široko polje »hereze«, jer predmnijeva ukidanje posljednjeg suda, nevječnosti Pakla, pa čak i mogućnost spasenja đavola.

Moćnici, otpadnici, blaženici

Žreci Petog vaseljenskog sabora u Carigradu (553.) dobro su shvatili o čemu se tu radi, prepoznali su Ideju kao čistu podvalu, kao čistu subverziju vjere i osudili kao »pogrešno učenje«; istina znalo se to kasnije fragmentarno ponavljati, recimo kod Grigorija Palame (1296. – 1359.), ali sve u »granicama dozvoljenog napretka« pa se moglo i tolerirati i tako mahati time kao zastavom/dokazom da su priče o teološkoj jednoumnosti tek puka podmetnaja. Misli(ti) u okvirima dozvoljenog i onda ti je sve dopušteno; kako to nije jasno i u čemu je problem? »Anđeo nestajanja« je pokušaj da se dokuči odgovor na to pitanje i razjasni zašto je to ipak problem. I po tome je i sam Šnajder problem, kako se uopće usudi te i takve probleme artikulirati, nikako da se opameti, ali takav je, kakav je, ti intelektualci uvijek nešto gnjave i zanovijetaju.

Apokalipsa u različiti kontekstima ima bitne značenjske razlike, ali za ovu prigodu se odnosi na spoznaju vječnog Božjeg nauma, traženje smisla kroz eshatološko očitovanje božanskog nauma u pravednom Božjem sudu, a polazište je Ivanovo otkrivenje, jer se oslanja na viziju svijeta nepopravljivo griješnog i očekuje konačni Božji zahvat kako bi se stanje radikalno promijenilo. To je potpuni preokret povijesti, kao definitivnog dokidanje zla. Tako se i Anđa Berilo vraća u Dvokatnicu koja samo što nije srušena, vjerujući kako će tu, na izvorištu svoga životnog puta, naći i odgovor na pitanje: kako obnoviti izgubljenu pravdu? A, Dvokatnica šuti o onome što zna, ili priča samo ono što želi: »Mi smo svi mislili da će se Anđa k nama vratiti, čak da će uzeti cijeli stan… a Anđe nigdje.« I nastavlja svoj monolog: »Kad je Jugoslavija i treći put propala (ni treći put Bog joj ne htjede pomoći), vlasti su se dale u potragu za onima kojima je učinjena nepravda otimačinom od starih komunista. Ono što je oteto 1941. pada u zaborav. Umoreni u pravilu nisu osobiti poduzetnici.«

A, kada Šnajder na kraju romana ispisuje »napomene o osobama i pojavama u ovoj knjizi«, oslanja se na pamćenje Dvokatnice koja zna »poimence sve one koji su u kući rođeni«, koji su u njoj živjeli i umirali; Anđa Berilo, jednako kao profesor Marko Gavranić, koji se sklonio u sanatorij Brestovac, kako bi »ispao iz povijesti« koja pred njegovim očima igra svoj krvavi pir, književna su fikcija, ali »njihovi životi uključuju živote koji su stvarno odživljeni.« Gavranić je čovjek koje sve zna, raspreda s liječnicima priče o hrvatsko-srpskim odnosima, ali iako sve zna o povijesti, ne želi u njoj sudjelovati, ne čini ništa, iz dremeža se trgnuo samo jednom, kada je čuo da je Magus bačen s balkona, tada se pobunio, rekao je da bi se trebalo prihvatiti puške, ali ta ga je misao brzo prošla i vratio se u mirne vode svoje letargije. Anđino posvojče Magda, dijete iz podkozarskog zbjega, bez roditelja i identiteta, priključila se sestrama milosrdnicama, tu je našla traženu slobodu kako bi bliže Bogu bolje služila ljudim, ali galerija fiktivnih junaka tu ne svršava: Mile Drenjak, Poglavnikov pristaša do kraja i bez ostatka; luftiguz, lumpenproleter Pero Zvonimir odlazi boriti se protiv boljševika u Rusiju pod ustaškim stijegom, ali ne iz uvjerenja, mržnje, ideologije, već kako bi se ratom okoristio, profitirao, da bi na koncu zaradio samo smrt.

Kletva kralja Petra Zvonimira nas prati i kada u to ne vjerujemo. David Bernštajn bira smrt u krevetu, kako ga ne bi mučili i ubili u konc logoru…A, ličnosti koje nastupaju pod stvarnim imenima su povijesne osobe i kako piše Šnajder: »Šaren je taj panoptikum: moćnici, otpadnici, blaženici. Ubijeni i oni koji su se sami ubili«; Josip Broz Tito, Koča Popović, Andrija Hebrang, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Diana Budisavljević, kardinal Stepinac, ali se spominju i 1991. godina (»koja se ponavlja«), likvidacija djevojčice Aleksandre Zec i njezine majke; nije bez razloga Šnajder spomenuo »Nesahranjenu prošlost« Laszla Vegela, fascinantnu knjigu koja elaborira, naravno na svoj način, sve ono o čemu već godinama piše i Slobodan Šnajder. »Anđeo nestajanja« i »Nesahranjena prošlost« sestre su blizanke koje na elementaran način demontiraju i demantiraju sve one, primjerice, poput dr. Mirjane Kasapović koji bi da fenomen(ologiju) Jugoslavije jednostavno stave ad acta, proglase je »netemom«, kako tu riječ često koristi danas vodeći lik hrvatske politike. Ali, kako staviti ad acta živo biće; pustimo puste priče koliko je Jugoslavija bila dobar, a koliko loš projekt, ali iako je više nema on živi. Sjetimo se: Magus dijete ne umire.

Komparacija s glazbom

I na kraju knjige Šnajder gorko konstatira: »Nestalo je skoro sve zbog čega je bilo vrijedno živjeti«, ali to nije rezignacija, nikakav žal za prošlim, već samo (o)poruka što se s čovjekom, svima nama događa, ako se bedasto ogledamo samo kroz puke programatske funkcije; najbolje je to komparirati s glazbom. Čitajući »Anđeo nestajanja«, slušao sam »Patetičnu (šestu u H-molu) simfoniju« Petra Iljiča Čajkovskog; odabir je naravno u početku bio slučajan, ali postupno sam uočavao da za gotovo svaku frazu simfonije, temu s varijacijama, svaki stavak, u Šnajderovom romanu na(i)lazim na repliku, ogledalo popunjeno riječima. Zvučna kulisa romana »Anđeo nestajanja« je Čajkovski, kao što je glazbena pratnja romana »Doba mjedi« Beethoven. Barem za mene. A, to je dokaz kako svaka velika umjetnost ima zajednički ključ ljepote, svaka na svoj način, neovisno o »programu«, priča jednu te istu priču samo je treba znati prepoznati, dokučiti i prenijeti čitatalju/slušatelju ili pak promatraču, jer i jezik likovnosti, uostalom kao i pokreta, pripada(ju) istom korpusu. A, Šnajder je u »polju riječi« suveren, naprosto nenadmašan.