Nova knjiga slikara i književnika Dimitrija Popovića »Žensko tijelo u ogledalu slike – od Botticellijeve Venere do Koonsove Ciccioline« štivo je koje može zaintrigirati široki spektar čitatelja. Već uvodni citat: »Golotinju žene stvorio je Bog« engleskog pisca i slikara Williama Blakea nagovještava intrigantnost štiva koje slijedi. U knjizi Popović govori o ženskom tijelu i ljepoti koju su umjetnici kroz povijest doživljavali svatko u svom vremenu i na svoj način. O tajni žene koju ona nosi u sebi, a koju su umjetnici kroz stoljeća pokušavali odgonetnuti ili barem donekle preslikati na svoja djela. Impresivan i bogat narativni sadržaj kojim autor opisuje prema njegovom izboru odabrana umjetnička djela.

Popović, koji je u svom slikarskom opusu i sam zaokupljen ženskim tijelom, u predgovoru naglašava kako je »slika zapravo imaginarno ogledalo stvarnog«, jer umjetnik sagledava sebe u kompleksnosti bića te promatrajući objektivnu stvarnost svojim djelima predstavlja svoju sliku doživljenog. Tim poznatim narativom autor naglašava subjektivnost umjetničkog djela, ali i svakog njegovog promatranja.

Početak s Venerom

U erotičnom doživljaju ženskog tijela, u kojem se iščitava njezina puna kompleksnost, autor namjerno ne kreće od pramajke Eve već od Botticellijeve slike »Rođenje Venere« ili kako naglašava »poganskom božicom Venerom«. Takav izbor jasno na početku knjige daje smjer istraživanja ženskog lika i akta u sasvim određenom smjeru erotizma te otvara brojna pitanja ne samo ženstva već i ukupnog doživljaja žene kroz obuhvaćena vremenska razdoblja.

– Knjigu sam započeo Botticellijevom Venerom odnosno Afroditom, božicom ljubavi i ljepote, znači plodnosti i života. Ali ljepota življenja i postojanja ima nužno u sebi i onu drugu, tragičnu, mračnu stranu bića koja je evidentna na planu opće povijesti. Čovjek jest po prirodi tragično biće. To zvuči pesimistički, ali je realnost s kojom se teško mirimo. U njemu, čovjeku, istovremeno je i Bog i demon, dobro i zlo. Baudelaire čak kaže da te dvije prirode u ljudskom biću žive simultano. Baveći se tijelom, poglavito ženskim u mojim ciklusima, nastojao sam izraziti ljepotu i snagu žene, njezinu veličinu i tragičnost, profanost i svetost, senzualnost i mističnost, eros i smrt. U primjerima djela odabranih majstora za ovu knjigu može se pratiti kako se uvijek »isto« žensko tijelo pokazuje i izražava u bogatstvu svoje različitosti na primjer od renesanse klasične skladnosti, do kubističke raščlanjenosti ili nadrealističkih metamorfoza corpusa femininuma, zaključuje autor.

Esencijalna misija traganja za ženskom ljepotom i erosom otvara meandre u kojima autor niže doživljaje, iluzije, argumente upućujući čitatelja na predočenu mu stvarnost otvarajući mu prostor vlastitog promišljanja i propitivanja odnosa prema viđenom.

Eros i tanatos

Ljepota koju Popović istražuje kroz žensko tijelo analizirajući viđenja dosadašnjih umjetnika predstavlja ujedno i tezu da je ljepota koja se ogleda iz umjetničkog oka proživljena u ogledalu sebe i tako reciklirana kroz umjetničku duhovnost i spoznaju, ponovo objelodanjena, iznesena pred promatrača s neskrivenom namjerom da se ponovo nametne i izazove. U tom strastvenom umjetničkom doživljaju lijepoga, odnosno erosa, autor ne zaboravlja upozoriti kako »eros priziva smrt«, jer sjena lijepog često je praćena ružnim. To je u svom slikarskom radu često volio i prokazati, a naročito u ciklusu »Frojdizmi«.

Odabrali ste žensko tijelo, akt, kao priziv na razmišljanje između erosa i tanatosa. Time ujedno na kontroverzan način upućujete čitatelja i promatrača na dva istodobno udaljena, ali i bliska osjećaja. U vašem slikarskom umjetničkom izrazu taj odnos ljepote i svojevrsne zagonetke s predznakom suspektnog često je bio izvor i vaših slikarskih tema, možete li nam to pojasniti, pitamo Popovića.

– Kada je u pitanju žensko tijelo kao način likovnog izraza u slici ono uvijek podrazumijeva i žensko biće, određenu, da se tako izrazim, kontekstualizaciju teme u kojoj je žena središnji motiv. Dakle akt, nago tijelo po sebi kao kakva obična studija kakvu smo radili na Likovnoj akademiji me ne zanima. Zanima me kako tijelom žene izraziti nešto od tajne njezinog bića. Zato sam u odabiru slika za eseje u mojoj knjizi i odabiru mojih radova u sklopu zadane cjeline izražavao nešto od te uvijek intrigantne i vječno inspirativne teme kakvu predstavlja žena u najsloženijem smislu te riječi. Onaj koji je bio najpozvaniji da da odgovor na pitanje »Što je za vas žena?«, slavni otac psihoanalize odgovorio je samo jednom riječju – Tajna. Umjetnost u svojoj bogatoj povijesti neprestano pokazuje i dokazuje tu tajnu, ali je ne može objasniti niti joj je to cilj. Utoliko bolje za umjetnost, jer svoju kreativnost zasniva na toj tajni. Također, Freud je jasno ukazao na dva bitna nagona označena kao eros i tanatos. Nagona života i smrti, konstruktivnog i destruktivnog principa koji egzistiraju u čovjekovom biću općenito. Kada je u pitanju eros odnosno seksualnost u užem smislu riječi također imamo fenomen takozvane male smrti ili la petite mort. Naravno, treba reći i to da se libido i njegova snaga javljaju kao sublimacija seksualnog nagona što je bez sumnje rezultiralo vrhunskim umjetničkim djelima u povijesti umjetnosti.

Predmeti vezani uz ženu i fetišizam

Popović knjigu završava sagledavanjem postmodernističkog umjetnika Jeffa Koonsa koji u svojim umjetničkim djelima bez ustezanja iznosi vrlo intimne eksplicitne doživljaje između sebe i svoje partnerice, supruge Ilone Staller, znane kao Cicciolina, što je izazvalo društvenu provokaciju i veliko zanimanje publike koja je strpljivo čekala u redovima ispred galerija kako bi vidjela oslikane erotske prizore.

Pristup ženskom tijelu oduvijek je bio intrigantan, bilo da se radilo o doživljavanju ljepote bilo da se njime služilo za rušenje društvenih tabua. U tim razmeđima tabua i prekoračenja, svakodnevnog reda i izvanrednog pretjerivanja, ostvarivala su se nova poglavlja ljudskog narativa, nastajala nova filozofska učenja, postavljala se nova pravna i moralno-etička pravila.

Silueta ženske ljepote i putenosti ozrcaljena je kroz mnoga djela, a uvrštena iskustva prethodnih generacija ponekad su se usvajala, a počesto i iz temelja mijenjala. U svim je umjetnostima, od vizualnih do performansa i literature, tijelo žene kao medij izražavanja predstavljao i njezinu slojevitu i tajnovitu prirodu te odnos erotičnosti i estetike određenog vremena u kojem je djelo nastalo. Na tom tragu na kraju predstavljanja knjige pred publikom je izveden i performans koji je imao i fetišističke elemente, pa smo autora upitali jesu li oni u vezi samo sa suvremenim doživljajem žene ili ih je nalazio i u djelima prethodnika:

– Kad je god u pitanju žensko tijelo i predmeti vezani uz ženu oduvijek su imali i imaju karakteristike fetišizma. Latentno ili manifestno izražene. To se također odnosi na malo prije spomenutu kompliciranost ljudske prirode i njezinim sklonostima. Konkretno u mom performansu koji je izvela Lucija Begić ogledalo i oblijepljeni kistovi po njezinom tijelu imali su preciznu simboliku proizašlu iz teme knjige. U ogledalu se odražavamo mi, naša stvarnost, koja se projicira na unutarnja umjetnikova zrcala. Iz tih se projekcija stvara i otjelotvoruje svijet umjetničke slike. Kistovi su slični strelicama koje prodiru u tu nutrinu stvarnog i alati su kojima se realizira ona imaginarna stvarnost naslikanog ženskog tijela, zaključuje Popović.