Program ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti u Zagrebu podsjetio nas je da se ove godine navršila 35. godišnjica smrti Simone de Beauvoir, francuske književnice, intelektualke, egzistencijalističke filozofkinje, političke aktivistkinje, feministkinje i društvene teoretičarke rođene u Parizu 1908. godine, a u rodnom je gradu 1986. i preminula.

Njezino najznačajnije i najutjecajnije filozofsko djelo »Drugi spol« (1949.) u kojem inaugurira feminističko iščitavanje svijeta, isprva je bilo osporavano, ali je postupno zadobilo veliku popularnost. U intervjuu s francuskim novinarom Jean-Louis Servan-Schreiberom »Zašto sam feministkinja?« iz 1975. godine De Beauvoir govori o knjizi »Drugi spol«, koju Servan-Schreiber smatra jednako važnom »ideološkom referencom« za feministkinje kao što je Marxov »Kapital« za komuniste.

Novinar je razgovarao s De Beauvoir o jednoj od njezinih najcitiranijih izjava: »Žena se ne rađa, ženom se postaje.« O tome je, kako je prenio Voxfeminae, rekla: »Da, ta formula je temelj svih mojih teorija… Njeno značenje je vrlo jednostavno, da biti žena nije prirodna činjenica. To je posljedica određene povijesti. Ne postoji biološka ili psihološka sudbina koja definira ženu kao takvu… Ženska djeca su učena da postanu žene«, objasnila je Simone de Beauvoir.

U »Drugom spolu« ona analizira položaj žena tijekom povijesti na fiziološkoj (biološkoj), psihološkoj i intelektualnoj razini te pokazuje da su u odnosu na muškarce one bile ono ontološko i lingvističko »drugo« te time opresirane. Sukladno stavu egzistencijalističke filozofije da egzistencija prethodi esenciji, zauzima stav »da se ženom ne rađa nego postaje«, čime je formulirala razliku između spola i roda, kojom razdvaja ženu kao biološko (spol) od žene kao društvenoga i povijesnoga bića (rod). Uzrok je opresije nad ženama društveno-povijesno reduciranje žene na ontološko »drugo«, čemu se treba usprotiviti putem egzistencijalnog emancipacijskog stava (egzistencijalni feminizam) koji rod razumije kao društveni konstrukt. Iako isprva zaboravljeno, djelo je postalo temeljni tekst feminističkog pokreta 1970-ih i nezaobilazna literatura suvremenoga feminizma. Premda ne krije činjenicu biološke razlike, De Beauvoir raskrinkava ideju da spolne razlike ne opravdavaju rodno zasnovan hijerarhijski status i društvenu moć. Ženska drugorazrednost, tvrdi, rezultat je dugog povijesnog procesa, čak i ako institucije nenamjerno lišavaju žene moći, one i dalje podržavaju moć koju imaju muškarci u društvu. Pokazujući kako kultura u kojoj dominiraju muškarci određuje žene kao inferiorne, ona kaže: »Zakonodavci, svećenici, filozofi, pisci i znanstvenici izborili su se da pokažu kako je podređena uloga žene slavljena na nebu, a bila je od koristi na zemlji« (prema Joy Magezis: »Ženske studije«, Sarajevo, 2001.). Ove riječi djeluju strahovito aktualno i u današnje vrijeme, kad primjerice imamo drastičan primjer odnosa talibana prema ženama u Afganistanu, što je ovih dana poslužilo kao poticaj za ukazivanje na to da i u Hrvatskoj ima »domaćih talibana« koji žene smatraju drugotnima.

Simone de Beauvoir podrijetlom je iz obitelji koja se borila da zadrži svoj buržujski status i u kojoj su djeca odgajana strogo i tradicionalno. Djetinjstvo je provela u katoličkoj školi za djevojčice – bila je vrlo religiozna djevojčica i namjeravala je postati časnom sestrom. Nakon što je postala sveučilišna prvostupnica matematike i filozofije 1925. godine, nastavila je studirati matematiku na Institut Catholique de Paris te književnost i jezike na Institut Sainte-Marie. Zatim je studirala filozofiju na Sorbonnei gdje je diplomirala 1928. godine. Bila je deveta žena koja je diplomirala na Sorbonnei, jer su se Francuskinje tek tada izborile za pristup visokom obrazovanju.

U početku je radila s Maurice Merleau-Pontyjem i Claude Lévi-Straussom. Iako nije bila na službenom popisu studenata, slušala je predavanja na École Normale Supérieure gdje se pripremala za vrlo težak poslijediplomski ispit koji je služio rangiranju studenata na nacionalnom nivou. Dok je tamo studirala upoznala je Jean-Paula Sartrea, s kojim je bila u romantičnoj vezi. Iako su De Beauvoir i Sartre bili partneri pedeset i jednu godinu, De Beauvoir je odlučila nikad se ne udavati ili živjeti u kohabitaciji; imala je ljubavnice i ljubavnike te nije imala ambiciju postati majkom.

​Svoj život posvetila je obrazovanju i političkom angažmanu, pisala je i podučavala. Što se tiče trendova u filozofiji koji su utjecali na De Beauvoir, valja spomenuti Sartrea čija se misao nazire u egzistencijalističkim spisima poput njezina prvog romana »Gošća« (1943.), koji je fiktivna kronika njezinih i Sartreovih seksualno-romantičnih odnosa s Olgom Kosakiewicz i Wandom Kosakiewicz. Za roman »Mandarini« (1954.) dobila je najprestižniju francusku literarnu nagradu Prix Goncourt. Fabula romana smještena je nakon Drugog svjetskog rata i prati privatne živote filozofa iz De Beauvoirina kruga prijatelja.

De Beauvoir je značajno utjecala na Sartreovo poznato djelo »Bitak i ništa: ogled iz fenomenološke ontologije«. U mnogim se njezinim djelima osjeća utjecaj Hegela i Leibniza. U periodu između 1950. i 1960. pisala je dnevnike s putovanja po Sjedinjenim Američkim Državama i Kini. Objavljeni su joj brojni eseji i fikcija, a objavila je i nekoliko zbirki kratkih priča, uključujući i »Slomljenu ženu«, koja se, baš kao i neka druga djela iz ovog perioda, bavi iskustvom starenja. Njezin esej »Starenje« rijedak je primjer intelektualne meditacije o samoći kakvu ljudi doživljavaju ako ne umru prije šezdesete godine. Napisala je i autobiografiju u četiri sveska »Uspomene dobro odgojene kćeri«, »Napon života«, »Snaga okolnosti« te »Sve rečeno i učinjeno«. De Beauvoir je održavala sastanke urednika časopisa Moderna vremena u svojem stanu. Nakon Sartreove smrti 1980. godine, objavila je pisma koja joj je pisao. Umrla je od upale pluća 14. travnja 1986. godine u Parizu. Pokopana je do Sartrea na pariškom groblju Montparnasse.

Spomenimo i da je 1970-ih De Beauvoir postala aktivna u francuskom pokretu za oslobođenje žena. Njezino feminističko djelovanje naišlo je na osudu kad je 1971. potpisala Manifest 343 u kojem su brojne Francuskinje iz javnog života priznale da su pobacile. Među njima je bila i De Beauvoir, iako navodno nikada nije bila trudna. Ipak, Manifest je polučio rezultate, pa je tako pobačaj u Francuskoj legaliziran 1974. godine.